Marketing
Krv, znoj i suze. Bez cenzure!
Jackass: The Movie (2002.) i Jackass Number Two (2006.)
Sve je počelo prije 60-tak godina s konceptom «skrivene kamere» koji je na televiziji pokrenuo Alan Funt. Ljudi kao žrtve inscenirane situacije zabavna su zamisao, toliko neodoljiva da takove TV angažmane nisu odbijali ni komičari formata Woodyja Allena i Bustera Keatona. Brzim premotavanjem naprijed dolazi se do fenomena Jackass, proizvoda post-pop-kulture koji ideju cenzure čini modernom koliko i frizure iz 1980.-tih.
Johnny Knoxville, Steve-O, Bam Margera, Chris Pontius i još nekolicina urbanih skejtera polagano su svoje šale s MTV-ja dotjerali do dva Jackass cjelovečernja filma o čijem se sadržaju, formi ili bilo čemu drugome nema što reći, osim – vau! Pad zapadne civilizacije na način na koji se predstavlja u "Jackass: The Movie" i "Jackass Number Two" genijalno je neodoljiv. Osim što iz naših uspavanih glava diže najcrnije fetiše, podgrijava prikriveni sadomazohizam i obilno hrani najniže porive, Jackass kroz anarhizam 21. stoljeća nabacuje pojam komičnog daleko preko granice bola i ukusa.
Radi se o potrebi da grupa zgodnih frajera svoje samoubilačke šale izvodi pred zgađenim snimateljima i svekolikim voajerski raspoloženim gledateljstvom, ali samo onim koje nema predrasuda da svoje ukoričene mentalne obrasce podvrgne terapiji ovih remek-djela. Idejni tvorci «šala» danas postaju sami žrtve, ali oni ne prodaju iluziju. Od zaglupljujuće anestezije emocija koja je nastupila baš negdje pojavom MTV-a, svoje nestajanje ljudi pokušavaju odgoditi redovitim podvrgavanjem po život opasnim adrenalinskim šokovima. Da netko i poželi ove trikove izvesti „kod kuće“, ne bi mogao jer nema muda.
Ovo slikovno štivo nije podložno kritici. Također, užitak gledanja postoji samo prvi puta. Materijal je toliko težak i grub da oštricu osjetila tupi već prvim prolaskom kroz živčani sustav. Možda je u dnu svega basnoslovna suma testosterona i beskrajni samo muškarcu razumljiv ponos kada može pokazati dupe unakaženo od neuspješnog žigosanja nečega što liči na penis u erekciji? Možda je većini ljudi većina sadržaja ovih filmova uvredljiva (ispaljivanje kvadriplegičara u kolicima-raketi)? Ali u tome i jest čar. Pravilo je da nema pravila. Dečke bol i neugoda zabavljaju, čak i pod cijenu da bilo kojeg od njih u bilo kojem trenutku dočeka sudbina Stevea Irwina.
Niti prvi niti drugi Jackass nemaju radnju koja bi se mogla izložiti, a pojedine trikove nema smisla odavati jer tako i tako profitiraju jedino od šoka prvog gledanja. Za razliku od prvog, "Jackass Number Two" ima zanimljivu kodu u obliku holivudskog mjuzikla 1950-tih, što ga čini strahovito bliskim ideji (parodije) filma. «Perverz und bizar» elementi inače zamagljuju bilo kakav drugi vidik. Kada nije urnebesno smješno (a kada jest, onda mu niti jedna komedija nije ravna), onda je stravično. Kada nije kreativno, onda je zadivljujuće hrabro. Kada nije bolesno, onda je urnebesno smješno. I tako u krug.
Ova moćna gomilica agresivnih mladih muškaraca ima neupitno dobar loš ukus. Svojim cameom im se poklonio i kralj lošeg ukusa – ikona trash filmova John Waters. Čini se kao da je on dizajnirao šalu u kojoj patuljak skače bungee privezan ne za most već za pretilog «klauna» koji se u očekivanju trzaja ukopao kao kip.
Da li sam bolesna ako su mi se svidjeli ovi filmovi? Koga briga, euforija ispunjava, a komedija liječi. Ono što me moglo pokvariti tako i tako sam gledala škiljeći kroz prste obje ruke. Jackass filmovi najbezopasnije su griješno zadovoljstvo, «način da se prožive najmračnije želje sa sigurne udaljenosti. Ovi momci čine nam uslugu što prolaze kroz stvari kroz koje se mi sami nikada ne bi usudili proći. Otkrivajući na apsurdan i degutantan način granice ljudskog tijela, čak i tako nisko, mi dobivamo dojam što to sve znači biti čovjek.» (Paul Donovan). I da, kao jagoda na šlagu, Jackass je jedno prvoklasno camp i homoerotično iskustvo.
Kraj drugog filma. Jackass broj 3 zakazan je za uskoro...
Post je objavljen 28.01.2009. u 21:18 sati.