Kundera je negdje napisao da kič definiraju dvije suze. Prva suza može, na primjer, reći: kako je lijepo vidjeti Severinu Riječku kao glumi na kazališnoj pozornici. Druga kaže: kako je lijepo biti dirnut, zajedno sa svim pučanstvom, dok gledaš Severinu Riječku kako glumi na kazališnoj pozornici. Jasno, Severina i pozornica su sekundarni. Kič nastaje tek sa onom drugom suzom, kada nas dirne to što smo dirnuti nečim što kolektiv smatra dirljivim. Kič je, dakle, oblik emotivnog onaniranja na ideju pripadanja kolektivu. Njegova moć je srazmjerna moći zajednice da nametne svoje kriterije normalnosti. Kič traži poslušnost. Osetljiv je i uvredljiv. Sve mu smeta. Postaje paranoičan. Zabranjuje. Eliminira.
Tko odstupi od kolektivno dopuštenog užitka, po potrebi se proglašava za „nenormalnog“ i nasilje nad njim se uvijek može opravdati pozivanjem na „univerzalnost“ one druge suze. Kič tako postaje sredstvo (političke) manipulacije, a i svakodnevne gnjavaže. On je uvek aktualan, a njegov sadržaj je promenljiv.
Našim gradovima vladaju nezaposlenost, siromaštvo, ucjene, dugovi, nasilje i samonasilje, divljanje po prometinicama i na stadionima, karmine po birtijama, protesti, vjersko, nacionalno i politčko ludilo.
Olako se zanemaruje stucavanje tvornica, radionica i dobara koja su prehranjivala ne samo stanovnike gradova nego i krajeva, cijelih regija. Pa mora se naprej. Izrađuju se strategije razvoja, programi za zahvate u gospodarskom, komunalnom, spomeničkom, turističkom, kulturnom životu. Pokušavaju se gradovi repozicionirati, brandirati po kič audodiktatima za fenomene identiteta i vitaliteta, komunikacije, marketinga.
Računajući na sentimentalnost malograđana, regionalnu psihologiju natjecanja, želju za spektaklom i karnevalima, sklonost lažima koje pomažu, provincijalnu depresiju, odlučiše gradski oci brandirati, po aproksimativnoj cijeni od dva milijuna kuna, metamorfozirati i diznilendizirati grad od sivog u grad iz bajke (za sad još uvijek bez reciklažnih otoka).
U duhu one narodne - dok selo gori, baba se češlja - smisliše naseliti trgove i ulice kipovima izrađenim po motivima iz bajki Ivane Brlić-Mažuranić. Sprega nevidljivog osobnog interesa, vidljive megalomanije i slućenog kiča mogla bi (opet) usporti zadovoljavanje svakodnevnih (ne samo kulturnih) potreba građana. Rijetki su uspjeli transferi iz književne u spomeničku sferu. Obično takvi postupci rezultiraju kičem. Ne uspijeva se prebaciti unutarnje jedinstvo sadržaja i oblika; obično pogrešno bude protumačena bit djela – uglavnom, biva sentimentalizirana, modernizirana ili pak historizirana, svedena na izvanjsko, koje nije uspjelo zamijenti dubinu unutarnjeg. Švejk je imao svoga Jozefa Ladu, a Ivanini likovi nisu prešli u općeprihvaćene predodžbe koje bi se mogle transferirati u spomenički medij.
Zaboravih, nepregledni su redovi ispred otkupne stanice odbačene plastične ambalaže gradskog komunalnog poduzeća.
Otkupna cijena boce je 50 lipa. Limitiran je broj boca koje jedna osoba može u toku jednog dana predati (100 komada). Romske su obitelji očistile smetlišta i napuštena (neka još uvijek minirama) izletišta. Preostalo plastično smeće na ne/izeletničkim odlagališta prepustili su umirovljenicima, a oni su se dali u Veći posao. U posljednje vrijeme partneri iz prijeka
robu prikupljaju s bosanske strane, uvezuju je u oveće gromade i šalju rubnim rijekama nizovdno svojim hrvatskim partnerima. Zaradu dijele.
Prekograničnoj suradnji Neskloni mogli bi naći načina da stanu u kraj ovim prvim pokušajima regionalnog brendiranja.
Ako ste shvatili što sam htio reći, znači da sam se loše izrazio – zna reći jedan moj poznanik.
Post je objavljen 07.03.2006. u 16:17 sati.