Jackass: The Movie (2002.) i Jackass Number Two (2006.)
Sve je počelo prije 60-tak godina s konceptom «skrivene kamere» koji je na televiziji pokrenuo Alan Funt. Ljudi kao žrtve inscenirane situacije zabavna su zamisao, toliko neodoljiva da takove TV angažmane nisu odbijali ni komičari formata Woodyja Allena i Bustera Keatona. Brzim premotavanjem naprijed dolazi se do fenomena Jackass, proizvoda post-pop-kulture koji ideju cenzure čini modernom koliko i frizure iz 1980.-tih.
Johnny Knoxville, Steve-O, Bam Margera, Chris Pontius i još nekolicina urbanih skejtera polagano su svoje šale s MTV-ja dotjerali do dva Jackass cjelovečernja filma o čijem se sadržaju, formi ili bilo čemu drugome nema što reći, osim – vau! Pad zapadne civilizacije na način na koji se predstavlja u "Jackass: The Movie" i "Jackass Number Two" genijalno je neodoljiv. Osim što iz naših uspavanih glava diže najcrnije fetiše, podgrijava prikriveni sadomazohizam i obilno hrani najniže porive, Jackass kroz anarhizam 21. stoljeća nabacuje pojam komičnog daleko preko granice bola i ukusa.
Radi se o potrebi da grupa zgodnih frajera svoje samoubilačke šale izvodi pred zgađenim snimateljima i svekolikim voajerski raspoloženim gledateljstvom, ali samo onim koje nema predrasuda da svoje ukoričene mentalne obrasce podvrgne terapiji ovih remek-djela. Idejni tvorci «šala» danas postaju sami žrtve, ali oni ne prodaju iluziju. Od zaglupljujuće anestezije emocija koja je nastupila baš negdje pojavom MTV-a, svoje nestajanje ljudi pokušavaju odgoditi redovitim podvrgavanjem po život opasnim adrenalinskim šokovima. Da netko i poželi ove trikove izvesti „kod kuće“, ne bi mogao jer nema muda.
Ovo slikovno štivo nije podložno kritici. Također, užitak gledanja postoji samo prvi puta. Materijal je toliko težak i grub da oštricu osjetila tupi već prvim prolaskom kroz živčani sustav. Možda je u dnu svega basnoslovna suma testosterona i beskrajni samo muškarcu razumljiv ponos kada može pokazati dupe unakaženo od neuspješnog žigosanja nečega što liči na penis u erekciji? Možda je većini ljudi većina sadržaja ovih filmova uvredljiva (ispaljivanje kvadriplegičara u kolicima-raketi)? Ali u tome i jest čar. Pravilo je da nema pravila. Dečke bol i neugoda zabavljaju, čak i pod cijenu da bilo kojeg od njih u bilo kojem trenutku dočeka sudbina Stevea Irwina.
Niti prvi niti drugi Jackass nemaju radnju koja bi se mogla izložiti, a pojedine trikove nema smisla odavati jer tako i tako profitiraju jedino od šoka prvog gledanja. Za razliku od prvog, "Jackass Number Two" ima zanimljivu kodu u obliku holivudskog mjuzikla 1950-tih, što ga čini strahovito bliskim ideji (parodije) filma. «Perverz und bizar» elementi inače zamagljuju bilo kakav drugi vidik. Kada nije urnebesno smješno (a kada jest, onda mu niti jedna komedija nije ravna), onda je stravično. Kada nije kreativno, onda je zadivljujuće hrabro. Kada nije bolesno, onda je urnebesno smješno. I tako u krug.
Ova moćna gomilica agresivnih mladih muškaraca ima neupitno dobar loš ukus. Svojim cameom im se poklonio i kralj lošeg ukusa – ikona trash filmova John Waters. Čini se kao da je on dizajnirao šalu u kojoj patuljak skače bungee privezan ne za most već za pretilog «klauna» koji se u očekivanju trzaja ukopao kao kip.
Da li sam bolesna ako su mi se svidjeli ovi filmovi? Koga briga, euforija ispunjava, a komedija liječi. Ono što me moglo pokvariti tako i tako sam gledala škiljeći kroz prste obje ruke. Jackass filmovi najbezopasnije su griješno zadovoljstvo, «način da se prožive najmračnije želje sa sigurne udaljenosti. Ovi momci čine nam uslugu što prolaze kroz stvari kroz koje se mi sami nikada ne bi usudili proći. Otkrivajući na apsurdan i degutantan način granice ljudskog tijela, čak i tako nisko, mi dobivamo dojam što to sve znači biti čovjek.» (Paul Donovan). I da, kao jagoda na šlagu, Jackass je jedno prvoklasno camp i homoerotično iskustvo.
