utorak, 31.05.2005.

Beograd, 1. dio

Dakle, kao što naslov nedvosmisleno govori, bili smo u Beogradu. Iako je moj omiljeni Weather Channel najavio svakodnevna nevremena s grmljavinom i bliskim smakom svijeta, a ni nešto optimističniji njemački Wetter nije obećavao mnogo ljepše vrijeme, od prvog do posljednjeg dana uživali smo u pravim ljetnim temperaturama. Bilo je toliko vruće da smo čak i u noćne šetnje išli u majicama bez rukava i ljetnim sandalama, a jedina voda koja je oprala beogradske ulice nije došla iz oblaka, već iz cijevi marljivih radnika gradske Čistoće.

Budući da sam bila na konferenciji, nisam imala vremena pogledati grad onako detaljno kako sam željela, no zato su se mužić i nasljednica šetali na veliko i vjerojatno nema parka u kojem se nisu igrali, a kako smo bili smješteni u strogom središtu grada, uživali smo u blizini većine bitnih građevina, trgova i parkova koje smo uglavnom uspjeli posjetiti tijekom mojih dvosatnih pauza za ručak. Moj beogradski kolega, na čiji smo poziv i došli, zaista je dao sve od sebe da nam pokaže grad, pa nas je provozao i do mjesta do kojih sami ne bismo tako lako došli, na čemu mu i ovdje još jednom zahvaljujem. Posebno je bilo veselo kad smo se jedno poslijepodne, nakon što smo mi bili gotovi s konferencijom, a njegova žena sa svojim poslom, grupno našli na kavici na Tašmajdanu i spojili naš svekoliki podmladak, ukupno četvero dječice sitnog zuba, koji je uživao u igri jednako kao što smo mi veliki uživali u opuštanju u zelenilu i hladovini.

A sad, dojmovi... Ukratko: grad je zaista lijep, ljudi su vrlo srdačni i gostoljubivi, a klopa je fakat fina kao što svi uvijek pričaju. Beograd je, čini mi se, grad kontroverzi. Recimo, s jedne je strane strani kapital ušao na velika vrata i bez problema možete kupovati u odlično uređenim trgovinama koje krase i glavne ulice svih drugih europskih gradova. Međutim, još uvijek postoje i one poznate socijalističke trgovine koje smo već gotovo izbrisali iz sjećanja i koje mi više djeluju kao doživljene u nekoj prošloj inkarnaciji nego u vlastitoj mladosti. Recimo, moj kolega tvrdi da smo mi barem fazu i pol ispred Srbije što se tiče privatizacije i općenito uvođenja nekakvog reda među zakone, propise i slične dosadne birokratske stvari koje se, htjeli mi to ili ne, i te kako odražavaju na naš svakodnevni život, iako se meni osobno čini da i u Hrvatskoj vlada totalni kaos.

Recimo, u Beogradu je još uvijek vrlo lako naći restorane i druga poduzeća u javnom vlasništvu, pa ću vas uveseliti jednom zgodnom anegdotom. Odmah po dolasku u Beograd, čim smo se raspakirali, otuširali i presvukli, krenuli smo na ručak u restoran kojeg kolokvijalno zovu Kalemegdanska terasa, a službeno mu je ime Park. Terasa je zaista lijepa i prostrana, s prirodnom hladovinom i ostalim preduvjetima za stopostotno uživanje, međutim, doslovce izgleda poput staromodnih hotela u kojima smo krajem sedamdesetih ljetovali s roditeljima: ofucane plastične stolice, platneni stolnjaci s flekama i rupicama, nekakva kičasta lažna fontana koja ne radi i konobari na koje se čeka dvadeset minuta da dođu uzeti narudžbu. I tako, kad smo konačno dobili malo pažnje, odlučili smo iskoristiti priliku i pitati konobara što je točno vešalica, a što mućkalica, sve u nadi da ćemo probati neki fini domaći specijalitet. On nas je prijekorno pogledao, negodujući odmahnuo glavom i, poput strogog učitelja koji se obraća nepažljivim učenicima, odgovorio, pokazujući glavom u pravcu nedalekog stola pa dobro, sad sam to onima tamo objašnjavao. Mi smo u sebi odvalili od smijeha, no njemu smo uputili skrušeni pogled i pokajnički objasnili da nismo čuli, pa ga, eto, molimo da nam još jednom objasni, što je on vrlo nestrpljivo i učinio. Na kraju smo naručili nešto sasvim drugo i moram vam reći da je bilo genijalno. Svakako preporučam klopanje u Parku, no oslobodite se previsokih očekivanja u smjeru posluge i sličnih sitnica. Konobar se kasnije pokazao jako ljubaznim, no prilikom nijedne posjete našem stolu nije se sjetio očistiti ga ili isprazniti pepeljaru u kojoj su bili čikovi od prethodnih gostiju, a o promjeni stolnjaka neću ni pričati. U hipotetskoj situaciji da smo se odvažili zamoliti ga da nam isprazni pepeljaru, vjerojatno bi nam odgovorio ali, sad sam je ispraznio onima tamo desno.

Da ne duljim, obucite udobne cipele, idemo u šetnju.


U ulici u kojoj je bio smješten naš hotel ponosno se ističe trgovina Prvi maj Pirot. Sjećate li se te legendarne reklame, koja je redovno prekidala Dinastiju? Neki klinci koji svekolikoj javnosti demonstriraju dječju poslušnost recitirajući kako mama kaže - Prvi maj Pirot. I sve to ne bi bilo čudno da odmah do tog Prvog maja, vrata do vrata, nije šminkerska Escada, a koji korak dalje Vivienne Westwood, pa Versus i sve u tom stilu.




