U 9. epizodi serijala „Civilizacija: Osobno viđenje Kennetha Clarka“ pod nazivom „U potrazi za srećom“, Clark doseže vrhunac svoje vizije civilizacije – Bachovi gusti kontrapunkti, njegova energična glazba, nauho bezbroj osedlanih motiva koji strastveno i disciplinirano jure notnim sustavom podloga su slikama baroknih sakralnih objekata 17. i 18. stoljeća. Dok gledam, pitam se koga još „Muka po Mateju“ ostavlja ravnodušnim? Bach je od onih prosvjetljenih genijalaca čije djelo lebdi izvan domašaja uma, a koje jasno gradi termin „civilizacije“, nečega što i sam Clark na početku serijala odbija jednoznačno definirati.
Sir Kenneth Clark bio je jedan od najcijenjenijih povjesničara umjetnosti svog vremena. Rođen 1903. godine u Londonu u obitelji koja je također dala svoj obol civilizaciji: Kennethov djed izumio je klupko konca i učinio ih bogatašima. Clark je bio jedan od osnivača prve komercijalne televizijske kuće (ITA), a 1957. godine prelazi na BBC. U izuzetno osjetljivom razdoblju za TV krajem 1960-tih pristaje sudjelovati u jednom od najriskantinijih televizijskih projekata do tada.
Sir David Attenborough (upravo autor gomile impozantnih dokumentaraca o prirodi) u to je vrijeme bio zadužen za uvađanje boje na britanske TV prijamnike, za što mu je neophodno trebao program koji bi gledateljstvu na raskošan način dočarao sve prednosti novog koncepta. Clark je za sobom već imao nekolicinu autorskih TV projekata, pa je odlučeno kako će upravo on kroz 13 epizoda dati svoje osobno viđenje povijesti umjetnosti zapadne civilizacije. Attenborough i Clark – priroda i društvo: Spoj je dao serijal koji je ostao ogledni primjer za svaki budući televizijski projekt tog formata.
Dokumentarac je sniman 3 godine, a koštao basnoslovnih pola milijuna funti – do tada neviđen pothvat. 1969. godine „Civilisation: A Personal View by Kenneth Clark“ postaje jednako popularan i u Europi i u SAD-u. Hvaljen i od struke i od kritičara odmah se utemeljuje kao simbol kvalitetnog obrazovnog i dokumentarnog programa kojem su u budućnosti svi trebali težiti, a Clark u pisanju „Private Eye“ magazina dobiva nadimak Lord Clark od Civilizacije.
Clark se kao autor i narator od pada Rimskog carstva pa do svojeg vremena na autentičnim lokacijama (njih preko stotinu u 13 zemalja) u svakoj epizodi koncentrira na nekoliko umjetnika i umjetničkih djela, koji su po njegovom mišljenju obilježili određenu epohu na prostoru Europe. Kao povjesničar umjetnosti bio je pod jakim utjecajem Johna Ruskina, pa tako serijal otvara njegovim citatom: „Velike nacije pišu svoje autobiografije u tri rukopisa: knjigu svojih djela, knjigu svojih riječi, i knjigu svojih umjetnosti. Niti jedna od njih ne može se razumijeti ako se nisu pročitale preostale dvije. Ali od tri, jedina vjerodostojna je ona posljednja.“ On dodaje kako kroz serijal neće govoriti o povijesti umjetnosti, već o povijesti životnih ideja i vjerovanja koje se zrcale u vizualnim i auditivnim umjetničkim medijima.
Njegov fokus čine snažne ličnosti koji su bili pronosioci ideja tipičnih za svoje vrijeme (Dante, Boromini, Vermeer...) – Clark kaže kako povijest ne stvaraju neke izvanjske sile, već siloviti pojedinci. Njihova djela i danas možemo svjedočiti kroz arhitekturu, slike, glazbu, knjige...Ipak, kako se vremenom i epizodama približava modernom dobu, Clark se sve više otkriva kao maltuzijanac, anti-marksist i mrzitelj post-modernizma. Sve to samo daje završnu glazuru ovoj aristokratskoj personi čije manire i način govora strahovito zabavljaju. Na kraju krajeva, on nije rođen s plastičnom žlicom u ustima.
Clark sam velikodušno priznaje da se ne razumije u ekonomiju i gospodarstvo i da ih smatra precijenjenima u današnjem društvu (?!). I kad priča o začecima modernog kapitalizma u Nizozemskoj 17. stoljeća, on radije gledateljstvu šarmantno najavljuje „malu digresiju o tulipanima“. Današnjem gledatelju takva prezentacija djeluje krajnje konzervativno, ali ne samo zbog lordovskih tvid-odijela iz obiteljske šivaonice koje Sir neumorno izmjenjuje tijekom 650 minuta programa, već prije svega zbog manjka cjelovite slike, koja se mogla upotpuniti pružanjem informacijama i o „prljavim“ detaljima iz života umjetnika i njihovih djela. (Jedan kritičar dobro je primjetio – Abelard bez Heloise?!)
Danas se može reći da Clarkovoj povijesti umjetnosti nedostaje pokretačke snage, strasti i erosa, oduševljenja i gađenja – svih onih rubnih emocija kojih se jalova britanska aristokracija u javnosti tako rado odricala. Ipak, treba imati na umu da je on ponosno prkosio potrebi da bude kontroverzan baš u vrijeme kada su satira, apsurd i surealizam upravo preplavili društvo na Otoku! Zato zasluženo dobiva svoju epizodu u Letećem cirkusu Monty Pythona i inspirira radio-skečeve u kojima poludementni povijesničari posh govorom uvjeravaju prolupale znanstvenike da je zemlja ipak ravna ploča.
Kenneth Clark otkriva se kao kolac u blatu.
Ali zbog toga je serijal i dobio naziv „Civilizacija: OSOBNO VIĐENJE Kennetha Clarka.“ U većini iznešenog Clark i danas prosvjetljuje i zapanjuje. Za operu je kazao kako je „pored gotičke arhitekture, jedan od najčudnijih izuma zapadnog čovjeka. Ona se nije mogla predvidjeti nikakvim logičkim procesom.“ Naziva ju apsurdnom i iracionalnom umjetničkom formom – s čime se zadovoljno slažem.
Clarkov dokumentarni serijal univerzalan je i poseban i 40 godina kasnije, baš kao što je i Shakespeare bio univerzalan i gotovo jedini lučonoša vremena koje je olujno haralo u Italiji, ali ne i na Otoku koji se protestantski dužno odricao svake natruhe razuzdanih atributa renesanse. Shakespeare je svoje likove razbacao po čitavoj Europi, napojio ih rujnim vinom i okružio jedrim ženama. Clarku se ta analogija ne bi svidjela, ali i njegov pothvat bio je i ostao pionirski – za male ekrane prvi puta je sažeo i prikazao neke od najvećih filozofija i artefakata Europe te visoku umjetnost u (za to vrijeme) ekstravagantnoj formi poslužio širokim narodnima masama.
BBC je cijeli serijal izdao na 4 DVD-a, a na našem jeziku se može naći knjiga „Civilizacija“, koju je Clark pisao otprilike u vrijeme kada su nastajale i same epizode.
