«L'Enfant Sauvage» – film kakav je Bresson htio snimiti
Francois Truffaut snimio je «Divljeg dječaka» (L'Enfant Sauvage) 1970. godine. Film se čini kao još jedan u nizu poligona na kojima redatelj vježba svoju opsjednutost odgojem i odrastanjem, ali ova rutina rađa jedan od najradikalnijih i najoriginalnijih filmova svog vremena. Film je opskuran u odnosu na popularnost «Les 400 Coups», što je možda u redu, pošto se ovako prekrasne bajke trebaju dijeliti s pažnjom. Tim više ako pričaju o istinitom događaju koji može uznemiriti uspavale duhove naše ljudske prirode.
Nakon zamaha prosvjetiteljstva u Europi, 1798. godine dešava se slučaj zabilježen kao «Victor iz Aveyrona» - priča o divljem dječaku otkrivenom u šumama u blizini francuskog Aveyrona. Iako je u spisima dokumentirano preko 10 sličnih pronalazaka divlje djece između 16. i 19. stoljeća (daleko poznatiji je slučaj Kaspera Hausera nađenog nešto kasnije u Njemačkoj), tek su u 18. stoljeću rasprave o ljudskoj prirodi kroz tumačenja Rousseaua, Humea, Lockea i Condillaca dosegle nove vrhunce. Da li je čovjek i u kojoj mjeri (pred)određen genima (bogom) ili utjecajem okoline? Svako novo divlje dijete pružalo je mogućnost propitkivanja teorija. Znanstvenici i intelektualci smatrali su ih prozorom u ljudsku dušu, krajnje sirovu i neuvjetovanu ljudskim.
1964. godine Lucien Malson pisao je o Victorovom slučaju u knjizi «Divlja djeca: Mit i realnost». Truffaut je odmah kupio desetak primjeraka i krenuo u okupljanje tima s kojim će nekoliko godina kasnije snimiti jedan od svojih najupečatljivijih i najposebnijih filmova. Truffaut se tijekom karijere uglavnom bavi problemima odrastanja, disfunkcionalnih obitelji i institucionalnog odgoja, tako da nije imao prevelikih problema oko pristupanja sadržaju divljeg dječaka iz Aveyrona.
Izbor glumca za Victora može se nazvati pogotkom "u sridu". Teško je zamisliti kako i u kolikoj mjeri bi film funkcionirao bez njega? Nakon audicije s oko 2500 dječaka, ulogu je dobio Jean-Pierre Cargol, mališan romskog podrijetla i vrlo upečatljivog, pomalo životinjskog lica. Film je u velikoj mjeri vizualan, a svoje vrhunce doseže u Cargolovoj junačkoj pantomimi dječaka-vuka. Njegovo ponašanje na filmu uvjerljivo je sto-posto, govor tijela razrađen, emocije nijansirane, njegov ulaz u svijet ljudi vjerojatan.
Truffaut kao dr. Itard vježba s Victorom koordinaciju pokreta
Sam Francois Truffaut preuzeo je ulogu dr. Jeana Itarda, Victorovog učitelja i odgojitelja. Kako film gotovo da i funkcionira kao drama s dva lika, Truffaut je imao najbolju moguću kontrolu nad mladim Cargolom i njegovim prvim glumačkim zadatkom. Šteta što dječak nije (p)ostao glumac. Ova uloga čini se jednom od najboljih interpretacija na filmu uopće, čvrsta točka koja ne dopušta fascinaciji da popusti do samoga kraja.
