Jelin muž, bard zaklanih ovaca – kako ga tvrdo prozva jedan neumoljivo (ne)podijeljeni kolumnista, autobiografski je pjesnik. Sve što je njegovo, materijal je njegove poezije. Nijedan detalj njegova svijeta nije nevrijedan pažnje; uz svaku pjesmu uredno naznačuju mjesto i vrijeme nastanka.
Njegovo pismo je toliko jednostavno da se mnogi često pitaju je li on uopće pjesnikom. Zbunjuje svojom prostodušnošću, naivitetom u izboru nepjesničkih tema i u svom pristupu njima, tako da mnogi kažu kako su tadijanovićevske stihove mogli i sami napisati ili, pak, da to uopće nije poezija.
Smio u svojoj običnosti, samouvjereno i nepuitno izriče sebe i svoj ne svaki, nego samo „podobni“ svijet.
Eto, dugo je živio s Jelom. Posvećivao joj pjesme. Umjetno ju je uglavio i u svoje djetinjstvo; nosao joj torbu i bio magarcem zbog toga. Učinio je poznatom koliko i samog sebe. Kada je prošle godine slavio rođendan u nekih tridesetak hrvatskih gradova, u svakom mjestu zborio je i o životu s Jelom. Sve znamo o dragoj, vjernoj, mnogopoštovanoj, od pjesnika voljenoj i u povijest turenoj voljenoj Jeli.
Tito, jedan sasem drugši pastijer sasem drugših ovci, na važne je datume i s važnim ljudima na važnim mjestima bio, ali nije pisao pjesme koje bi zbrinule njegovu Jelu.
Kad je umro, ispalo je da nije imao plaću, da nije imao riješeno stambeno pitanje, da, uglavnom, ništa nije bilo njegovo. Zgrada u Užičkoj je preimenovana u rezidenciju, kao što su i Beli dvori, samo da bi Joka bila spriječena ostvariti bilo kakvo stanarsko pravo.
Joka već 25 godina čami u vlažnoj, bušnoj i hladnoj kući, koja, istina, zvanično nije zatvor, ali za nju kao da jeste. Nije joj ni čisto, ni suvo, ni toplo. Prima i neku "platicu" koja se ne zove ni plaća, ni penzija, ni nadoknada, ni apanaža. Kako god – ima samo za osnovne potrebe i preživljavanje.
Ministar Ljajke je rekao jednoj novinskoj agenciji da su majstori završili radove i da će grijanje biti pušteno u "gostinskoj vili", u koja sada čami Joka, tijekom ožujka. Na proljeće će početi radovi na rekonstrukciji krova. Zamjera se Tiletoj Jeli da mlogo košta …Zar?
Za cijeli udovičin umirovljenički vijek, porezni obveznici nisu platili koliko za jedan dan, raskošnog, života Karađorđevićima - "podstanarima" Bijelog dvora, tvrde upućeni.
No inim karađorđevićma, tuđmanima, milšovićima, Očevima, Voždama i Babama oprašta se trošaluk u raznijem bijelim dvorima, dedinjima i pantovčacima…I to zato jer su oni Srbi, Hrvati, Muslimani, a ne nekakvi Jugoslaveni, dosmanlije, došlje…
Joka je kriva – ženom je tako dugo bila napoćudno nacionalno neopredijeljenom predsjedniku i tako dugo je Živa.
Osim toga, nije Joka Davorjanka Paunović, "prava" Tiletova ljubav - sestrična Vere Miletić, majke Mirjane Marković – već „simbol prekodrinske goluguze okupacione gamadi, partizankuša šeste ličke koja je nanijela Srbiji i Srbima više zla nego cijela njemačka okupacija od '41. – '45. O njoj se trebaju brinuti novnosnastale banana države koje je i ona stvarala pljačkajući Srbiju, kradući njezine fabrike i premještajući ih u druge republike. Zahvaljujući njoj ta Titova Avnojska Hrvatska kao država i danas postoji poslije NDH. Neka se vratiti u Hrvatsku, odakle joj je i muž, u kamenjarsku kolibu u Liku…“ (stav jedanog forumaša, zabrinutog za porezni fond)
E, pa zato Joka i dalje živi po zakonu Milke Planinc, nazvanom lex Jovanka, po kojem se prenosi Tiletova imovine u društveno vlasništvo. U svim drugim slučajevima - osim u njegovom nesrpskom, nehrvatskom, nemuslimanskom slučaju -obitelj ima pravo naslijediti imovinu. Ono što je dopalo njegovu obitelj smiješno je; Mišu Broza su zapale Jovankine haljine i janke, ženski vezovi i štošta drugo što se tretiralo kao predsjednikova zaostavština, kao da je Tile bio peder. Jovanki su, opet ostavili ispušene muštikle, stare lovačke puške i ostale bezvrijedne stavi. Istina, ostale su joj i fotografije, ali samo one na kojima je ona sama, jer prilikom pretvaranja vile u Užičkoj u muzej, nisi bile potrebne. Prema onom što slučajan posjetitelj može saznati iz tog muzeja, Tito je bio momak. Nema tragova da je Jovnka provela život s njim. Njegov život je predstavljen onkao kako su drugovi željeli.
I Povijest će biti predstavljena i oblikovana onako kao drugovi i gospoda budu željeli.
Jučer su na radiju objavili vijest da je Ivan Jakovčić, župan istarski, pozvao udovicu Josipa Broza, (namjerno) šutljivu i namjeno izoliranu svjedokinju jedne epohe, da dođe živjeti na Brijune.
Toliko sramne i dugotrajne muke oko prihvaćanja onog što se davno trebalo prihvatiti i što se ne može a ne prihvatiti...
Koliko god Jakovčićev potez bio komercijalan, politički promidžben, toliko je i lijep odjeknuo. Javniji i smjeliji je od ponašanja onih ljudi koji kupuju crvene majice s Tiletovim likom i natpisom Josip Broz - dobar skroz, ali ih potom potajno drže u ormaru ili, eventualno, spavaju u njima…Iako su i ti snovi lijepi. Kakva bi li nam tek budućnost izgledala bez njih?
Post je objavljen 26.03.2006. u 12:12 sati.