Evo još jednog nasilnog prekidatelja Dinastije: Nameštaj Đorđević, snimljeno u Knez Mihajlovoj ulici.




Trg Republike

Trg Republike središnji je trg. Osim što se na njemu nalaze neke bitne institucije, atmosfera je vrlo živa i dinamična. Naime, beogradski su kafići jednako prisutni u životu grada kao i zagrebački, što ne podrazumijeva samo ljude koji sjede i piju svoja pića, već i one, rekla bih čak i mnogobrojnije, koji šeću, muvaju se, promatraju, snimaju, mjerkaju i bivaju mjerkani. Da li zbog lijepog vremena ili bilo kojeg drugog razloga, tih se dana u okolnim kafićima vrlo teško mogao naći slobodan stol.


Najprije jedna dnevna slikica.




Ovo je Narodno pozorište iz serije Belgrade by night.




A ovo je Narodni muzej.




Kalemegdan

Kalemegdan je ogroman park kojime počinje ili završava, ovisno o perspektivi, Knez Mihajlova ulica, tj. pješačka zona.


Osim što je raj za dječicu, šetače i dokoličare, jako je lijepo uređen i u njemu se nalazi tvrđava.








A kad dođete do druge strane, pruža vam se prekrasan pogled na Savu, kao i na ušće Save u Dunav.






...to be continued ili najbolje tek dolazi...

Oznake: Beograd

srijeda, 25.05.2005.

Igra pogađalica

Sutra putujemo! Nakon sto godina (porodiljni i to) konačno ja idem na konferenciju, a mužić će biti pratilja. Jedva čekam! Vremenske prognoze su međusobno kontradiktorne, pa ću vjerovati onoj koja mi se najviše sviđa, njemačkoj, koja kaže da će nam biti lijepo, toplo i sunčano. Weather Channel kao i obično predviđa kišu, grmljavinu i sjekire.

Dok se ne vratimo, pogađajte kamo idemo. Reću ću vam samo da je u Europi i da nije daleko od Beča. Riječ je o gradu kroz kojeg sam nekoliko puta prošla i presjela s vlaka na vlak, no nikad nisam bila u njemu, posjetila ga i prošalabajzala njime. Kažu da je lijep, a poznat je po dobroj papici.

Dakle... :-)

petak, 20.05.2005.

Iznenađena i uvrijeđena

Konobari u Austriji zarađuju jako malo, jer bi glavnina njihove finalne zarade trebala potjecati od napojnica, a ne od poslodavca. Slična je stvar i s taksistima. S druge strane, dostavljači, majstori, montažeri i slični također imaju male plaće, no ne smatra se obveznim dati im napojnicu, barem ne u onoj mjeri u kojoj je to obavezno konobarima. A s treće strane, jednako niske plaće imaju i blagajnice po samoposluživanjima, pa nijedna od njih ne samo da ne očekuje napojnicu, nego je ni ne smije primiti.

Ništa od toga nisam znala kad sam prvi put, kao srednjoškolka, došla turistički u Beč. Sjela sam s frendicama u jednu pravu bečku kavanu (znam i u koju, dan-danas ponekad tamo popijemo kavicu), popile smo rundu cuge, a kad je došlo vrijeme plaćanja, bahati je konobar izračunao koliko smo mu dužne i brzinski rekao ali naravno da ćete tome dodati petnaest posto za mene, kao što je uobičajeno, što onda u konačnici iznosi... Mi smo bile toliko šokirane da smo mu bespogovorno dale tražen novac i pokislo izašle na ulicu, računajući koliko smo mu iskrcale čokolada, sokića, konzervi piva, longplejki i sličnih stvari koje su nas tada veselile. Puno, vjerujte mi, puno.

Sad znam da ovdje ne vlada nikakva obveza davanja napojnica - ako ste zadovoljni uslugom, zaokružit ćete iznos na najbližu nulu ili peticu, no ako to i ne učinite, nikom ništa. Ostavljanje napojnice zaista je stvar vaše dobre volje, zadovoljstva uslugom i trenutacne financijske situacije, kao i vaše osobne darežljivosti ili štedljivosti, uostalom. Recimo, ja uglavnom ostavim, osim ako nisam baš ekstra nezadovoljna. Onda ne dam ni centa, lipe ili već nekog desetog sitniša. Ne dam i gotovo. S druge strane, smatram da je moja osobna odluka koliko ću kome dati. Ponekad ni uz najbolju volju ne mogu ostaviti onoliko koliko bih željela jer, recimo, nisam otišla na bankomat, a u novčaniku imam taman za cugu i nešto sitno povrh toga. A ponekad je usluga bila i više nego bez veze, pa ne vidim nekog smisla u nagrađivanju bezvoljnog konobara koji koluta očima na moju molbu da mi donese veliku, a ne malu čašu vode.

I tako dolazimo do famoznog događaja. Nedavno nam su nam unutar samo par dana riknuli bojler i sušilica za veš. Budući da nam je bojler bio važniji, jer bez njega nema tople vode ni grijanja, a pred nama je bio produženi vikend, pozvali smo dežurnog majstora, jedinog koji se odazvao i htio tako na brzinu doći popraviti naš bojler egzotične marke (ne pitajte, nismo ga mi birali). Uglavnom, prtljao je i petljao maksimalno pet minuta, zbog nedostatka dijelova prespojio par žica i naglasio da je riječ o privremenom rješenju koje bi trebalo izdržati do utorka, a svoj velevažni dolazak i rad nam naplatio...

...ako ne sjedite, sjednite...

...ni više ni manje nego 270 eura. Eh, da. [Uzdah, pogled uperen u daljinu, tuga u očima.]