Vrlo je zanimljiva dokumentarna strana «Divljeg dječaka». Jedan od načina na koje se Truffaut pripremao za film podrazumijevalo je i gledanje filmova s medicinskim obradama autistične i gluho-nijeme djece. Slučaj s Victorom iz Aveyrona govori kako liječnici tog vremena još uvijek ne znaju radi li se o djetetu s oštećenim mozgom i time nemogućnošću da uči, ili o fizički zdravom dječaku koji jednostavno nije imao od koga učiti. Dr. Itard se iskreno posvetio učenju i odgoju dječaka, efekt koji je Truffaut na filmu uspio dobiti suzdržanom i usredotočenom glumom. Zapažanja i metode rada doktora gledateljima prenaša pripovjedač iz pozadine, što još povećava dojam primitivnog na filmu.
Truffaut često koristi primitivnu tehniku irisa iz doba nijemog filma
Film je u isto vrijeme složen od mnoštva kontrasta: On je kostimirana drama i dokumentarni film (metode koje je korstio Itard mogu se naći u temeljima današnje škole Montessori). Razrađeni detalji nekog davnog stoljeća podloga su asketski izgrađenim scenama s vrlo malo vizualnog sadržaja i još manje dijaloga. Film je moderan, ali Truffaut koristi tehnike nijemog filma kako bi se distancirao i maksimalno iskoristio efekt vremenske kapsule.
Nevjerojatna je želja Truffauta da temu za čovječanstvo izgubljene jedinke prikaže vrlo znanstveno i trijezno, s filmskim tehnikama koje je Rogert Ebert 1970. godine nazvao ekscentričnima. Namjera da kirurški odstrani sentimentalnost postavlja pitanje – nije li takav film htio snimiti Robert Bresson? Čist, bezvremen, radikalan i efektan. Bolje od ovoga Truffaut nije mogao.
Važna pitanja na kraju ostaju: Da li Victor konačno bira civilizaciju ili prirodu? Da li je čovjeku civiliziranost urođena ili se kultura uči? Što čovjeka čini superiornim prirodi? Danas se od cijelog tog kviza zna odgovoriti na malo više pitanja, ali Truffaut svojim standardnim završetkom ostavlja dovoljno mjesta za razmišljanje. «Divljeg dječaka» je posvetio svom alter-egu, glumcu Jean-Pierreu Laudu, koji mu je toliko puta pomogao da svu svoju dječačku bijedu transformira u Antoinea Doinela i jedan od najpoznatijih serijala o filmskim odrastanjima. Iako zaista nema razloga da «L'Enfant Sauvage» i dalje ostaje u njegovoj sjeni.
Nakon otrcanog trailera za film United Artistsa slijedi spojler u obliku zanimljivosti.
Spoiler Alert – Samo za one koji su gledali film – Spoiler Alert:
Victor je s Itardom ostao 5 godina, ali izvještaji o njegovom napredovanju postaju sve rijeđi. Gotovo sve što je postojalo od originalnih bilješki Truffaut je iskoristio u filmu. Victor je naučio izustiti samo jednu, jedinu riječ – lait. Umro je kao član svoje vrste negdje u četrdesetima.
«Apsurdno je dijeliti ljude na dobre i loše. Ljudi su ili zanimljivi ili dosadni.» Oscar Wilde: Lady Windemere's Fan
Peter Hinwood kao Rocky Horror
Proizvođači zabave svojim rabotama filmoljupce uporno pokušavaju uvjeriti kako film nije sveta krava, već prvo i osnovno – roba. Svaka nada da će filmska industrija bogobojazno i iz daljine promatrati kako klasični naslovi pucaju od arome i slasti razvijenih kroz godine obožavanja, potonula je najavom kako je na redu obrada filma čiji se krug obožavatelja sastoji od najorginalnije i najupornije grupe freakova ikad. Ono što u kamenoj stijeni stoji uklesano, njihov predmet obožavanja – «Rocky Horror Picture Show» (1975.), vrijedan je svakog grama uložene pažnje.
