Nakon gotovo trideset godina ponovno je postavljen Čehov. Ivica Kunčević se odlučio okušati s Tri sestre - mučanjem o čežnji, bez ikakve borbe, za boljim životom. Već godinama surađuje s istim uigranim timom; hijerarhija im nikad nije bila bitna. Ovaj put je drukčije, jer je Kunčević odlučio poštovati (samo) svaku piščevu napomenu. Ni samom Čehovu, koji je blisko surađivao s redateljima i glumcima MHAT-a, nije bilo jednostavno pratiti pokuse za praizvedbu Sestara. Otputovao je iz Moskve i slao duga pisma s uputama, kritički nepovjerljiva, katkad gotovo očajna, Stanislavskom, glumcu i prijatelju Višnjevskom i Olgi Knipper. Intimno se pripremio za potpun neuspjeh premijere i prijetio: Propadne li komad, otputovat ću u Monte Carlo i prokockati sve što imam.
Ni sto godina kasnije ništa lakše nije prikazati ono čega nema i ono što nije izrečeno.
Nema klasične dramske priče u Čehovljevim dramama. One se sastoje od jednostavnih, svakodnevnih zbivanja koja u životu gotovo i ne primjećujemo. Čehov poznaje život i zna odnos važnog i nevažnog: važno se ne mora dogodit uvije pred nama, ali se nevažno uvijek pred nama događa.
Likovi su mu sasvim obični ljudi koji ne predstavljaju otjelotvorenje životnih tendencija i stremljenja jednog vremena. Ne sudi svojim ličnostima, samo nam ih pokazuje sa svih strana. Ono što vidimo u likovima, nisu oni sami, nego ono što drugi u njima vide. Kada, na primjer, na kraju 4. čina Ivanova dolazi Ljvov da zdere masku s Ivanova, svjesni samo da je to samo promašena ekshibicija i prazna parada: skidanja maski nema, a ono što zovemo skidanjem maski samo je ugao iz koga promatramo jednu ličnosti i ono što se iz toga ugla vidi. A je li to pravi ugao i vidi li se iz njega njezino psihološko i moralno središte, to ništa ne znamo.
Kako manipulirati ljubavlju?
Ujka Vanja je drama o starosti i drama bez ljubavi; svi govore o neuslišanoj ljubavi – ona je za sve osobe u drami egoistična fikcija kojoj je cilj nadraživanjem čuvstava prikriti osjećaj uprazno potrošenog života. U drami se ne ljubi drugo biće, nego mogućnost ekstatičkog nadoknađivanja „izgubljenog vremena“. Ljubav prema drugoj osobi je patetična maska koja skriva pravi sadržaj odnosa prema drugima – netrpeljivost koja je izraz nemoći da se sa sobom nešto napravi.
U jednom trenutku Vojnicki istrčava s pozornice i vraća se s revolverom u ruci. Puca na profesora. Promašuje ulogu heroja kao što promašuje i profesora. A kada odmah zatim počne jadikovati nad samim sobom, kad počne govoriti o tome kako je darovit, pametan, hrabar, da sam živio normalno, mogao sam postati Schopenhauer, Dostojevski…– mi znamo da je sve to, u stvari, samo jedna tužna samodramatizacija koja nam ne otkriva toliko neostvarene mogućnosti, nego mogućnosti koje nikada nisu mogle biti ostvarene. Svoj dramski trenutak čitav prizor dosiže u trenutku u kome ujka Vanja vidi sebe u očima drugih, u kome njegov pogled – koji je dotle lutao po neostvarenim maglama neostvarenih mogućnosti – sretne pogled Drugoga. Tada shvatimo, zajedno s njim, da je ono što je, a ne ono što misli da je mogao biti i da nam se u životu čini žrtvovanim najčešće ono što nije ni mogli biti ostvareno.
Kako se narugati?