Pa je trebao doći u utorak u devet, ali je oko podneva javio da neće, nego će ipak doći u četvrtak. Isto u devet. Da bi oko deset javio da neće, nego oko jedanaest. I, kad je konačno došao, promijenio je tu stvarcu koja je riknula i za to mu je trebalo manje od deset minuta, uključujući ulazak u kupaonicu i finalno pospremanje alata u torbu u kombinaciji s pisanjem računa, na koji je naveo pola sata rada. I cijeli paket aranžman naplatio dodatnih 130 eura. Za tu lovu smo vjerojatno već mogli kupiti i novi bojler, ali nećemo sad sitničarit', je l' tako?

I, na kraju balade, pružam ja njemu 200 eura i kažem da mi da ostatak od 135, misleći čovjeku dati pet eura napojnice. Možda nije puno, no meni se ne čini ni malo. I ja bih rado pet eura za svakih deset minuta rada, iskreno vam kažem, ne bih se bunila. Da bi me tip pogledao kao bubu o kojoj razmišlja zgaziti ili ne, šutke mi izbrojao ostatak i rekao dajete mi deset eura tringelta.

Ja, s upitnicima iznad glave, misleći da čovjek ne vlada dobro njemačkim, iako ga je do tada govorio savršeno, ponavljam ne, dajem vam pet eura tringelta. On me gleda u oči, pruža mi lovu i ponavlja ne, tringelt koji mi dajete iznosi deset eura. Sad se ja tu već zainatim, pogledam njega kao bubu, i to neku gadnu, koja će jako brzo završiti pod mojim stopalom, i razgovjetno, slog po slog, ponovim ne, dajem vam pet eura i molim vas da mi date točan ostatak.

On, mrtav-hladan, gledajući me u oči, odlučno kaže nemam sitno, očekujući da popustim. E, to mu je bio krivi potez. Mislim, sa mnom se našao prepucavati, kajgod. Ja sam uporna k'o marljivi jezuit i uvijek izvučem na svoje, samo što to svi ne skuže odmah, pa se puno kasnije neugodno iznenade kad vide što ih je snašlo. Uglavnom, mirno sam se okrenula na peti, uzela novčanik u ruke i rekla mu ja imam sitno te mu dala točan iznos. Bez tringelta. A sekundicu kasnije, nakon što se tip sasvim solidno štrecnuo, dodala sam i onih pet eura i rekla mu ovo je vaš tringeld, pet eura.

Tip je okrenuo očima, spremio lovu u džep, promrmljao nešto umjesto pozdrava i nestao.

Najprije sam nazvala mužića da mu se malo požalim, a onda frendicu s kojom sam neposredno prije toga klafrala. Ona je, totalno konsternirana mojom pričom, zaključila da tako nešto nije doživjela nikad i da mu ne bi dala ni tih pet eura, nego bi razgovarala s njegovim šefom. A ja sam mu dala lovu i nisam bila tužibaba.

Zapravo sam ja jedna jako plemenita osoba, kad malo bolje razmislim. Trebam naučit' bit' babaroga. Za svoje dobro.

ponedjeljak, 16.05.2005.

Proljeće-ljeto 2005. - u žutom na sud!

Prije godinu-dvije novinari takozvanih društvenih kronika uvjeravali su nas da su trudnoća i majčinstvo in, usput nas zasipajući fotkama prelijepih poznatih trudnica i mladih mama koje su ponosno isticale svoje tibice ili na rukama nosile mladunčad, ušminkane u skupu dizajnersku obleku i dodatno aksesoarizirane (ajme, koja riječ, postoji li uopće?) zgodnim i po mogućnosti poznatim tatekom. Liz Hurley, Catherine Zeta Jones, Kate Hudson, Sarah Jessica Parker, Julia Roberts, Gwyneth Paltrow, Debra Messing i, konačno, trudnica nad trudnicama, Posh. Trudnički trbuh proglašen je modnim detaljem sezone (o, razume, zar si nas posve napustio?), tako da se od poslušnih trend-followers očekivalo da pod hitno pronađu dostojnog kandidata i daju se u reprodukciju. U braku ili izvan njega, s muškarcem svog života ili tipom s kojim trenutno briju, svejedno. Mislim, kakve to ima veze s ljubavlju ili tako nečim, ako je u pitanju trend?

I tako, zajedno s broševima, leptirićima i tvidom, te je sezone modi bilo produžavanje vrste i javno pokazivanje istog, a naročita se pažnja poklanjala nečime što mogu samo nazvati izgladnjivanjem trudnica, budući da gotovo nijedna od spomenutih dama nije dobila ni grama više no što je potrebno, a tjedan-dva nakon poroda šetkale su po in mjestima jednako fit kao i uvijek, nabijajući komplekse nama Zemljankama koje, kao što je poznato, obično dobijemo neku kilicu koje se malo teže riješiti.

Sad bi bio red da bacimo pogled na ovosezonske trendove. Najprije, obavezno se obucite u žuto ili barem tzv. gypsy look, uresite se trešnjicama od glave do pete, kupite si cipele na visoku petu iz kojih viri palac (doslovni prijevod engleskog naziva peep-toe) i nabavite najnoviju LV torbicu, jer bez nje se jednostavno ne smijete pojaviti na subotnjoj špici, pa ni šire.