Kraj drugog filma. Jackass broj 3 zakazan je za uskoro...
U 9. epizodi serijala „Civilizacija: Osobno viđenje Kennetha Clarka“ pod nazivom „U potrazi za srećom“, Clark doseže vrhunac svoje vizije civilizacije – Bachovi gusti kontrapunkti, njegova energična glazba, nauho bezbroj osedlanih motiva koji strastveno i disciplinirano jure notnim sustavom podloga su slikama baroknih sakralnih objekata 17. i 18. stoljeća. Dok gledam, pitam se koga još „Muka po Mateju“ ostavlja ravnodušnim? Bach je od onih prosvjetljenih genijalaca čije djelo lebdi izvan domašaja uma, a koje jasno gradi termin „civilizacije“, nečega što i sam Clark na početku serijala odbija jednoznačno definirati.
Sir Kenneth Clark bio je jedan od najcijenjenijih povjesničara umjetnosti svog vremena. Rođen 1903. godine u Londonu u obitelji koja je također dala svoj obol civilizaciji: Kennethov djed izumio je klupko konca i učinio ih bogatašima. Clark je bio jedan od osnivača prve komercijalne televizijske kuće (ITA), a 1957. godine prelazi na BBC. U izuzetno osjetljivom razdoblju za TV krajem 1960-tih pristaje sudjelovati u jednom od najriskantinijih televizijskih projekata do tada.
Sir David Attenborough (upravo autor gomile impozantnih dokumentaraca o prirodi) u to je vrijeme bio zadužen za uvađanje boje na britanske TV prijamnike, za što mu je neophodno trebao program koji bi gledateljstvu na raskošan način dočarao sve prednosti novog koncepta. Clark je za sobom već imao nekolicinu autorskih TV projekata, pa je odlučeno kako će upravo on kroz 13 epizoda dati svoje osobno viđenje povijesti umjetnosti zapadne civilizacije. Attenborough i Clark – priroda i društvo: Spoj je dao serijal koji je ostao ogledni primjer za svaki budući televizijski projekt tog formata.
Dokumentarac je sniman 3 godine, a koštao basnoslovnih pola milijuna funti – do tada neviđen pothvat. 1969. godine „Civilisation: A Personal View by Kenneth Clark“ postaje jednako popularan i u Europi i u SAD-u. Hvaljen i od struke i od kritičara odmah se utemeljuje kao simbol kvalitetnog obrazovnog i dokumentarnog programa kojem su u budućnosti svi trebali težiti, a Clark u pisanju „Private Eye“ magazina dobiva nadimak Lord Clark od Civilizacije.
Clark se kao autor i narator od pada Rimskog carstva pa do svojeg vremena na autentičnim lokacijama (njih preko stotinu u 13 zemalja) u svakoj epizodi koncentrira na nekoliko umjetnika i umjetničkih djela, koji su po njegovom mišljenju obilježili određenu epohu na prostoru Europe. Kao povjesničar umjetnosti bio je pod jakim utjecajem Johna Ruskina, pa tako serijal otvara njegovim citatom: „Velike nacije pišu svoje autobiografije u tri rukopisa: knjigu svojih djela, knjigu svojih riječi, i knjigu svojih umjetnosti. Niti jedna od njih ne može se razumijeti ako se nisu pročitale preostale dvije. Ali od tri, jedina vjerodostojna je ona posljednja.“ On dodaje kako kroz serijal neće govoriti o povijesti umjetnosti, već o povijesti životnih ideja i vjerovanja koje se zrcale u vizualnim i auditivnim umjetničkim medijima.
Njegov fokus čine snažne ličnosti koji su bili pronosioci ideja tipičnih za svoje vrijeme (Dante, Boromini, Vermeer...) – Clark kaže kako povijest ne stvaraju neke izvanjske sile, već siloviti pojedinci. Njihova djela i danas možemo svjedočiti kroz arhitekturu, slike, glazbu, knjige...Ipak, kako se vremenom i epizodama približava modernom dobu, Clark se sve više otkriva kao maltuzijanac, anti-marksist i mrzitelj post-modernizma. Sve to samo daje završnu glazuru ovoj aristokratskoj personi čije manire i način govora strahovito zabavljaju. Na kraju krajeva, on nije rođen s plastičnom žlicom u ustima.
Clark sam velikodušno priznaje da se ne razumije u ekonomiju i gospodarstvo i da ih smatra precijenjenima u današnjem društvu (?!). I kad priča o začecima modernog kapitalizma u Nizozemskoj 17. stoljeća, on radije gledateljstvu šarmantno najavljuje „malu digresiju o tulipanima“. Današnjem gledatelju takva prezentacija djeluje krajnje konzervativno, ali ne samo zbog lordovskih tvid-odijela iz obiteljske šivaonice koje Sir neumorno izmjenjuje tijekom 650 minuta programa, već prije svega zbog manjka cjelovite slike, koja se mogla upotpuniti pružanjem informacijama i o „prljavim“ detaljima iz života umjetnika i njihovih djela. (Jedan kritičar dobro je primjetio – Abelard bez Heloise?!)
