Prvi književni reality blog show!
srijeda , 31.08.2005.
Kako biti pisac? ime je bloga jednog domaćeg pisca sa jednim romanom iza sebe. Roman je napisao, zar ste uopće sumnjali , kako bi zadivio nježniji spol. Sretnom okolnošću što je u to vrijeme svake godine mala izdavačka kuća "Faust Vrančić" objavljivala natječaj za neobjavljeni roman, naš je pisac doživio i svoje prvo ukoričenje i postao "objavljivani pisac".
No, ni u kom slučaju nije na tome stao - naš je pisac potom napisao i "kazališnu predstavu za klince" te kaže kako će "predstava istovremeno ići u tristodvanaest kazališta, toliko je dobra".
Otkriva nam on i svoje planove : " Istovremeno planiram objaviti i slikovnicu sa tekstom predstave. I još neke sitnice vezane uz tu malu predstavicu.". I sad napokon dođosmo na ono bitno : na nagovor svima nam dragoga Porta naš je pisac otvorio prijespomenuti blog naslovljen Kako biti pisac? na kojemu ćemo imati priliku pratiti "kako predstava uistinu postaje predstava i kako tekst postaje knjiga, tj u ovom slučaju slikovnica."
Odnosno, Ahilovim riječima : "Pokazati ću vam kako se to radi ...ili ne radi, ovisno o krajnjem rezultatu. Korak po korak. Možda neko nešto naući, jer svaki primjer je dobar, makar bio i loš:)".
Dakle, dragi čitaoci pratite ahil.blog.hr redovito jer ćete tamo "imati priliku pročitati i popljuvati njegovu predstavu i vidjeti što je sve potrebno da je neko zamjeti i eventualno postavi na daske."
komentiraj (6) * ispiši * #
Koliko zarađuju hrvatski pisci?
utorak , 30.08.2005.
Vjerovali ili ne, Arijana Čulina za knjigu 'Što svaka žena triba znat o onim stvarima' dobila je honorar od 220 tisuća kuna (za oko 40 000 prodanih primjeraka). Ante je Tomić za svoj bestseler 'Što je muškarac bez brkova' uknjižio oko 130 tisućica (15 tisuća prodanih primjeraka) dok je Julijana Matanović za knjigu 'Zašto sam vam lagala' svoj konto podebljala sa oko 80 000 kuna (oko 16 tisuća prodanih primjeraka).
Kako se čini, želite li visoku nakladu (i honorar), morate staviti pitanje u naslov.
Šalu na stranu, tekst Lade Žigo iz današnjeg Vjesnika osim ovih podatak otkriva i koliko su zaradili pisci okupljeni oko aktualne biblioteke 'Premijera' Jutarnjeg lista, a pročitati ga možete na ovom linku.
komentiraj (5) * ispiši * #
Mali podsjetnik...
Podsjećam vas da je :
Udruga ljubitelja znanstvene fantastike, fantasyja i društvenih igara, GAIA, iz Osijeka, prije stanovitog vremena raspisala natječaj za kratku priču. Neobjavljene priče do deset kartica, žanrovski vezane uz SF, fantasy ili horror, trebaju se slati kao rtf dokument u privitku e-mail poruke na vanda@numerica.hr.
Rok za slanje priča ističe 31.8.2005. godine!
Žiri kluba GAIA izabrat će tri najbolje priče i nagraditi ih paketima knjiga poznatih domaćih SF&F izdavača.
Klub GAIA zadržava pravo objavljivanja priča pristiglih na natječaj u tiskanoj ili elektronskoj zbirci.
Podrobnije informacije o natječaju potražite na na adresi vanda@numerica.hr
komentiraj (0) * ispiši * #
Potpis, molim!
ponedjeljak , 29.08.2005.
Do pred neki dan Mario Brkljačić na svom blogu 20doasa u nastavcima je objavljivao svoj roman Crna čokolada za kojega je imao izdavača koji mu nije želio isplatiti honorar. Stavljanjem tog rukopisa na blog, roman je upao u oči mnogima, pa tako i izdavaču koji, za razliku od prethodnog (nažalost, nepoznatog nam) poštuje autora i njegov trud, te ovog tjedna Mario ide na potpisivanje ugovora. (Ili je možda onoj prvoj ciciji došlo iz dupeta u glavu, ne znam, a nije niti važno, glavno da će roman uskoro na police.)
Što drugo reći nego, SVAKA ČAST MAJSTORE, i početi odbrojavati dane dok nam se romančić ne nađe u rukama...
komentiraj (4) * ispiši * #
Tri + jedan poetski prvijenac, četiri autorice
AGM je upravo objavio četiri poetska prvijenca (točnije, 3 prvijenca + 1 druga knjiga poezije) , četiri domaće autorice : Slađane Bukovac, Željke Černok, Sanje Sagaste i Darije Žilić.
Poezija Slađane Bukovac ('Nijedan pauk nije savršen') pretežito je najneiscrpnije, ljubavne tematike, po ugođaju najčešće nostalgična, ponekad melankolična. Njezina lirika, zapravo, neprestano otvara pitanje komunikacije (jer ti ne znaš govoriti ništa osim riječi... da si i kad si tu / za mene jednako nedostupan... Kao da razgovaram sa sarkofagom), a jedna od boljih definicija ljubavi kaže da ljubav i nije ništa drugo do razumijevanje. Dobra poezija upravo ima tu sposobnost: da komunicira, da se kondenzira u gnome i aforizme, da nas dirne i pamti... da je razumijemo.
Poezija Slađane Bukovac, često dana u mini-dramskom obliku, ima sve te osobine.
*********
Poezija Željke Černok ('Kad se previše nagneš kroz prozor vlaka')najčešće je svojevrstan poetski bedeker, nastao gledanjem kroz prozor vlaka i susretanjem drugih ljudi, priroda i kultura, pri čemu je smjer njezina puta dosta rijedak, naime, ona uglavnom putuje na sjever, u visokorazvijena društva, u uređenost, a ne u kaos iskona i egzotiku, kako je u pjesništvu uobičajeno. Njezina narativna poezija odmjerava stereotipe, kulturnu poputbinu, ljude i odnose, traži sklad, ljubav, bajku, povremeno infantilizira, ne bi li upozorila na sva ona obećanja što su nam davno zadana .
