Marketing
U dvorcu i oko njega
Sad ćete mi vi opet napisati da stalno negdje idemo, ali u zadnje vrijeme nam se fakat potrefilo. U četvrtak je u Austriji bio neradni dan, a jedni naši frendovi imali su vjenčanje. Zajedno su već sto godina, a pikirali su baš taj četvrtak, jer je bio 05. 05. '05., odnosno peti peti pete. Mene brojčeki uglavnom ostavljaju ravnodušnom - možda zato što se u njih kužim otprilike jednako kao i u nuklearnu fiziku - no ipak moram priznati da je fora dobra. Pričali su nam da su s pripremama morali početi prije punih godinu dana, jer, naravno, nisu bili jedini par koji se htio vjenčati na tako lakopamtljiv datum.
I tako, u četvrtak prijepodne krenuli smo u dvorac Krumbach, u kojemu se održavalo vjenčanje. On se nalazi na rubu istoimenog mjesta u Donjoj Austriji i na prvi pogled izgleda odlično, no čim mu priđete malo bliže vidite neke stvari koje ne biste trebali, tj. kojih uopće ne bi trebalo biti. Recimo, neki dijelovi vanjskih zidina restaurirani su običnim betonom, a ponegdje su dozidani cijeli zidovi od armiranog betona, dok je unutrašnjost pojedinih prostorija (na sreću, manjine) oplemenjena zatamnjenim staklom, mesingom i sličnim prekrasnim materijalima koji su bili na vrhuncu popularnosti tamo negdje u osamdesetima, kad je renovacija vjerojatno izvedena. Neću vam pokazivati ta betonska čuda, nego ću vam staviti par fotki ljepših dijelova dvorca.
Naša soba nalazila se na trećem katu. Bila je ogromna, prostrana, s velikim francuskim krevetom i kinderbetom za nasljednicu, lijepom kupaonicom i svim điđama koje hotelske sobe i inače imaju, no nikako se nisam mogla oteti dojmu da je, jednostavno rečeno, pohabana. Kad malo bolje razmislim, problem je u onim - zapravo, nepotrebnim - detaljima koji krase gotovo svaki kutak sobe, a koji su toliko demodirani da vam se čini da ste u hotel stigli vremeplovom, a ne autom. No, u sobi smo ionako proveli jako malo vremena, a pogledajte kakav smo prekrasan pogled imali.
Spremili smo se i sišli u dvorište, u kojem se održavao obred vjenčanja. Iskreno, ja se osobno ne bih pouzdala u dobronamjernost austrijskog vremena početkom svibnja, no na sreću bilo je jako lijepo i sunčano, pa je sve ispalo super, iako su se neposredno prije i poslije obreda iznad naših glava nagomilali tamni oblaci. Ovako je izgledalo dvorište pripremljeno za vjenčanje slikano s hodnika na našem trećem katu.
Da ne ispadne da samo nešto kritiziram, vjenčanje je bilo prekrasno, vrlo elegantno i nimalo kičasto. Obred je bio građanski, a matičar si je zaista dao truda - nisam mogla ne sjetiti se par građanskih vjenčanja na kojima sam bila u Zagrebu, koja su bila toliko brzinski izvedena da su parovi prije izašli iz dvorane nego što su u nju i ušli, praćeni suhoparnim recitiranjem zakonskih obveza i dužnosti iz bračnog života. Uglavnom, nasljednica je, kao i druge curke njezine dobi, dobila cvjetni vjenčić za na glavu, pa si je bila sva važna, no nijedna od tih ušminkanih mladih dama nije shvatila ozbiljnost cjelokupne situacije, pa su iskoristile prvu priliku da se u svečanim haljinicama bace u šljunak, proučavajući ga, presipavajući i međusobno se zadivljeno gledajući.
Kad je vjenčanje bilo gotovo čestitali smo mladencima, slikali se i zatim je svaki gost dobio čašicu s malo uljane boje koju je bacio na platno. Sve te boje jako su se zgodno pomiješale stvarajući neki apstraktni uzorak, a slika se do sutradan osušila i bila još jedan zajednički poklon svih gostiju mladencima. Ideja je bila kumova i svaka mu čast. Inače, mladoženja je Austrijanac, a mlada Švicarka koja se školovala u Americi i neko vrijeme radila u Engleskoj, pa možete zamisliti kako je raznolik bio sastav gostiju. Mislim da nije bilo stola za kojim se govorio samo jedan jezik, a cijelo je vjenčanje od početka do kraja bilo dvojezično, na njemačkom i engleskom.
Zatim su se mladenci otišli fotkati s kumovima i roditeljima, a mi ostali iskoristili smo priliku i malčice se osunčali na terasi dvorca te uživali u divnom pogledu na okolni krajolik i seoca u dolini.
Slijedio je tulum u jednoj od prekrasnih dvorana koje nisu doživjele onako neobuzdanu restauraciju kao neki drugi dijelovi dvorca; zapravo, kad malo bolje razmislim, sve skupa je djelovalo kao da je dvorac pao u ruke nekolicini međusobno sasvim nekoordiniranih, a vrlo odlučnih majstora s različitim smislom za lijepo. Kaj da vam velim, mjuza je bila super, atmosfera odlična, vina prvorazredna, a o klopi bolje da ne pričam. Sve što sam probala bilo je predivno, a nekih me jela jednostavno bilo strah - naime, bojala sam se da ću se, ukoliko ih samo pogledam, raspuknuti kao onaj debeljko iz "Smisla života" Monty Pythona, što bi možda bio prigodni, ali ne i lijep prizor.
Mladenkina frendica iz Züricha nonšalantno mi je ispričala da je dvorac Krumbach poznat ni po čemu drugome nego po duhovima! Navodno da su u njemu čak vršena neka mjerenja, bla, bla, na što sam ja samo odmahnula rukom, ali sam odmah po povratku za stol odlučila svoje novostečene spoznaje podijeliti sa svojim bližnjima, koji su, kao i ja, samo odmahnuli rukom, ali se vidjelo da im nije bilo svejedno. Kako god bilo, noć smo preživjeli, iako me u jednom trenu probudilo hrkanje za koje sam ziher da nije pripadalo mužiću. Na njegovo sam, naime, oguglala.
Iduće smo jutro uživali u obilnom doručku i zatim polako krenuli put Beča. Usput smo stali u jednom ovećem shopping centru u kojem sam se ponovila za dva para japanki. Ljudi moji, ja vam obožavam japanke. Da mogu, osobno bih ustanovila jednokratnu kategoriju Nobelove nagrade za unapređenje ljetne ventilacije stopala i dala je izumitelju te divne obuće! Budući da je mužić emancipiran i modno osviješten muškarac, i on se također ponovio za japanke, a nasljednica je još premala za njih, pa je dobila par drugih stvari. I tako smo se, mirni i zadovoljni, vratli kući.
Čiča-miča, gotova je priča!
Post je objavljen 08.05.2005. u 02:52 sati.