Remake mita kakav je RHPS postao suludo je opravdavati rječju «homage». Na forumima sve grmi kako je prava istina da se radi samo i jedino o prostituciji i eksploataciji. Fanovi se pitaju kako će novi film riješiti „sitnice“ vezane uz priču, kao na primjer: Ako su se Brad i Janet usred noći izgubili u oluji i doživjeli nezgodu s automobilom, te u jezovit dvorac ulaze da se posluže telefonom, biti će prokleto prozirno u novom Rocky Horroru slušati razloge zašto se GPS pokvario i zašto Brad i Janet uz sebe nisu imali mobitele.
Od 1975. godine RHPS je glavni igrač jeftinih ponoćnih projekcija i kostimiranih kino zabava sub-scene diljem svijeta, ali namjera producenata novog filma o transeksualcu s Transilvanije, dr. Frank-N-Furteru, navodno je nešto što će se puštati samo na MTV-u, stanici - leglu mainstreama.
Tim Curry kao dr. Frank-N-Furter, Rockyjev tvorac
Možda se čini da ovakav diskurs nije fer, ali današnja MTV generacija nije ekvivalent modernoj punk-rock ekipi koja se prije 30-tak i više godina ložila na camp. (Riječ camp vjerojatno dolazi iz francuskog slanga 16. stoljeća za muškog glumca koji je obučen u ženu (campagne = selo, putujuća kazališta) ili od glagola camper, što znači "praviti se važan".)
Da bi se shvatio dio povijesti Rocky Horrora, donekle je važno shvatiti namjeru campa. Poklonici su 1960-tih i 1970-tih smatrali da je «unhip» čak i raspravljati o njemu. Ideja je bila oduprijeti se mainstreamu i teatralizirati doživljaj, piše Susan Sontag 1964. godine u svojem eseju «Notes on Camp». On označava pobjedu stila nad sadržajem, estetike nad moralom, ironije nad tragedijom. «Camp je antiteza tragediji. U campu ima ozbiljnosti...ali nikad, nikad tragedije.»
U vrijeme kada je hiper-školovana generacija esteta «prerasla» konvencionalne metode izazivanja ozbiljnosti (satiru i ironiju kao najuobičajnije), camp je predstavljao stepenicu iznad komedije. «Pojedinca privlači camp kada shvati da ozbiljnost nije dovoljna. Ozbiljnost koja je intelektualno uski, jednostavni filistenizam.» Ipak, camp pokret se omasovljuje ne u slučajno vrijeme. Dok Dr. Strangelove histerično izvrće crne oblake koji su se nadvijali nad Zemljom u doba Hladnog rata, camp se odlučuje potpuno oglušiti na svaku prijetnju anihilaciji čovječanstva.
Camp hini «odvojenost», neku vrstu nonšalantne nezainteresiranosti i dosade u govoru tijela, kakvu je živjela moderna aristokracija i školovano građanstvo s kraja 19. i početka 20. stoljeća. I kao što je preteče campa Rocky Horror doba lako prepoznati u Georges Sand i Franzu Lisztu (camp se lakše zapaža s vremenskim odmakom), strujom vremena stižemo danas kada se wannabe-neo-camp figurama vrlo lako mogu protumačiti Paris Hilton i gotovo svaki modni stilist koji se zajedno sa svojim kostimiranim četveronožnim ljubimcem trudi svijet celebrityja učiniti oku ljepšim. Ali oni nisu camp. Oni su mainstream, establišment i MTV, tim redom. Život tih persona nije stiliziran do granica neponovljive originalnosti. On ne samo da se po ničemu danas ne izdvaja, nego on, dapače, diktira.
RHPS je temeljen na mjuziklu Richarda O'Briena i uopće nije glupav kakvim se opterećenim ljudima na prvi pogled može činiti. Osim što sadrži jedan od najnezaboravnijih soundtrackova, vrhunci koje su glumci dosegli u interpretacijama svojih likova čine se tako rijetko dostižnima. (Susan Sarandon dotaknula je zvijezde puno prije «Thelme i Louise»!) Na prvo gledanje, svaka nova pjesma bolja je od prethodne, svaka nova scena upečatljivija, svaki novi lik osvaja potpune simpatije – potencijal kojim ovaj film raste iz minute u minutu gotovo da je jedinstven.
