Marketing
"Sloboda je zastrašujuća misao"
(dr. Yang)
Krajem 1980.-tih i početkom 1990.-tih učestalije se pojavljuju filmovi s motivom života nakon smrti. U «Duhu» (1990.) Jerryja Zuckera s Patrickom Swayzejem i Demi Moore ili u «Truly Madly Deeply» (1990.) Anthonyja Minghelle duhovi imaju glavne uloge, kao što su to nekada imali i u ekskapističkoj fazi s kraja 1930.-tih i početka 1940.-tih Claude Rains i Robert Montgomery u «Here Comes Mr. Jordan» (1941.) ili Cary Grant i njegova partnerica Constance Bennett koji kao par duhova zajednički prave nered u «Topperu» (1937.).
U manje voljenom i poznatom filmu Woody Allena «Alice» iz 1990. godine (toliko da je nemoguće naći isječke iz filma na youtubeu!) kao duh se pojavljuje davno izgubljeni partner Mie Farrow, koja glumi bogatašicu Alice s njujorške 5. avenije, cijeli svoj mali život okupiranu šopinzima i alternativnim metodama liječenja. Stvari počinju poprimati metafizičko-komičnu dimenziju kada Alice dođe u doticaj s dr. Yangom, liječnikom kineske medicine koji će se, uz pomoć raznih neortodoksnih metoda, pokazati više kao njezin osobni guru nego iscijeljitelj išijasa.
Woody Allen autor je koji svaki svoj film odbija mistificirati, dapače - čak će vrlo rado banalizirati ideju i svoju namjeru svesti na trivijalnosti. On se opire analizama koje bi bilo čemu u njima dale dublje ili preneseno značenje. S druge strane, Woody Allen filmaš je koji je reciklirao ogromne količine filmske povijesti - nitko kao on ne naslanja se u nekolicini svojih filmova na ostavštine Federica Fellinija i Ingmara Bergmana (među ostalima). Ipak, kada to radi opušteno i kada materijal prožme svojim ironično-paranoičnim židovskim humorom, rezultat bude nepogrešivo alenovski film, kao što je i «Alice».
Woody u intervjuu sa Stigom Björkmanom već poslovično odbija bilo kakvu analogiju u naslovu svojeg filma s onime priče «Alice in Wonderland» Lewisa Carrolla. Svejedno, «Alice» je jednako tako priča o fantastičnim paralelnim svijetovima kao i njegov poznatiji «The Purple Rose of Cairo» (1985.). Sljedeće što bi Woody glatko i odriješito odbio jest bilo kakva poveznica ovog filma na «Giuliettu degli Spiriti» (1965.), mada se mnogima čini jasno kao dan da ako je išta (prikriveni) remake, onda je «Alice» remake baš tog Fellinijevog filma.
Alice, kao i Giulietta, dolazi do prekretnice u svom životu kada stvari napokon želi preuzeti u svoje ruke. Allen je dobro primjetio – Alice nije ništa na fizičkoj razini, nije ona bolesna. Ona ima emocionalnih problema. Iako se dr. Yangu upućuje s namjerom da ju akupunkturom riješi bolova, on se pokazuje čarobnjakom i karikom koja povezuje ovostrani svijet neizdržive realnosti i onostrani svijet beskrajnih mogućnosti. On je lik koji bi u bilo kojem drugom Allenovom filmu bio psihijatar-psihoanalitičar. Ovdje Woody svoja liberalno-egzistencijalistička duhovna uvjerenja (svoj ateizam) rasteže do granice pri kojoj ipak ostaje vjeran sebi, jer događaje preusmjerava u nestvaran svijet fantazije.
Bračna sreća: "Da li me varaš?" "Nikada! A ti mene?" "Ja? Neeeee."
Hipnozom (kojoj će se kasnije urnebesno vratiti u «The Curse of the Jade Scorpion» iz 2001.), halucinogenim biljkama i čarobnim napicima dr. Yang polako suočava Alicen s njezinom sestrom, duhovima bivših, njezinim odnosom s mužem, njezinom spisateljskom ambicijom... životom kakvim ga je živjela do tog trenutka. Ona se želi mijenjati, ali nije sigurna u koga i na koji način. Alice će u filmu biti nevidljiva («The Invisible Woman» 1940.), ona će letjeti («Miracolo a Milano» 1951. ili «Petar Pan» parabola), ona će se suočiti s duhovima svoje prošlosti kao Scrooge u «Božićnoj priči» Charlesa Dickensa (Liberace izvodi «O Tannenbaum»). Kao i svaki pravi guru, kada je obavio svoj posao, dr. Yang odlazi. Alice će biti kadra napraviti promjenu kakvu je trebala, pomisao na slobodu joj više neće lediti krv u žilama.
Mia Farrow i ovdje ostavlja svoju tipično nespektakularnu ulogu ženice tankog glasa, koju joj je Allen, tadašnji suprug, skrojio relativno po mjeri. Za razliku od ovog, na pamet mi pada vrlo loš casting Mie Farrow kao opake Tine Vitale u komediji «Broadway Danny Rose» (1984.), u kojoj se cijelo vrijeme u ulozi tri puta većoj od njezinog broja pokušavala održati našušurenom perikom i tamnim oćalama. To iskustvo gledanja bilo je doslovce bolno i upravo zato što Mia ne može glumiti vamp zavodnicu prve klase, scena u kojoj nadrogirana Alice u školi zavodi lik Joea Mantegne vrijedna je komičnih anala.
Joe: "Nema ništa seksipilnije od posrnule katolkinje!"
Manji fanovi u stanju su (djelomično i u pravu) tvrditi kako su samo 1970.-te donijele neprevaziđene vrhunce Allenovog filma. «Alice» s odmakom djeluje kao kutija recikliranog materijala nekih ranijih Allenovih projekata - on je rekao kako na ovaj film gleda kao na komičnu verziju drame mu «bergmanovskih kvaliteta», «Another Woman» (1988.). Isto tako izgleda kako je ovo film u kojoj se osoba Woody Allena rasplinula na gotovo sve likove. Nesigurna Alice nije ništa manje nesigurni Woody, on ovdje progovara iz ženskog tijela ali se iza njega ne uspijeva sakriti.
Kvaliteta glazbe koju Allen izabire za soundtrack svojih filmova s "Alice" se čini na svom vrhuncu. Da li je stvar u pjesmama samima po sebi (nije svatko ljubitelj big band i ragtime zvuka) ili u izvrsnom načinu njihovog uklapanja u priču, možda je stvar osobnog izbora. Od «Limehouse Bluesa» pa do «Alice Blue Gown», za mene ovaj komad komičnog nadrealizma ima jedan od najljepših soundtrackova iz Allenovih filmova.
Obiteljska sloga: Nema ništa seksipilnije od posrnulog Židova!
Post je objavljen 07.01.2009. u 21:59 sati.