utorak, 31.05.2005.

Beograd, 1. dio

Dakle, kao što naslov nedvosmisleno govori, bili smo u Beogradu. Iako je moj omiljeni Weather Channel najavio svakodnevna nevremena s grmljavinom i bliskim smakom svijeta, a ni nešto optimističniji njemački Wetter nije obećavao mnogo ljepše vrijeme, od prvog do posljednjeg dana uživali smo u pravim ljetnim temperaturama. Bilo je toliko vruće da smo čak i u noćne šetnje išli u majicama bez rukava i ljetnim sandalama, a jedina voda koja je oprala beogradske ulice nije došla iz oblaka, već iz cijevi marljivih radnika gradske Čistoće.

Budući da sam bila na konferenciji, nisam imala vremena pogledati grad onako detaljno kako sam željela, no zato su se mužić i nasljednica šetali na veliko i vjerojatno nema parka u kojem se nisu igrali, a kako smo bili smješteni u strogom središtu grada, uživali smo u blizini većine bitnih građevina, trgova i parkova koje smo uglavnom uspjeli posjetiti tijekom mojih dvosatnih pauza za ručak. Moj beogradski kolega, na čiji smo poziv i došli, zaista je dao sve od sebe da nam pokaže grad, pa nas je provozao i do mjesta do kojih sami ne bismo tako lako došli, na čemu mu i ovdje još jednom zahvaljujem. Posebno je bilo veselo kad smo se jedno poslijepodne, nakon što smo mi bili gotovi s konferencijom, a njegova žena sa svojim poslom, grupno našli na kavici na Tašmajdanu i spojili naš svekoliki podmladak, ukupno četvero dječice sitnog zuba, koji je uživao u igri jednako kao što smo mi veliki uživali u opuštanju u zelenilu i hladovini.

A sad, dojmovi... Ukratko: grad je zaista lijep, ljudi su vrlo srdačni i gostoljubivi, a klopa je fakat fina kao što svi uvijek pričaju. Beograd je, čini mi se, grad kontroverzi. Recimo, s jedne je strane strani kapital ušao na velika vrata i bez problema možete kupovati u odlično uređenim trgovinama koje krase i glavne ulice svih drugih europskih gradova. Međutim, još uvijek postoje i one poznate socijalističke trgovine koje smo već gotovo izbrisali iz sjećanja i koje mi više djeluju kao doživljene u nekoj prošloj inkarnaciji nego u vlastitoj mladosti. Recimo, moj kolega tvrdi da smo mi barem fazu i pol ispred Srbije što se tiče privatizacije i općenito uvođenja nekakvog reda među zakone, propise i slične dosadne birokratske stvari koje se, htjeli mi to ili ne, i te kako odražavaju na naš svakodnevni život, iako se meni osobno čini da i u Hrvatskoj vlada totalni kaos.

Recimo, u Beogradu je još uvijek vrlo lako naći restorane i druga poduzeća u javnom vlasništvu, pa ću vas uveseliti jednom zgodnom anegdotom. Odmah po dolasku u Beograd, čim smo se raspakirali, otuširali i presvukli, krenuli smo na ručak u restoran kojeg kolokvijalno zovu Kalemegdanska terasa, a službeno mu je ime Park. Terasa je zaista lijepa i prostrana, s prirodnom hladovinom i ostalim preduvjetima za stopostotno uživanje, međutim, doslovce izgleda poput staromodnih hotela u kojima smo krajem sedamdesetih ljetovali s roditeljima: ofucane plastične stolice, platneni stolnjaci s flekama i rupicama, nekakva kičasta lažna fontana koja ne radi i konobari na koje se čeka dvadeset minuta da dođu uzeti narudžbu. I tako, kad smo konačno dobili malo pažnje, odlučili smo iskoristiti priliku i pitati konobara što je točno vešalica, a što mućkalica, sve u nadi da ćemo probati neki fini domaći specijalitet. On nas je prijekorno pogledao, negodujući odmahnuo glavom i, poput strogog učitelja koji se obraća nepažljivim učenicima, odgovorio, pokazujući glavom u pravcu nedalekog stola pa dobro, sad sam to onima tamo objašnjavao. Mi smo u sebi odvalili od smijeha, no njemu smo uputili skrušeni pogled i pokajnički objasnili da nismo čuli, pa ga, eto, molimo da nam još jednom objasni, što je on vrlo nestrpljivo i učinio. Na kraju smo naručili nešto sasvim drugo i moram vam reći da je bilo genijalno. Svakako preporučam klopanje u Parku, no oslobodite se previsokih očekivanja u smjeru posluge i sličnih sitnica. Konobar se kasnije pokazao jako ljubaznim, no prilikom nijedne posjete našem stolu nije se sjetio očistiti ga ili isprazniti pepeljaru u kojoj su bili čikovi od prethodnih gostiju, a o promjeni stolnjaka neću ni pričati. U hipotetskoj situaciji da smo se odvažili zamoliti ga da nam isprazni pepeljaru, vjerojatno bi nam odgovorio ali, sad sam je ispraznio onima tamo desno.

Da ne duljim, obucite udobne cipele, idemo u šetnju.


U ulici u kojoj je bio smješten naš hotel ponosno se ističe trgovina Prvi maj Pirot. Sjećate li se te legendarne reklame, koja je redovno prekidala Dinastiju? Neki klinci koji svekolikoj javnosti demonstriraju dječju poslušnost recitirajući kako mama kaže - Prvi maj Pirot. I sve to ne bi bilo čudno da odmah do tog Prvog maja, vrata do vrata, nije šminkerska Escada, a koji korak dalje Vivienne Westwood, pa Versus i sve u tom stilu.




Evo još jednog nasilnog prekidatelja Dinastije: Nameštaj Đorđević, snimljeno u Knez Mihajlovoj ulici.




Trg Republike

Trg Republike središnji je trg. Osim što se na njemu nalaze neke bitne institucije, atmosfera je vrlo živa i dinamična. Naime, beogradski su kafići jednako prisutni u životu grada kao i zagrebački, što ne podrazumijeva samo ljude koji sjede i piju svoja pića, već i one, rekla bih čak i mnogobrojnije, koji šeću, muvaju se, promatraju, snimaju, mjerkaju i bivaju mjerkani. Da li zbog lijepog vremena ili bilo kojeg drugog razloga, tih se dana u okolnim kafićima vrlo teško mogao naći slobodan stol.


Najprije jedna dnevna slikica.




Ovo je Narodno pozorište iz serije Belgrade by night.




A ovo je Narodni muzej.




Kalemegdan

Kalemegdan je ogroman park kojime počinje ili završava, ovisno o perspektivi, Knez Mihajlova ulica, tj. pješačka zona.


Osim što je raj za dječicu, šetače i dokoličare, jako je lijepo uređen i u njemu se nalazi tvrđava.








A kad dođete do druge strane, pruža vam se prekrasan pogled na Savu, kao i na ušće Save u Dunav.






...to be continued ili najbolje tek dolazi...

Oznake: Beograd