Manje-vise svaka žena i pokoji izdvojeni primjerak muškog roda znaju cijeniti dobrog frizera, uzevši u obzir križni put kojeg je potrebno prijeći kako bi se do istog došlo. Od kvartovskih alapača koje vam unište frizuru jer su prezaokupljene lokalnim tračevima i stoga se ne mogu koncentrirati na usklađivanje škara i pokreta vlastitih ruku, preko kreativnih umjetnika koji su za poligon svog izraza izabrali upravo vašu glavu i bilo kakvu sugestiju s vaše strane smatraju uvredom, do običnih fušera koji znaju napraviti dvije-tri frizure, pa sve svoje mušterije šišaju jednako, bez obzira na njihove želje.
Eh, da.
Nakon dugog i tužnog lutanja od salona do salona i ja sam se konačno udomila. Našla sam si frizera. Savršenog. U odličnom salonu. Dečko je pravi majstor, zna svoj posao, salon je, istina, dosta trendovski i fura se na urbanu spiku, ali sam zato ziher da cu u masaži glave i ostalim čudesima uživati uz acid jazz, funk i sličnu mjuzu i ne da nema šanse, nego nema šanse da se itko od zaposlenih zabuni i pusti neku kuruzu. Časopisi su im oni glancasti, stranjski, tipa Vogue, InStyle, Glamour i njima slični, a od domaćih imaju Cosmo i Elle. Dakle, više lifestyle, manje tračevi i medijske opsesije poznatima. Obavezno vam skuhaju kavicu, a budući da pamte svoje klijente, nakon drugog šišanja više vas ni ne pitaju kakvu ćete, jer znaju. I da, nisu baš najjeftiniji u gradu, ali budući da ja idem frizeru ravno tri puta godišnje, nije mi problem dati lovu za odličnu frizuru i jednako dobru uslugu.
Što se tiče samog majstora od frizure, on je upućen u sve što ima veze s trendovima, modom i poznatima, tako da je za razgovor s njime potrebna temeljita priprema. Za to mi služi neki od gorespomenutih glancastih koje na brzaka prelistam kako bih mogla sa što pametnijim izrazom lica kimati glavom na njegove obaviješteno-utemeljene izjave ili pak postavljati informirana pitanja, otprilike kao na intervjuu za posao. Budući da telku ne gledam, a časopise tog tipa ne čitam, često ne znam o kome mi priča, ali se uvijek dobro nasmijem njegovim zločesto-duhovitim opisima modnih promašaja nekih valjda poznatih ljudi i pazim da mu ne dam do znanja da sam se izgubila u imenima silnih hostesa i misica.
I tako, nakon par mjeseci frizerske apstinencije, poput alkosa koji žudno očekuje subotnji tulum da se dobro narolja unaprijed sam guštala kako ću prošli vikend, kad smo bili u Zagrebu, otići na frizuru. Cijeli sam tjedan pokušavala nazvati iz Beča i rezervirati termin, no javljao mi se faks i nisam ih uspjela dobiti. Kad je konačno slušalicu podigla živa osoba postala sam ponosna vlasnica tužne vijesti da je moj frizer do kraja vikenda zauzet. Pa sam na brzaka otišla u jedan drugi frizeraj, u kojem sam bila jednom prije par godina i koji je kao jako hoch-nobl, ali na sreću i nepopunjenih termina.
Digresija: osobno sam pristalica teorije hvali javno, kritiziraj u četiri oka. Međutim, što sam god u posljednje vrijeme javno pohvalila, obilo mi se u glavu. Kad sam rekla da nasljednica nema nikakvih problema sa zubićima, iduća dva koja su provirila prouzročila su joj takvu temperaturu da smo u jedan ujutro završili u bolnici. Kad sam rekla da je Beč siguran grad, neka pijana budala nam se zabila u parkirani auto. I ne moram vam ni reći da sam se samo par dana prije željenog šišanja pohvalila da imam savršenog frizera. I, naravno, spušila termin. Tako mi i treba. Od sad šutim. Kraj digresije.