Što se posljednjespomenutog modnog urlika tiče, postoji nekoliko načina da si ga, pretpostavljajući naravno da imate prosječnu hrvatsku plaću, priuštite. Recimo, intenzivno štedite nekoliko mjeseci, po mogućnosti na hrani, jer što će vam hrana kad možete kupiti torbicu? Osim toga, efekt je višestruk: ne samo da ćete nabaviti objekt svog obožavanja, već ćete postati elegantno lelujavi, baš kako treba. Ili ne kupujte djetetu igračke. Na taj ćete način naučiti svoj podmladak da ne robuje potrošačkom društvu i njegovim hirovima, a vi nećete trošiti dragocjen novac na šarene gluposti koje vaše dijete pogleda i baci u neki opskurni kutak svoje sobe. Ili dignite kredit. Sigurno postoji način da svoju omiljenu torbicu kupite na samo 24 rate uz ciglih 11,8% kamata. Ili kupite lažnjak. Vjerojatno će već za koji tjedan stići na vašu lokalnu tržnicu. I, konačno, ako vam se ne dopada nijedna od navedenih metoda, veselo zapjevajte girls, don't cry for Louis, Louis wouldn't cry for you.

Međutim, trendovi nisu tako površna stvar da bi se ticali samo vaše vanjštine, ne, ne! Oni vas redovno upućuju u dublje tajne života i daju vam naputke o tome kako da se organizirate. I tako, ako ste prije godinu-dvije rodili, sad je vrijeme da se razvedete. Razvod je in. Pa ne bi valjda, pobogu, Jan and Brad napravili nešto što je out? Još je trendovskije razvesti se i prije no što se vjenčate, poput Bennifer. I, ne zaboravite, što javnije, to bolje. I uopće nije bitno koljete li se po medijima ili izavljujete da se još uvijek volite, no brak nije baš za vas. Bitno da se o vama piše. Ako niste poznati i teško vam je naći novine koje će pratiti vašu rastavu, klepnite svog budućeg bivšeg po glavi ili ga barem scenski atraktivno napadnite u javnosti, pa možda dođete u crnu kroniku županijskog glasnika. I to je početak.

Da vas podsjetim, uopće nije bitno zbog čega se razvodite. Ako imate ljubavnika ili vaš muž ljubavnicu, pola posla je obavljeno. Isto se odnosi na zanemarene supruge željne pažnje, nezaposlene kojima muž broji nofčeke i kontrolira im svaku kunu koju potroše, one koje kod kuće kuhaju, peru, peglaju i brinu o potomstvu dok im muž brije okolo i samozadovoljno se bavi vlastitim hobijima, a ako vaš zakoniti kojim slučajem nije dobar u krevetu, ne samo da ćete dobiti ekspresnu rastavu, nego vas čeka i odlična odšteta.

Barem tolika da nećete biti prisiljeni ići na dijetu, uskraćivati podmlatku igračke ili uzimati kredit zbog nove torbice.

Vidite kako se u životu sve lijepo posloži. Samo treba imati nos za trendove.

petak, 13.05.2005.

Radni ljudi i poštena inteligencija u svibanjskoj radnoj akciji

Nedavno nam se Hilferica ponovila za jedan lijepi proljetni ukras: majsko drvo. Ono se, kao što vjerojatno znate, u velikom dijelu srednjoeuropskog svijeta postavlja na posljednji dan travnja, prvog svibnja ili na neke od svibanjskih kršćanskih blagdana. Međutim, nije mi palo na pamet da bi se jedno lijepo veliko drvce moglo naći i u središtu nekog većeg grada, a pogotovo ne da bi ono moglo, sasvim prozaično, biti posvećeno nekoj osobi i to, od svih ljudi na ovome svijetu, baš političarki.


Drvce se ponosno šepuri pred crkvom Marije Pomoćnice, na mjestu na kojem poljoprivrednici, stočari i obrtnici iz okolice Beča tradicionalno nude svoje proizvode, ovisno o sezoni: voće, povrće, šunkice i sireve, kobase, razne ukrase i drangulije općeg usmjerenja. Nemojte samo reći da je majsko drvo kičasto. Pa naravno da je. To mu je osnovna zadaća, kao i, recimo, božićnom drvcu. Koliko god ga ogolite od raznih ukrasa, ono će i dalje ostati kičasto. Jer mu je to glavna namjena. Ili jedna od glavnih, zanamarimo li bakrače poput tradicije.




Tko god ga je radio, dobro se potrudio, od vrha naniže.




Eh, da. Drvo je posvećeno izvjesnoj gospođi koja je inače predstavnica Mariahilfa, odnosno 6. gradskog okruga, u Gradskoj skupštini. Samo mi nije jasno tko joj ga je digao i posvetio joj ga: dosjetljivi članovi podmlatka njezine stranke ili se pak dogodilo spontano okupljanje svekolikog življa spomenutog okruga na kojemu su prisutni radni ljudi i poštena inteligencija odlučili na ovaj način počastiti svoju prvu među jednakima. Poznata Mariahilferstraße granica je između gradskih okruga Mariahilfa i Neubau, tj. 6. i 7. Bezirka, pa je zapravo čudno da je radništvo i seljaštvo podiglo ovu posvetu na rubu teritorija kojime gospođa vlada, a ne u njegovom središtu, no ta bi se dilema vjerojatno dala riješiti spoznajom da se spomenuta ulica diči i naslovom jedne od najvećih trgovačkih ulica u gradu, pa su proleteri svih zemalja vjerojatno zaključili da bi gospođi osim simbolične zahvale vjerojatno fino sjelo i malo dobre reklame na vidljivom mjestu.




Prije no što vas pozdravim, bacite još jedan pogled na cijelo drvo. Možda vas inspirira da se i vi potrudite na sličan način zahvaliti svom vrijednom saborskom zastupniku za sve što je učinio za vas tijekom svog mandata. Hihihi.

Oznake: majsko drvo, Beč

srijeda, 11.05.2005.

