Komentari

fragmenti2.blog.hr

Dodaj komentar (17)

Marketing

  • V

    ,

    avatar

    24.01.2023. (15:55)    -   -   -   -  

  • mecabg

    Žao mi je, teško je izgubiti dragu osobu...

    avatar

    24.01.2023. (16:43)    -   -   -   -  

  • V

    Hvala ti.
    Manje-više što dragi umiru... na kraju svi umirimo, ali mladi ljudi baš ne bi trebali...
    Zar ne?

    avatar

    24.01.2023. (17:06)    -   -   -   -  

  • U zvijezdama piše

    Pokoj dušama

    avatar

    24.01.2023. (17:17)    -   -   -   -  

  • V

    Da...

    avatar

    24.01.2023. (17:22)    -   -   -   -  

  • j.

    Da, trebalo bi biti, barem ako ni radi čega drugoga a ono radi nas, da se umire po redu, barem nekom kojeg smo mi u glavama zacrtali, po starosti, ali možda je ta naša Excel tablica nevažeća negdje gore, tko će ga znati koji su kriteriji, no - nije da i mi ovdje ne možemo baš ništa doprinjeti; prvo nekakvim mirenjem sa svijetom i neizazivanjem vraga ako se baš ne mora, a onda i pomaganjem da se održi stanje i živi još malo, još malo, još malo, možda to i nije loše, iako u kvantiteti samoj po sebi ne bi trebalo biti baš previše kvalitete; najgore je kada nekoga opauči a mi mislimo da ni krivoga niti dužnoga; ne velim ja da mi krivo mislimo, daleko bilo - ali to je zato što nam onda ovako fale ovi kojih nema a mi smatramo da bi bilo dobro da su još uvijek tu. Uglavnom, osnovni cilj ovog mog palamuđenja je reći da hvala Bogu nemam pojma o čemu pričaš, kod mene je do sada manje-više to sve, je li, išlo po redu, onome iz moje glave; jest da su neki prerano i da bi bilo dobro da su još potegli, ali kako god bilo da bilo - prvi sljedeći sam izgleda ja, i osjećam da je - ako se tako potrefi, prije ili kasnije - sasvim u redu. Pozdrav i nemoj kaj zamjeriti :).

    avatar

    24.01.2023. (18:49)    -   -   -   -  

  • V

    j., dobro onda - hvala Bogu što ne znaš o čemu ja to... neka tako i ostane, to ti želim :)

    avatar

    24.01.2023. (18:56)    -   -   -   -  

  • marival11

    Čovjek tuguje za mlađima i kad ih ne poznaje. Ta smrt baš zna biti nepravedna...najbolja mi je prijateljica pobijedila zloćudnu bolest i stradala pod kotačima neregistriranog motora na pješačkom prijelazu. Smrt prijatelja baš boli....

    avatar

    24.01.2023. (19:03)    -   -   -   -  

  • V

    Da, mislim da znam o kojoj prijateljici govoriš, spasila je unuka?
    Ja nače i ne cijenim pretjerano ljude koji se grčevito drže za svoje ocvale živote, i što je još gore - kad zbog njih ne vide problem u žrtvovanju onih mlađih.
    Prema takvima osjećam samo gađenje.

    avatar

    24.01.2023. (19:25)    -   -   -   -  

  • j.

    Hvala ti za ove želje, lako za te moje gluposti, ali želim da ovo vidiš, pa onda radim distrakciju koju inače ne volim raditi, a to je odgovarati na tvome blogu za ono sa moga, ali zapravo i za to nemam što drugo pametno nego reći: hvala.
    Sad idu didaskalije, dubok uzdah, pa onda opet: hvala ti, kakva lijepa crtica :)).

