četvrtak, 31.07.2008.

My friends call me Keith, but you can call me John


Tko je prije ili poslije Keitha suvereno vladao ovakvim setom?

Photobucket

U učeničkoj knjižici Keitha Moona osnovnoškolca piše: "Retarded artistically, idiotic in other respects". Kao i u slučaju Nikole Tesle, i ovdje će život pokazati da školski dnevnici najčešće rade vrlo lošu reklamu školskom sustavu. To je za najranijih dana primjetio i sam Moon, pa je odlučio srednju niti ne pohađati. Ovaj genijalni bubnjar vjerojatno najutjecajnijeg banda 1970-tih, The Who, umro je daleke 1978., no za razliku od mnogo dosadnijeg Iana Curtisa i mnogo ružnijeg Sida Viciousa, Moonov lik nikako da nađe put do srebrnog celuloida. I dok čekam da se Gerber i Spitfire Pictures konačno nađu oko statusa najavljenog filma, nikako da se oslobodim straha kako niti ovog puta simpatična persona uništavatelja bubnjeva i hotelskih soba neće dobiti svoj zasluženi biopik.

Zašto stvari ne mirišu na dobro? Prvotno imenovan „See Me Feel Me: Keith Moon Naked for your Pleasure“, kao još nerođeno dijete prekršten je u naziv Woody Allen stila – „Untitled Keith Moon Project“. Meštar od komedije Mike Myers, koji se kao i svaki pravi komičar u jednoj točki u karijeri želi dokazati i kao dramski glumac (što god to značilo), navodno je projekt podigao u fazu pretprodukcije. Što nije malo, obzirom da frontman The Who-a Roger Daltrey već desetak godina muku muči s ostvarivanjem autoriziranog filma o danima slave poznatog britanskog četverca. Nakon svega, kakva je logika u promjeni imena u nešto što, sudeći prema sudbini Allenovih neimenovanih projekata u ovom desetljeću, ne sluti na dobro? Ako je to trebalo biti «protiv uroka», možda bolje da je preostali dvojac Daltrey-Townshend, zajedno s Myersom, pokušao s tehnikom nošenja gaća naopako. A sad s ozbiljne strane – film će navodno nositi naslov jedne od pjesama banda.

Photobucket

Vrlo često, biopik se neće oteti iskušenju da svoju zvijezdu prikaže kao neuravnoteženog genijalca koji je ustvari u svom srcu imao najbolje interese svih čije živote bi usput upropastio. Nakon što sam imala prilike vidjeti Bobbyja Darina u interpretaciji Kevina Spaceya, znam da prva ideja ustvari niti nije najlošije rješenje. Keith Moon je na koncertima umjesto bisa razbijao bubnjeve. I publika je tražila još. Jer, osim što je bio lud, Moon je bio beskrajno simpatičan dečko.

Myers si je u zadatak uzeo odati počast svakom celebrityju koji je kročio zemljom 1960.-tih i/ili 1970.-tih godina i od toga će ga biti teško odvratiti. Ako je imalo pravde, «The Love Guru» će neslavno propasti (vidi «Arhivu»), što bi Daltreya moglo učiniti otvorenijim ideji kako Moona ustvari ne treba utjeloviti kanadski komičar koji već sada ima 45. na plećima, a Moon je imao samo 32 godine kada je umro. Nego tko? Fanovi su već dali odgovor – nitko drugi nego Jason Schwartzman! Osim što svira bubnjeve, Schwartzman mu i sliči. Sliči li Mike Myers Keithu Moonu? Ne, a najmanje po količini ludila (alkohola) u sistemu.

Moon je jednom bio izbačen iz hotela jer je cijelu noć proveo u zabijanju i pričvršćivanju čitavog namještaja sobe u istom rasporedu na strop. U svoj omiljeni pub, Keith bi išao sa stilom – na svom starom traktoru. Ni krivu ni dužnu rodbinu posjećivao bi obučen kao Adolf Hitler. Konačno, Moon je bio inspiracija Hensonovom stvaranju lika Animala iz Muppetsa.



Keith Moon nije bio stranac svijetu filma. Osim kao legendarni ujak Earnie u mjuziklu «Tommy» (1975.) kojeg je režirao ovogodišnji laureat Motovuna Ken Russell, Moon je imao i zapažen nastup kao neurotična opatica u Zappinom psihodeličnom «200 Motels» (1971.). U zadnjem «filmu» Mae West «Sextette» (1978.), kao dizajner dizajnerskih spolnih sklonosti, svoje ime dodao je uz ono Tonyja Curtisa i Timothyja Daltona. Dok je nastajo skript za «Life of Brian», Pythonovci su partijali po Karibima u društvu Moona i još nekolicine odabranih. U međuvremenu, Moon je umro, a Pythonovci su, na neznanje mnogih, knjigu scenarija posvetili upravo njemu. Već u to vrijeme pala je odluka kako će Moon imati malu ulogu uličnog proroka u sceni u kojoj Brian pada s balkona na tzv. speaker's corner. Na kraju je uložica proroka pala u ruke onome koji kupi mrvice – samozatajnom Terryju Gilliamu. Kada idući puta pogledate «Brianov život», sjetite se kako je upravo na tom kamenu umjesto Gilliama trebao stajati Moon.

