petak, 03.06.2005.

Beograd, 2. dio

Evo i drugog dijela! Prije no što krenem s putopisom, rekla bih riječ-dvije potaknuta pojedinim komentarima na prošli post. Svjesna sam (i te kako svjesna) kakve sve konotacije Beograd u mnogima budi i žao mi je čitati da su neki od vas bili povrijeđeni ovim putopisom. Nekoliko sam puta boravila u Skandinaviji, u kojoj se svi međusobno odlično slažu i surađuju, a vodili su ratove koji su bili, usudila bih se reći, dugotrajniji i krvoločniji od ovih naših. Isto tako, vidim da se ljudi na spomen Beča raznježe, a međusobni nam povijesni odnosi nisu uvijek bili puka idila. O tome kako nam je bilo pod Mađarima neću ni početi pričati, no danas većina Hrvata ne vidi problem u posjeti Budimpešti, dapače, rado odlaze u nju i vraćaju se zadivljeni šarmom tog lijepog grada i Cigana koji vam sviraju na uho dok jedete lovački gulaš. Države koje se smatraju tradicionalnim neprijateljicama, Njemačka i Francuska, već su tri-četiri godine nakon završetka Drugog svjetskog rata počele zajedno raditi na projektu koji je danas poznat pod nazivom EU, a vjerojatno vas ne moram podsjećati da su nedavno bile čvrste saveznice u pružanju otpora američkom ratovanju u Zemljama Gdje Je Nafta. I tako dalje, i tako dalje.

Ono što zapravo želim reći jest sljedeće: dobro pamtim što se dogodilo devedesetih. Mislim, tko bi to zaboravio? Međutim, škole postoje da iz njih nešto naučimo i nadajmo se pametniji krenemo dalje. Posljednje što želim jest nametati ikome od vas brzinu kojom bi trebao prijeći preko stvari koje su vas povrijedile ili tražiti od vas da ne osjećate to što osjećate. Ovaj putopis, kao uostalom i moje putovanje, nema nikakve političke ni bilo kakve druge konotacije. U Beograd sam putovala kao u bilo koji drugi grad i lagala bih kad bih rekla da mi nije bilo lijepo - a pogotovo bih nanijela veliku nepravdu svojim kolegama i njihovim obiteljima, koji su nas primili i više nego gostoljubivo.

Sad idemo dalje i no hard feelings, please.


Kuća cvijeća

Budući da nismo posjetili Kuću cvijeća prije devedesete, kad su to obavili svi poslušni mali pioniri, omladinci, sindikalni izletnici ili samo znatiželjnici, iskoristili smo priliku da je posjetimo sad. Kao i na većini građevina u Beogradu, i na Kući cvijeća vidi se davno uložen novac i duge godine neodržavanja i skromnih, ako ikakvih, ulaganja. Iako je sve čisto i uredno, opći dojam je: oronulo. Ulaz u Kuću cvijeća i pripadajuće muzeje besplatan je, cijeli kompleks smatra se vojnim objektom, a ni posjetitelja ne nedostaje. Istodobno s nama bilo je nekoliko grupa iz Slovenije, toliko da smo morali prilično dugo čekati da se raziđu kako bismo mogli u miru pofotkati, a budući da smo došli tek par dana nakon Dana mladosti, uza zidove su još uvijek bili poredani svježi vijenci sa zaista raznolikim natpisima: Titu su izrazili počast mnogi, od boračkih udruženja do auto-moto saveza i sličnih neobičnih udruga iz cijele bivše Jugoslavije (mislim, nisu auto-moto savezi neobične udruge, nego mi je neobično što se sjetili Tita).






U Kući cvijeća možete pogledati i nekoliko Titovih soba, kao i izložbu štafeta, no najzanimljiviji je muzej koji se nalazi par koraka iznad Kuće cvijeća, u kojem se nalaze darovi koje su Titu slali pojedinci, udruge i strani političari. Sigurno se jako razveselio kad je vidio da su vrijedne vrapčanske ženice za njega sitan vezak vezle, a torbu iz Livna je vjerojatno svakodnevno nosio na ramenu, a u njoj rakijicu, kruheka i špekeca.






Šetnja središtem grada

I, konačno, evo i neobavezne šetnje središtem grada. Ovo je crkva Sv. Marka.




