Marketing
Kosturi iz aristokratskih ormara
Sve do 1992. godine Mike Leigh nije se doticao režije materijala koji nije sam napisao. Jim Broadbent glumio je u nekolicini njegovih filmova, do tada samo u komediji „Life is Sweet“, u međuvremenu u mjuziklu „Topsy-Turvy“ i vrlo sporedno u drami „Vera Drake“. U najavljenom neimenovanom projektu za 2010. godinu, Mike Leigh će kormilariti najplećatijim dvojcem među britanskim karakternim glumcima - Jimom Broadbentom i Imeldom Staunton. Ta vijest me podsjetila na nevjerojatnu suradnju gdje je te 1992. godine Leigh pristao biti gost-redatelj monologu koji je Broadbent u cijelosti zamislio i napisao. „A Sense of History“ je već na papiru zvučao izuzetno.
Broadbenta gledam kao jednog od rijetkih glumaca danas čiji profesionalizam i inspiracija nadilaze uobičajne izvedbe jednog, najčešće sporednog igrača. Iako mu je lice išarano i upečatljivo, u zrcalu kamere bez napora ostavlja lik u čije cipele bi mu, kad trijezno razmislim, trebalo biti jako neudobno ući. Zanimljivo je kako publika masku koju nosi Broadbent-glumac za kako-koji film prihvati kao dio identiteta Broadbenta-čovjeka. Nakon impresarija-debeljka u „Moulin Rougeu“ koji kao da je ispao iz tvornice čokolade Willyja Wonke, ljudi su se na nekim forumima pitali kako će tako pretio glumac iznijeti ulogu, ako se dobro sijećam, šlank-supruga spisateljice Iris Murdoch? Taj lik Zidlera-barilca nekim manje upućenima očito je ostavio dojam da kostim i šminka ovom glumcu možda uopće nisu niti trebali?!
Broadbent je izuzetno uravnotežen i ugodan čovjek, jedan od rijetkih kojima osobno ludilo ne treba kao alibi za genijalnost i talentiranost kojom si prijatno zarađuje za kruh. Sa 40 i nešto sitno odlučio je utjeloviti 70-togodišnjeg grofa od Leete, glavnog lika u monodrami „A Sense of History“. Broadbent vrlo trijezno važe granice koje mu se prirodno nameću u glumačkom poslu. Tako i problem od 30-tak godina razlike između njega i grofa od Leete, dok ga gledamo kako se u filmu gega svojim beskrajnim posjedima i gubi u senilnom bunilu, nitko i ne gleda kao takav.
Leigh i Broadbent film su zamislili kao jedan u nizu BBC-jevih dokumentaraca, pa su mu tako vizualno i pristupili: čisto i „konzervativno“, po već postojećoj formuli, ali kako i doliči predstavljanju britanske aristokracije. Broadbent započinje svoj skoro 25-minutni monolog kao grof u godinama koji se, dok brodi svojim zemljanim posjedima, prisjeća 9 stoljeća povijesti obitelji, svog djetinjstva, mladosti, svog muževanja...vrlo brzo postaje jasno da se radi o mocumentaryju, parodiji dokumentarca gdje se bizarnosti gomilaju iz minute u minutu.
Grof od Leete bespoštedna je para-slika hladnog i proračunatog britanskog aristokrate. „On je fanatično, smrtonosno oružje koje stvaraju klasne privilegije.“ Njegov mozak kao da je mozak Frankensteinovog čudovišta, dok sav drhti od uzbuđenja i ulazi obučen u jezero da bi ispričao...neću odati što! Mogu, na primjer, napisati toliko da Leete ima kao dan jasno objašnjenje zašto Hitler ustvari i nije bio tako loš čovjek. Kontrast između dokumentarca koji je Leigh snimao i Broadbentovog uzvitlanog ludila daju komadu intelektualne komedije najtamniju nijansu. Čista crna rupa koja uvlači najmanji trun normalnosti koju još pokušava održati stil ozbiljnog dokumentarca. Broadbent je svoju ideju ljudske izopačenosti operirao od svakog kompromisa – ludilu grofa suprostavlja se nevinost djece u igri, njegova nesvjest kadra je nakon svega proizvesti i rečenicu do bola apsurdnu: „Ako mi se bilo što desi, želim da se ovaj film prikaže...“
Ne znam za drugih 20-tak filmskih minuta s više morbidnosti i urnebesa. Smijeh koji proizlazi iz užasa i divljenja nonšalantnom otpuštanju svake ručne na savjesti kako Broadbentovog scenarija, Leighove kulerske režije, tako i svakog para očiju koji se širi dok sluša tu vrtoglavu gomilu gluposti koja ukida privid normalnosti s početka i iste one kojom je ljudski da se drugima krenemo predstavljati... Osijećam se zakinutom što nisam kadra ni mozgom shvatiti, a kamoli zamisliti da bih mogla živjeti život 23. grofa od Leete. Pa onda pritajeno trljam ruke što netko ima petlje iživjeti svoje demone i pružiti mi voajerske slasti svjedočenja tuđih patnji. Klimaks ovog kratkića je paklen! Grof od Leete junak je svojeg doba, prava faca, a „A Sense of History“ čisto hipnotičko iskustvo. Britanci su kraljevi ironije, cinici kojima svaka takva komedija znači pokriće više. Samo njihova impotentna i egoistična aristokracija može biti toliko uzbudljiva.
„A Sense of History“ se do nedavno mogao naći u vrlo lošoj piratskoj kopiji koja je kružila među ljubiteljima smijeha i užasa s certifikatom. Sada se nalazi među dodacima na jednoj od kolekcija filmova Mikea Leigha na DVD-u, ali i na youtube-u.
Post je objavljen 21.05.2009. u 22:26 sati.