**********
"Sapfino ogledalo" Sanje Sagaste je zbirka poezije nastala u Sapfinoj tradiciji. No, Sapfi je bilo lakše, jer "queer identiet" kod nas tek stječe prava građanstva. Lezbijska ljubavna poezija u našem kontekstu nužno nije samo ljubavna, nego i aktivistička. Shodno marginalnoj poziciji, ona se upinje da stekne građanstvo, pa prosvjeduje, ("moja utopija izgleda kao ogledalo rasapa") tako da se estetika ružnog nameće kao njezin prirodno-provokativni okvir. Nadalje se postavlja pitanje Prirode, zaziva se pravo na različitost, neki drugi bogovi i božice, panteistička simbolika, žensko-vještičje moći i magije... Treća dominanta zbirke je, opet logično, Tijelo, u odnosu prema kojemu se miješaju opreke: divljenje, destrukcija, raspadljivost...
**********
Natopljena nostalgijom i izrečena izrazito ženskim glasom - poezija Darije Žilić ('Grudi i jagode')mogla bi se (ali tek uvjetno!) svrstati u onaj pretinac koji se najčešće nespretno naziva "narativnom poezijom". (...) Nostalgija nema (ili barem - nema nužno) točku na koju se referira, nostalgija ne poznaje takvu točku kao jasnu, jer inače ne bi bila nostalgija, nego naprosto tuga za nečim, žal za nečim...(...)Okovana nostalgijom, Darijina poezija je tiha, prigušena, obla i mekana, premda ponekad i oštra i provokativna u svome kratkometnom kriku kojim probija čahuru usamljenosti. (...)Drugovrsnu osobinu Darijinih pjesama nazvao bih - ženskom. Ali nije slabost ono zbog čega ovdje govorim o ženskome, nego spremnost da se o slabosti govori, spremnost da se najprije sa samom sobom, a onda i s drugima podijeli dvojbe koje nisu samo "muški" spekulativne, refleksivne, "muški" racionalne.
Hrvoje Jurić
O autoricama
Slađana Bukovac (Glina, 1971.) je srednju školu završila u Sarajevu, a studij povijesti umjetnosti i komparativne književnosti u Zagrebu. Radi kao novinarka u programu kulture HRT-a. Objavila je roman "Putnici" (Meandar, Zagreb, 2003.), čiji su dijelovi prevedeni na engleski, njemački i švedski jezik i s tim hvaljenim romanom doputovala do nagrada"Slavić" i "Kiklop" za najbolji prozni prvijenac godine.
********
Željka Černok (Karlovac, 1973.) je diplomirala engleski jezik i književnost, te švedski jezik i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Prevodi sa švedskog i engleskog, puno šeta i čita, a kad nije na putu vrijeme uglavnom provodi na svom balkonu u Zagrebu.
********
Sanja Sagasta (Sisak, 1972.), po struci kroatist, objavila je zbirku pjesama "Igre ljubavi i ponosa" (Because press, 1998.), a njezino ime se može pronaći i u nekim zajedničkim zbirkama. Poeziju je objavljivala u Vijencu, Kruhu i ružama i sarajevskom Albumu, te u on-line časopisu CROW. Miloš Đurđević ju je uvrstio u "Kupujemo bodeže" (Izbor iz novije hrvatske poezije), (temat časopisa Riječi, 1-2/2004, MH Sisak).
*********
Darija Žilić, (Zagreb, 1972.) je diplomirala komparativnu književnost i povijest u Zagrebu, a na CEU u Budimpešti pohađala Gender Studies. Pjesme su joj (po)hvaljene na Goranovu proljeću 2000. i 2002. godine.
komentiraj (2) * ispiši * #
KRITIKA : Zoran Krušvar - 'Najbolji na svijetu' (Mentor, 2004.)
subota , 27.08.2005.
KRITIKA : Zoran Krušvar - 'Najbolji na svijetu' (Mentor, 2004.)
Udruga za znanstvenu fantastiku SFera u cilju promicanja domaćeg SF stvaralaštva, u suradnji sa nakladničkom kućom Mentor objavljuje knjige znanstveno-fantastičnog žanra domaćih autora. Dosad su objavili ukupno 12 autorskih zbirki kratkih priča a koje su, iz neznanog mi razloga, redovito ignorirane od domaće književne kritike (čast izuzecima poput kritičara 'Glasa Istre' Davora Šišovića). Tako se primjerice niti jedna(!) od četiri prošle godine objavljenih zbirki nije našla niti u najširem izboru za poznatu godišnju nagradu 'Jutarnjeg lista'. No, srećom 'Val' je tu da rečenu nepravdu ispravi! Tim više što se među autorima spomenutih zbirki nalazi i jedan Riječanin.
Radi se o 28-godišnjem Zoranu Krušvaru, i njegovoj zbirci priča 'Najbolji na svijetu' , a koja, što nikako nije za zanemariti, 'ne sadrži GMO i nije testirana na životinjama, izvanzemaljcima, orcima, vilenjacima i ostaloj gamadi'. Zbirka sadrži ukupno 14, što dužih a što kraćih priča, od kojih su sve osim jedne dosad objavljivane po raznim SF časopisima, a čak tri od njih su i nagrađivane (priče 'Brodovi u tami' i 'Igra' dobile su nagradu Sfera za 2003., a priča 'Demoni' nagradu Istrakona 2003.).
Sve priče povezuje izrazita autorova sklonost zafrkanciji i fabulama baziranim na maštovitoj dosjetci te upuštanje u lingvističke igrarije i upotreba fantastičnih elemenata u svrhu parodiranja stvarnosti. Tako primjerice (po mom sudu i ponajbolja) priča 'Dvoboj', po uzoru na Feralove 'Vijesti iz budućnosti' a u svrhu satirizacije i ironičnog komentiranja pojedinih događaja iz nedavne nam prošlosti, na duhovit način dočarava sukob divovskih robota Nezavisne Zemlje Istre i Hrvatske Vojske, koji se 2047.godine vodi oko pitanja razgraničenja i otcijepljenja Istre od Hrvatske.
U priči nešto slabijeg dosega ('Pripovijetka'), ali na ponovo vrlo duhovit način, Krušvar ironizira spisateljski poziv i svakovrsne književne natječaje, dok u pojedinim minijaturama
('Osveta' i 'Demoni') svoj izričaj efektno osvježava neočekivano posežući za upotrebom, u domaćoj književnosti neopravdano zanemarene čakavštine riječkog zaleđa (što je posebice uspjelo u 'Demonima' gdje mladi autor na duhovit način dočarava iznenadni susret Orka i Halubajskih zvončara(!)).
