Tko se krije iza imena Sir Maurice Micklewhite? Novi nastavnik u Hogwarts školi vještičarenja i čarobnjaštva? Neeee. Sir Maurice Micklewhite trenutno se kupa u lovorikama kao jedan od glavnih protagonista najnovije box-office rakete, priče o Batmanu imenom «The Dark Knight». Iako povitežen, Michael Caine nije našao ništa deklasirajuće u tumačenju lika Alfreda Pennywortha. Dapače, povijest je preko nekoliko puta dokazala da iza svakog uspješnog gospodina stoji njegov osobni gospodin. Wayne bi bez Pennywortha bio isto što i Wooster bez Jeevesa – njegovi društveni uspjesi ne bi bili vrijedni spomena.
Na samom početku karijere 1950-tih, Maurice je inspiraciju za svoje umjetničko ime našao u naslovu «The Caine Mutiny», filmu koji je tada igrao na londonskom trgu Leicester. Kritici i publici je za oko zapeo, kojeg li paradoksa, kao časnik-plemić u filmu «Zulu» 1964. godine i od toga dana počeo pisati novo poglavlje britanske popularne kulture. U skoro pola stoljeća karijere, Michael Caine je nosio teret pop-ikone više nego glumca. Rijetko se koji filmaš može busati u prsa tolikim stažem, a kako stvari stoje, kerubini će Cainea prije uznesti u filmski raj nego što će se on odreći zanimanja u kojem toliko uživa.
Iako swinging sixties nisu čekale na pojavu Michaela Cainea, njegovi likovi ostali su nepogrešivi trademark 1960-tih i 1970-tih godina. Neposlušni buntovnik Harry Palmer, neo-noir odmetnik Carter, neodgovorni šovinist Alfie, uber-cool kriminalac Charlie Crocker...svi su oni nepogrešivo Michael Caine. Svaku sumnju u njegovu planetarnu slavu raspršio je poziv Alfreda Hitchcocka da glumi u filmu «Frenzy» 1972. godine, što je Caine glatko odbio. Njegovo mjesto nije bilo među onima koji love holivudskim stazama slave. On je bio i ostao kuler radničke klase, James Bond za mase.
A loših filmova je Caine imao itekako. 1980.-te i 1990.-te su ga vidjele u ulogama od kojih je najbizarnija (i time najsimpatičnija) ona pjevajućeg Ebenezera Scroogea u «The Muppet Christmas Carol». 1990-tih je Caine tražio povratak na puteve slave i reprizirao ulogu Harryja Palmera (to je taj James Bond radničkog sloja), u vrlo lošim nastavcima inače briljantne špijunske trilogije iz 1960-tih «The Ipcress File», "Funeral in Berlin" i "Billion Dollar Brain". Uz njih još «Get Carter», «The Italian Job» i «Alfie» ostaju antologija britanskog filma, drskog i neovisnog, s herojem koji po prvi puta nije bio akademski obrazovan član cijenjene glumačke zajednice.
Tek 1998. godine Caine se pomalo vraća na velike ekrane ulogom Ray Saya u filmu «Little Voice». Ono što se tada dogodilo jest da se Caine možda po prvi puta prihvaća kao glumac, bez tereta ikone koji ga je nakon filma «The Man who would be King» (1975.) očito samo vukao dnu. «The Cider House Rules» (1999.) i «The Quiet American» (2002.) ga dodatno rehabilitiraju, a financije utvrđuju filmovi iz serijala «Batman». Čini se da je Michael Caine ostvario sve. Od ikone postao je glumac, a nakon toga i inspiracija mladim filmašima. Guy Ritchie i Jude Law priznaju – o slavi kakvu je Caine uživao u svoje doba oni ne mogu niti sanjati. Jedina razlika je da se danas, prema riječima samog Sir Cainea, fotografija zvjezdane stražnjice ispale iz gaća plaća četvrt milijuna dolara. Ma koliko popularan, 1966. godine tako nešto ne bi mu platilo niti večeru.