Zauvijek lijepi

Budući da je ljepota izuzetno subjektivna kategorija, naglasak stavljam na zauvijek. Naime, nedavno mi je jedna poznanica pričala da si je stavila trajni make-up. Veli da su obrve prošle skroz bezbolno, dok je pikanje kapaka i usnica bilo toliko bolno da je skoro urlala. I sad, na stranu bolovi i mazohistička strana takvog uljepšavanja, ja se pitam kaj bu bilo kad joj te tetovaže dosade? Obrve su joj vrlo lijepo iscrtane, ali imaju oblik koji je trenutno jako moderan. A što za sezonu-dvije? Mislim, ak' bu ženska htjela pratiti trendove, ne bu joj bilo lako. A o zauvijek utefeterenoj crti na gornjem kapku da i ne pričam. Ili o boji usnica, koja je takva kakva je. Barem idućih deset godina, nakon kojih bi tetovaža trebala početi blijedjeti.

Ma, mislim, blago svakom tko je siguran u to da će mu se cijeli život sviđati iste stvari i da će imati istu spiku. Ja ne da u to nisam sigurna, nego baš suprotno, sigurna sam da tako neće biti. Da sam si prije petnaest ili dvadeset godina stavila tetovažu, za mene bi to bilo kao da me netko osudio da cijeli život nosim frizuru iz osamdesetih ili permanentno zašivene jastučiće za rame. A o tome da se u životu možemo udebljati, omlohaviti i slično neću ni pričati. Danas imate na ramenu nasmijanog slatkog delfinčića, a za dvadeset godina se preko vaših udebljalih leđa prostire ogromni kit zločestog izraza lica.

Gledala sam na nekoj emisiji škvadru koja na sebi ima brda tetovaža i piercinga. Kad ih je voditeljica pitala bi li koju od njih skinuli, većina je rekla da ne bi, jer ih svaka od njih podsjeća na neku važnu životnu fazu ili događaj. Hm, ja imam faza koje želim zaboraviti i jako mi je drago što nekim mojim glupostima iz mladosti ne svjedoči nekih znakić na, recimo, podlaktici. Par ljudi je reklo da su se raspitivali o uklanjanju tetovaže, no operacija je zahtijevna i bolna: radi se transplantacija kože s nekog drugog dijela tijela, ožiljci su prilično gadni, oporavak traje sto godina, a cijela stvar je izuzetno bolna. I skupa.

I sad, sjećam se kako smo se u djetinjstvu smijali šljakerima koji su na rukama imali istetovirano JNA, Prijedor 1958. ili Marica, nježno obrubljeno srcem. No, koja je zapravo razlika između njih i ljepotica poput Angeline Jolie i Pamele Anderson, koje su u ljubavnom zanosu također donijele mudru i dugoročnu odluku da si istetoviraju imena tadašnjih muževa, od kojih su se u međuvremenu rastale, pa su morale na neke prilično nemaštovite načine prekrajati svoje brzopleto dokazivanje ljubavi?! Prosvijetlite me.

Da ne velim da s onim grmljem oko ruke Pamela ni u jednoj elegantnoj haljini ne može izgledati elegantno, a slična se slika često vidi na vjenčanjima i sličnim prigodama u kojima su keltski križevi, vragovi, ružice i plodovi mora upotpunjeni svilenim haljinama, šalovima i skupim nakitom.

Naravno, uvijek postoji i varijanta privremene tetovaže, one koja izblijedi za nekih pet godina, ali ja pet godina nemrem nosit ni istu boju kose, a kamoli nekog stvora na ramenu ili iznad guze.

Jedna frendica mi je iskreno priznala da tetoviranje boli i da to jedni drugima priznaju samo oni koji imaju tetovažu. A veli da boli još i dugo poslije. Pa se tetovaža mora redovno čistiti alkoholom. Pa mazati kremicom. Pa se ne smije izlagati suncu. Pa se mora paziti kakva se obleka nosi. I s čim se tuširate. I tako dalje. Uglavnom, gnjavaža.

O piercingu neću ni početi pričati. Iako mi je osobno simpa vidjeti probušeni pupak na nekom mlađahnom, vitkom i po mogućnosti preplanulom stvorenju, kao i slatku malu naušnicu u nosu (hm, kak se to točno zove, nanosnica?), ipak ne mogu odoljeti i zapitati se čemu, pogotovo stoga što mi je par frendica reklo da im se piercing u pupku oporavljao od devet mjeseci do godine dana nakon stavljanja. Cijelo to vrijeme one su svoje bušotine mazale raznim kremama, pazile da se ne taru o odjeću, tetošile i stiskale zube kad ih je bolilo. Hej, pa devet mjeseci je cijela trudnoća, koju, ako je sve u redu, ipak ne osjećamo baš svih devet mjeseci, dapače, većinu vremena ni ne kužimo da čekamo bebicu. Da moram devet mjeseci tetošit neku rupu na pupku, ma, pukla bih. A jučer sam doživjela šok. U svlačionici se nakon fitnessa uprizorila neka ženica prilično teta-imidža, koja je, razodijevajući se za tuširanje, svim prisutnima otkrila svoje višestruke piercinge na obje bradavice. Sorry, al' ja to ne želim gledat'. Požurila sam pod tuš, jer sam pretpostavila da mi se lice, suočeno s nimalo lijepim prizorom, razvuklo u bolan grč, kojeg ima i danas kad se sjetim dotične tete.

I sad, vjerovali vi meni ili ne, meni se tetovaže i piercing skroz sviđaju (zapravo, ovisi o motivu, mjestu i količini) - ali ne na meni.