Trash je često po definiciji smeće (iako zabava opuštenima), ali dobar camp može biti vrhunski proizvod. Takav proizvod je RHPS. I baš zato što je pravljen sa smiješno malo novaca, njegova namjera parodiranja B-filmova potpuno je uvjerljiva. Film je uspio uklopiti velik broj referenci na filmove kao što su Hitchcockov «Rope», Flemingov «Wizard of Oz», serijale o Frankensteinu, Draculi i Nevidljivom čovjeku iz 1930-tih, te niz nezaboravnih uradaka talentiranog i neshvaćenog Eda Wooda.
Unatoč tome što camp želi ostati nezainteresiran, umjetan i stiliziran do krajnjih granica, O'Brien je Rocky Horrorom itekako širio agendu. On je likovima s ove i drugih planeta uspio udahnuti duh panseksualnosti - transeksualac, muško, žensko, gay, hetero...stavke koje se duboko tiču svakog pristojnog desničara, uspio je (riječima kritičara Alexa Jacksona) svesti na zajednički nazivnik: Everybody fucks!*
Ukratko – iako je davne 1975. godine podbacio na premijeri i ubrzo rezervirao doživotne projekcije u to doba noći kada svaka dobra pepeljuga mora biti kod kuće, «Rocky Horror Picture Show» pametan je na način na koji to drugi pametni filmovi nisu. On je sveden na jednu ljusku i nije zaljubljen u sebe. Neodoljiv je i uvjerljiv u svojoj naivnosti kao malo dijete u igri, ali, O'Brien će reći: Njegovo prokletstvo je što je prepoznat. Od trenutka kada su se klinci i mlade obitelji iz predgrađa počeli organizirano oblačiti u Transilvanijce, bilo je jasno da je stav nekolicine odabranih sa stilom postao dio mainstrema. Priča se ustvari može shvatiti i puno manje tragično ako se definicija postavi, recimo, ovako: Camp titulu zaslužuje onaj dio mainstrema koji (slučajno ili namjerno) briljira u svojoj iskrenoj i jedinstvenoj stilizaciji života koji vodi.
I ponovno na temu remakea, ono što Sontagova kaže je i da «camp ne podnosi mučninu koju donosi replika.» Ali novi Rocky Horror je kaparen. Dok su se prije nekih pola stoljeća vrhuncem camp-stava smatrala mlaka obožavanja stripova o Flash Gordonu, mliječne glazbe Gilberta i Sullivana i starih crtića braće Warner, nekim novim klincima će se 2009. godine na MTV-u puštati remake «Rocky Horror Picture Showa». Richard O'Brien novom filmu nije htio dati blagoslov te s njime ne želi imati ništa zajedničko.
Meat Loaf i njegova Hot Patootie Rocky Horror pjesma
Još odličnog campa za laku konzumaciju:
Hedwig and the Angry Inch (2001.)
Josipa Lisac
Opera Box
Stricktly Ballroom (1992.)
David Bowie
Let 3
Zoran Vakula
Batman
Elton John
Cow & Chicken
Carmen Electra
The Muppet Show
Žuži Jelinek
Buffy - ubojica vampira
* Camp se globalno vrlo površno izjednačava isključivo s gay pokretom, ali to je samo jedan komad puzzle mozaika. Camp senzibilitet nije gay, ali njegovi konzumenti vrlo često jesu. Sontagova piše kako se grupe homoseksualaca često (samo)proglašavaju nositeljima aristokratskog stava „život je kazalište“, pa su po tome skupina koja "prirodnije" može zadovoljiti uvjete da bude camp.
(Ovo nije recenzija filma o Batmanu, već kritika društvu koje ga stvara.)
