Marketing
Batman na planeti Dina
(Ovo nije recenzija filma o Batmanu, već kritika društvu koje ga stvara.)
Ideja super-junaka proizvod je vrhunca kapitalističke misli. Niti jedna kolektivistička ideologija, na primjer komunizam, ne može se nositi s mišlju pojedinca-pobjednika. U još užem smislu, super-junak je ideal i tvorevina američkog kontinenta, sa Supermanom kao svojim početkom i krajem. Herojem s kojim se nužno uspoređuju svi ostali. Osim što je početkom 1930-tih godina predstavljao metaforu američkog sna, pojedinac koji dolazi i uspjeva u Americi, Superman se ne može oteti niti kršćanskoj ikonografiji. Sin dolazi s onog svijeta kako bi neprestanim dobrim djelima kažnjavao sveprisutno zlo. U trenucima krize obraća se svojem onostranom kriptonskom ocu, a njegova majka također ima dva vida: jedno nebesko – kriptonsko, i jedno ovozemaljsko – samohrano. Kao i Isus, Superman na Zemlji zarano ostaje bez oca koji mu i nije pravi otac, nego tek dobri oćuh koji ima ulogu samo u njegovom djetinjstvu. I tako dalje i tako dalje.
Vremenom su stripovi iznjedrili mase novih osebujnih, mišićavih ljudi, koji su baratali svaki barem jednom nadnaravnom moći. U početku su svi pravljeni prema shemi crno-bijelo, ali 1970-tih u svijetu natopljenom aferama, protestima obespravljenih i kulturnim revolucijama i u svijet super-junaka počinju se uvlačiti sablasna sumnja i razne ranjivosti. Bez obzira, oni se ponovno i upravo u vrijeme ekonomske stagnacije javljaju kao reminiscencija na neka davna, a kakva nego bolja vremena.
Razvoj Batmana možda je najdovršeniji primjer koji može poslužiti razjašnjavanju koncepta super-junaka. Nastao nešto kasnije nego Superman, niti on ne izbjegava shemi borbe vječitog dobra nad sveprisutnim zlom. I to baš u tolikoj mjeri apstraktnima koliko same riječi zvuče. Nikada američki super-junak nije izazvao samu ideologiju kapitalizma. Njegovi protivnici nisu izrabljivači radnika i psi rata, već pojedinci i grupe koje ometaju mogućnost ostvarenja američkog sna, najčešće u obličju jadnih psihopata i(li) mafijaških bratstava. Rat američkog super-junaka rat je protiv terorizma. Neprijatelj je svugdje oko nas.
1960-tih godina popularna TV serija temu Batmana obrađuje na popularan camp način, nešto što je između kiča i trasha. Tamne prizvuke vraća mu tek Frank Miller 1986. godine, a gotički i noir izgled utvrđuje Tim Burton 1989. svojim filmom «Batman». Vrlo je očito: 1) Wayne Bruce je po zvanju i imanju filantropist i multimilijarder, 2) i strip i Burtonov «Batman» i svi filmovi koji su uslijedili poslije hipnotički su fokusirani na apoteozu zla, lik Jockera.
I ponovno se u znakovito vrijeme pučanstvu planete Dina u vene brizga nova doza optimizma i pobjede nad zlom koje vreba iz sjene. I dok Brucea Waynea izjeda crv sumnje, gledatelji se pitaju da li slično muči vođe pravog Gotham Cityja, tamo preko Atlantika.
Američki novinari, kritičari i esejisti skloni su tvrditi kako se konceptu super-junaka u Europi suprotstavlja njezina vlastita dugačka povijest ratova i sukoba, koje teško da bi razriješila instant-intervencija združenih snaga svih tih šarenih heroja od jednom. Zato smo u Europi stvorili svoj odgovor Batmanu – Jamesa Bonda.