Međutim, ne kužim dvije stvari, a pretpostavljam da među vama ima i onih koji imaju nešto od toga ili čak oboje, pa se toplo preporučam za informiranje moje male i neupućene osobe. Prvo, isplati li vam se trpiti tolike bolove, mjesece zezancije, neugodnosti i tko zna čega radi jedne slikice ili rupe negdje na tijelu? I drugo, jeste ziher da se nećete predomisliti, a ako se i predomislite, što onda? Operacija? Nova tetovaža da prekrije staru? Ignoriranje činjenice da na sebi nosite neku poruku koja vam se više ne sviđa?

Nije provokacija, stvarno me zanima.

Oznake: tetovaže, piercing

nedjelja, 08.05.2005.

U dvorcu i oko njega

Sad ćete mi vi opet napisati da stalno negdje idemo, ali u zadnje vrijeme nam se fakat potrefilo. U četvrtak je u Austriji bio neradni dan, a jedni naši frendovi imali su vjenčanje. Zajedno su već sto godina, a pikirali su baš taj četvrtak, jer je bio 05. 05. '05., odnosno peti peti pete. Mene brojčeki uglavnom ostavljaju ravnodušnom - možda zato što se u njih kužim otprilike jednako kao i u nuklearnu fiziku - no ipak moram priznati da je fora dobra. Pričali su nam da su s pripremama morali početi prije punih godinu dana, jer, naravno, nisu bili jedini par koji se htio vjenčati na tako lakopamtljiv datum.


I tako, u četvrtak prijepodne krenuli smo u dvorac Krumbach, u kojemu se održavalo vjenčanje. On se nalazi na rubu istoimenog mjesta u Donjoj Austriji i na prvi pogled izgleda odlično, no čim mu priđete malo bliže vidite neke stvari koje ne biste trebali, tj. kojih uopće ne bi trebalo biti. Recimo, neki dijelovi vanjskih zidina restaurirani su običnim betonom, a ponegdje su dozidani cijeli zidovi od armiranog betona, dok je unutrašnjost pojedinih prostorija (na sreću, manjine) oplemenjena zatamnjenim staklom, mesingom i sličnim prekrasnim materijalima koji su bili na vrhuncu popularnosti tamo negdje u osamdesetima, kad je renovacija vjerojatno izvedena. Neću vam pokazivati ta betonska čuda, nego ću vam staviti par fotki ljepših dijelova dvorca.










Naša soba nalazila se na trećem katu. Bila je ogromna, prostrana, s velikim francuskim krevetom i kinderbetom za nasljednicu, lijepom kupaonicom i svim điđama koje hotelske sobe i inače imaju, no nikako se nisam mogla oteti dojmu da je, jednostavno rečeno, pohabana. Kad malo bolje razmislim, problem je u onim - zapravo, nepotrebnim - detaljima koji krase gotovo svaki kutak sobe, a koji su toliko demodirani da vam se čini da ste u hotel stigli vremeplovom, a ne autom. No, u sobi smo ionako proveli jako malo vremena, a pogledajte kakav smo prekrasan pogled imali.




Spremili smo se i sišli u dvorište, u kojem se održavao obred vjenčanja. Iskreno, ja se osobno ne bih pouzdala u dobronamjernost austrijskog vremena početkom svibnja, no na sreću bilo je jako lijepo i sunčano, pa je sve ispalo super, iako su se neposredno prije i poslije obreda iznad naših glava nagomilali tamni oblaci. Ovako je izgledalo dvorište pripremljeno za vjenčanje slikano s hodnika na našem trećem katu.




Da ne ispadne da samo nešto kritiziram, vjenčanje je bilo prekrasno, vrlo elegantno i nimalo kičasto. Obred je bio građanski, a matičar si je zaista dao truda - nisam mogla ne sjetiti se par građanskih vjenčanja na kojima sam bila u Zagrebu, koja su bila toliko brzinski izvedena da su parovi prije izašli iz dvorane nego što su u nju i ušli, praćeni suhoparnim recitiranjem zakonskih obveza i dužnosti iz bračnog života. Uglavnom, nasljednica je, kao i druge curke njezine dobi, dobila cvjetni vjenčić za na glavu, pa si je bila sva važna, no nijedna od tih ušminkanih mladih dama nije shvatila ozbiljnost cjelokupne situacije, pa su iskoristile prvu priliku da se u svečanim haljinicama bace u šljunak, proučavajući ga, presipavajući i međusobno se zadivljeno gledajući.

Kad je vjenčanje bilo gotovo čestitali smo mladencima, slikali se i zatim je svaki gost dobio čašicu s malo uljane boje koju je bacio na platno. Sve te boje jako su se zgodno pomiješale stvarajući neki apstraktni uzorak, a slika se do sutradan osušila i bila još jedan zajednički poklon svih gostiju mladencima. Ideja je bila kumova i svaka mu čast. Inače, mladoženja je Austrijanac, a mlada Švicarka koja se školovala u Americi i neko vrijeme radila u Engleskoj, pa možete zamisliti kako je raznolik bio sastav gostiju. Mislim da nije bilo stola za kojim se govorio samo jedan jezik, a cijelo je vjenčanje od početka do kraja bilo dvojezično, na njemačkom i engleskom.


Zatim su se mladenci otišli fotkati s kumovima i roditeljima, a mi ostali iskoristili smo priliku i malčice se osunčali na terasi dvorca te uživali u divnom pogledu na okolni krajolik i seoca u dolini.






Slijedio je tulum u jednoj od prekrasnih dvorana koje nisu doživjele onako neobuzdanu restauraciju kao neki drugi dijelovi dvorca; zapravo, kad malo bolje razmislim, sve skupa je djelovalo kao da je dvorac pao u ruke nekolicini međusobno sasvim nekoordiniranih, a vrlo odlučnih majstora s različitim smislom za lijepo. Kaj da vam velim, mjuza je bila super, atmosfera odlična, vina prvorazredna, a o klopi bolje da ne pričam. Sve što sam probala bilo je predivno, a nekih me jela jednostavno bilo strah - naime, bojala sam se da ću se, ukoliko ih samo pogledam, raspuknuti kao onaj debeljko iz "Smisla života" Monty Pythona, što bi možda bio prigodni, ali ne i lijep prizor.

