četvrtak, 08.01.2009.
Ti Xena, ja Gabrielle.
Neki dan me je jedna djevojka upitala kako moj ljubavni život. Samo sam se nasmijala. Koji ljubavni život, rekoh. Jedini ljubavni život koji ja vodim je onaj imaginarni.
I tako sam ja odlučila napisati koji redak o mojoj imaginarnoj ljubavnici. Zvat ćemo ju (jer joj ime nisam uspjela saznati) Princeza Ratnica i to zato jerbo, ako zanemarimo maleni detalj da umjesto duge, neukrotive, garave kose moja Ratnica ima kratku i uvijek savršeno stiliziranu frizuricu (sumnjam na Švarckopfov trovremenskitaft) te umjesto da vitla sabljom/katanom/mačem, sa savršenom preciznošću uspjeva uparkirati obsceno veliki terenac u maleno parkirno mjesto ispred K Centra, nju i Xenu Internacionale nitko ne bi mogao razlikovati. Dakle. Princeza Ratnica je žena od, recimo, 35 godina. Visoka oko 180. Da je htjela, atletskije ne bi mogla biti građena, dominantna u nastupu, brza u šopingu i izgleda prefaking dobro u trofrtaljka trenirci i bijeloj uuuuuuuuuuuuuskoj majčici. Da, dragi moji. To se zove ljubaf. S obzirom da je u pitanju moja mašta i da je Ratnica ipak moja imaginarna ljubavnica, odlučila sam zanemariti jedan minorni detalj, a to je da je udana žena sa dvoje male djece i da mi niti jednom u svih šest mjeseci koliko smo u vezi nije dala do znanja da je primjetila da postojim. Tako je to, bogaramu. Nemoš imat i ofce i nofce.
Jedina stvar koja me, kojbajagi, tješi je to da je dotični ogromanjski terenac (najvjerojatnije) osobno vozilo njenog supruga pa s obzirom da je jednom neki čiko rekao da si ljudi znaju nadoštiklavati neke stvari u vezi glede anatomije pa velikim automobilima nadomještaju malog mališu... ta pomisao me razvedri svakog puta. Naime, Ratnica inače vozi minijaturnu Corsu. Ona, dakle, nema potrebu nadoštiklavati. A bome ni ne treba, fala na pitanju. Kod nje je sve po propisima. Vjerujte mi, obratila sam pozornost više puta.
But, I digress. Anyway!
Znate onu scenu u filmovima (koja se, zaista, događa samo u filmovima) kad na drugom kraju hodnika ugledate božansko stvorenje i onda sve oko vas stane? To je, pučanstvo drago, moje iskustvo svaki puta kad Pricenza Ratnica uđe u K Centar u mojoj smjeni (kao npr., jučer).
Jedino svjetlo obasjava Nju dok hoda prema meni u slow motionu. Jedini zvuk koji čujem je mahnito lupanje mog srca. Disati sam i zaboravila. A ona hoda prema meni, gleda me prodornim očima, a ja se topim, topim i topim u isčekivanju trenutka kada će stati ispred mene i izjaviti mi vječnu ljubav jer sam, očito, njena srodna duša.
E mala, imaš 20 kuna za razmijenit'? MALA!? I onda se začuje onaj mučni zvuk nalik na zvuk gramofonske ploče izvučene ispod igle, a pored mene stoji Sara, glasno žvače žvaku i maše novčanicom ispred moje face dok Ratnica graciozno prolazi pored mene bez da me pogleda i kraičkom oka. E mala, ne'am cijeli dan. Žurim, kužiš. Imaš ili nemaš?
Nemam Saro, mislim si ja dok tugaljivim pogledom gledam kako Ratnica odlazi u zalazak sunca. Nemam ni medu ni zeku ni 20 kuna u kovanicama.