Zoran se Krušvar osim duhovitošću, pohvaliti svakako može i maštovitošću te inovativnošću motiva i fabularnih rješenja, pa tako u nešto dužoj priči 'Ezoterica Croatica' on uspijeva spojiti sedam sekretara SKOJ-a sa agentima FBI-ja Mulderom i Scully, dok u priči 'Brodovi u tami' uvodi jedan zanimljiv i hvalevrijedan kuriozitet: ulogu astronauta dodjeljuje, ni manje ni više nego - jednoj Romkinji (!).
Velik broj priča Krušvar koncipira dijaloški, a najuspjelija minijatura te vrste svakako je woody-allenovska duhovita 'Terapija' o psihoterapijskoj seansi jednog bračnim nesuglasicama opterećenog čarobnjaka. Moj je savjet autoru da te dijaloški koncipirane humoristične priče kod kojih je redovito veoma primjetan utjecaj stripa i filma, uz malo truda i uz pomoć nekolicine prijatelja (u glumačkim ulogama), pokuša uprizoriti (bilo u obliku teatarskog skeča ili u video formatu) za neki od budućih 'Istrakona' ili neku od sličnih SF konvencija. Uvjeren sam da uspjeh neće izostati...
Istaći na kraju još svakako treba i kratki Krušvarov izlet u horror žanr u priči 'Mario' koja uz obilne doze komike, kroz često rabljen motiv vukodlaka na efektan način u skladnu proznu cjelinu spaja dva nepresušna umjetnička sadržaja - Eros i Thanatos.
Iako naslovna, nešto duža i ambicioznija priča sa zahtjevnim motivom vremenske petlje, pokazuje i stanovite nezgrapnosti, prazan hod i osjetnu fabularnu iskonstruiranost, ukupni je dojam koji zbirka ostavlja nesumnjivo pozitivan. Tomu je tako iz razloga što se Zoran Krušvar u svakom od brojnih žanrova za kojima poseže (od horrora i fantasyja preko svemirskog SF-a pa sve do bajke) dobro snalazi te se trudi stilski slijediti žanrovske konvencije (npr. upotreba aorista u bajci), uz to cijelo vrijeme (osim u naslovnoj priči) inzistirajući na humorističnom pristupu i nepretencioznosti. Jasno, radi se o zbirci lišenoj pretenzija za visokim umjetničkim i intelektualnim dometima, ali tako jebeno zabavnoj i opuštajućoj... a to, priznat ćete, nikako nije mala stvar!
(Napisao : Božidar Alajbegović,
objavljeno u riječkom mjesečniku za kulturu mladih VAL, broj 7, svibanj 2005.)
komentiraj (2) * ispiši * #
NOVO : Tatjana Gromača - 'Bijele vrane/priče iz Istre' (Profil, 2005.)
petak , 26.08.2005.
Nakon zapažene, hvaljene i prevođene debitantske zbirke mahom zagrebačkih pjesama pod naslovom "Nešto nije u redu?" i nakon proznoga prvijenca nazvanog "Crnac" po selu u okolici Siska, došlo je vrijeme da se ukoriče i istarske storije koje je Tatjana Gromača objavljivala na stranicama Feral Tribunea. Knjiga izabranih reportaža iz Istre pod naslovom "Bijele vrane" upravo je izašla iz tiska, a u njoj ćete osim ponajboljih Tatjaninih reporterskih zapisa pronaći i fotografije Radenka Vadanjela. Premda ste sve to već čitali u Feralu, ipak nije zgorega da vas podsjetimo na djelić onoga što je naša reporterka Tatjana Gromača svih ovih godina pronalazila u Istri – zemlji koju po medijima predstavljaju rajem za šminkere i nalazištem nekretnina za bogatu klijentelu.
A pronašla je:
- bivšega boksača koji uči svoje ruke kako da ne slome čašu,
- ophodara koji o željezničkoj pruzi priča kao da je živa,
- majstora čiju violinu ili bajs ne možeš kupiti novcem nego umijećem,
- gospodina Engelsa kojega žena tako zove samo kad se naljuti,
- čovjeka koji je sa smetlišta spasio odbačenu epohu,
- gospodina žicaroša koji vam za malo sitniša razvedri dan,
- izumitelja maske protiv hrkanja,
- kraljeve kolodvora i careve deponija,
- Bosance u šparogama i Istanbul u Labinu,
- sudionike nogometnog derbija najniže moguće lige iz koje se više nema kamo ispasti,
- ljude koji su na poker-automate utukli sve što su imali, pa im ostaje još samo da polupaju i te sprave,
- prodavača mandarina koji čita dvije knjige dnevno,
- frizera koji je prve kreacije napravio na kukuruzu,
- šljakera koji nije htio proizvoditi granate pa se zaposlio kao čistač ulica,
- kinooperatera koji je pjevao meksikanske pjesme u filmu "Grdi gringo se ženi",
- taksiste koji čeznu za vožnjom,
- gospodina Tita koji liječi ljude na principu retromorfičke rezonance,
- pekara koji sanja kruh od jabuka...
Tatjana Gromača je, kao što su to Feralovi čitatelji odavno primijetili, u Istri pronašla život. I sada, eto, imamo još jedan Tatjanin libar pun života. Onakvog kakav jest.
Izvor : Feral Tribune
komentiraj (2) * ispiši * #
Međunarodni književni festival 'Pontes', po deseti put
Međunarodni književni festival "Pontes" biti će održan od 27. kolovoza do 3. rujna u gradu Krku, a i ove godine okupit će domaće i inozemne pisce na danima izvođenja književnosti uživo, raspravljanja o kulturalnim temama i predstavljanjima publici.
Tijekom deset godina postojanja festival je ugostio umjetnike iz dvadesetak zemalja iz cijelog svijeta i priredio stotinjak dana književnog, glazbenog, kazališnog, filmskog i interkulturalnog programa u gradu Krku. Upravo je Pontes, primjerice, doveo u Hrvatsku fenomen slam poezije (književnost uživo s natjecateljskim elementima), na Pontesu su se po prvi put predstavili danas afirmirani domaći i inozemni autori, a i začetnik je nekih novih projekata u kulturi (prije svega Radionice prevođenja na kojima se autor sa svojim prevoditeljima na više jezika susreće te s njima radi na prijevodu).