Photobucket

Keith u backstageu nakon jednog od koncertnih nastupa

Kakav mora biti film o Keithu Moonu? Film o Keithu Moonu mora biti drukčiji od svih biopica do sada. Savršen spoj komedije i drame. Mjuzikla i pijanki. Kiča i visoke mode. Lijepih žena s kojima je spavao i još lijepših prijatelja s kojima se družio. Soundtrack za film će, razumljivo, pisati Pete Townshend, koji je u međuvremenu i radio glazbu za filmove i koji je bio Moonov najveći oslonac u bandu. Pa što se čeka? Od zadnjeg škicanja na Imdb-ovu stranicu, film je ne samo promjenio naziv, već i pomaknut u najavi umjesto za 2009. na 2010. K vragu, neka je i ovaj puta bad news better than no news!

Obavezna The Who filmografija:

Amazing Journey: The Story of The Who (2007.) – u hrvatskim videotekama
The Kids Are Alright (1979.) – u hrvatskim videotekama
Quadrophenia (1979.) – u hrvatskim videotekama, producenti ultimativne priče o modovima i rockerima
Tommy (1975.)
Woodstock (1970.)

- 11:20 - Komentari (2) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 28.07.2008.

Gospođice i kišobrani: utopija jednog skoro-autora


Malo po malo pronalazeći ostavštinu izgubljenih dječaka, proljetni ciklus Jacquesa Demyja u Tuškancu ponovno me uvjerio da ću se čvrsto zaljubiti u svakog glasnika optimizma i tvorca light verzija bajki. Svojom marginalizacijom jednog zaigranog i apolitičkog francuskog redatelja, nadobudna i samouvjerena Pauline Kael je krajem burnih 1960.-tih pridonijela padu karijere posljednjeg pjesnika francuskog velikog ekrana. Iako se početkom 1960-tih priključio struji «lijevih» filmaša, koji nisu bili spremni slijediti estetsku formu Novog vala, Jacques Demy nije uspio zatomiti svoju pravu prirodu trećeg među braćom Grimm. O njegovom zaigranom djetinjstvu u Nantesu film je snimila vjerna mu supruga i redateljica Agnés Varda.

Photobucket


Demyjev dugometražni prvijenac i danas se gleda s potpunim zanosom i vjerom u ljude beskrajnog optimizma. Ljude koji nikada nikome ništa ne uzimaju za zlo. Ljude koji plove svilenim dekorima primorskih gradova i koji će po osmi put voljeti kao da se nikada u životu u ljubavi razočarali nisu. «Lola» je film za eskapiste o eskapistima, film čijim crno-bijelim nijansama jednako pridonose prekrasna Anouk Aimée i direktor fotografije Raoul Coutard.

Ovim filmom Demy je u svojim okolnostima bio nalik Felliniju s početka 1950-tih. Uslijed utjecaja majstora neo-realizma, mladi autor pronalazi svoj svijet. Jednako tako, iako blago pogurnut Novim valovima, Jacques Demy ostavlja pečat melodramom zanimljivo izvedene kompozicije. On nije posve predan niti jednoj od struja koje su stvarale filmove u Francuskoj početkom 1960.-tih. Ipak, posvete su ono što njegov film omeđuje novovalskim konvencijama. «Lolu» je Jacques Demy posvetio Max Ophülsu i njegovoj Loli Montes. Iduća se može lako naći u Lolinoj glazbenoj točki, koja je očita referenca na Lolu-Lolu Marlene Dietrich. Motiv Lole će se suptilno provlačiti i Demyjevim kasnijim filmovima. O «Loli» je u Cahiers pisao i veliki Jean-Luc Godard...



Još neko vrijeme Demy će biti voljeno dijete francuskog filma.

1962. godine je uslijedio kockarski tour-de-force za dvoje – «La Baie des Anges». Ne sijećam se filma koji mi je pružio puno zadovoljstvo s toliko malo protagonista. Jeanne Moreau i Claude Mann toliko su lijepi dok putuju Azurnom obalom koliko je strašan i porok koji im neumoljivo troši dane i ono malo zdravog razuma što se nazire u trenucima odmora između zaglušujućih faites-vous-jeuxes. Film je gotovo komoran u svojoj priči, ali njegovi protagonisti toliko nošeni snatrenjima i uvjereni u konačnu pobjedu da gledatelju ne preostaje nego da istom mjerom proživi svako kolebanje, svaki nalet oduševljenja, svaku minutu sunca i - svaki idući gubitak.