    avatar

    24.01.2023. (20:45)    -   -   -   -  

  • Flekserica

    U 5 godina izgubila sam 7 članova obitelji. Oba roditelja, mladjeg bratića (stariji je poginuo '83 u dobi od 27 godina), šogora, strica, strinu i tetu. Najmladji od njij je imao 42 godine i to čak i nije strašno u odnosu na sve one koji su nas puno mladji napustili (27 je najviši broj godina). Najviše nas je sve pogodila smrt muževog bratića, 5 godina nakon mojeg, drugi tjedan mu je godišnjica, taman sam se bila malo oporavila i počela normalno živjeti. Jedan prijatelj koji je sa njim bio u autu je najprije poludio, kasnije i fizički teško obolio i umro. Drugi je skupa s jednim mojim školskim kolegom poginuo na moj rodjendan 1992. Stričeva nećakinja je skočila sa Krčkog mosta nakon što ju je liječnik nakon neuspješnog pokušaja samoubojstva poslao kući uz obećanje da neće to ponoviti i molbu da joj ne zove mamu na posao. Prijateljica i susjeda iz ranog djetinjstva je stradala početkom 2000-itih, žureći na posao naletila je na led. Prijateljica iz osnovne je umrla sa nekih 30 i par od meningitisa. Od mojih prijatelja iz djetinjstva živ je jedan jedini, mužev takodjer samo jedan ali i taj je pobenavio od svega skupa. Moj muž tvrdi da je to naše malo misto prokleto a ja se pitam koji qrac još onaj gore hoće od mene i kako da u njeg vjerujem nakon svega.

    avatar

    24.01.2023. (21:47)    -   -   -   -  

  • Ypsilonka

    "pitam koji qrac još onaj gore hoće od mene i kako da u njeg vjerujem nakon svega"

    Tako nekako i ja mislim, ustvari ne mislim, mislim puno gore!

    "Ja inače i ne cijenim pretjerano ljude koji se grčevito drže za svoje ocvale živote, i što je još gore - kad zbog njih ne vide problem u žrtvovanju onih mlađih."

    S ovim se isto slažem, njima to ne pomaže.

    Meni ti dođe kad mi netko počne pričati o reinkarnaciji i životu vječnom da ga šakom udaram dok ne padne.
    Mislim kako samo ekstremno sebični i glupi ljudi sebi traže takvu utjehu!

    avatar

    24.01.2023. (22:05)    -   -   -   -  

  • V

    j., ma imaju ljudi takvih crtica, samo ih ljubomorno čuvaju... :)

    Flekserica, ima ih i kod mene. Ova dvojica su mi dragi, posebni... i oko ovog datuma ih nikako ne mogu preskočiti... ali imam i 'posebnije', koje ne mogu ni spomenuti.

    'Moj prvi mrtvac' su širom otvorene dvoipogodišnje plave oči djevojčice mog razrednika (on ih nije dao zatvoriti) - bio je pravoslavne vjere i očekivalo se da djevojčicu na obredu poljubim, što naravno nisam mogla učiniti, a cijeli obred je bio toliko mučan (on je nakon njega htio ostati samo s prisutnim učenicima, što je mene osobno dotuklo...) da je samo dio bio dovoljan za doživotnu traumu...
    Nekoliko dana poslije umrla je moja baka, još jedna trauma na svježu ranu i evo mene za još nekoliko dana s doživotnom dijagnozom :)

    I to je samo maleni dio... a što ovaj gore radi, ne znam... Ili, možda i znam, ali s tim znanjem nije nimalo lakše.

    Ypsilonka, ne slažem se s tobom u potpunosti - znam jednu majku koja je izgubila sina jedinca, i samo takvo vjerovanje je zaslužno što je još uvijek živa.
    Zbog tog dječaka sam i ja najviše suza u životu isplakala (a čak nismo ni u rodu, niti smo jako bliski bili), ali zahvalna sam tom osloncu koji se njoj nakon svega podmetnuo da ne padne

    avatar

    24.01.2023. (22:08)    -   -   -   -  

  • Galaksija

    Počivali u miru. :(

    avatar

    24.01.2023. (22:20)    -   -   -   -  

  • V

    Da

    avatar

    24.01.2023. (22:25)    -   -   -   -  

  • Flekserica

    @V, ja ni ne znam više datume, osim onih par glavnih. Najgore mi je oko rodjendana jer je puno godišnjica u tih 7 dana izmedju rodjendana pokojnog bratića i mene. Tata je umro na bratićev rodjendan, prijatelji i tetin muž na moj a mužev bratić izmedju, 5 dana prije mog 20.rodjendana. Ako ikada bude moguće izbrisati sva sjećanja, mislim da ću dati to napraviti, što je previše, previše je. A strah što nas još čeka je najgore od svega.

    avatar

    24.01.2023. (22:26)    -   -   -   -  

  • V

    Nemam straha - ja i tati (kad previše kuka) znam reći da što hoće, neka se pripremi jer da je imao (relativno) dobar život :))
    I stvarno, već nekoliko godina sam pomirena s njegovom smrću (a i sa svojom, odavno - ne toliko zbog lijepog života, nego zbog umora), recimo da je to ono što sam tražila... jedino me još ove premlade, prerane, smrti ubijaju.

    avatar

    24.01.2023. (22:39)    -   -   -   -  

  •  
učitavam...