Jedan od glavnih aduta ovogodišnjeg izdanja dolazak je izuzetno zanimljivih gostiju, redom uglednih domaćih i stranih umjetnika, nakladnika i novinara – od Dubravke Ugrešić, jedne od najznačajnijih hrvatskih književnica, Viktora Ivančića, osnivača nezavisnog Feral Tribune-a i autora nekoliko knjiga proze, Dirka Huelstrunka, njemačkog pjesnika i začetnika struje "glasovne poezije" u Frankfurtu, Wehwalta Koslovskyja, njemačkog pjesnika i performera, voditelja mnogih Slam natjecanja, preko Sergea van Duijhovena, belgijskog umjetnika performance-poezije, spoja glazbe i književnosti i Monike Wogrolly, austrijske spisateljice, pa do sarajevskog prozaista i nakladnika Nenada Veličkovića i Dejana Ilića, vlasnika izdavačke kuće Fabrika knjiga u Beogradu.
Jubilarni, deseti festival Pontes organizira nedobitna ustanova Pontes pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture, Županije primorsko-goranske, Centra za kulturu grada Krka i Turističke zajednice grada Krka.
Program zbivanja:
Subota, 27.8., 21.30 h, Frankopanski kaštel
Deset godina Pontesa: Retrospektiva deset godina međunarodnog književnog festivala u Krku "Domaće ili umjetno(st)".
Koncert Francija Blaškovića
nedjelja, 28.8., 21.30 h, Frankopanski kaštel
Slam poezija i književnost uživo: Dirk Huelstrunk (GER), Wehwalt Koslovsky (GER), Serge van Duijhoven(NED), Nenad Veličković (BiH), Vedrana Rudan (HR) Mario Kovač (HR), Kruno Lokotar (HR)
ponedjeljak, 29.8.
Posjet Golom otoku - odgovor umjetnosti na represiju.
Stručni vodič: Vladimir Bobinac, prof. – golootočki robijaš 1948.-1952.
Svi sudionici Pontesa idu na cjelodnevni izlet brodom.
ponedjeljak, 29.8.- srijeda, 31.8., 21.30 h, Coctail bar Volsonis
Večeri s piscima i urednicima: Dubravka Ugrešić, Viktor Ivančić, Nenad Veličković, Daša Drndić, Dejan Ilić, Kruno Lokotar
četvrtak, 1.9., 21.30h, Coctail bar Volsonis
Predstavljanje Pontesovih Radionica prevođenja.
Promocija romana austrijske spisateljice Monike Wogrolly uz sudjelovanje prevoditelja Seada Muhamedagića.
subota, 3.9., 21,30 h, knjižara Pontes
Predstavljanje kulturnog projekta "pelud.net" i književnog časopisa "Re"
Dnevni program:
Okrugli stol "Deset godina prije i poslije: 1995.-2005.-2015."
Sudionici: Dejan Ilić, Nenad Veličković, Dubravka Ugrešić, Viktor Ivančić, Daša Drndić, Kruno Lokotar, Valerij Jurešić (koordinator okruglog stola).
Izvor : KIS
komentiraj (3) * ispiši * #
SFerin natječaj za SF priče
četvrtak , 25.08.2005.
Udruga za promicanje znanstvene fantastike, SFera raspisala je redovni natječaj za domaće neobjavljene pripovjetke koje će biti objavljene u godišnjoj sferakonskoj zbirci za 2006. godinu pod radnim naslovom "Zagrob".
Ovaj put se traži priča iz žanra nadnaravnog horrora.
Rok za slanje je 12. prosinca 2005. godine.
Priča mora biti dulja od 10 kartica.
Pripovjetke i svoje podatke pošaljite Darku Vrbanu na adresu:
Darko Vrban (za zbirku), Siget 20 d, 10020 Zagreb.
komentiraj (4) * ispiši * #
Moj prvi intervju
srijeda , 24.08.2005.Eto, drago moje i odano čitateljstvo,
nakon gotovo 5 godina recenzentskog truda i više od 160 objavljenih kritika, moja je malenkost dala svoj prvi intervju. Pitanja je postavljao Rade Jarak, intervju je objavljen na virtualnom časopisu za književnost Knjigomat, a osim o književnoj sceni, svom položaju na istoj, suvremenoj domaćoj produkciji i svom pisanju, u odgovorima sam se dotakao i blogerske scene.
Dakle, koga zanima o čemu ja to baljezgam neka ide na ovaj link.
komentiraj (6) * ispiši * #
Porečki ljetni sajam knjiga
U organizaciji porečkog Pučkog otvorenog učilišta i Hrvatskih neovisnih nakladnika 22.08. je započeo sedmi ljetni sajam knjiga koji će trajati do 28. kolovoza. Ljubitelji knjiga od 10 do 22 sata u drvoredu Viale mogu razgledati oko 2000 naslova u izdanju četrdeset izdavača koji su za ovaj sajam priredili prigodan popust.
Večernja zbivanja:
Srijeda, 24. 8. u 20 sati
predstavljanje knjige ISTRA : KRATKA POVIJEST DUGOG TRAJANJA
DARKO DUKOVSKI
Četvrtak, 25. 8. u 20 sati
predstavljanje knjige FILMSKI VERSI
DRAGO ORLIĆ
Petak, 26. 8. u 20 sati
predstavljanje multimedijalnog projekta JABUKA
NENAD KUZMANOVIĆ
Subota, 27. 8. u 18 sati
IGRAONICA za djecu - MAĐIONIČAR STEFANO
Nedjelja, 28. 8. u 20 sati
predstavljanje knjige KUĆA U ISTRI
RICHARD SWARTZ
U slučaju kiše književni susreti održat će se u Gradskoj knjižnici Poreč, Trg Marafor 3.
komentiraj (1) * ispiši * #
Časopis 're' poziva na suradnju
utorak , 23.08.2005.
Riječki časopis za umjetnost i kulturu 're' poziva mlade autore/ice zainteresirane za objavljivanje svojih literarnih radova ili za suradnju putem tekstova za neku od rubrika časopisa.
Časopis "re" izlazi dvaput godišnje, početkom lipnja i početkom prosinca. Stoga svi radovi koji stignu prekasno za sljedeći , 9. broj - do 1. listopada 2005. - mogu doći u obzir za br. 10 koji izklazi u lipnju 2006.
S obzirom da časopis želi predstaviti kompletne autore umjesto pojedinačnih djela, mole se zainteresirani da šalju što više svojih radova, kako bi se iz tog korpusa mogao odabrati reprezentativni uzorak.