Photobucket


Demy je od svoje mladosti bio začaran svijetom američkih visokobudžetnih mjuzikala. Njegov cilj bio je napraviti sasvim drukčiji hommage naivnom svijetu kiča i bajki, ali za to mu je trebalo novca. Kako bi bilo snimiti film u kojem je sve pjevano? I dijalozi! U tom smjeru Demy se mogao osloniti na kompozitora Michela Legranda, s kojim je počeo surađivati već na «Loli». 1964. godine je «Les Parapluies du Cherbourg» postigao veliki uspjeh kod kritike i gledatelja i lansirao Catherine Deneuve među zvijezde. Napokon film sav zaogrnut pjesmom. Nekonvencionalan tada, nekonvencionalan je i danas svakome tko ga prvi puta vidi. Ovim filmom Demy se definitvno odvaja i od lijeve struje tadašnjih filmaša kojoj je pripadao Alain Resnais i od crno-bijelih stilizacija grupe inspirirane Godardom.

Photobucket


Vizualni i glazbeni spektakl Demy je pokušao nastaviti u komediji/mjziklu «Les Demosilles de Rochefort», u kojoj su se Catherine Deneuve pridružili njezina sestra Françoise Dorléac i Gene Kelly, daleko od forme dana njegove pjesme na kiši. Demyju se ostvario nedosanjani san, ali ne i na profesionalnom planu. Sve što je bio «Les Parapluies», «Les Demoiselles» nije. I tu je počeo lagan ali siguran pad. Nakon neuspjelog pokušaja izgradnje karijere u Hollywoodu, Demy se razočaran kulisama iza svijeta bajki vraća u Francusku i snima nekoliko komedija s elementima fantazije koje sve od reda podbacuju.

Iako mu «Une Chambre en ville« iz 1982. donosi Grand Prix des Arts et Lettres, Demy će ostati zapamćen po tri filma sa samog početka karijere. 1990. godine umire od leukemije ne dočekavši premijeru biografskog “Jacquot de Nantes”.

Svi kritičari se slažu kako Demyjeva karijera ne pati od nedostatka vizije, već od nedostatka razine kvalitete. Koliko god težio nestvarnom i bajkovitom i koliko god scene lokacija na kojima je snimao dokazuju premoć vizije, Jacques Demy nije uspio doseći redateljski raj. Ono što ga je obilježilo kod «ozbiljnih» filmaša su djetinjatost i naivnost. Caroline Layde je o Demyju napisala: «Kako god da nezahtjevno i plastično Demyjevi filmovi izgledali , oni pružaju određene nijanse i složeniji smisao. Oni posjeduju nepogrešiv šarm, živ i cjelovit. Njegovi filmovi kreću se svjetovima koji se samo rubno dotiču socijalne stvarnosti i pravog svijeta, ali ostaju zadovoljni s time da su zapravo paralelne stvarnosti sazdane od poezije, glazbe i boja...Svejedno, ove kvalitete imaju i svoj profinjeniji aspekt, a koji se nazire u svijetovima snova surealista i Demyjeve inspiracije, Jeana Cocteaua.».

- 22:40 - Komentari (0) - Isprintaj - #

nedjelja, 20.07.2008.

Mariska Hargitay* svima!

THE LOVE GURU (2008.)

Photobucket

Teško je pomiriti se s činjenicom da je za scenarij filma «The Love Guru» zaslužan Mike Myers, autor jednog od najboljih filmskih komičnih serijala uopće. 1997. godine gledali smo prvu epizodu nečega što je imalo smisla, mjeru i poveliku dozu originalnosti: Dogodovštine Austina Powersa, međunarodno tajanstvenog čovjeka. Myersova komedija više nego bilo koja druga puže uskom stazom s čije se jedne strane nalaze gnušanje i odbijanje, a s druge salve oduševljenja i fantastična zabava. Smatram se pripadnikom potonje struje, s Austin Powers filmovima u dvostrukim, trostrukim, widescreen i kojekakvim DVD izdanjima koja se diče ofucanim kutijama i izgrebanim medijima.

Photobucket

Sean Connery i Ursula Andress iz vremena Myersovih komičnih vrhunaca

Myers je snimio posljednjeg Austin Powersa 2002. g. i pametno odlučio završiti priču na njezinom vrhuncu. I onda ovo. Zar smo 6 godina držali fige da dočekamo film infantilnog humora, izgladnjelo mršavog scenarija i dezorijentiranog redatelja (kojemu je «The Love Guru» bio «prvi puta») ispred čije kamere je prodefiliralo više zvijezda i zvijezdica nego u godinu dana Oprah showa? Najviše boli to što sada ona druga strana koja bi na Myersa oduvijek podozrivo i nadmoćno mahnula rukom s pravom likuje. Što se to desilo? Jedno od objašnjenja je da nitko ne može ostati normalan nakon što je sedam godina nosio krljušti i bio Shrek na tisuću načina, a drugo da Myers jednostavno nije genije.

