Gospođice i kišobrani: utopija jednog skoro-autora
Malo po malo pronalazeći ostavštinu izgubljenih dječaka, proljetni ciklus Jacquesa Demyja u Tuškancu ponovno me uvjerio da ću se čvrsto zaljubiti u svakog glasnika optimizma i tvorca light verzija bajki. Svojom marginalizacijom jednog zaigranog i apolitičkog francuskog redatelja, nadobudna i samouvjerena Pauline Kael je krajem burnih 1960.-tih pridonijela padu karijere posljednjeg pjesnika francuskog velikog ekrana. Iako se početkom 1960-tih priključio struji «lijevih» filmaša, koji nisu bili spremni slijediti estetsku formu Novog vala, Jacques Demy nije uspio zatomiti svoju pravu prirodu trećeg među braćom Grimm. O njegovom zaigranom djetinjstvu u Nantesu film je snimila vjerna mu supruga i redateljica Agnés Varda.
Demyjev dugometražni prvijenac i danas se gleda s potpunim zanosom i vjerom u ljude beskrajnog optimizma. Ljude koji nikada nikome ništa ne uzimaju za zlo. Ljude koji plove svilenim dekorima primorskih gradova i koji će po osmi put voljeti kao da se nikada u životu u ljubavi razočarali nisu. «Lola» je film za eskapiste o eskapistima, film čijim crno-bijelim nijansama jednako pridonose prekrasna Anouk Aimée i direktor fotografije Raoul Coutard.
Ovim filmom Demy je u svojim okolnostima bio nalik Felliniju s početka 1950-tih. Uslijed utjecaja majstora neo-realizma, mladi autor pronalazi svoj svijet. Jednako tako, iako blago pogurnut Novim valovima, Jacques Demy ostavlja pečat melodramom zanimljivo izvedene kompozicije. On nije posve predan niti jednoj od struja koje su stvarale filmove u Francuskoj početkom 1960.-tih. Ipak, posvete su ono što njegov film omeđuje novovalskim konvencijama. «Lolu» je Jacques Demy posvetio Max Ophülsu i njegovoj Loli Montes. Iduća se može lako naći u Lolinoj glazbenoj točki, koja je očita referenca na Lolu-Lolu Marlene Dietrich. Motiv Lole će se suptilno provlačiti i Demyjevim kasnijim filmovima. O «Loli» je u Cahiers pisao i veliki Jean-Luc Godard...
Još neko vrijeme Demy će biti voljeno dijete francuskog filma.
1962. godine je uslijedio kockarski tour-de-force za dvoje – «La Baie des Anges». Ne sijećam se filma koji mi je pružio puno zadovoljstvo s toliko malo protagonista. Jeanne Moreau i Claude Mann toliko su lijepi dok putuju Azurnom obalom koliko je strašan i porok koji im neumoljivo troši dane i ono malo zdravog razuma što se nazire u trenucima odmora između zaglušujućih faites-vous-jeuxes. Film je gotovo komoran u svojoj priči, ali njegovi protagonisti toliko nošeni snatrenjima i uvjereni u konačnu pobjedu da gledatelju ne preostaje nego da istom mjerom proživi svako kolebanje, svaki nalet oduševljenja, svaku minutu sunca i - svaki idući gubitak.
Demy je od svoje mladosti bio začaran svijetom američkih visokobudžetnih mjuzikala. Njegov cilj bio je napraviti sasvim drukčiji hommage naivnom svijetu kiča i bajki, ali za to mu je trebalo novca. Kako bi bilo snimiti film u kojem je sve pjevano? I dijalozi! U tom smjeru Demy se mogao osloniti na kompozitora Michela Legranda, s kojim je počeo surađivati već na «Loli». 1964. godine je «Les Parapluies du Cherbourg» postigao veliki uspjeh kod kritike i gledatelja i lansirao Catherine Deneuve među zvijezde. Napokon film sav zaogrnut pjesmom. Nekonvencionalan tada, nekonvencionalan je i danas svakome tko ga prvi puta vidi. Ovim filmom Demy se definitvno odvaja i od lijeve struje tadašnjih filmaša kojoj je pripadao Alain Resnais i od crno-bijelih stilizacija grupe inspirirane Godardom.
Vizualni i glazbeni spektakl Demy je pokušao nastaviti u komediji/mjziklu «Les Demosilles de Rochefort», u kojoj su se Catherine Deneuve pridružili njezina sestra Françoise Dorléac i Gene Kelly, daleko od forme dana njegove pjesme na kiši. Demyju se ostvario nedosanjani san, ali ne i na profesionalnom planu. Sve što je bio «Les Parapluies», «Les Demoiselles» nije. I tu je počeo lagan ali siguran pad. Nakon neuspjelog pokušaja izgradnje karijere u Hollywoodu, Demy se razočaran kulisama iza svijeta bajki vraća u Francusku i snima nekoliko komedija s elementima fantazije koje sve od reda podbacuju.
Iako mu «Une Chambre en ville« iz 1982. donosi Grand Prix des Arts et Lettres, Demy će ostati zapamćen po tri filma sa samog početka karijere. 1990. godine umire od leukemije ne dočekavši premijeru biografskog “Jacquot de Nantes”.
Svi kritičari se slažu kako Demyjeva karijera ne pati od nedostatka vizije, već od nedostatka razine kvalitete. Koliko god težio nestvarnom i bajkovitom i koliko god scene lokacija na kojima je snimao dokazuju premoć vizije, Jacques Demy nije uspio doseći redateljski raj. Ono što ga je obilježilo kod «ozbiljnih» filmaša su djetinjatost i naivnost. Caroline Layde je o Demyju napisala: «Kako god da nezahtjevno i plastično Demyjevi filmovi izgledali , oni pružaju određene nijanse i složeniji smisao. Oni posjeduju nepogrešiv šarm, živ i cjelovit. Njegovi filmovi kreću se svjetovima koji se samo rubno dotiču socijalne stvarnosti i pravog svijeta, ali ostaju zadovoljni s time da su zapravo paralelne stvarnosti sazdane od poezije, glazbe i boja...Svejedno, ove kvalitete imaju i svoj profinjeniji aspekt, a koji se nazire u svijetovima snova surealista i Demyjeve inspiracije, Jeana Cocteaua.».