Više informacija o časopisu može se dobiti na internetskoj stranici:www.casopis-re.net gdje je moguće pročitati i velik broj tekstova iz najnovijeg (8.) broja koji na nešto više od 200 stranica iz različitih kuteva obrađuje temu seksualnosti .
Časopis izlazi već 5. godinu, izdaje ga udruga za umjetnost i kulturu mladih parNas iz Lovrana, košta 10,00 kn a uz novi broj svaki kupac dobije i jedan Durex prezervativ.
Radove treba slati u wordu (*.doc/*.rtf) na mail adrese navedene u "kontaktima" na web stranici časopisa, ovisno o rubrici za koju ih želite poslati.
komentiraj (4) * ispiši * #
KRITIKA : Vladimir Nabokov - 'Govori, sjećanje!' (Otokar Keršovani, 2003.)
subota , 20.08.2005.KRITIKA : Vladimir Nabokov - 'Govori, sjećanje!' (Otokar Keršovani, 2003.)
“Govori, sjećanje!” sustavno je povezan kolaž autorovih osobnih reminiscencija na dane djetinjstva i mladosti, koje obuhvaćaju njegovih 37 godina života, od 1903. do 1940. godine.
Knjiga ima vrlo zanimljivu kronologiju nastanka. Naime, sastavljena je od niza autobiografskih eseja koje je Nabokov prethodno objavljivao u raznim američkim časopisima, nakon što je 1940. godine pred nacističkom najezdom iz Europe odselio u SAD. (Prethodno, 1919. sa svojom obitelji spas, bježeći od boljševičke diktature, pronalazi u Europi).
Prva verzija knjige objavljena je na engleskom jeziku 1951. godine. Pri naknadnom prevođenju na materinji ruski jezik Nabokov se hvata u koštac s amnezijskim manama izvornika, te tada mnoge bijele mrlje i zamagljena područja naknadnim prisjećanjem bivaju prekrasno izoštreni, pa
“Govori, sjećanje!” doživljava mnoge ispravke, nadopune i proširenja. Sva ta proširenja i nadopune Nabokova primoravaju da ovu konačnu, bitno proširenu verziju svoje memoarske knjige ponovo sa ruskog prevodi na engleski, radi ponovnog objavljivanja. Ovo opetovano prevođenje na engleski ruske nove verzije teksta koji je i u početku bio prepričavanje ruskih uspomena na
engleskom jeziku(!) priznat ćete - prilično je dijabolična zadaća koja u potpunosti oslikava svu težinu pozicije pisca u egzilu. A o traumatičnosti pisanja na gostujućem terenu stranog jezika i smionosti književnika koji se na to odlučuju (i još sa ovako dojmljivim rezultatima!!!) - da i ne govorim.
Sjećanje nije pripovijest koja se može suvislo ispričati. Kod autobiografskog štiva uvijek je riječ o zbirci intimno živih pojedinosti, nekih predmeta koje pogled retrospektivno obuhvaća, nekih pokreta i izraza. Nekih raspoloženja, nekih vremena. Nekih zvukova i boja. Nekih izdvojenih trenutaka.
Duboko i bolno svega toga (kao i iščeznuća svijeta u kojem je živio) svjestan Nabokov namjerno izbjegava stvarnosni prikaz svog odrastanja i u potpunosti zaobilazi suhoparnu memoarsku kronologiju ograničenu na iznošenje fakata, datuma i imena, nego, u stilu toka svijesti, lapidarno izlaže nasumce odabrane epizode i fragmente sjećanja koje, rafinmanom iznimnog literarnog estete i vrhunskog stiliste omata aurom začudnosti. Tako je npr. jedna od najupečatljivijih dionica njegovog memoarskog štiva ona gdje obrazlaže svoj slučaj obojenog sluha, te kompletnu abecedu oslikava bojama, pa je tako npr. slovo "z" boje grmljavinskog oblaka, slovo "s" čudnovata mješavina azurnog i sedefastog, "w" mutnozeleno pomiješano s nešto ljubičastog, dok je "u" mjeden s maslinastozelenim odsjajem. Na kraju duhovito zaključuje kako riječ “duga” on svojim obojenim sluhom čuje kao jedva izgovorljivo: “kzspygv”.
No,doks lova doživljava kolorističkom maštovitošću glazbu osjeća tek kao proizvoljan slijed manje ili više iritantnih zvukova. Tako samoironično priznaje da "u stanovitim emocionalnim prilikama može podnijeti grčeve neke sočne violine, ali koncertni klavir i svi duhaći instrumenti dosadni su mu u malim količinama, a živoga ga odiru u većima".
Svako od petnaest poglavlja Nabokovljeva prekrasnog memoarskog štiva tematski je zaokruženo, pa tako jedno obrađuje npr. nježno sjećanje na niz dadilja i guvernanti koje su ga (uz dvije sestre i dva brata) tokom djetinjstva njegovale i pazile, dok drugo duhovito secira sve mane i vrline njihovih mnogobrojnih privatnih učitelja. Majka i otac također su zastupljeni samostalnim poglavljima, a jedno od najzanimljivijih je i ono u kojem priziva u sjećanje vrijeme svoje prve ljubavi. Naravno, nije izostalo niti poglavlje posvećeno njegovim prvim poetskim literarnim pokušajima. A kako u svom potomstvu vidi nastavak i produženje vlastitog života Nabokov mudro
svoje memoarsko štivo zaključuje završnim poglavljem posvećenim sjećanjem na rano djetinjstvo svoga sina Dmitrija.
Nabokovljevi su bili predstavnici aristokratskog, najvišeg staleža predrevolucionarne Rusije, živjeli su (do izgnanstva) u St. Peterburgu na raskošnim imanjima okruženi gomilom posluge i svih vrsta osoblja, visoko obrazovani, kultivirani i profinjeni (ali bez snobizma i arogancije), intelektualci progresivnih i liberalnih nazora - a sveukupnošću svega nabrojanog bili su prijetnja i potpuna opreka Lenjinovim boljševicima pred najezdom kojih 1919. g. bivaju primorani na odlazak u emigraciju.