Ideja super-junaka proizvod je vrhunca kapitalističke misli. Niti jedna kolektivistička ideologija, na primjer komunizam, ne može se nositi s mišlju pojedinca-pobjednika. U još užem smislu, super-junak je ideal i tvorevina američkog kontinenta, sa Supermanom kao svojim početkom i krajem. Herojem s kojim se nužno uspoređuju svi ostali. Osim što je početkom 1930-tih godina predstavljao metaforu američkog sna, pojedinac koji dolazi i uspjeva u Americi, Superman se ne može oteti niti kršćanskoj ikonografiji. Sin dolazi s onog svijeta kako bi neprestanim dobrim djelima kažnjavao sveprisutno zlo. U trenucima krize obraća se svojem onostranom kriptonskom ocu, a njegova majka također ima dva vida: jedno nebesko – kriptonsko, i jedno ovozemaljsko – samohrano. Kao i Isus, Superman na Zemlji zarano ostaje bez oca koji mu i nije pravi otac, nego tek dobri oćuh koji ima ulogu samo u njegovom djetinjstvu. I tako dalje i tako dalje.
Vremenom su stripovi iznjedrili mase novih osebujnih, mišićavih ljudi, koji su baratali svaki barem jednom nadnaravnom moći. U početku su svi pravljeni prema shemi crno-bijelo, ali 1970-tih u svijetu natopljenom aferama, protestima obespravljenih i kulturnim revolucijama i u svijet super-junaka počinju se uvlačiti sablasna sumnja i razne ranjivosti. Bez obzira, oni se ponovno i upravo u vrijeme ekonomske stagnacije javljaju kao reminiscencija na neka davna, a kakva nego bolja vremena.
Razvoj Batmana možda je najdovršeniji primjer koji može poslužiti razjašnjavanju koncepta super-junaka. Nastao nešto kasnije nego Superman, niti on ne izbjegava shemi borbe vječitog dobra nad sveprisutnim zlom. I to baš u tolikoj mjeri apstraktnima koliko same riječi zvuče. Nikada američki super-junak nije izazvao samu ideologiju kapitalizma. Njegovi protivnici nisu izrabljivači radnika i psi rata, već pojedinci i grupe koje ometaju mogućnost ostvarenja američkog sna, najčešće u obličju jadnih psihopata i(li) mafijaških bratstava. Rat američkog super-junaka rat je protiv terorizma. Neprijatelj je svugdje oko nas.
1960-tih godina popularna TV serija temu Batmana obrađuje na popularan camp način, nešto što je između kiča i trasha. Tamne prizvuke vraća mu tek Frank Miller 1986. godine, a gotički i noir izgled utvrđuje Tim Burton 1989. svojim filmom «Batman». Vrlo je očito: 1) Wayne Bruce je po zvanju i imanju filantropist i multimilijarder, 2) i strip i Burtonov «Batman» i svi filmovi koji su uslijedili poslije hipnotički su fokusirani na apoteozu zla, lik Jockera.
I ponovno se u znakovito vrijeme pučanstvu planete Dina u vene brizga nova doza optimizma i pobjede nad zlom koje vreba iz sjene. I dok Brucea Waynea izjeda crv sumnje, gledatelji se pitaju da li slično muči vođe pravog Gotham Cityja, tamo preko Atlantika.
Američki novinari, kritičari i esejisti skloni su tvrditi kako se konceptu super-junaka u Europi suprotstavlja njezina vlastita dugačka povijest ratova i sukoba, koje teško da bi razriješila instant-intervencija združenih snaga svih tih šarenih heroja od jednom. Zato smo u Europi stvorili svoj odgovor Batmanu – Jamesa Bonda.