Danas se može reći da Clarkovoj povijesti umjetnosti nedostaje pokretačke snage, strasti i erosa, oduševljenja i gađenja – svih onih rubnih emocija kojih se jalova britanska aristokracija u javnosti tako rado odricala. Ipak, treba imati na umu da je on ponosno prkosio potrebi da bude kontroverzan baš u vrijeme kada su satira, apsurd i surealizam upravo preplavili društvo na Otoku! Zato zasluženo dobiva svoju epizodu u Letećem cirkusu Monty Pythona i inspirira radio-skečeve u kojima poludementni povijesničari posh govorom uvjeravaju prolupale znanstvenike da je zemlja ipak ravna ploča.
Kenneth Clark otkriva se kao kolac u blatu.
Ali zbog toga je serijal i dobio naziv „Civilizacija: OSOBNO VIĐENJE Kennetha Clarka.“ U većini iznešenog Clark i danas prosvjetljuje i zapanjuje. Za operu je kazao kako je „pored gotičke arhitekture, jedan od najčudnijih izuma zapadnog čovjeka. Ona se nije mogla predvidjeti nikakvim logičkim procesom.“ Naziva ju apsurdnom i iracionalnom umjetničkom formom – s čime se zadovoljno slažem.
Clarkov dokumentarni serijal univerzalan je i poseban i 40 godina kasnije, baš kao što je i Shakespeare bio univerzalan i gotovo jedini lučonoša vremena koje je olujno haralo u Italiji, ali ne i na Otoku koji se protestantski dužno odricao svake natruhe razuzdanih atributa renesanse. Shakespeare je svoje likove razbacao po čitavoj Europi, napojio ih rujnim vinom i okružio jedrim ženama. Clarku se ta analogija ne bi svidjela, ali i njegov pothvat bio je i ostao pionirski – za male ekrane prvi puta je sažeo i prikazao neke od najvećih filozofija i artefakata Europe te visoku umjetnost u (za to vrijeme) ekstravagantnoj formi poslužio širokim narodnima masama.
BBC je cijeli serijal izdao na 4 DVD-a, a na našem jeziku se može naći knjiga „Civilizacija“, koju je Clark pisao otprilike u vrijeme kada su nastajale i same epizode.
Krajem 1980.-tih i početkom 1990.-tih učestalije se pojavljuju filmovi s motivom života nakon smrti. U «Duhu» (1990.) Jerryja Zuckera s Patrickom Swayzejem i Demi Moore ili u «Truly Madly Deeply» (1990.) Anthonyja Minghelle duhovi imaju glavne uloge, kao što su to nekada imali i u ekskapističkoj fazi s kraja 1930.-tih i početka 1940.-tih Claude Rains i Robert Montgomery u «Here Comes Mr. Jordan» (1941.) ili Cary Grant i njegova partnerica Constance Bennett koji kao par duhova zajednički prave nered u «Topperu» (1937.).
U manje voljenom i poznatom filmu Woody Allena «Alice» iz 1990. godine (toliko da je nemoguće naći isječke iz filma na youtubeu!) kao duh se pojavljuje davno izgubljeni partner Mie Farrow, koja glumi bogatašicu Alice s njujorške 5. avenije, cijeli svoj mali život okupiranu šopinzima i alternativnim metodama liječenja. Stvari počinju poprimati metafizičko-komičnu dimenziju kada Alice dođe u doticaj s dr. Yangom, liječnikom kineske medicine koji će se, uz pomoć raznih neortodoksnih metoda, pokazati više kao njezin osobni guru nego iscijeljitelj išijasa.
Woody Allen autor je koji svaki svoj film odbija mistificirati, dapače - čak će vrlo rado banalizirati ideju i svoju namjeru svesti na trivijalnosti. On se opire analizama koje bi bilo čemu u njima dale dublje ili preneseno značenje. S druge strane, Woody Allen filmaš je koji je reciklirao ogromne količine filmske povijesti - nitko kao on ne naslanja se u nekolicini svojih filmova na ostavštine Federica Fellinija i Ingmara Bergmana (među ostalima). Ipak, kada to radi opušteno i kada materijal prožme svojim ironično-paranoičnim židovskim humorom, rezultat bude nepogrešivo alenovski film, kao što je i «Alice».