Mladenkina frendica iz Züricha nonšalantno mi je ispričala da je dvorac Krumbach poznat ni po čemu drugome nego po duhovima! Navodno da su u njemu čak vršena neka mjerenja, bla, bla, na što sam ja samo odmahnula rukom, ali sam odmah po povratku za stol odlučila svoje novostečene spoznaje podijeliti sa svojim bližnjima, koji su, kao i ja, samo odmahnuli rukom, ali se vidjelo da im nije bilo svejedno. Kako god bilo, noć smo preživjeli, iako me u jednom trenu probudilo hrkanje za koje sam ziher da nije pripadalo mužiću. Na njegovo sam, naime, oguglala.

Iduće smo jutro uživali u obilnom doručku i zatim polako krenuli put Beča. Usput smo stali u jednom ovećem shopping centru u kojem sam se ponovila za dva para japanki. Ljudi moji, ja vam obožavam japanke. Da mogu, osobno bih ustanovila jednokratnu kategoriju Nobelove nagrade za unapređenje ljetne ventilacije stopala i dala je izumitelju te divne obuće! Budući da je mužić emancipiran i modno osviješten muškarac, i on se također ponovio za japanke, a nasljednica je još premala za njih, pa je dobila par drugih stvari. I tako smo se, mirni i zadovoljni, vratli kući.

Čiča-miča, gotova je priča!

Oznake: Dvorac Krumbach

srijeda, 04.05.2005.

Javne pohvale, tracevi i lektira

Manje-vise svaka žena i pokoji izdvojeni primjerak muškog roda znaju cijeniti dobrog frizera, uzevši u obzir križni put kojeg je potrebno prijeći kako bi se do istog došlo. Od kvartovskih alapača koje vam unište frizuru jer su prezaokupljene lokalnim tračevima i stoga se ne mogu koncentrirati na usklađivanje škara i pokreta vlastitih ruku, preko kreativnih umjetnika koji su za poligon svog izraza izabrali upravo vašu glavu i bilo kakvu sugestiju s vaše strane smatraju uvredom, do običnih fušera koji znaju napraviti dvije-tri frizure, pa sve svoje mušterije šišaju jednako, bez obzira na njihove želje.

Eh, da.

Nakon dugog i tužnog lutanja od salona do salona i ja sam se konačno udomila. Našla sam si frizera. Savršenog. U odličnom salonu. Dečko je pravi majstor, zna svoj posao, salon je, istina, dosta trendovski i fura se na urbanu spiku, ali sam zato ziher da cu u masaži glave i ostalim čudesima uživati uz acid jazz, funk i sličnu mjuzu i ne da nema šanse, nego nema šanse da se itko od zaposlenih zabuni i pusti neku kuruzu. Časopisi su im oni glancasti, stranjski, tipa Vogue, InStyle, Glamour i njima slični, a od domaćih imaju Cosmo i Elle. Dakle, više lifestyle, manje tračevi i medijske opsesije poznatima. Obavezno vam skuhaju kavicu, a budući da pamte svoje klijente, nakon drugog šišanja više vas ni ne pitaju kakvu ćete, jer znaju. I da, nisu baš najjeftiniji u gradu, ali budući da ja idem frizeru ravno tri puta godišnje, nije mi problem dati lovu za odličnu frizuru i jednako dobru uslugu.

Što se tiče samog majstora od frizure, on je upućen u sve što ima veze s trendovima, modom i poznatima, tako da je za razgovor s njime potrebna temeljita priprema. Za to mi služi neki od gorespomenutih glancastih koje na brzaka prelistam kako bih mogla sa što pametnijim izrazom lica kimati glavom na njegove obaviješteno-utemeljene izjave ili pak postavljati informirana pitanja, otprilike kao na intervjuu za posao. Budući da telku ne gledam, a časopise tog tipa ne čitam, često ne znam o kome mi priča, ali se uvijek dobro nasmijem njegovim zločesto-duhovitim opisima modnih promašaja nekih valjda poznatih ljudi i pazim da mu ne dam do znanja da sam se izgubila u imenima silnih hostesa i misica.

I tako, nakon par mjeseci frizerske apstinencije, poput alkosa koji žudno očekuje subotnji tulum da se dobro narolja unaprijed sam guštala kako ću prošli vikend, kad smo bili u Zagrebu, otići na frizuru. Cijeli sam tjedan pokušavala nazvati iz Beča i rezervirati termin, no javljao mi se faks i nisam ih uspjela dobiti. Kad je konačno slušalicu podigla živa osoba postala sam ponosna vlasnica tužne vijesti da je moj frizer do kraja vikenda zauzet. Pa sam na brzaka otišla u jedan drugi frizeraj, u kojem sam bila jednom prije par godina i koji je kao jako hoch-nobl, ali na sreću i nepopunjenih termina.

Digresija: osobno sam pristalica teorije hvali javno, kritiziraj u četiri oka. Međutim, što sam god u posljednje vrijeme javno pohvalila, obilo mi se u glavu. Kad sam rekla da nasljednica nema nikakvih problema sa zubićima, iduća dva koja su provirila prouzročila su joj takvu temperaturu da smo u jedan ujutro završili u bolnici. Kad sam rekla da je Beč siguran grad, neka pijana budala nam se zabila u parkirani auto. I ne moram vam ni reći da sam se samo par dana prije željenog šišanja pohvalila da imam savršenog frizera. I, naravno, spušila termin. Tako mi i treba. Od sad šutim. Kraj digresije.

