Nedavno sam pročitala kako je Bergmanova kuća koju je dao sagraditi na otoku Farö stavljena na aukciju. Taj magleni raj, točka negdje da sjeveru Europe, zauvijek će biti obavijen duhovima njegovih filmova i njegove prisutnosti natiskane potisnutim gnjevom. Opsjednute kuće inače teško postižu cijenu, ali ako idu u kompletu s opsjednutim kinima i šumarcima napučenim divljim jagodama? Vlastita kino dvorana u kojoj je veliki meštar svakodnevno vrtio filmove po svom izboru...pomisao da se tako nešto može procijeniti papirnatim novcem izazivala bi vrtoglavicu taman i da mu se vrati sto-postotna podloga u zlatu.
Bergman i njegovo otočko kraljevstvo
Depresija sjevera Europe dobila je Bergmanovim filmovima estetski oblik. Istim tempom nastavili su kaurizmakijevci, von Trier i drugi skandinavski redatelji, ali njihovo izražavanje neprijatno mi je kao i finska, švedska ili norveška preduga noć zimi. Nedavno sam jednu od naših baš toplih, mediteranskih večeri namjerno rashladila finskim filmom «Paha Maa» (2005.), režisera imenom koje sam mogla zamijeniti i s nečime što sam čula na sportskom programu koji prenaša novogodišnju turneju 4 skakonice: Aku Louhimies. Jedne godine bio je na programu u Motovunu...
Crvene kuće od drva, tanki zidovi, crno granitno kamenje u jezerima, crvenkaste alge i nesretni ljudi: «Paha Maa» vratio me u jedno skandinavsko ljeto koje me naučilo diviti se snazi demona s kojima živi sjeverni čovjek. Desilo se da se cijelu jednu noć i dan trebalo nositi s lomom pijane žene koja je nabasala na vrata kuće u selu u kojoj smo boravili. Odlučila je oduzeti si život te večeri, zavirila u bocu da bude lakše, sjetila se muža koji je to već obavio, ali sjetila se i bolesnog sina koji se u periodima najveće depresije ne budi tjednima. Na kraju snaga, nakon sati ridanja, optimizam društva s juga bio je spreman pokleknuti pred snagom uništenja koja je virila iz očiju crnokose Šveđanke. (Podsjetila me na onu prvu, zločestu štrumfetu koju je Gargamel podvalio selu da unese razdor i rasturi prijateljstva.) To je bila skandinavska depresija u punom zaletu, zastrašujući Thor koji je isplazio jezik nemoći našeg južnjačkog optimizma.
I tako sam nedavno opet izdisala ledeni dah i podsjetila se da skandinavski film temeljen na, recimo, Tolstojevoj priči može biti nokaut-kombinacija. Njegov (Tolstojev) «Krivotvoreni kupon» bio je polazna inspiracija scenariju za film koji će se svidjeti onima koji ne shvaćaju najmanje jednog Kaurismäkija - tako je preporučeno u nekoj recenziji. Pročitano – pogledano. Jedna krivotvorena novčanica u ovom filmu koja prelazi iz ruke u ruku, uzrok je nesrećama koje se počinju (bolje rečeno, nastavljaju) događati u životima nekoliko naoko nepovezanih likova.
Iz jedne od najpotresnijih scena...Sulevi Peltola (kao putujući trgovac) je naj-naj finski glumac!
Finci navodno ili mrze ili obožavaju film «Paha Maa». Tabori su opet podijeljeni između filozofije osamljenosti klana Kaurismäki i prosto-proširenog (Američkog?) pristupa emocijama koji je zauzeo Aku Louhimies. Čak i način pričanja neodoljivo podsjeća na Altmanove «Short Cuts» (1993.) Ovo ustvari i jesu kratki rezovi u duše nekolicine Finaca, kojima se svaka svrha postojanja rastvara i nestaje u pukotinama, unatoč zimi koja je stisnula. Nesreća ovdje baca ljudske živote u nekakve rupe bez dna, a oni padaju još se pri tome hvatajući za užareno željezo. U Smrznutoj zemlji nema izbjegnutih nesreća.
"Paha Maa" jeca na razini duše, ali svako toliko se pravo meso zatrese kroz eksplicitne scene seksa ili nasilja. Čak i duhovitih ispada! Uvjerila sam samu sebe da se Fincima film ne sviđa jer ih skida i gura im ogledalo pred nos. Jedan je negdje napisao kako je finsko društvo bespovratno prožeto alkoholom, tugom i lošim izborima i kako 80 % njih toga nije svjesno - ukoliko se ne snimi ovakav film. Zanimljivo.
Da li podilazi modernim mainstream uracima koji se dodvoravaju inteligentnoj publici? Nisam gledala dovoljno mainstreama da bih bila upućena. Nisam upućena u finski film općenito, ali ovaj je DOBAR. Mogao je biti i švedski, ili norveški. Svi oni (ljudi) jednako stvaraju sterilne redove prije ulaska u autobus, a crvene ladanjske kuće koriste kako bi sebe i svoje rasne pse zatvorili od prirode i ljudi. Ali zato znaju napraviti film koji čovjeka zalijepi za sjedalo. Rijetko kada imam snage preko 130 filmskih minuta presjediti u komadu. Rado bih ga još jednom pogledala u Bergmanovom kinu na vilinskom otoku Farö! :)))))
Sve do 1992. godine Mike Leigh nije se doticao režije materijala koji nije sam napisao. Jim Broadbent glumio je u nekolicini njegovih filmova, do tada samo u komediji „Life is Sweet“, u međuvremenu u mjuziklu „Topsy-Turvy“ i vrlo sporedno u drami „Vera Drake“. U najavljenom neimenovanom projektu za 2010. godinu, Mike Leigh će kormilariti najplećatijim dvojcem među britanskim karakternim glumcima - Jimom Broadbentom i Imeldom Staunton. Ta vijest me podsjetila na nevjerojatnu suradnju gdje je te 1992. godine Leigh pristao biti gost-redatelj monologu koji je Broadbent u cijelosti zamislio i napisao. „A Sense of History“ je već na papiru zvučao izuzetno.