Europljani super-moći ne smatraju krajnjom ekstravagancijom. To im je nekako prozirno. Ian Flemming stvorio je lik seksualne zvijeri, koja se oštro suprotstavlja gotovo dječački nevinim, puritanskim muškarcima u tajicama. James Bond čovjek je od krvi i mesa, baš kao i Harry Palmer (vidi "Arhiva"), no da se razbije iluzija europske imunosti na zov novca, Harry Palmer privukao je smješno malo pažnje i još manje očaranih gledatelja u odnosu na svog bogatog i glamuroznog kolegu. Prava istina je da je Harryja Palmera pokopala rečenica u kojoj kaže kako će od povišice nakon izvršenog zadatka napokon moći kupiti novi roštilj. Nakon tako nečega za uši bi se uhvatili i James Bond i Batman.
Osim ako mi nešto nije promaklo, Batman je jedini super-junak koji zapravo to i nije. Njegove moći svode se na razne sprave i elektroničke naprave, a tek manji dio na iznadprosječno razvijenu mišku. Batmobile je samo do fetiša razvijen Aston Martin. Modus operandi oba ova imaginarna lika u načelu je sličan. Njihov položaj i utjecaj u društvu također. Na kraju krajeva, kako James Bond ponosno služi Njezino Veličanstvo, tako Velika Britanija sa zadovoljstvom igra ulogu američke pete kolone na Starom Kontinentu.
I kako su voljeli super-junake, Amerikanci su objeručke prihvatili lik europskog aristokratskog super-špijuna. Osim što su se Flemmingovi romani čitali, a Sean Connery gledao, oni su inspirirali cijeli niz američkih filmova i serija špijunske tematike, kao što su «Our Man Flint» ili «Mission: Impossible».
Kritičari načina na koji dinastija Harkonnen vlada našom planetom Dina primjetili su da isto tako kako je Batman iz jednostavnog koncepta evoluirao u sumnjom izjedanog borca iz sjene čiji neprijatelj je u isto vrijeme svugdje i nigdje, tako se i James Bond u američkim rukama transformirao u paranoični triler s likom Jasona Bournea. I to sve u svrhu podgrijavanja straha u neizvjesnost ishoda borbe pravednika protiv svemirske urote. (Mark Feeney)
Priči ne samo da se ne nazire kraj, nego se obruč steže. Nekoliko puta je Nolanovom Tamnom Vitezu rečeno kako je tama najveća upravo prije svitanja. Najjezda eskapističkih filmova u punom je zamahu, a njihovo prihvaćanje veće nego ikada. Ove godine očekuje nas novi James Bond u „Quantum of Solace“, a za 2010. najavljen je još neimenovani Jason Bourne projekt. Što se tiče super-junaka, kao da jedan po jedan nije dovoljan, 2011. godine trebao bi izaći cirkus imena „Justice League: Mortal“, koji će u jednom filmu ugostiti gotovo sve junake koje je do sada ljudski um uspio iznjedriti.
Kako je Amerika zemlja golema, normalno je da svoj epitet crnoga tamo zaslužuje i humor. Jedini junak čije porijeklo i super-moći ostaju neobjašnjene i gdje one ozbiljne zamjenjuju urnebesno smiješne situacije jest – „The Tick“. Jedinstvena američka TV serija koja se šali na račun super-junaka zabavljala je nekolicinu vjernih fanova cijelih 9 epizoda.
The Tick (2001.)
Njezin termin je na Foxu preuzeo serijal „Joe milijuner“, reality show u kojem bogati nasljednik, uz podršku po epizodi 40 milijuna hipnotiziranih gledatelja, obilaženjem luksuznih i mondenih odmarališta pokušava pronaći svoju nevjestu iz snova. Show je postao hit. Da se dogodilo bilo što drugo, moglo bi se jedino posumnjati u pamet i razum neoliberalne elite koja se na kormilu svijeta beskrajno inspirira Batmanovim likom i djelom.
«The night is darkest just before the dawn. And I promise you, the dawn is coming.» (Harvey Dent)
Post je objavljen 13.08.2008. u 22:09 sati.