Poznati hotel Moskva.




Trg Nikole Pašića.




Ovu zgradu rijetki pamte po dobrome: vjerojatno prepoznajete bivšu Skupštinu SFRJ, danas Skupštinu Srbije i Crne Gore.




Lijeno rano nedjeljno poslijepodne na Knez Mihajlovoj: ulica je poluprazna, ali zato u kafićima nema slobodnih stolova.




Hrvatski kapital u Srbiji nekad...




...i danas.



A propos gornje slike, nisam mogla vjerovati u kojoj su mjeri naši gospodarstvenici kolonizirali Beograd, a vjerojatno i ostatak zemlje. U trgovinama se pod normalno prodaju Kraševe čokse i keksi, Cedevita, Vegeta i drugi poznati hrvatski proizvodi, na uličnim štandovima s novinama gotovo polovicu zauzima tisak iz Hrvatske, a doslovce je lakše naći hrvatsko nego srpsko izdanje Cosma. Meni to već lagano spada u kategoriju vjerovali ili ne.


Beograd je spreman za turiste! Na gotovo svakom raskršću stoje putokazi usmjereni prema važnim mjestima u gradu, a natpisi su s jedne strane na srpskom, a s druge na engleskom. Osobno mislim da bi i Zagrebu dobro došlo nešto slično.

Oznake: Beograd

utorak, 31.05.2005.

Beograd, 1. dio

Dakle, kao što naslov nedvosmisleno govori, bili smo u Beogradu. Iako je moj omiljeni Weather Channel najavio svakodnevna nevremena s grmljavinom i bliskim smakom svijeta, a ni nešto optimističniji njemački Wetter nije obećavao mnogo ljepše vrijeme, od prvog do posljednjeg dana uživali smo u pravim ljetnim temperaturama. Bilo je toliko vruće da smo čak i u noćne šetnje išli u majicama bez rukava i ljetnim sandalama, a jedina voda koja je oprala beogradske ulice nije došla iz oblaka, već iz cijevi marljivih radnika gradske Čistoće.

Budući da sam bila na konferenciji, nisam imala vremena pogledati grad onako detaljno kako sam željela, no zato su se mužić i nasljednica šetali na veliko i vjerojatno nema parka u kojem se nisu igrali, a kako smo bili smješteni u strogom središtu grada, uživali smo u blizini većine bitnih građevina, trgova i parkova koje smo uglavnom uspjeli posjetiti tijekom mojih dvosatnih pauza za ručak. Moj beogradski kolega, na čiji smo poziv i došli, zaista je dao sve od sebe da nam pokaže grad, pa nas je provozao i do mjesta do kojih sami ne bismo tako lako došli, na čemu mu i ovdje još jednom zahvaljujem. Posebno je bilo veselo kad smo se jedno poslijepodne, nakon što smo mi bili gotovi s konferencijom, a njegova žena sa svojim poslom, grupno našli na kavici na Tašmajdanu i spojili naš svekoliki podmladak, ukupno četvero dječice sitnog zuba, koji je uživao u igri jednako kao što smo mi veliki uživali u opuštanju u zelenilu i hladovini.

A sad, dojmovi... Ukratko: grad je zaista lijep, ljudi su vrlo srdačni i gostoljubivi, a klopa je fakat fina kao što svi uvijek pričaju. Beograd je, čini mi se, grad kontroverzi. Recimo, s jedne je strane strani kapital ušao na velika vrata i bez problema možete kupovati u odlično uređenim trgovinama koje krase i glavne ulice svih drugih europskih gradova. Međutim, još uvijek postoje i one poznate socijalističke trgovine koje smo već gotovo izbrisali iz sjećanja i koje mi više djeluju kao doživljene u nekoj prošloj inkarnaciji nego u vlastitoj mladosti. Recimo, moj kolega tvrdi da smo mi barem fazu i pol ispred Srbije što se tiče privatizacije i općenito uvođenja nekakvog reda među zakone, propise i slične dosadne birokratske stvari koje se, htjeli mi to ili ne, i te kako odražavaju na naš svakodnevni život, iako se meni osobno čini da i u Hrvatskoj vlada totalni kaos.

