nedjelja, 23.08.2009.
"I want you to close your eyes. Trust me, please. Close your eyes."
Vama vjerojatno gornji citat ne znači ništa, ali meni znači puno i trenutno je to sve što je važno.
četvrtak, 13.08.2009.
Da, dugo me nije bilo s nekim suvislim postom pa kad ste već tako dugo čekali nešto suvislo, možete čekati još malo.
Došlo je opet ono vrijeme kad se ja žalim na neke stvari koje susrećem, više-manje svakodnevno na poslu pa i nije čudno da me počinju iritirati. Pa da krenemo:
Danas se neki lik sablaznio kad mu nisam ponudila odgovarajući pozdrav na njegov Hvaljen Isus nego sam rekla Dobar dan, a on ni pet ni šest nego u dramu.
1) Ja nisam ni katolički svećenik niti časna sestra da me tako pozdravljaš (osim toga, niti svećenici ili časne koje kupuju kod mene nikad nisu došli s takvim pozdravom, a moje Dobar dan im je sasvim dobro odgovaralo).
2) Nisi ušao u Crkvu nego u trgovinu
3) Tvoj je problem što automatski zaključuješ da sam katolički vjernik pa misliš da je moja sramota što 'adekvatno' nisam odgovorila na tvoj pozdrav. Sori. Što bi ti odgovorio meni da ja tebe pozdravim sa, recimo, Assalaam ‘alaikum?
Kad smo već kod pozdrava, evo jednog primjera druge krajnosti. Minimum kulture zahtjeva da pozdraviš ili barem primiš na znanje moje postojanje kad ulaziš u moju trgovinu, a ne da muliš kao da je preko puta tebe vakuum, a ne čovjek koji ti je sasvim ljubazno rekao Dobar dan, izvolite. Primijetila sam da pretežno žene vole na taj način ignorirati trgovca.
Nisam uštogljena, ali mislim da bi bilo zgodnije (a svakako kulturnije) kad bi se odrasli muškarci (bez obzira na godine i figuru) u šetnju klimatiziranim trgovačkim centrom udostojali obući majicu, a ne hodati škembom naprijed, goli do pasa. Nisi ni kod kuće ni na plaži. Isto vrijedi i za žene koje se vole prošetati u gornjem dijelu kupaćeg (i nerijetko u rolama pa se čude kad ih osiguranje potjera van).
Nije mi jasno o čemu razmišljaju ( i razmišljaju li uopće) mladi roditelji koji svoju tek rođenu djecu vucaraju po galerijama trgovačkih centara. Neki dan sam vidjela dva mlada bračna para, oba imaju bebe od najviše tri tjedna koje hladno prešetavaju i po nekoliko sati. I dok im djeca urlaju jer su gladna/iziritirana oni natenane, bez žurbe, odu malo do Pirellija pa bi mlada mama malo škicnila u Liscu, a mogli bi i do Mortadella jerbo je sniženje, a za kraj na kavicu. Polako. HALO?! Djete je jedva progledalo. Sve što zna je derati se iz petnih žila i kenjati. Spavalo bi pa bi jelo. A vani je malo 30 yebenih stupnjeva, malo divlja vjetar, malo opali pljusak! Kako ti uopće padne na pamet voditi ga van? Bez dekice, bez kapice? Svaka čast, bokte. Svaka čast.
I tako vam ja zarađujem čir na želucu. Ne od posla nego od promatranja ljudi dok posla nema. Mašala.
No ima i jedna dobra vijest u svemu tome, u tom promatranju ljudi. Naime, još onomad, prošlog ljeta, dok sam radila u K Centru sam primijetila jedan slatkiš. Dolazila je svaki dan po čemu sam zaključila da živi u blizini. Igrom slučaja sam ju pronašla na Internetu, počele smo se dopisivati pa smo prestale. Nedavno, dok sam radila u TCO opet sam ju spazila i odlučila joj se ponovo javiti, ali ovog puta bez dopisivanja nego, ajmo se mi, Slatkiš, naći na kavi. I tako bi. Jedna kava, druga, šetnjica, Promenada i tak to. I sad smo zajedno. Trenutno je na moru, vraća se uskoro i sva sreća na tome jerbo već danima osjećam ogromanjsku potrebu da gricnem nešto slatko.