Koliko se od tog vremena publika promijenila, Caineu je jasno. Svoje razočaranje u materijale koji se snimaju i način na koji se snimaju nije mogao sakriti u intervjuu «The Timesu» 2006. godine. Tada si je Caine dopustio čitavu tiradu žalopojki o banalnostima današnjih scenarija i o formulaičnim pričama koje zaglupljuju. Ispad iskrenosti mu nije pridonio popularnosti, prije svega ne među kolegama na poslu. Kako unatoč tome u svakom danu traži neki novi scenarij, Caine potvrđuje da je glumački poziv u njemu jači od bilo kakvog razočaranja.
Da nastavim u tonu razočaranja - vjerujem da ovaj glumac barem samome sebi može objasniti razloge zbog kojih je ne samo blagoslovio, već i ponekim sudjelovanjima u obradama svojih legendarnih filmova («Get Carter», «Alfie», «The Italian Job» i «Sleuth») potvrdio zašto riječ «remake» uglavnom označava loš i (uvjetno rečeno) nepotreban film. Utoliko nepotreban ukoliko nije inspirirao novu publiku da posezanjem za originalima dobije barem mali uvid u smisao «ikone» i «kultnog filma» Cainove mladosti.
Kao kurioziteti njegove karijere u oči upadaju «Educating Rita» i «The Romantic Englishwoman». Michael Caine je prije svega auditivni pojam. U društvo njegovog opuštenog cockneya primaju se još jedino Eric Idle i braća Trotter – što postavlja pitanje: Čemu uloge profesora književnosti i pisaca? Čak niti njegov znakovit povratak među žive filmom «Little Voice» nije bio slučajan. Caine se ulogom Ray Saya, cockney smeća, našalio sam sa sobom i sa svim onima koji su nalazili neizmjerno zadovoljstvo u tome da ga javno oponašaju.
"My name is Michael Paine and I am a nosy neighbor." - u imitaciji ekipe Harry Enfield & Chums
Michael Caine se osim glumom u životu bavio i kulinarstvom. Dok je skupljao nominacije za prestižnu nagradu «Razzie», novac je uglavnom služio kao gazda nekolicine vrlo uspješnih restorana u Velikoj Britaniji i SAD-u. Svaki posjetitelj restorana znao je da će u ponudi glazba imati jednu od važnijih uloga. Pošto je karijera ponovno sjela na svoje mjesto, Caine je rasprodao restorane i odlučio se pohvaliti svojim izborom glazbe za chillanje. Prošle godine mu je izašao kompilacijski CD naziva «Cained», s 18 naslova idealnih za lounge barove i stvaranje cafe-del-mar atmosfere. Uz hladni mojito, jedino bolje od kina na otvorenom vrućih, ljetnih večeri može biti samo ovaj chill-out CD. Tko kaže da Michael Caine još uvijek nije naj-kul frajer među glumcima?!
Za one koji vole detalje:
1. Chicane - "No Ordinary Morning"
2. Doctor Rockit - "Cafe De Flore"
3. Delerium & Sarah McLachlan - "Silence"
4. Wass & Earl T - "Summertime"
5. Magnet & Gemma Hayes - "Lay Lady Lay"
6. Simone, Nina - "Sinnerman"
7. St. Germain - "Rose Rouge"
8. Martyn, John - "Sunshine's Better"
9. Atman - "Path Of Love"
10. Agartha - "Crossing"
11. Lustral - "Everything"
12. Moodswings & Chrissie Hynde - "Spiritual High (State Of Independence)"
13. Pruess, Craig - "Jupiter"
14. Bent - "Swollen"
15. Getz, Stan - "Street Tattoo"
16. Budd, Roy - "Hurry To Me"
17. Cassidy, Eva - "Fields Of Gold"
18. Nelson, Phyllis - "Move Closer"
