Nedavno sam pročitala kako je Bergmanova kuća koju je dao sagraditi na otoku Farö stavljena na aukciju. Taj magleni raj, točka negdje da sjeveru Europe, zauvijek će biti obavijen duhovima njegovih filmova i njegove prisutnosti natiskane potisnutim gnjevom. Opsjednute kuće inače teško postižu cijenu, ali ako idu u kompletu s opsjednutim kinima i šumarcima napučenim divljim jagodama? Vlastita kino dvorana u kojoj je veliki meštar svakodnevno vrtio filmove po svom izboru...pomisao da se tako nešto može procijeniti papirnatim novcem izazivala bi vrtoglavicu taman i da mu se vrati sto-postotna podloga u zlatu.
Bergman i njegovo otočko kraljevstvo
Depresija sjevera Europe dobila je Bergmanovim filmovima estetski oblik. Istim tempom nastavili su kaurizmakijevci, von Trier i drugi skandinavski redatelji, ali njihovo izražavanje neprijatno mi je kao i finska, švedska ili norveška preduga noć zimi. Nedavno sam jednu od naših baš toplih, mediteranskih večeri namjerno rashladila finskim filmom «Paha Maa» (2005.), režisera imenom koje sam mogla zamijeniti i s nečime što sam čula na sportskom programu koji prenaša novogodišnju turneju 4 skakonice: Aku Louhimies. Jedne godine bio je na programu u Motovunu...
Crvene kuće od drva, tanki zidovi, crno granitno kamenje u jezerima, crvenkaste alge i nesretni ljudi: «Paha Maa» vratio me u jedno skandinavsko ljeto koje me naučilo diviti se snazi demona s kojima živi sjeverni čovjek. Desilo se da se cijelu jednu noć i dan trebalo nositi s lomom pijane žene koja je nabasala na vrata kuće u selu u kojoj smo boravili. Odlučila je oduzeti si život te večeri, zavirila u bocu da bude lakše, sjetila se muža koji je to već obavio, ali sjetila se i bolesnog sina koji se u periodima najveće depresije ne budi tjednima. Na kraju snaga, nakon sati ridanja, optimizam društva s juga bio je spreman pokleknuti pred snagom uništenja koja je virila iz očiju crnokose Šveđanke. (Podsjetila me na onu prvu, zločestu štrumfetu koju je Gargamel podvalio selu da unese razdor i rasturi prijateljstva.) To je bila skandinavska depresija u punom zaletu, zastrašujući Thor koji je isplazio jezik nemoći našeg južnjačkog optimizma.
I tako sam nedavno opet izdisala ledeni dah i podsjetila se da skandinavski film temeljen na, recimo, Tolstojevoj priči može biti nokaut-kombinacija. Njegov (Tolstojev) «Krivotvoreni kupon» bio je polazna inspiracija scenariju za film koji će se svidjeti onima koji ne shvaćaju najmanje jednog Kaurismäkija - tako je preporučeno u nekoj recenziji. Pročitano – pogledano. Jedna krivotvorena novčanica u ovom filmu koja prelazi iz ruke u ruku, uzrok je nesrećama koje se počinju (bolje rečeno, nastavljaju) događati u životima nekoliko naoko nepovezanih likova.
Iz jedne od najpotresnijih scena...Sulevi Peltola (kao putujući trgovac) je naj-naj finski glumac!
Finci navodno ili mrze ili obožavaju film «Paha Maa». Tabori su opet podijeljeni između filozofije osamljenosti klana Kaurismäki i prosto-proširenog (Američkog?) pristupa emocijama koji je zauzeo Aku Louhimies. Čak i način pričanja neodoljivo podsjeća na Altmanove «Short Cuts» (1993.) Ovo ustvari i jesu kratki rezovi u duše nekolicine Finaca, kojima se svaka svrha postojanja rastvara i nestaje u pukotinama, unatoč zimi koja je stisnula. Nesreća ovdje baca ljudske živote u nekakve rupe bez dna, a oni padaju još se pri tome hvatajući za užareno željezo. U Smrznutoj zemlji nema izbjegnutih nesreća.
"Paha Maa" jeca na razini duše, ali svako toliko se pravo meso zatrese kroz eksplicitne scene seksa ili nasilja. Čak i duhovitih ispada! Uvjerila sam samu sebe da se Fincima film ne sviđa jer ih skida i gura im ogledalo pred nos. Jedan je negdje napisao kako je finsko društvo bespovratno prožeto alkoholom, tugom i lošim izborima i kako 80 % njih toga nije svjesno - ukoliko se ne snimi ovakav film. Zanimljivo.
Da li podilazi modernim mainstream uracima koji se dodvoravaju inteligentnoj publici? Nisam gledala dovoljno mainstreama da bih bila upućena. Nisam upućena u finski film općenito, ali ovaj je DOBAR. Mogao je biti i švedski, ili norveški. Svi oni (ljudi) jednako stvaraju sterilne redove prije ulaska u autobus, a crvene ladanjske kuće koriste kako bi sebe i svoje rasne pse zatvorili od prirode i ljudi. Ali zato znaju napraviti film koji čovjeka zalijepi za sjedalo. Rijetko kada imam snage preko 130 filmskih minuta presjediti u komadu. Rado bih ga još jednom pogledala u Bergmanovom kinu na vilinskom otoku Farö! :)))))