Recimo, u Beogradu je još uvijek vrlo lako naći restorane i druga poduzeća u javnom vlasništvu, pa ću vas uveseliti jednom zgodnom anegdotom. Odmah po dolasku u Beograd, čim smo se raspakirali, otuširali i presvukli, krenuli smo na ručak u restoran kojeg kolokvijalno zovu Kalemegdanska terasa, a službeno mu je ime Park. Terasa je zaista lijepa i prostrana, s prirodnom hladovinom i ostalim preduvjetima za stopostotno uživanje, međutim, doslovce izgleda poput staromodnih hotela u kojima smo krajem sedamdesetih ljetovali s roditeljima: ofucane plastične stolice, platneni stolnjaci s flekama i rupicama, nekakva kičasta lažna fontana koja ne radi i konobari na koje se čeka dvadeset minuta da dođu uzeti narudžbu. I tako, kad smo konačno dobili malo pažnje, odlučili smo iskoristiti priliku i pitati konobara što je točno vešalica, a što mućkalica, sve u nadi da ćemo probati neki fini domaći specijalitet. On nas je prijekorno pogledao, negodujući odmahnuo glavom i, poput strogog učitelja koji se obraća nepažljivim učenicima, odgovorio, pokazujući glavom u pravcu nedalekog stola pa dobro, sad sam to onima tamo objašnjavao. Mi smo u sebi odvalili od smijeha, no njemu smo uputili skrušeni pogled i pokajnički objasnili da nismo čuli, pa ga, eto, molimo da nam još jednom objasni, što je on vrlo nestrpljivo i učinio. Na kraju smo naručili nešto sasvim drugo i moram vam reći da je bilo genijalno. Svakako preporučam klopanje u Parku, no oslobodite se previsokih očekivanja u smjeru posluge i sličnih sitnica. Konobar se kasnije pokazao jako ljubaznim, no prilikom nijedne posjete našem stolu nije se sjetio očistiti ga ili isprazniti pepeljaru u kojoj su bili čikovi od prethodnih gostiju, a o promjeni stolnjaka neću ni pričati. U hipotetskoj situaciji da smo se odvažili zamoliti ga da nam isprazni pepeljaru, vjerojatno bi nam odgovorio ali, sad sam je ispraznio onima tamo desno.

Da ne duljim, obucite udobne cipele, idemo u šetnju.


U ulici u kojoj je bio smješten naš hotel ponosno se ističe trgovina Prvi maj Pirot. Sjećate li se te legendarne reklame, koja je redovno prekidala Dinastiju? Neki klinci koji svekolikoj javnosti demonstriraju dječju poslušnost recitirajući kako mama kaže - Prvi maj Pirot. I sve to ne bi bilo čudno da odmah do tog Prvog maja, vrata do vrata, nije šminkerska Escada, a koji korak dalje Vivienne Westwood, pa Versus i sve u tom stilu.




Evo još jednog nasilnog prekidatelja Dinastije: Nameštaj Đorđević, snimljeno u Knez Mihajlovoj ulici.




Trg Republike

Trg Republike središnji je trg. Osim što se na njemu nalaze neke bitne institucije, atmosfera je vrlo živa i dinamična. Naime, beogradski su kafići jednako prisutni u životu grada kao i zagrebački, što ne podrazumijeva samo ljude koji sjede i piju svoja pića, već i one, rekla bih čak i mnogobrojnije, koji šeću, muvaju se, promatraju, snimaju, mjerkaju i bivaju mjerkani. Da li zbog lijepog vremena ili bilo kojeg drugog razloga, tih se dana u okolnim kafićima vrlo teško mogao naći slobodan stol.


Najprije jedna dnevna slikica.




Ovo je Narodno pozorište iz serije Belgrade by night.




A ovo je Narodni muzej.




Kalemegdan

Kalemegdan je ogroman park kojime počinje ili završava, ovisno o perspektivi, Knez Mihajlova ulica, tj. pješačka zona.


Osim što je raj za dječicu, šetače i dokoličare, jako je lijepo uređen i u njemu se nalazi tvrđava.








A kad dođete do druge strane, pruža vam se prekrasan pogled na Savu, kao i na ušće Save u Dunav.






...to be continued ili najbolje tek dolazi...

Oznake: Beograd

<	prosinac, 2015
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30	31