Europljani super-moći ne smatraju krajnjom ekstravagancijom. To im je nekako prozirno. Ian Flemming stvorio je lik seksualne zvijeri, koja se oštro suprotstavlja gotovo dječački nevinim, puritanskim muškarcima u tajicama. James Bond čovjek je od krvi i mesa, baš kao i Harry Palmer (vidi "Arhiva"), no da se razbije iluzija europske imunosti na zov novca, Harry Palmer privukao je smješno malo pažnje i još manje očaranih gledatelja u odnosu na svog bogatog i glamuroznog kolegu. Prava istina je da je Harryja Palmera pokopala rečenica u kojoj kaže kako će od povišice nakon izvršenog zadatka napokon moći kupiti novi roštilj. Nakon tako nečega za uši bi se uhvatili i James Bond i Batman.
Osim ako mi nešto nije promaklo, Batman je jedini super-junak koji zapravo to i nije. Njegove moći svode se na razne sprave i elektroničke naprave, a tek manji dio na iznadprosječno razvijenu mišku. Batmobile je samo do fetiša razvijen Aston Martin. Modus operandi oba ova imaginarna lika u načelu je sličan. Njihov položaj i utjecaj u društvu također. Na kraju krajeva, kako James Bond ponosno služi Njezino Veličanstvo, tako Velika Britanija sa zadovoljstvom igra ulogu američke pete kolone na Starom Kontinentu.
I kako su voljeli super-junake, Amerikanci su objeručke prihvatili lik europskog aristokratskog super-špijuna. Osim što su se Flemmingovi romani čitali, a Sean Connery gledao, oni su inspirirali cijeli niz američkih filmova i serija špijunske tematike, kao što su «Our Man Flint» ili «Mission: Impossible».
Kritičari načina na koji dinastija Harkonnen vlada našom planetom Dina primjetili su da isto tako kako je Batman iz jednostavnog koncepta evoluirao u sumnjom izjedanog borca iz sjene čiji neprijatelj je u isto vrijeme svugdje i nigdje, tako se i James Bond u američkim rukama transformirao u paranoični triler s likom Jasona Bournea. I to sve u svrhu podgrijavanja straha u neizvjesnost ishoda borbe pravednika protiv svemirske urote. (Mark Feeney)
Priči ne samo da se ne nazire kraj, nego se obruč steže. Nekoliko puta je Nolanovom Tamnom Vitezu rečeno kako je tama najveća upravo prije svitanja. Najjezda eskapističkih filmova u punom je zamahu, a njihovo prihvaćanje veće nego ikada. Ove godine očekuje nas novi James Bond u „Quantum of Solace“, a za 2010. najavljen je još neimenovani Jason Bourne projekt. Što se tiče super-junaka, kao da jedan po jedan nije dovoljan, 2011. godine trebao bi izaći cirkus imena „Justice League: Mortal“, koji će u jednom filmu ugostiti gotovo sve junake koje je do sada ljudski um uspio iznjedriti.
Kako je Amerika zemlja golema, normalno je da svoj epitet crnoga tamo zaslužuje i humor. Jedini junak čije porijeklo i super-moći ostaju neobjašnjene i gdje one ozbiljne zamjenjuju urnebesno smiješne situacije jest – „The Tick“. Jedinstvena američka TV serija koja se šali na račun super-junaka zabavljala je nekolicinu vjernih fanova cijelih 9 epizoda.
The Tick (2001.)
Njezin termin je na Foxu preuzeo serijal „Joe milijuner“, reality show u kojem bogati nasljednik, uz podršku po epizodi 40 milijuna hipnotiziranih gledatelja, obilaženjem luksuznih i mondenih odmarališta pokušava pronaći svoju nevjestu iz snova. Show je postao hit. Da se dogodilo bilo što drugo, moglo bi se jedino posumnjati u pamet i razum neoliberalne elite koja se na kormilu svijeta beskrajno inspirira Batmanovim likom i djelom.