Broadbenta gledam kao jednog od rijetkih glumaca danas čiji profesionalizam i inspiracija nadilaze uobičajne izvedbe jednog, najčešće sporednog igrača. Iako mu je lice išarano i upečatljivo, u zrcalu kamere bez napora ostavlja lik u čije cipele bi mu, kad trijezno razmislim, trebalo biti jako neudobno ući. Zanimljivo je kako publika masku koju nosi Broadbent-glumac za kako-koji film prihvati kao dio identiteta Broadbenta-čovjeka. Nakon impresarija-debeljka u „Moulin Rougeu“ koji kao da je ispao iz tvornice čokolade Willyja Wonke, ljudi su se na nekim forumima pitali kako će tako pretio glumac iznijeti ulogu, ako se dobro sijećam, šlank-supruga spisateljice Iris Murdoch? Taj lik Zidlera-barilca nekim manje upućenima očito je ostavio dojam da kostim i šminka ovom glumcu možda uopće nisu niti trebali?!
Broadbent je izuzetno uravnotežen i ugodan čovjek, jedan od rijetkih kojima osobno ludilo ne treba kao alibi za genijalnost i talentiranost kojom si prijatno zarađuje za kruh. Sa 40 i nešto sitno odlučio je utjeloviti 70-togodišnjeg grofa od Leete, glavnog lika u monodrami „A Sense of History“. Broadbent vrlo trijezno važe granice koje mu se prirodno nameću u glumačkom poslu. Tako i problem od 30-tak godina razlike između njega i grofa od Leete, dok ga gledamo kako se u filmu gega svojim beskrajnim posjedima i gubi u senilnom bunilu, nitko i ne gleda kao takav.
Leigh i Broadbent film su zamislili kao jedan u nizu BBC-jevih dokumentaraca, pa su mu tako vizualno i pristupili: čisto i „konzervativno“, po već postojećoj formuli, ali kako i doliči predstavljanju britanske aristokracije. Broadbent započinje svoj skoro 25-minutni monolog kao grof u godinama koji se, dok brodi svojim zemljanim posjedima, prisjeća 9 stoljeća povijesti obitelji, svog djetinjstva, mladosti, svog muževanja...vrlo brzo postaje jasno da se radi o mocumentaryju, parodiji dokumentarca gdje se bizarnosti gomilaju iz minute u minutu.
Grof od Leete bespoštedna je para-slika hladnog i proračunatog britanskog aristokrate. „On je fanatično, smrtonosno oružje koje stvaraju klasne privilegije.“ Njegov mozak kao da je mozak Frankensteinovog čudovišta, dok sav drhti od uzbuđenja i ulazi obučen u jezero da bi ispričao...neću odati što! Mogu, na primjer, napisati toliko da Leete ima kao dan jasno objašnjenje zašto Hitler ustvari i nije bio tako loš čovjek. Kontrast između dokumentarca koji je Leigh snimao i Broadbentovog uzvitlanog ludila daju komadu intelektualne komedije najtamniju nijansu. Čista crna rupa koja uvlači najmanji trun normalnosti koju još pokušava održati stil ozbiljnog dokumentarca. Broadbent je svoju ideju ljudske izopačenosti operirao od svakog kompromisa – ludilu grofa suprostavlja se nevinost djece u igri, njegova nesvjest kadra je nakon svega proizvesti i rečenicu do bola apsurdnu: „Ako mi se bilo što desi, želim da se ovaj film prikaže...“
Ne znam za drugih 20-tak filmskih minuta s više morbidnosti i urnebesa. Smijeh koji proizlazi iz užasa i divljenja nonšalantnom otpuštanju svake ručne na savjesti kako Broadbentovog scenarija, Leighove kulerske režije, tako i svakog para očiju koji se širi dok sluša tu vrtoglavu gomilu gluposti koja ukida privid normalnosti s početka i iste one kojom je ljudski da se drugima krenemo predstavljati... Osijećam se zakinutom što nisam kadra ni mozgom shvatiti, a kamoli zamisliti da bih mogla živjeti život 23. grofa od Leete. Pa onda pritajeno trljam ruke što netko ima petlje iživjeti svoje demone i pružiti mi voajerske slasti svjedočenja tuđih patnji. Klimaks ovog kratkića je paklen! Grof od Leete junak je svojeg doba, prava faca, a „A Sense of History“ čisto hipnotičko iskustvo. Britanci su kraljevi ironije, cinici kojima svaka takva komedija znači pokriće više. Samo njihova impotentna i egoistična aristokracija može biti toliko uzbudljiva.
„A Sense of History“ se do nedavno mogao naći u vrlo lošoj piratskoj kopiji koja je kružila među ljubiteljima smijeha i užasa s certifikatom. Sada se nalazi među dodacima na jednoj od kolekcija filmova Mikea Leigha na DVD-u, ali i na youtube-u.