U Galebu, poslije neuspjeha Trepljevljeve drame, Nina silazi s pozornice među okupljeno društvo, kada joj Arkadina predstavi Trigorina, ona se zbuni: on je jedan od njezinih omiljenih pisaca. Ali taj omiljeni pisac o kome sanja ne malo zanesena provincijalka, poslije nekoliko konvencionlanih rečenica o prekinutom komadu i o igri Zarečne, upita ima i ribe u jezeru, jer kao i Čehov, Trigorin, pisac i melodramski ljubavnik, voli pecati. ”Da”, kaže Nina – mlada i zaljubljena u pisca (Ruskinje se najlakše zaljubljuju u talent), ”jezero je bogato ribom.” ”Ja volim pecati”, kaže Trogirin, ”Za mene većeg uživanja nego sjediti pred večer na obali i piljiti u plovak.” Na to će Nina, koja ima sasvim drukčije ambicije: ”A ja mislim da za onog tko je okusio uživanje koje pruža stvaralaštvo, nikakva druga uživanja ne postoje.” Nini, ”kćeri duha”, čovjek koji umjetnost doživljava svaki dan, mora biti umjetnik u svakom, pa i najmanjem djeliću svoga srca. I poslije ove naivne njezine, Arkadina će, kao zaključak, reći: ”Ne govorite tako, Kad mu napravite kompliment, on se odmah izgubi.”Nina je mlada naivna djevojka koja živi u dubokoj i mračnoj provinciji – Sorinovu – imanju Bogu iza leđa, a do obližnjeg sela im šest vrsta. Negdje u daljini je grad koji ima željezničku stanicu. Imanje je na obali jezera. Svi žele da se otrgnu od jezera. Svima su pretenzije daleko veće od njihovih mogućnosti.
Kako (ne)biti luzer?
Grčka mitologija suočila je tri najmoćnije božice s Parisom da bi ishod bio jedan od najkrvavijih ratova u povijesti Grčke. Tri Suđenice stvarale su sudbinu, a Čehovljeve tri sestre je trpe – polako se gube u jalovom provincijskom životu, zaglušenom nevjerstvima, vjeridbama, požarom, odlaskom baterije iz gradića. One su lijepe, obrazovane, duhovno bogate i željne osmišljenog života. Ali ih podvrgava kapriciozna žena lijenog brata. Njezin zeleni pojas ( u neskladu sa žutom haljinom) simbolizira njezinu duhovnu inferiornost, neprimjerenost otmjenim Prozorovima, ali i himbeno, zmijsko upuzivanje u njihov dom. Ona je Trinaesta za stolom, Prekobrojna, koja postaje uzrokom njihove propasti. Neotmjena, glupa, lijena, gramziva, nečovječna, neizložena ”blagotvornom utjecaju rada i obrazovanja”. Ali i, neočekivano pa onda i lukavo, osvetoljubiva. Zlopamtljivo dobacuje Irini, u trenutku kada je istjeruje iz kuće na kraju drame, da joj pojas ne pristaje... Irinin pojas nije samo obični pojas na haljini. On je i njezino, i njezinih sestara, obrazovanje, trud i talent. Takav Pojas je (u ondašnjem trenutku u Rusiji) nepotreban za svakodnevni život. Može slobodno zaboraviti talentirano svirati, ne treba plakati zbog zaborava stranih riječi. Izgleda da Sestre čeka “rad bez poezije, bez misli”. Kao učiteljice ili službenice ponižavajuće bit će zavisne o raznim ravnateljima, a plaće im neće omogućiti život u kojem će se njihove vrline, talenti i znanja rascvjetati.
Tri ženska lika, generalske kćerke, imaju zadatak pokazati nedjelotvoran odnos prema sudbini. Sudbina u ovoj drami je vrijeme. Junaci klasičnih drama, i ne samo drama, svojim su djelovanjem oblikovali vrijeme. Moderni junak to vrijeme podnosi. Čehovljevi junaci bačeni su u vrijeme, kako bi to rekao jedan francuski egzistencijalistički filozof, u vrijeme koje je prazno jednako toliko koliko je beskrajan prostor ruske brezovite, anonimne, od svega udaljene pokrajine gdje oni žive. Povremeno se dogodi nešto što probudi Nadu da se može uteći beskrajnosti vremena/prostora u kojem nam život otječe. Nekada se dolazak vojske, ponekad ljubav učini kao mogućnost da ode zauvijek iz jalova tavorenja i da se nešto uradi od svoga života. Kao dobar liječnik, Čehov smatra ja ljudskoj duši potrebno ispovjediti ljubav, da ne bi posivjela i izjednačila se s neutješnim vremenom i prostorom. No ne daje nadi prostora više nego što mu tu dopušta strogo shvaćanje realnog, pa vraća svoje osobe u stvarne dimenzije njihova opstanka nastojeći da im nanese što manje boli.
Grčki tragičari, Shakespeare, Brecht, pa čak i Ibsen, liječili su društvo. Čehov liječi pojedince. Izlječivi su rijetki, izlječenje relativno.
(Kako se mjeri) vrijeme?
U Tri sestre vrijeme se mjeri debljinom (u svakom činu su sve deblji i deblji ili suhlji i suhlji) te djecom koju Nataša rađa: ona rodi po jedno između prvo i drugi i između drugog i trećeg čina, i svako od tih novih života pokazuje nam kako vrijeme prolazi kako oni koje zatičemo na pozornici više nisu isti koje smo u prethodnom činu napustili.