Woody u intervjuu sa Stigom Björkmanom već poslovično odbija bilo kakvu analogiju u naslovu svojeg filma s onime priče «Alice in Wonderland» Lewisa Carrolla. Svejedno, «Alice» je jednako tako priča o fantastičnim paralelnim svijetovima kao i njegov poznatiji «The Purple Rose of Cairo» (1985.). Sljedeće što bi Woody glatko i odriješito odbio jest bilo kakva poveznica ovog filma na «Giuliettu degli Spiriti» (1965.), mada se mnogima čini jasno kao dan da ako je išta (prikriveni) remake, onda je «Alice» remake baš tog Fellinijevog filma.
Alice, kao i Giulietta, dolazi do prekretnice u svom životu kada stvari napokon želi preuzeti u svoje ruke. Allen je dobro primjetio – Alice nije ništa na fizičkoj razini, nije ona bolesna. Ona ima emocionalnih problema. Iako se dr. Yangu upućuje s namjerom da ju akupunkturom riješi bolova, on se pokazuje čarobnjakom i karikom koja povezuje ovostrani svijet neizdržive realnosti i onostrani svijet beskrajnih mogućnosti. On je lik koji bi u bilo kojem drugom Allenovom filmu bio psihijatar-psihoanalitičar. Ovdje Woody svoja liberalno-egzistencijalistička duhovna uvjerenja (svoj ateizam) rasteže do granice pri kojoj ipak ostaje vjeran sebi, jer događaje preusmjerava u nestvaran svijet fantazije.
Bračna sreća: "Da li me varaš?" "Nikada! A ti mene?" "Ja? Neeeee."
Hipnozom (kojoj će se kasnije urnebesno vratiti u «The Curse of the Jade Scorpion» iz 2001.), halucinogenim biljkama i čarobnim napicima dr. Yang polako suočava Alicen s njezinom sestrom, duhovima bivših, njezinim odnosom s mužem, njezinom spisateljskom ambicijom... životom kakvim ga je živjela do tog trenutka. Ona se želi mijenjati, ali nije sigurna u koga i na koji način. Alice će u filmu biti nevidljiva («The Invisible Woman» 1940.), ona će letjeti («Miracolo a Milano» 1951. ili «Petar Pan» parabola), ona će se suočiti s duhovima svoje prošlosti kao Scrooge u «Božićnoj priči» Charlesa Dickensa (Liberace izvodi «O Tannenbaum»). Kao i svaki pravi guru, kada je obavio svoj posao, dr. Yang odlazi. Alice će biti kadra napraviti promjenu kakvu je trebala, pomisao na slobodu joj više neće lediti krv u žilama.
Mia Farrow i ovdje ostavlja svoju tipično nespektakularnu ulogu ženice tankog glasa, koju joj je Allen, tadašnji suprug, skrojio relativno po mjeri. Za razliku od ovog, na pamet mi pada vrlo loš casting Mie Farrow kao opake Tine Vitale u komediji «Broadway Danny Rose» (1984.), u kojoj se cijelo vrijeme u ulozi tri puta većoj od njezinog broja pokušavala održati našušurenom perikom i tamnim oćalama. To iskustvo gledanja bilo je doslovce bolno i upravo zato što Mia ne može glumiti vamp zavodnicu prve klase, scena u kojoj nadrogirana Alice u školi zavodi lik Joea Mantegne vrijedna je komičnih anala.
Joe: "Nema ništa seksipilnije od posrnule katolkinje!"
Manji fanovi u stanju su (djelomično i u pravu) tvrditi kako su samo 1970.-te donijele neprevaziđene vrhunce Allenovog filma. «Alice» s odmakom djeluje kao kutija recikliranog materijala nekih ranijih Allenovih projekata - on je rekao kako na ovaj film gleda kao na komičnu verziju drame mu «bergmanovskih kvaliteta», «Another Woman» (1988.). Isto tako izgleda kako je ovo film u kojoj se osoba Woody Allena rasplinula na gotovo sve likove. Nesigurna Alice nije ništa manje nesigurni Woody, on ovdje progovara iz ženskog tijela ali se iza njega ne uspijeva sakriti.
Kvaliteta glazbe koju Allen izabire za soundtrack svojih filmova s "Alice" se čini na svom vrhuncu. Da li je stvar u pjesmama samima po sebi (nije svatko ljubitelj big band i ragtime zvuka) ili u izvrsnom načinu njihovog uklapanja u priču, možda je stvar osobnog izbora. Od «Limehouse Bluesa» pa do «Alice Blue Gown», za mene ovaj komad komičnog nadrealizma ima jedan od najljepših soundtrackova iz Allenovih filmova.
Obiteljska sloga: Nema ništa seksipilnije od posrnulog Židova!
