Komentari

fragmenti2.blog.hr

Dodaj komentar (13)

Marketing

  • V

    ,

    avatar

    08.03.2023. (12:35)    -   -   -   -  

  • Galaksija

    "Mislim kako nikada ne bih mogla životinju staviti ispred čovjeka.."
    Upravo sam prije pola sata pričala sa sestrom o toj tvrdnji.
    Čini mi se da ona nije sto posto sigurna. Ja sam sigurnija da sigurnija ne mogu biti.
    Rekla sam da bih se osjećala užasno da samo pomislim kako mi je recimo životinja bitnija od nje ili brata. Šutjela je. Možda jer gleda Formulu 1, a možda jer ona smatra da bi joj jednog dana kućni ljubimac mogao postati važniji od nas. Ne znam.
    Ponekad se pitam, kako netko ima kapacitet ogromne ljubavi prema ljubimcu, a naočigled svijeta ga je briga za vlastito dijete. Što se dogodilo, gdje je nastao problem... Iako, ne tiče me se ničiji život. Samo promišljam...

    avatar

    08.03.2023. (13:51)    -   -   -   -  

  • V

    Puno puta čujem izjave po kojima su ljudima draže životinje nego drugi ljudi... pa se pitam koliko je to onda psihopata oko nas koji bi, da se pred njih stavi jedan čovjek i jedna životinja, mirna duše ostavili čovjeka da umre...
    Zapravo, sklonija sam povjerovati da ljudi po običaju samo glupavo i nepromišljeno lupetaju... nije neka utjeha biti svjestan ni toliko glupavih ljudi, ali eto, moram i ja nešto izabrati ne bi li mi bilo lakše.

    avatar

    08.03.2023. (15:01)    -   -   -   -  

  • Ypsilonka

    Daj macanu šansu! Diskriminiraš po inteligenciji! :0
    Strašno @v, nisam to od tebe očekivala! ;))

    Nedostajanje, da.
    Ostavljam ti jedan zagrljaj bez obzira što mislim kako spadaš u skupinu onih koji preziru puseke i cmokiće kao i zagrljaje! :P

    avatar

    08.03.2023. (16:34)    -   -   -   -  

  • V

    Koješta, ne prezirem... naprotiv, to što se ne razbacujem naokolo pusama i zagrljajima govori koliko ih vrednujem.
    Što misliš zašto ovi koji ih dijele šakom i kapom ne dijele jednako tako i novac? Možda zato što im puse i novac nemaju jednaku vrijednost? :O
    Obični prodavači magle.

    Ovo dvoje kad me vide odmah se bacaju na leđa... Zlajo to nikad nije radio :I
    Dašta nego sam diskriminatorica!

    trebaš novca? :P

    avatar

    08.03.2023. (17:00)    -   -   -   -  

  • Ypsilonka

    Zlajo to nikad nije radio kad je čekao da se ti baciš na leđa i presavijaš (od sreće) dok njega vidiš!

    Ove su ti mačke poleđice (vrsta) u redu. :) Ne moraš se s njima neprestano raspravljati, svađati, grebati, nekada i tebi dopuste da budeš glavna! :)) Uživaj svoj položaj dok ti se na vratima opet ne pojavi kakav mačak koji će te posvojiti! :)

    avatar

    08.03.2023. (20:21)    -   -   -   -  

  • V

    Ae... evo čekam da se Zlajo reinkarnira, da što ću.

    avatar

    08.03.2023. (21:04)    -   -   -   -  

  • marival11

    Usuđujem se reći da će ti uvijek nedostajati i da će i inteligentnijem mačku ili maci biti nemoguća misija zauzeti njegovo mjesto. Neke su veze jednostavno neraskidive. Ja navijam za Zlaju...

    avatar

    09.03.2023. (08:56)    -   -   -   -  

  • elwa hr

    pravi trenutak zaustavljen

    avatar

    09.03.2023. (12:58)    -   -   -   -  

  • nema garancije

    Svi imamo svoje mjesto pod suncem, ovisimo jedni o drugima, ljudi
    o životinjama i biljkama i obratno. Vrlo važno je naći balans. Volim
    životinje ali postavljam ljestvicu prioriteta, n pr. prst jednog djeteta
    ne može se mjeriti ni s macom ni psom, to je jednostavno neusporedivo:)

    avatar

    09.03.2023. (13:45)    -   -   -   -  

  • j.

    Sjajno odabrana tema, i prije svega veliko odobravanje s moje strane - i čestitke zbog toga.