Neprestano se govori o vremenu. To je drama o tome kako nam vrijeme ističe/izmiče i kako se bitka s njim uvijek gubi. Samo patetični krik U Moskvu! U Moskvu! ostaje stalna sadašnjost koja je sestrama jedino uporište u vremenu što sve donosi – ali mi znademo da i tom uporištu vrijeme polako izmiče tlo pod nogama, da je ta želja za što skorijim povratkom u Moskvu samo očajnički pokušaj da se vrijeme zadrži i zaustavi njegov podmukli rad i da je, u stvari, Irinin krik samo znak da je bitka s vremenom gotovo izgubljena.
U četvrtom činu se govori o budućnosti. I to zato budućnosti više nema. Sve što se moglo dogoditi, dogodilo se; sada ostaje samo praznina trajanja. Ništa od onoga što su Prozorovi sanjali nije se dogodilo, ni njihovi najminimalniji programi - kao što je Irinin brak s Tusenbachom - nisu se ostvarili.
Gubitak ili dobitak?
Olga, Maša i Irina, nakon smrti oca pukovnika ostaju živjeti, zajedno s bratom Andrejem, u provincijskom garnizonskom gradiću gdje vlada niskost, malograđanština, glupost. konvencionalni moral, pokušavajući se vratiti u duhovni dom, Moskvu (čarobno rješenje svih problema; U Moskvu, u Moskvu!, lajtmotiv drame postao je uzrečicom u svakodnevnom govoru – označava ne samo varljive iluzije nego i uzvik ohrabrenja da se prione nekom cilju), gdje su rođene i odgojene. Nataša, bratova supruga, i njezin ljubavnik, postupno istjeruju sestre iz njihova doma i života. Irina prelazi iz svoje sobe u Olgini kada ova sa starom dadiljom Anfisom seli u stan za školnike gimnazije u kojoj radi, a Irina odlazi raditi u neko drugo mjesto Bogu podno nogu kao učiteljica. Na kraju drame, sestre ne samo da ne uspijevaju otići u grad duše, nego bivaju iseljene iz vlastite kuće. Sve će sobe popuniti Bobici.
Bezdomnost, iščašenost iz vremena i prostora, često daje priliku da se rezimiraju životi i suvislije stave u opći kontekst. Drama bi trebala predstavljati borbu za dom. Ali drame nema. Jer doma nema. Dom je izgrađen u mašti i ne može se oduzeti. Sukob između sna i stvarnosti neprevladiv je i nepomirljiv. Oduzeta je stvarna kuća koja se možda mogla prodati i prodajom osigurati novac potreban za preseljenje u Moskvu. No, dobro je (ponekad) ostati bez išta.*
Je li se ubila nada?
Onaj koji im je davao Nadu – Veršenjin (Moskovljanin, čak štoviše, stanovao je u istoj ulici kao i sestre), govori o snovima, ali koji bi se ostvarili u dalekoj budućnosti, za dvjesto, tristo godina. ( Što znači ljudima koji žive sada, a koji nipošto neće ući u povijest, ako njihov život dobije smisao tek za dvjesto godina?) A sada, sada nema vremena, njemu je vrijeme vratiti se svom lajtmotivu ”znate, moja žena i obje djevojčice”.
I brat - bivši potencijalni znanstvenik i sveučilišni profesori a sada kartaš i ništavni papučar grabežljive žene kod čijeg ljubavnika se zapošljava kao činovnik u lokalnoj upravi - izdajnik je budućnosti. Blag je na riječima, krasnorječiv kad govori o budućnosti. No, priče o budućnosti su samo alibi za bijeg od stvarnosti i vlastite nesposobnosti; njegove se ambicije, dok se deblja i ”povećava” obitelj, brzo tope. Postupcima izdaje sestre.
Jedini koji je ne odgađa djelovati je nespretni barun Tusenbach. On govori o potrebi življenja sada i ovdje, i o životu za sebe. Želi promijeniti svoj život i zauzeti aktivan stav – daje otkaz u vojski kako bi radio. Prihvatio je dvoboj s Soljonim i tako izabrao besmislenu i nepotrebnu smrt. Događaji u drami pokazuju da su i vjera u sadašnjosti i ona u budućnost samo iluzije. A iluzije i nade, njihovo ostvarenje ili iznevjerene, nisu ni socijalni ili politički, nego vječan egzistencijalni problem. Najveće značenje budućnosti je u tome što ona otvara čovjeku slobodan prostor za otkrivanje i razumijevanje smisla onoga što čini.
Što s njim?