Iz tog razloga “Govori, sjećanje!” može se čitati i kao posveta cijeloj jednoj klasi koja je dolaskom Boljševičke revolucije protjerana, opljačkana i uništena, pa Nabokov, s razlogom, na jednom mjestu domoljubno žali za intelektualnim potencijalom koji je nepovratno izgubljen masovnim protjerivanjem (ali i smaknućima), a što će se negativno odraziti na budućnost Rusije (pogođenost ovog proročanstva izlišno je uopće potvrđivati). No, dosad smo o tom društveno-klasnom segmentu zbog ideoloških razloga bivali nedovoljno (ili pogrešno) informirani, i to isključivo kao o "klasnim neprijateljima" pa knjiga ima i edukativnu i osvješčujuću ulogu.
Nabokov nerijetko svoja prisjećanja i reminiscencije davnašnjih dana prekida psihoanalitičkim ili filozofskim esejističkim minijaturama (poput npr. meni najdraže u kojoj razlaže filogenetske aspekte strasti koju muška djeca osjećaju prema stvarima na kotačima, posebno automobilima i vlakovima).
No ipak je najveća i neosporna kvaliteta i draž ove knjige u iznimnoj stilskoj raskoši Nabokovljeva rukopisa, bogatstvu njegove imaginacije, rijetko viđenoj erudiciji i kultiviranosti, ali i njegove darovitosti da nam poput sekvenci laterne magice dijapozitive svoga sjećanja literarnom umješnošću projicira na stranice .
On pažljivo osluškuje nježne šapate memorije koje zatim nostalgičnom lirskom blagošću poput leptira u svoju zbirku, (koje je cijelog života lovio i sakupljao, a jedna je vrsta čak po njemu dobila i ime - točnije Eupithecia nabokovi ili Nabokovljeva grbica) spušta i pohranjuje na papir svoga rukopisa, ne zanemarujući niti jedan (auditivni, vizualni, olfaktorni, taktilni...) aspekt njihova intimnog proživljavanja.
Nabokovljevi su autobiografski zapisi živahna prizivanja djelića prošlosti i zapanjuje njegova izoštrenost detaljističke retrospekcije, a dok istovremeno introspektivno se prepuštajući njihovom vraćanju u sadašnjost i oživljavanju, autor nam podastire i svoje ponovno proživljavanje tih davno prohujalih iskustava. On zaviruje u najskrivenije zakutke svoga sjećanja i osvjetljava ih začudnom preciznošću, do najsitnijeg detalja rekonstruirajući duh vremena neprežaljenih i davno proživljenih.
Minuciozno precizna deskriptivnost pomiješana sa bujnom imaginacijom i lirskim doživljavanjem stvarnosti “Govori, sjećanje!” svrstava, po mom sudu, među najbolja autobiografska štiva uopće.
(Napisao : Božidar Alajbegović, lipnja 2003.)
komentiraj (4) * ispiši * #
KRITIKA : Alex Garland - 'Koma' (Celeber, 2005.)
petak , 19.08.2005.
KRITIKA : Alex Garland - 'Koma' (Celeber, 2005.)
U svom trećem po redu romanu 'Koma' Alex Garland (poznat nam po romanima 'Žal', 'Teserakt' i scenariju horror filma '28 dana kasnije') hrabro se upustio u beletrizaciju jedne nedovoljno istražene i teško spoznatljive teme – stanja kome.
Pripovjedač u prvom licu i glavni lik romana je mladić Carl koji pada u nesvijest nakon što ga razularena pljačkaška banda iscipelari do obeznanjenosti, u vagonu podzemne željeznice. Uslijed nelogičnosti iskustava koje proživljava po povratku iz bolnice i posjete prijatelju, Carl uviđa da ti događaji nisu stvarni nego se radi o somnambulnim, halucinantnim produktima njegovoga uma, te da on još uvijek leži u bolnici, u stanju kome.
Garlandov se roman temelji na pretpostavci da je stanje kome identično snovima, a da u tom vječnom kraljevstvu čuda mi ipak samostalno rukovodimo svojim postupcima. Tako Carl, nakon više bezuspješnih pokušaja da se 'probudi', počinje tragati za katalizatorom buđenja, okidačem i poticajem koji bi ga vratio iz komatozne nesvjestice, a to čini posežući za stvarima (poput dragih ploča ili knjiga) od kojih očekuje da ga snažno emocionalno dotaknu i na taj način prenu iz kome. Međutim, odlomci iz knjiga i stihovi pjesama pokazuju se nedovoljno potpunima da ga 'izbace' na javu, odnosno Carlovo se sjećanje na njih ispostavlja oskudnije nego što je potrebno da ga emocionalno dirne i trgne iz obamrlosti. Nažalost, ni putovanje kvartovima djetinjstva nije od veće pomoći, jer uspomene koje izaziva posjet roditeljskom domu i ulici odrastanja nisu dovoljno snažne. Sjećanje koje je potrebno da se u snovima reproduciraju uspomene pokazuje se nepouzdanijim, a naša doživljajnost svijeta i života površnijom nego što mislimo, pa se tako primjerice oronulost Carlove rodne kuće ne ispostavlja dijelom uspomene nego tek predožbom slabo upamćene prošlosti, odnosno metaforom. Zato najdalje kuda na taj način Garlandov junak dospijeva je granica budnosti, s koje uspijeva tek nazrijeti i osluhnuti javu, ali u nju ne uspijeva zakoraknuti; ne uspijeva izroniti na površinu već tone natrag u mračnu dubinu kome, sna.
Kako je 'Koma' ustvari Garlandova beletrizirana analiza snova (jer njihov svijet, da podsjetimo, on poistovjećuje sa stanjem kome) brodeći svojom podsvjesti Garlandov junak počinje razumijevati zakone snova, te lišen neizvjesnosti da jedno nužno mora voditi drugome on spoznaje kako san čovjeka zbunjuje samo dok je budan, jer tek s motrišta života na javi život u snu djeluje rastrgano i nekonzekventno. Spoznavši da je svako buđenje jedna smrt, prestanak zbivanja koje je bilo samo naše, krajnje individualizirano i osobno iskustvo koje se buđenjem zauvijek dokida, on se gotovo pomiruje ostati pukom svijesti u praznini.
E, da je na tome stao i time okončao svoju priču, Garland bi zaslužio najvišu ocjenu. Nažalost, on ipak ide dalje, pa tako nakon bezuspješnog rekreiranja svoje daljnje prošlosti (djetinjstvo) Carl izlaz iz komatozne nesvjestice pronalazi u svojoj aktovki i u njoj pohranjenim poslovnim papirima. Time se poslovna pitanja i problemi, odnosno sadašnjost, ipak pokazuje odlučujućim faktorom, iako bi emotivac u meni više volio da se esencija krije u vremenu odrastanja i djetinjstva. Pragmatizam i cinizam su, nažalost, odlike vremena koje živimo, a za emocije tu nema puno mjesta...