«The night is darkest just before the dawn. And I promise you, the dawn is coming.» (Harvey Dent)
Tko se krije iza imena Sir Maurice Micklewhite? Novi nastavnik u Hogwarts školi vještičarenja i čarobnjaštva? Neeee. Sir Maurice Micklewhite trenutno se kupa u lovorikama kao jedan od glavnih protagonista najnovije box-office rakete, priče o Batmanu imenom «The Dark Knight». Iako povitežen, Michael Caine nije našao ništa deklasirajuće u tumačenju lika Alfreda Pennywortha. Dapače, povijest je preko nekoliko puta dokazala da iza svakog uspješnog gospodina stoji njegov osobni gospodin. Wayne bi bez Pennywortha bio isto što i Wooster bez Jeevesa – njegovi društveni uspjesi ne bi bili vrijedni spomena.
Na samom početku karijere 1950-tih, Maurice je inspiraciju za svoje umjetničko ime našao u naslovu «The Caine Mutiny», filmu koji je tada igrao na londonskom trgu Leicester. Kritici i publici je za oko zapeo, kojeg li paradoksa, kao časnik-plemić u filmu «Zulu» 1964. godine i od toga dana počeo pisati novo poglavlje britanske popularne kulture. U skoro pola stoljeća karijere, Michael Caine je nosio teret pop-ikone više nego glumca. Rijetko se koji filmaš može busati u prsa tolikim stažem, a kako stvari stoje, kerubini će Cainea prije uznesti u filmski raj nego što će se on odreći zanimanja u kojem toliko uživa.
Iako swinging sixties nisu čekale na pojavu Michaela Cainea, njegovi likovi ostali su nepogrešivi trademark 1960-tih i 1970-tih godina. Neposlušni buntovnik Harry Palmer, neo-noir odmetnik Carter, neodgovorni šovinist Alfie, uber-cool kriminalac Charlie Crocker...svi su oni nepogrešivo Michael Caine. Svaku sumnju u njegovu planetarnu slavu raspršio je poziv Alfreda Hitchcocka da glumi u filmu «Frenzy» 1972. godine, što je Caine glatko odbio. Njegovo mjesto nije bilo među onima koji love holivudskim stazama slave. On je bio i ostao kuler radničke klase, James Bond za mase.
A loših filmova je Caine imao itekako. 1980.-te i 1990.-te su ga vidjele u ulogama od kojih je najbizarnija (i time najsimpatičnija) ona pjevajućeg Ebenezera Scroogea u «The Muppet Christmas Carol». 1990-tih je Caine tražio povratak na puteve slave i reprizirao ulogu Harryja Palmera (to je taj James Bond radničkog sloja), u vrlo lošim nastavcima inače briljantne špijunske trilogije iz 1960-tih «The Ipcress File», "Funeral in Berlin" i "Billion Dollar Brain". Uz njih još «Get Carter», «The Italian Job» i «Alfie» ostaju antologija britanskog filma, drskog i neovisnog, s herojem koji po prvi puta nije bio akademski obrazovan član cijenjene glumačke zajednice.
Tek 1998. godine Caine se pomalo vraća na velike ekrane ulogom Ray Saya u filmu «Little Voice». Ono što se tada dogodilo jest da se Caine možda po prvi puta prihvaća kao glumac, bez tereta ikone koji ga je nakon filma «The Man who would be King» (1975.) očito samo vukao dnu. «The Cider House Rules» (1999.) i «The Quiet American» (2002.) ga dodatno rehabilitiraju, a financije utvrđuju filmovi iz serijala «Batman». Čini se da je Michael Caine ostvario sve. Od ikone postao je glumac, a nakon toga i inspiracija mladim filmašima. Guy Ritchie i Jude Law priznaju – o slavi kakvu je Caine uživao u svoje doba oni ne mogu niti sanjati. Jedina razlika je da se danas, prema riječima samog Sir Cainea, fotografija zvjezdane stražnjice ispale iz gaća plaća četvrt milijuna dolara. Ma koliko popularan, 1966. godine tako nešto ne bi mu platilo niti večeru.
