Budući da je ljepota izuzetno subjektivna kategorija, naglasak stavljam na zauvijek. Naime, nedavno mi je jedna poznanica pričala da si je stavila trajni make-up. Veli da su obrve prošle skroz bezbolno, dok je pikanje kapaka i usnica bilo toliko bolno da je skoro urlala. I sad, na stranu bolovi i mazohistička strana takvog uljepšavanja, ja se pitam kaj bu bilo kad joj te tetovaže dosade? Obrve su joj vrlo lijepo iscrtane, ali imaju oblik koji je trenutno jako moderan. A što za sezonu-dvije? Mislim, ak' bu ženska htjela pratiti trendove, ne bu joj bilo lako. A o zauvijek utefeterenoj crti na gornjem kapku da i ne pričam. Ili o boji usnica, koja je takva kakva je. Barem idućih deset godina, nakon kojih bi tetovaža trebala početi blijedjeti.
Ma, mislim, blago svakom tko je siguran u to da će mu se cijeli život sviđati iste stvari i da će imati istu spiku. Ja ne da u to nisam sigurna, nego baš suprotno, sigurna sam da tako neće biti. Da sam si prije petnaest ili dvadeset godina stavila tetovažu, za mene bi to bilo kao da me netko osudio da cijeli život nosim frizuru iz osamdesetih ili permanentno zašivene jastučiće za rame. A o tome da se u životu možemo udebljati, omlohaviti i slično neću ni pričati. Danas imate na ramenu nasmijanog slatkog delfinčića, a za dvadeset godina se preko vaših udebljalih leđa prostire ogromni kit zločestog izraza lica.
Gledala sam na nekoj emisiji škvadru koja na sebi ima brda tetovaža i piercinga. Kad ih je voditeljica pitala bi li koju od njih skinuli, većina je rekla da ne bi, jer ih svaka od njih podsjeća na neku važnu životnu fazu ili događaj. Hm, ja imam faza koje želim zaboraviti i jako mi je drago što nekim mojim glupostima iz mladosti ne svjedoči nekih znakić na, recimo, podlaktici. Par ljudi je reklo da su se raspitivali o uklanjanju tetovaže, no operacija je zahtijevna i bolna: radi se transplantacija kože s nekog drugog dijela tijela, ožiljci su prilično gadni, oporavak traje sto godina, a cijela stvar je izuzetno bolna. I skupa.
I sad, sjećam se kako smo se u djetinjstvu smijali šljakerima koji su na rukama imali istetovirano JNA, Prijedor 1958. ili Marica, nježno obrubljeno srcem. No, koja je zapravo razlika između njih i ljepotica poput Angeline Jolie i Pamele Anderson, koje su u ljubavnom zanosu također donijele mudru i dugoročnu odluku da si istetoviraju imena tadašnjih muževa, od kojih su se u međuvremenu rastale, pa su morale na neke prilično nemaštovite načine prekrajati svoje brzopleto dokazivanje ljubavi?! Prosvijetlite me.
Da ne velim da s onim grmljem oko ruke Pamela ni u jednoj elegantnoj haljini ne može izgledati elegantno, a slična se slika često vidi na vjenčanjima i sličnim prigodama u kojima su keltski križevi, vragovi, ružice i plodovi mora upotpunjeni svilenim haljinama, šalovima i skupim nakitom.
Naravno, uvijek postoji i varijanta privremene tetovaže, one koja izblijedi za nekih pet godina, ali ja pet godina nemrem nosit ni istu boju kose, a kamoli nekog stvora na ramenu ili iznad guze.
Jedna frendica mi je iskreno priznala da tetoviranje boli i da to jedni drugima priznaju samo oni koji imaju tetovažu. A veli da boli još i dugo poslije. Pa se tetovaža mora redovno čistiti alkoholom. Pa mazati kremicom. Pa se ne smije izlagati suncu. Pa se mora paziti kakva se obleka nosi. I s čim se tuširate. I tako dalje. Uglavnom, gnjavaža.
O piercingu neću ni početi pričati. Iako mi je osobno simpa vidjeti probušeni pupak na nekom mlađahnom, vitkom i po mogućnosti preplanulom stvorenju, kao i slatku malu naušnicu u nosu (hm, kak se to točno zove, nanosnica?), ipak ne mogu odoljeti i zapitati se čemu, pogotovo stoga što mi je par frendica reklo da im se piercing u pupku oporavljao od devet mjeseci do godine dana nakon stavljanja. Cijelo to vrijeme one su svoje bušotine mazale raznim kremama, pazile da se ne taru o odjeću, tetošile i stiskale zube kad ih je bolilo. Hej, pa devet mjeseci je cijela trudnoća, koju, ako je sve u redu, ipak ne osjećamo baš svih devet mjeseci, dapače, većinu vremena ni ne kužimo da čekamo bebicu. Da moram devet mjeseci tetošit neku rupu na pupku, ma, pukla bih. A jučer sam doživjela šok. U svlačionici se nakon fitnessa uprizorila neka ženica prilično teta-imidža, koja je, razodijevajući se za tuširanje, svim prisutnima otkrila svoje višestruke piercinge na obje bradavice. Sorry, al' ja to ne želim gledat'. Požurila sam pod tuš, jer sam pretpostavila da mi se lice, suočeno s nimalo lijepim prizorom, razvuklo u bolan grč, kojeg ima i danas kad se sjetim dotične tete.
I sad, vjerovali vi meni ili ne, meni se tetovaže i piercing skroz sviđaju (zapravo, ovisi o motivu, mjestu i količini) - ali ne na meni.
Međutim, ne kužim dvije stvari, a pretpostavljam da među vama ima i onih koji imaju nešto od toga ili čak oboje, pa se toplo preporučam za informiranje moje male i neupućene osobe. Prvo, isplati li vam se trpiti tolike bolove, mjesece zezancije, neugodnosti i tko zna čega radi jedne slikice ili rupe negdje na tijelu? I drugo, jeste ziher da se nećete predomisliti, a ako se i predomislite, što onda? Operacija? Nova tetovaža da prekrije staru? Ignoriranje činjenice da na sebi nosite neku poruku koja vam se više ne sviđa?
Nije provokacija, stvarno me zanima.
Post je objavljen 11.05.2005. u 23:54 sati.