Marketing
Beograd, 2. dio
Evo i drugog dijela! Prije no što krenem s putopisom, rekla bih riječ-dvije potaknuta pojedinim komentarima na prošli post. Svjesna sam (i te kako svjesna) kakve sve konotacije Beograd u mnogima budi i žao mi je čitati da su neki od vas bili povrijeđeni ovim putopisom. Nekoliko sam puta boravila u Skandinaviji, u kojoj se svi međusobno odlično slažu i surađuju, a vodili su ratove koji su bili, usudila bih se reći, dugotrajniji i krvoločniji od ovih naših. Isto tako, vidim da se ljudi na spomen Beča raznježe, a međusobni nam povijesni odnosi nisu uvijek bili puka idila. O tome kako nam je bilo pod Mađarima neću ni početi pričati, no danas većina Hrvata ne vidi problem u posjeti Budimpešti, dapače, rado odlaze u nju i vraćaju se zadivljeni šarmom tog lijepog grada i Cigana koji vam sviraju na uho dok jedete lovački gulaš. Države koje se smatraju tradicionalnim neprijateljicama, Njemačka i Francuska, već su tri-četiri godine nakon završetka Drugog svjetskog rata počele zajedno raditi na projektu koji je danas poznat pod nazivom EU, a vjerojatno vas ne moram podsjećati da su nedavno bile čvrste saveznice u pružanju otpora američkom ratovanju u Zemljama Gdje Je Nafta. I tako dalje, i tako dalje.
Ono što zapravo želim reći jest sljedeće: dobro pamtim što se dogodilo devedesetih. Mislim, tko bi to zaboravio? Međutim, škole postoje da iz njih nešto naučimo i nadajmo se pametniji krenemo dalje. Posljednje što želim jest nametati ikome od vas brzinu kojom bi trebao prijeći preko stvari koje su vas povrijedile ili tražiti od vas da ne osjećate to što osjećate. Ovaj putopis, kao uostalom i moje putovanje, nema nikakve političke ni bilo kakve druge konotacije. U Beograd sam putovala kao u bilo koji drugi grad i lagala bih kad bih rekla da mi nije bilo lijepo - a pogotovo bih nanijela veliku nepravdu svojim kolegama i njihovim obiteljima, koji su nas primili i više nego gostoljubivo.
Sad idemo dalje i no hard feelings, please.
Kuća cvijeća
Budući da nismo posjetili Kuću cvijeća prije devedesete, kad su to obavili svi poslušni mali pioniri, omladinci, sindikalni izletnici ili samo znatiželjnici, iskoristili smo priliku da je posjetimo sad. Kao i na većini građevina u Beogradu, i na Kući cvijeća vidi se davno uložen novac i duge godine neodržavanja i skromnih, ako ikakvih, ulaganja. Iako je sve čisto i uredno, opći dojam je: oronulo. Ulaz u Kuću cvijeća i pripadajuće muzeje besplatan je, cijeli kompleks smatra se vojnim objektom, a ni posjetitelja ne nedostaje. Istodobno s nama bilo je nekoliko grupa iz Slovenije, toliko da smo morali prilično dugo čekati da se raziđu kako bismo mogli u miru pofotkati, a budući da smo došli tek par dana nakon Dana mladosti, uza zidove su još uvijek bili poredani svježi vijenci sa zaista raznolikim natpisima: Titu su izrazili počast mnogi, od boračkih udruženja do auto-moto saveza i sličnih neobičnih udruga iz cijele bivše Jugoslavije (mislim, nisu auto-moto savezi neobične udruge, nego mi je neobično što se sjetili Tita).
U Kući cvijeća možete pogledati i nekoliko Titovih soba, kao i izložbu štafeta, no najzanimljiviji je muzej koji se nalazi par koraka iznad Kuće cvijeća, u kojem se nalaze darovi koje su Titu slali pojedinci, udruge i strani političari. Sigurno se jako razveselio kad je vidio da su vrijedne vrapčanske ženice za njega sitan vezak vezle, a torbu iz Livna je vjerojatno svakodnevno nosio na ramenu, a u njoj rakijicu, kruheka i špekeca.
Šetnja središtem grada
I, konačno, evo i neobavezne šetnje središtem grada. Ovo je crkva Sv. Marka.
Poznati hotel Moskva.
Trg Nikole Pašića.
Ovu zgradu rijetki pamte po dobrome: vjerojatno prepoznajete bivšu Skupštinu SFRJ, danas Skupštinu Srbije i Crne Gore.
Lijeno rano nedjeljno poslijepodne na Knez Mihajlovoj: ulica je poluprazna, ali zato u kafićima nema slobodnih stolova.
Hrvatski kapital u Srbiji nekad...
...i danas.
A propos gornje slike, nisam mogla vjerovati u kojoj su mjeri naši gospodarstvenici kolonizirali Beograd, a vjerojatno i ostatak zemlje. U trgovinama se pod normalno prodaju Kraševe čokse i keksi, Cedevita, Vegeta i drugi poznati hrvatski proizvodi, na uličnim štandovima s novinama gotovo polovicu zauzima tisak iz Hrvatske, a doslovce je lakše naći hrvatsko nego srpsko izdanje Cosma. Meni to već lagano spada u kategoriju vjerovali ili ne.
Beograd je spreman za turiste! Na gotovo svakom raskršću stoje putokazi usmjereni prema važnim mjestima u gradu, a natpisi su s jedne strane na srpskom, a s druge na engleskom. Osobno mislim da bi i Zagrebu dobro došlo nešto slično.
Post je objavljen 03.06.2005. u 00:21 sati.