Stižem ja u dogovoreno vrijeme u hoch-nobl frizeraj koji se ne zove frizeraj, nego institut za kosu, po čemu zaključujem da u njemu ne rade frizerke, nego sve same magistrice i doktorice kosologije. I tako, nasmiješi mi se jedna mlada magistrica i pita me želim li masažu dobrodošlice. Glavnom mi prostruji sjećanje na šišanje u istom institutu od prije par godina i na tu masažu koja je bila skroz neloša, pa pristadoh. Međutim, čini se da se magistrica previše bavila znanošću, a premalo praksom, pa joj masaža i nije išla najbolje. Zatim me mlada znanstvenica pitala želim li štogod pročitati. Kraj mene je sjedila jedna Amerikanka u čijim se rukama presijavao najnoviji američki Vogue, s druge strane neka debeljuškasta teta koja je čitala Glamour i do nje mlađahna cura s Elle Decorom u rukama, pa sam veselo pristala, nadajući se da ću i ja dobiti neko fensi-šmensi štivo kakvo inače ne kupujem, barem ne redovito. I evo ti moje magistrice s nekoliko časopisa u rukama, no već se na prvi pogled vidjelo da ne samo da nisu sjajni i lijepi, nego tiskani na sivom papiru, već i skroz pohabani od upotrebe. I tako sam vam ja, po prvi put u svom kratkom ali sadržajnom životu, u rukama držala nekoliko starih primjeraka časopisa Story i Extra, koje sam do tada imala priliku vidjeti samo u izlogu lokalnog kioska.
Ne moram vam ni reći da sam se odmah snuždila. I zamislila. Čini se da odajem dojam osobe koju zanima, citiram s naslovnice, krštenje sina Ive Todorić i slični bitni društveni događaji. Od pretprošlog tjedna. Dakle, magistrica ne samo da me kategorizirala kao tračericu, nego me, da stvar bude gora, ocijenila kao neupućenu tračericu i dala mi malo zastarjele lektire da si utvrdim gradivo. Uputila sam joj jako grdi pogled kojeg je ona odlučila ignorirati, veselo se okrenula na peti i krenula dati magistarsku masažu idućoj novopridošloj mušteriji. I kaj sad, kad sam već imala te časopise u rukama, odlučila sam vidjeti kaj točno u njima ima, a neka ću svoja otkrića rado podijeliti s vama.
Recimo, jedna zgodna teta s velikim cicama, širom otvorenih očiju i vjerojatno silikonskim usnicama slikala se u dubokom dekolteu iz kojeg je izvirivao čipkasti grudnjak, a ispod slike bile su citirane riječi njezinog iskrenog čuđenja - zaista ne znam zbog čega me smatraju seks simbolom, ta ja sam obična i svakodnevna žena (ovo je, naravno, parafraza, a ne citat). Naravno da me taj iznenađujući nesrazmjer između slika i teksta ponukao da pročitam cijeli intervju, u kojem se dotična pohvalila da je diplomirala dizajn i govori tri svjetska jezika, no to joj, sirotoj, ništa ne znači, kad je ljudi smatraju običnom ljepoticom. Ni nakon podužeg razmišljanja ne mogu se odlučiti je li dotična toliko neinteligentna da ne shvaća da polugole slike i cice na tanjuru i nisu najbolji put ka stvaranju medijske slike ozbiljne intelektualke ili pak čitatelje smatra toliko neinteligentnima da im može prodavati takve spike. Bit će prije ovo drugo.
Koju stranicu dalje uslijedilo je čuđenje što ne znam ime i prezime najseksipilnije Hrvatice. Ma, nije Severina, nije čak ni Renata Sopek (nju sam u međuvremenu savladala), ali tko je da je, dovoljno je bitna da dobije svojih par odlomaka i ozbiljno nas obavijesti o svojim mišljenjima na temu svjetskog mira, ekologije i najnovije palete boja u proljetnoj modi.
Dalje nisam stigla, jer je po mene došla neka druga magistrica i odvela me na pranje kose. Ovaj put bez masaže i one divne vibrirajuće stolice koje se sjećam od prošlog puta.
Nakon tih par znanstvenih novakinja, konačno je stigla i gospođa docentica osobno, uzela u ruke škare, malo se bunila nad mojom vizijom vlastite mi fizure i pokušala mi podmetnuti svoju - koja je meni, usput budi rečeno, prestrašna, ali sam bila prepristojna da to otvoreno kažem, pa sam se s njom natezala punih deset minuta, jer se ona pravila da ne kuži da mi se njezina ideja fakat ne sviđa - i ošišala me. Ništa revolucionarno. Pogotovo za jednu uvaženu doktoricu kosologije, zaposlenu u pravom pravcatom institutu. Dakle, velevažnom mjestu, a ne nekom običnom frizeraju. Kajgod.
I tako, rođendan moje nasljednice proslavila sam nešto skraćene kose, a iza mene je nezaboravno iskustvo iz kojeg sam izvukla nekoliko pouka:
1. ako treba, zvati i u ponoć, slati faksove, mailove i golubove pismonoše kako bih osigurala termin kod svog frizera;
2. ničim se više ne hvaliti;
3. promijeniti imidž, izraz lica i nabaciti mrki pogled, sve što je potrebno da me ne procijene kao čitateljicu zastarjele Extre i s veseljem mi uvaljaju istu.
Post je objavljen 04.05.2005. u 23:20 sati.