'Koma' je intrigantan, intelektualno poticajan, komptemplativan i atmosferičan komad proze kojega, iako se u cijelosti odvija unutar uma jednog čovjeka, Garland uspijeva učiniti vrlo dinamičnim i napetim. On je autor koji se svakim novim djelom razvija i koji nakon megauspješnog prvijenca nije izabrao poći zamamnim stazama populizma, nego se smjelo upušta u propitivanje dosad slabo istraženih, teže spoznatljivih i rijetko literariziranih tema. Stilski potpuno slijedeći tematiku koju je odabrao, Garland se u 'Komi' poigrava dramaturgijom snova pa služeći se rastrzanim iskazima i fragmentarnim pripovijedanjem, on sve te iz snova nam poznate nelogičnosti, praznine, besmislenosti i nejasnoće, oštre rezove, iznenadne izmjene perspektiva i nagla zatamnjenja umješno koristi pri strukturiranju svog sižeja i fabule. U svemu tome uvelike mu pomaže i otac, Nicholas Garland, ilustrator i karikaturist čijih 40 vrlo dojmljivih ilustracija (pomalo u stilu našeg Danijela Žeželja) predstavljaju funkcionalan dodatak knjizi i uvelike pomažu čitatelju da do kraja uroni u mračan kafkijanski svijet Garlandove 'Kome'.
(Napisao : Božidar Alajbegović, lipnja 2005.)
komentiraj (1) * ispiši * #
KRITIKA : Marko Luka Zubčić - 'In Ri' (Celeber, 2004.)
četvrtak , 18.08.2005.
KRITIKA : Marko Luka Zubčić - 'In Ri' (Celeber, 2004.)
Godinu dana nakon 'Pučine sna' (romana kojega je napisao još kao 13-godišnjak) sada dobismo i novi roman jedva punoljetnog riječkog pisca, Marka Luke Zubčića. Odmah treba naglasiti kako su, u odnosu na prethodni roman, razvojni pomaci kod Zubčića očigledni, te je razvidno da se mladi autor pri pisanju nove knjige potrudio ne ponoviti manjkavosti prvijenca, ali mu je isto tako uspjelo i zadržati njegove najkakvosnije osobine.
Tako se In Ri ponovo može pohvaliti finom vremenski rascjepkanom strukturom, utemeljenom na filmskoj dramaturgiji i brzoj izmjeni kratkih poglavlja-sekvenci kojima naizmjenično pratimo zbivanja iz života velike grupe likova. Radi se o desetak riječkih tinejdžera s Gornje Vežice, kvartovskoj ekipi koju upoznajemo kroz njihova zajednička druženja i poprilično raskalašena tulumarenja.
Narativne su sekvence vremenski ispremiješane, a Zubčić motiv Anine (ponovne) neželjene trudnoće iskorištava da se vrati deset godina unatrag, u vrijeme kada se takva “nezgodica” Ani prvi puta desila, te nam kroz kratka, dinamična poglavlja naizmjence pokazuje “sada” i “jučer” mlade riječke kvartovske škvadre. Međutim, osim vremenskih, autor mijenja i pripovjedne perspektive pa tako u poglavljima naslovljenima “freeze” sveprisutnog sveznajućeg pripovjedača zamjenjuje glas jednog od likova (Binx) dok u poglavljima “rewind” radnju pratimo iz Svenova očišta, a u poglavljima “slow motion” zbivanja nam prepričava Čajo. Naravno, u tim sekvencama pripovijedanje u trećem licu zamijenjeno je prvim licem jednine spomenutih likova.
U liku Binxa, “ludoga pisca”, prepoznaje se autorov “alter ego” pa ne treba čuditi što se upravo u narativnim segmentima koje Binx prepričava ponovo pojavljuju ona mladenačka “filozofiranja” poznata nam iz Zubčićeva prvijenca, a koja je, baš kao i pretjerano razbacivanje citatima, u In Ri -u autor zatomio i sveo na podnošljiviju mjeru. No, pri kraju romana Zubčić si ipak daje oduška te se upušta u (istina, vrlo kratko) komentiranje predočenih zbivanja i iznošenje vlastitih stavova o životu, ali ovoga puta svoje riječi ne ubacuje u usta pojedinih likova nego poseže za metanarativnim postupkom.
I In Ri je baš kao i Pučina sna prepun referenci - od neizbježnih Tarantina i “Trainspottinga”, preko new brit-lita , J.T.Leroya i Larryja Clarka do “Kluba boraca”, Walter Hillovih “Ratnika podzemlja” i niza modernih rock i drum’n’bass bandova - koje, osim što ovaj generacijski roman dublje usidruju u suvremenost, svakako potvrđuju i dobar autorov ukus. Roman pršti od britkih dijaloga prepunih psovki, ulične spike i zajebantskih provala (“Čajo i ja smo ti kao oni ulošci Always. Junački ne puštamo ni vodu niti krv, a uvijek smo u pički materinoj”), a napisan je urbanim lokalnim riječkim idiomom (najprepoznatljivijim kod genitiva, dativa i akuzativa osobnih imena ili nadimaka – npr. “Borota”, “Čajotu” i sl.). Kod razgovora se često ne zna koji od likova koju lajnu izgovara, ali to uostalom nije niti važno, jer su dijalozi češće u funkciji uopćenog oslikavanja cjelokupne generacije nego radi karakterizacije konkretnog pojedinog protagonista.
Roman se sastoji od ukupno 100 kratkih poglavlja (uglavnom dužine jedne stranice), među kojima pronalazimo i nekoliko nedovoljno razrađenih epizoda (poput one o bježanju od kuće ili o dilemi pastele-flomasteri) koje kao da u romanu postoje samo da bi broj poglavlja dosegao rečenu stotku. Najveća zamjerka je ipak “angažiranje” prevelikog broja likova, pa autoru nije ostalo prostora da se s većom pažnjom usredotoči na nekoliko važnijih. Tako je na kraju samo jedan od njih (naravno, “ludi pisac” Binx) jasnije karakteriziran, a većina ih se utopila u masi i do kraja ostala blijeda, neprepoznatljiva i bez osobnosti.