Koliko se od tog vremena publika promijenila, Caineu je jasno. Svoje razočaranje u materijale koji se snimaju i način na koji se snimaju nije mogao sakriti u intervjuu «The Timesu» 2006. godine. Tada si je Caine dopustio čitavu tiradu žalopojki o banalnostima današnjih scenarija i o formulaičnim pričama koje zaglupljuju. Ispad iskrenosti mu nije pridonio popularnosti, prije svega ne među kolegama na poslu. Kako unatoč tome u svakom danu traži neki novi scenarij, Caine potvrđuje da je glumački poziv u njemu jači od bilo kakvog razočaranja.
Da nastavim u tonu razočaranja - vjerujem da ovaj glumac barem samome sebi može objasniti razloge zbog kojih je ne samo blagoslovio, već i ponekim sudjelovanjima u obradama svojih legendarnih filmova («Get Carter», «Alfie», «The Italian Job» i «Sleuth») potvrdio zašto riječ «remake» uglavnom označava loš i (uvjetno rečeno) nepotreban film. Utoliko nepotreban ukoliko nije inspirirao novu publiku da posezanjem za originalima dobije barem mali uvid u smisao «ikone» i «kultnog filma» Cainove mladosti.
Kao kurioziteti njegove karijere u oči upadaju «Educating Rita» i «The Romantic Englishwoman». Michael Caine je prije svega auditivni pojam. U društvo njegovog opuštenog cockneya primaju se još jedino Eric Idle i braća Trotter – što postavlja pitanje: Čemu uloge profesora književnosti i pisaca? Čak niti njegov znakovit povratak među žive filmom «Little Voice» nije bio slučajan. Caine se ulogom Ray Saya, cockney smeća, našalio sam sa sobom i sa svim onima koji su nalazili neizmjerno zadovoljstvo u tome da ga javno oponašaju.
"My name is Michael Paine and I am a nosy neighbor." - u imitaciji ekipe Harry Enfield & Chums
Michael Caine se osim glumom u životu bavio i kulinarstvom. Dok je skupljao nominacije za prestižnu nagradu «Razzie», novac je uglavnom služio kao gazda nekolicine vrlo uspješnih restorana u Velikoj Britaniji i SAD-u. Svaki posjetitelj restorana znao je da će u ponudi glazba imati jednu od važnijih uloga. Pošto je karijera ponovno sjela na svoje mjesto, Caine je rasprodao restorane i odlučio se pohvaliti svojim izborom glazbe za chillanje. Prošle godine mu je izašao kompilacijski CD naziva «Cained», s 18 naslova idealnih za lounge barove i stvaranje cafe-del-mar atmosfere. Uz hladni mojito, jedino bolje od kina na otvorenom vrućih, ljetnih večeri može biti samo ovaj chill-out CD. Tko kaže da Michael Caine još uvijek nije naj-kul frajer među glumcima?!
Za one koji vole detalje:
1. Chicane - "No Ordinary Morning"
2. Doctor Rockit - "Cafe De Flore"
3. Delerium & Sarah McLachlan - "Silence"
4. Wass & Earl T - "Summertime"
5. Magnet & Gemma Hayes - "Lay Lady Lay"
6. Simone, Nina - "Sinnerman"
7. St. Germain - "Rose Rouge"
8. Martyn, John - "Sunshine's Better"
9. Atman - "Path Of Love"
10. Agartha - "Crossing"
11. Lustral - "Everything"
12. Moodswings & Chrissie Hynde - "Spiritual High (State Of Independence)"
13. Pruess, Craig - "Jupiter"
14. Bent - "Swollen"
15. Getz, Stan - "Street Tattoo"
16. Budd, Roy - "Hurry To Me"
17. Cassidy, Eva - "Fields Of Gold"
18. Nelson, Phyllis - "Move Closer"