Stižem ja u dogovoreno vrijeme u hoch-nobl frizeraj koji se ne zove frizeraj, nego institut za kosu, po čemu zaključujem da u njemu ne rade frizerke, nego sve same magistrice i doktorice kosologije. I tako, nasmiješi mi se jedna mlada magistrica i pita me želim li masažu dobrodošlice. Glavnom mi prostruji sjećanje na šišanje u istom institutu od prije par godina i na tu masažu koja je bila skroz neloša, pa pristadoh. Međutim, čini se da se magistrica previše bavila znanošću, a premalo praksom, pa joj masaža i nije išla najbolje. Zatim me mlada znanstvenica pitala želim li štogod pročitati. Kraj mene je sjedila jedna Amerikanka u čijim se rukama presijavao najnoviji američki Vogue, s druge strane neka debeljuškasta teta koja je čitala Glamour i do nje mlađahna cura s Elle Decorom u rukama, pa sam veselo pristala, nadajući se da ću i ja dobiti neko fensi-šmensi štivo kakvo inače ne kupujem, barem ne redovito. I evo ti moje magistrice s nekoliko časopisa u rukama, no već se na prvi pogled vidjelo da ne samo da nisu sjajni i lijepi, nego tiskani na sivom papiru, već i skroz pohabani od upotrebe. I tako sam vam ja, po prvi put u svom kratkom ali sadržajnom životu, u rukama držala nekoliko starih primjeraka časopisa Story i Extra, koje sam do tada imala priliku vidjeti samo u izlogu lokalnog kioska.

Ne moram vam ni reći da sam se odmah snuždila. I zamislila. Čini se da odajem dojam osobe koju zanima, citiram s naslovnice, krštenje sina Ive Todorić i slični bitni društveni događaji. Od pretprošlog tjedna. Dakle, magistrica ne samo da me kategorizirala kao tračericu, nego me, da stvar bude gora, ocijenila kao neupućenu tračericu i dala mi malo zastarjele lektire da si utvrdim gradivo. Uputila sam joj jako grdi pogled kojeg je ona odlučila ignorirati, veselo se okrenula na peti i krenula dati magistarsku masažu idućoj novopridošloj mušteriji. I kaj sad, kad sam već imala te časopise u rukama, odlučila sam vidjeti kaj točno u njima ima, a neka ću svoja otkrića rado podijeliti s vama.

Recimo, jedna zgodna teta s velikim cicama, širom otvorenih očiju i vjerojatno silikonskim usnicama slikala se u dubokom dekolteu iz kojeg je izvirivao čipkasti grudnjak, a ispod slike bile su citirane riječi njezinog iskrenog čuđenja - zaista ne znam zbog čega me smatraju seks simbolom, ta ja sam obična i svakodnevna žena (ovo je, naravno, parafraza, a ne citat). Naravno da me taj iznenađujući nesrazmjer između slika i teksta ponukao da pročitam cijeli intervju, u kojem se dotična pohvalila da je diplomirala dizajn i govori tri svjetska jezika, no to joj, sirotoj, ništa ne znači, kad je ljudi smatraju običnom ljepoticom. Ni nakon podužeg razmišljanja ne mogu se odlučiti je li dotična toliko neinteligentna da ne shvaća da polugole slike i cice na tanjuru i nisu najbolji put ka stvaranju medijske slike ozbiljne intelektualke ili pak čitatelje smatra toliko neinteligentnima da im može prodavati takve spike. Bit će prije ovo drugo.

Koju stranicu dalje uslijedilo je čuđenje što ne znam ime i prezime najseksipilnije Hrvatice. Ma, nije Severina, nije čak ni Renata Sopek (nju sam u međuvremenu savladala), ali tko je da je, dovoljno je bitna da dobije svojih par odlomaka i ozbiljno nas obavijesti o svojim mišljenjima na temu svjetskog mira, ekologije i najnovije palete boja u proljetnoj modi.

Dalje nisam stigla, jer je po mene došla neka druga magistrica i odvela me na pranje kose. Ovaj put bez masaže i one divne vibrirajuće stolice koje se sjećam od prošlog puta.

Nakon tih par znanstvenih novakinja, konačno je stigla i gospođa docentica osobno, uzela u ruke škare, malo se bunila nad mojom vizijom vlastite mi fizure i pokušala mi podmetnuti svoju - koja je meni, usput budi rečeno, prestrašna, ali sam bila prepristojna da to otvoreno kažem, pa sam se s njom natezala punih deset minuta, jer se ona pravila da ne kuži da mi se njezina ideja fakat ne sviđa - i ošišala me. Ništa revolucionarno. Pogotovo za jednu uvaženu doktoricu kosologije, zaposlenu u pravom pravcatom institutu. Dakle, velevažnom mjestu, a ne nekom običnom frizeraju. Kajgod.

I tako, rođendan moje nasljednice proslavila sam nešto skraćene kose, a iza mene je nezaboravno iskustvo iz kojeg sam izvukla nekoliko pouka:
1. ako treba, zvati i u ponoć, slati faksove, mailove i golubove pismonoše kako bih osigurala termin kod svog frizera;
2. ničim se više ne hvaliti;
3. promijeniti imidž, izraz lica i nabaciti mrki pogled, sve što je potrebno da me ne procijene kao čitateljicu zastarjele Extre i s veseljem mi uvaljaju istu.

<	svibanj, 2005					>
P	U	S	Č	P	S	N
						1
2	3	4	5	6	7	8
9	10	11	12	13	14	15
16	17	18	19	20	21	22
23	24	25	26	27	28	29
30	31