    Postaviti čovjeka ispred životinje, naravno da da - no, to po mome skromnom mišljenju nije toliko znak da je netko humanist ili plemenit; stvari koje mi ljudi radimo prije svega svoj korijen i ishodište pronalaze u koristi. Dakle, kada bismo stavljali životinje ispred ljudi, onda bismo morali dopustiti i to da netko drugi stavi neku "svoju" životinju ispred nas - i da se to tako u društvu regulira, a to onda povlači za sobom prilično čupave posljedice; ne samo kako bi onda bilo nužno pristati na recimo kanibalizam u slučaju da netko u nekom zaleđenom bespuću mora birati između svog kunića ili nas, nego pristati na čekanje u redu - i u nekim manje drastičnim situacijama (ovisi opet o nečijem poimanju koristi - koje su to situacije i gdje bi bila granica drastičnosti).

    Mnogo sam puta čuo rečenicu da su životinje bolje od ljudi; vjerojatno to u pojedinim slučajevima čak i nije daleko od istine, ali u našim životima životinje bi – slažem se s tobom u potpunosti - morale pronaći svoje mjesto iza posljednjeg pripadnika ljudskoga roda (i tako do za sada, hvala Bogu, u pravnoj regulativi i jest). To naravno da ne odriče pravo prijateljima životinja vikati kada životinje pate (i prije nego li i posljednji čovjek bude namiren), ali barem iziskuje da se svaki čovjek zabrinut nad nekom životinjom eto - usput upita: ima li, ipak, još uvijek negdje ljudi koji pate i kojima je pomoć potrebna – i, što je još važnije – dostupna, čak i s naše strane?

    Naime, vraćajući se uvijek na onaj princip koristi s početka, tako prizeman i prozaičan – moje je skromno mišljenje kako velik broj ljudi stavlja jaja u košaru odnosa s ljubimcima umjesto s drugim ljudima – jer im je tako lakše; jer ljubimci više slušaju, odaniji su, ne suprotstavljaju se, ne govore ljudima ono što ne vole čuti. Nisam još čuo za izreku da čovjek brusi o mačku ili psa, ali o drugog čovjeka – za to jesam.

    Ponavljam, sve to govorim o ljudima koji životinje stavljaju ispred ljudi – ili barem nekih ljudi – a takvih je sve više i više. Ljudi koji to ne čine, sigurno da imaju dovoljno velika i plemenita srca da u njih stane ljubavi za čitav bataljun ljudi, papiga ili pasa: mjera ljubavi tu nipošto nije brojka, neko je mjera brojki upravo ljubav. Moje pak maleno i slabo srce upravo zato odavna već ne želi ljubimca – jer sam svjestan kako bi mi uvijek bio iza nekih troje ili četvero ljudi – i kako bi uslijed toga prije ili kasnije osjetio napuštenost, patnju, neki vid zanemarenosti i usamljenosti. Život u kojemu od sedam do pet čuči i čeka da se počne živjeti. Nevolju.

    Primjer toga bio je jedini papagaj kojeg sam sam, prilično lakomisleno kupio; nakon što je prošao blagoslov života u moje doba studiranja; punu kuću manje ili više zadovoljnih, veselih i dobrih ljudi – ti su isti poumirali, odnio nas rat i nevolja svake fele kojekuda – i onda je on sam jutrima i danima čekao zarobljen da se netko iz ralja tih svih strahota, otuđenja, poslova, ratova - pojavi i kaže mu lijepu riječ. Kao da danas vidim moga oca nakon majčine smrti - u doba kada su njih dvojica već i sami znali da ih skoro neće više biti - kako svraća svako toliko da razgrne zavjese oko papagajeve krletke i da se zajedno isplaču kao prijatelji, jer ne bi do kasno u noć imali s kime.

    Životinje čovjeku služe; služe mu i drugi ljudi – svi oko nas u nekom našem prevladavajućem sustavu vrijednosti tu su na sreću i na žalost - zato da bi od tog našeg druženja bilo smisla i koristi, ali ono što čovjek čovjeku može dati, to svakako da u pravilu nije manje i beznačajnije od onoga što daje životinja; zato ne možemo životinje stavljati ispred ljudi.

    Jer, tamo gdje su danas oni koje ne poznajemo, pa nam izgleda dakako se ono što se dešava njima - nikada ne bi moglo desiti i nama - tamo bismo vrlo skoro mogli, ne daj Bože, biti i mi sami. Svijet je toliko strašno i predivno mjesto u isti čas - da takvo što nipošto nije nemoguće. To je ono što bi češće valjalo ponavljati ljudima koji tvrde suprotno od ovoga što si ti tako lijepo ovdje pokrenula i opisala.

    avatar

    09.03.2023. (17:00)    -   -   -   -  

  • Kockavica

    Samo da se javim. :)

    avatar

    09.03.2023. (18:45)    -   -   -   -  

  • mecabg

    Ta malena bića se duboko uvuku u srce.
    Niko ih ne može zameniti.
    Postoje drugi koji nas ponovo zarobe, ali sećanja nikad ne nestaju...

    avatar

    10.03.2023. (07:41)    -   -   -   -  

  •  
učitavam...