Kuligin, Mašin muž, profesor latinskog, na svaku pojavu, i nevažnu i strašno ozbiljnu, reagira isto - poučno u sentenciozno. Čovjek je u futroli kojemu je slijepo služenje profesiji oduzelo identitet, a ostavilo Zadovoljstvo – ”Naš direktor brije brkove, pa sam se i ja obrijao. Čim sam postao inspektor. Nikome se ne dopada, ali meni je svejedno, Ja sam zadovoljan. S brkovima ili bez brkova, ja sam podjednako zadovoljan...”
Što nismo vidjeli na pozornici?
Kako Tusenbach prosi Irinu, svađu između Tusenbacha i Soljonog, nijednu scenu između Nataše i Protopopova, njezinog ljubavnika. Upravo Čehov tako hoće jer drži da često odlučujuću ulogu ne igraju događaji koji su se zbili pred nama više nego oni koje vidimo, za koje čak ne znam ni kako su se, a ponekada jesu li se uopće i dogodili.
Ni emocijama ne daje previše maha. U četvrtom činu Čebutikin, poslije jednog kratkog, raznježenog monologa na rastanku sa trima sestrama, kaže Kuliginu: "Nije trebalo, Fjodore Iljiču, da obrijete brkove.” Takvim rečenicama Čehov guši svaku sentimentalnost, svaki višak emocija koja bi njegove drame mogle izazvati. On je nepotkupljivi humorist koji nije mogao a da se ne podsmijehne svakom izljevu osjećanja i da u patetičnim situacijama ne vidi ono što je smiješno.
Njegovi likovi ne govore otvoreno, i to ne samo zato što nemaju prilike ostati na tren nasamo, nego i zato što je otvoreni razgovor u životu velika rijetkost. Često se mijenja tema, komunikacija se prekida i opet se obnavlja. I pauze u razgovoru su važne koliko i riječi i replike. One nisu samo psihološke, nisu samo slika čovjekove duše u kojoj je izrečeno važno koliko i neizrečeno, nego su to i velike provale šutnje i ništavila u život zaglušenog brbljanjem. To je šutnja svijeta kojom smo okruženi i u koju smo uronjeni.
Pred lice sudbine se staje posredno i neprimjetno. I sudbina se Čehovljevim junacima posredno oglašava: posredstvom simbola koji iz daljine liju na njih svoju opaku svjetlost. Ljudi su po njemu besmisleno i nepovratno upropašteni, kao galeb, kao šuma, kao višnjik, kao gradić u plamenu.
Žrtve?
U četvrtom činu Irina, jedina koja je uspjela da dotle održi iznad svake banalnosti i da apsolutno živi ulogu mlade nesretne heroine, u jednom trenutku reče: „Ali moja je duša kao skupocjeni klavir koji je zaključan, a ključ izguljen“. I ta jedna rečenica dovoljna je da vidimo Irinu kao komičnu osobu koja pristaje udati se za barona ne zato što njezin vitez iz bajke nije došao, već zato što je ne pretjerano inteligentni Tusenbach jedan od rijetkih koji će njezine afektacije shvatiti ozbiljno. Da se taj brak ostvario, bio sasvim slika i prilika braka njezine starije sestre, u kome je Maša bez sumnje žrtva, ali u kome ni jadni Kuligan nije ništa manje žrtva. Jer, osim što su nesretne junakinje, Čehovljeve sestre su i mala čudovišta, Hede Gabler što razjedaju sve oko sebe, uvjerene u svoju superiornost.
I tužene su i komične su to figure koje ipak nisu smiješene.
Kada Tihonov u razgovoru kaže Čehovu kako su ga Tri sestre ganule do suza, on se žalosti: Ali ja ih nisam pisao zato da bih izazvao suze: njih je Stanislavski (redatelj MHT-a) učinio plačljivima..Želio sam nešto posve drugo, žalio sam pošteno reći ljudima: Pogledajte sami sebe, pogledajte kako loše živite, kako ste utonuli u dosadu! Ako me ljudi budu mogli shvatiti, tada će pokušati stvoriti drugačiji, bolji život.
*Mom je prijatelju, dok je bio na liječenju, stanodavac izbacio stvari i ženu na ulicu. Kada je konačno dobio od grada nekakav podrumski prostor na ime ateljea i stana, pozove on na proslavu useljenja, kao narodni čo'jek i nezlopamtilo, i bivšeg gazdu, koji mu, kad su si malo spili, reče: ”Vidiš, prijatel, kako sam ti ja dobro došel. Da te ondać nis' istjeral, ti nigadar ne bi imal ovak lepi stan...”
Post je objavljen 19.03.2006. u 16:49 sati.