Photobucket

"Zahvaljujem Akademiji..."

«The Love Guru» se ponosi povećom kolekcijom loših kritika koje ga mirne duše mogu izravno plasirati u nominacije za Zlatnu Malinu. Užegle Rajčice daju statistiku kako je samo 15 % kritika guruu pozitivno. Jasno da je s filmom nešto pošlo po zlu kada je o njemu zanimljivije čitati kritike i kimati glavom nego ga gledati. Bill Gibron je za filmcritic.com dobro primjetio kako je kod komedije tanka linija između genija i smeća i kako nitko ne želi da mu ono najbolje u filmu nose Justin Timberlake i Verne Troyer.

«The Love Guru» je priča o Amerikancu Mauriceu Pitki (Mike Myers) kojeg je u Indiji odgojio flatulentni, razroki guru. U točki kada film počinje on odlazi u Kanadu kako bi svojom mudrošću i intuitivnim znanjem pomogao hokejaškoj momčadi u Torontu da osvoji Stanley kup. U Kanadi je pak guru Pitka izgradio ashram kojeg se arhitekturom i svakodnevicom ne bi posramio niti Osho Rajnesh... Osim poznatog dua Myersa i malog čovjeka Troyera, film su krasile u velikoj mjeri beskorisne Jessice Simpson i Alba. Treći celebrity, pjevač koji želi postati glumac, bio je poznato pop-skakutalo Justin Timberlake. Iako mu ovo nije bio prvijenac, Timberlake se pokazao na razini zadatka i jedini iznio ulogu u njezinim granicama kako joj dolikuje. Mogu jedino kao papiga ponoviti – dečko ima dara!

Photobucket

Mike Meyers je jedna vrlo nostalgična osoba. Hokej i sve što ga podsijeća na doba kada su njegovi roditelji bili djeca cvijeća dvije su stvari iz kojih crpi životnu energiju. Od tuda i Austin Powers – šarolik splet aluzija na jedno izgubljeno i visoko idealizirano vrijeme, na psihodelične filmove i glazbu '60-tih i '70-tih. Za razliku od «The Love Gurua», Powersi su imali svoj fokus i uspješno iznijeli misiju posvete mladim Beatlesima, Barbarelli, Flash Gordonu, James Bondu i Peteru Sellersu. Iako često forsiran, vic je tada imao svoje uporište. S druge strane, «The Love Guru» ne pruža ništa više od kvazi-komične konfuzije čije se ideje ne penju više od prepona. Nekoliko relacija na Bollywood i par kultnih klasika, plus dva-tri spontana hihota sve je što bi iole podsjećalo na dobar glas nezaboravne špijunske trilogije.

Iako je jasno da je Myers filmom htio zaokružiti svoj životni hommage hokeju i hipijima, pa još nadodati koju na račun modernih new age gurua (ne želim niti razmišljati o Myersovoj izjavi kako film ocrtava njegovo duhovno putovanje nakon smrti oca 1991.g.), čini se kako su najuspješniji vic filma dvojica sportskih komentatora koji me podsjećaju, ako ne na Waldorfa i Statlera iz Muppetsa, a onda sigurno na Božu Sušeca i Ivicu Blažička u top-formi kada su, recimo, bili Zlatni u gostima.

Sušec je jednom prilikom rekao da je jedan crnac u momčadi dokaz kako Van Basten ne provodi nikakvu rasističku politiku. Myersova patuljačka vizija trenera Toronto Maple Leavesa u guruu je zaista ispala «rasistička» – maleni Verne Troyer nije služio ničemu doli da bude predmetom sprdnje i zločestih ispada neuravnoteženog gurua. Vicevi se u ovom filmu mogu svesti pod dva navodnika: penis i patuljci. U Austinu Powersu je to imalo mjere, dekora i smisla, no ovdje će imati opravdanja samo ako želim svoja komična očekivanja rastegnuti do točke pucanja i umisliti kako je Mike Myers izveo performans ispitivanja granica ukusa a la Andy Kaufman ili Lenny Bruce.

Nema šanse. Mike Myers – piši kući, propalo je! (Čitaj: Mariska Hargitay)

* Pozdrav ili kako Pitka kaže – mantra koju u filmu koristi kao pozdrav, umjesto uobičajnog u Indiji, recimo, namaste. Mariska Hargitay je američka glumica poznata po ulozi detektivke Benson u TV seriji "Red i zakon". Zašto njezino ime kao pozdrav? Pitam se da li je to jasno samom Myersu.

- 00:22 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.