Onirističku atmosferu iz prvijenca i izmještanje radnje izvan naših granica (pa čak i u nadrealno) Zubčić ovaj puta nadomješta veoma uvjerljivim dokumentarističkim prikazom života svoje generacije, “sada i ovdje”, pa je In Ri tako osim s književnog, veoma zanimljiv i sa sociološkog stanovišta. A taj naraštaj “do koske” ogrezao u razuzdanost i hedonizam, tu generaciju koja “sex, drogu i alkohol” intenzivno živi (pa se Zubčić uz brojne opise pijanki i drogiranja ne libi i eksplicitnih prizora seksa), uistinu, kako sam autor kaže, “možete osuđivati, prezirati, zgražati se nad njima. Možete suosjećati s njima, kao s neizlječivim bolesnicima. Možete ih sažalijevati, možda čak i voljeti. Ili možete biti jedan od njih. Sve možete. Osim biti ravnodušni”.
Napisao : Božidar Alajbegović, rujna 2004.)
komentiraj (3) * ispiši * #
KRITIKA : Monica Ali - 'Brick Lane' (V.B.Z., 2004.)
srijeda , 17.08.2005.
KRITIKA : Monica Ali - 'Brick Lane' (V.B.Z., 2004.)
U hvaljenom debitantskom romanu 36-godišnje Monice Ali, koji je 2003. godine ušao u najuži izbor za Bookerovu nagradu, pratimo sudbinu bangladeške seoske djevojke Nazneen koja 1985. u svojoj 17. godini dolazi u London kako bi se udala za četvrt stoljeća starijeg čovjeka, koji je brak “na neviđeno” dogovorio s njezinim ocem.
“Thank you” i “Sorry” sve je što Nazneen od engleskoga poznaje, a s obzirom na život kakav za nju ima u vidu (isključiva briga o njemu, djeci i kućanskim poslovima) njezin suprug Chanu je mišljenja da joj više od toga neće ni trebati. Od malena naučena da zatomi svoje Ja i da živi prema mantri po kojoj se “ono što se ne može promijeniti - mora podnositi, a kako se ništa ne može promijeniti sve se mora podnositi, prihvatiti”, Nazneen, poput većine muslimanskih žena, svoju Sudbinu prima bespogovornom, stoičkom pasivnošću. Njezin suprug u osnovi nije “bad guy”; Chanu je prema supruzi brižan i nježan, ali je to naprosto žalosno neprilagođen čovjek koji čvrsto drži do tradicije pa i unatoč višedesetljetnom životu u Britaniji, London još uvijek ne smatra svojim domom. On uporno pohađa jednu večernju školu za drugom gomilajući bezvrijedne diplome i bezuspješno nastojeći postići “uspjeh i respektabilnost” kako bi se kao “veliki čovjek” vratio u Bangladeš, dok svoje kćerke uz prisilu uči starom načinu života, pa je neizbježni jaz među njima postupno sve veći i bolniji.
Nakon što ga na poslu dugo čekana promocija zaobiđe, zbog ponosa daje otkaz, a zatim stalno mijenja i gubi poslove da bi na koncu završio kao taksist, pa Nazneen počinje šivanjem (kod kuće, naravno) popunjavati rupe u kućnom budžetu. Tako upoznaje mladog Karima (dostavljača materijala za šivanje) s kojim se spontano upušta u strastvenu ljubavnu vezu, putem koje, nakon 15 godina braka i tri trudnoće (dvije kćeri: 9 i 12 godina, a prvorođeni sin je ubrzo nakon rođenja umro) napokon spoznaje vlastitu tjelesnost, te se oslobađa svih inhibicija (nakon prvog ljubavnog čina umorno ležeći s ljubavnikom u krevetu “ona je čekala osjećaj gađenja da se probije do nje i u nju. Ali ništa se nije događalo. Osjetila je samo toplinu njegovog tijela koja je zračila prema njenom.”). Na taj način Nazneen iznalazi hrabrost te konačno prestaje “nastojati prihvatiti” i izgrađuje vlastitu samosvijest i slobodnu volju, sve do konačnog oslobođenja i prepuštanja životu na dotad joj nepoznat način.
'Brick Lane' je mainstream literatura, klasično napisan roman lika, suzdržanog, ali veoma sugestivnog rustikalnog izričaja i polaganog, anesteziranog ritma, koji se kasnije ipak (istovremeno s junakinjinim osvješćenjem) postupno dinamizira, s kulminacijom u finalnom, snažnim emocijama nabijenom raspletu. Veoma preglednu i umješno ispripovijedanu linearnu romanesknu strukturu, s tek ponešto praznoga hoda i malenim brojem nepotrebnih dionica, autorica rijetko i tek nakratko prekida flashbackovima na vrijeme junakinjina odrastanja, a koji u rukopisno tkivo redovito unose snovit dašak začudnosti.
Romanom je obuhvaćen poprilično širok vremenski raspon - od junakinjina rođenja (1967.g.) pa sve do ožujka 2002. g - s time da kontinuitet pripovijedanja autorica prekida u vremenu između svibnja 1988. i siječnja 2001.godine. No, za uvid u događaje tokom tih 13 godina zakinuti nimalo ne bivamo, jer ih spoznajemo putem pisama koje Nazneen redovito od svoje sestre Hasine prima, a autorica ujedno time sprječava moguću monotoniju osvježavajući rukopis dodatnim pripovjednim glasom. Korespondencija je dvostrana, ali iako na uvid dobivamo samo Hasinina pisma upućena Nazneen, u njima Hasina osim što raspreda svoju nesretnu životnu priču (za razliku od sestre, Hasina se “bori protiv svoje Sudbine” pa bježi od kuće da bi se “udala iz ljubavi”, ali kad je suprug počinje tući, ona ga napušta te je radi preživljavanja privremeno čak primorana i na prostituciju) ona komentira i zbivanja iz sestrinog života. Na taj način i dalje ostajemo upoznati sa Nazneeninom životnom situacijom, pa osim što saznajemo da je u međuvremenu rodila dvije kćeri, postupno spoznajemo i rastuće muževljevo razočaranje. Iz tih se pisama, naizgled toliko različiti životi dviju sestara, ispostavljaju neočekivano sličnima, jer niti jedna od njih dvije nema uspostavljenu kontrolu nad svojim životom.
Lik buntovnog Karima autorica ne uvodi samo poradi junakinjina osvješćenja, te buđenja i formiranja njezine slobodne volje, već joj on služi i da bi istakla odnos britanske imigrantske muslimanske populacije naspram događajima “9/11”. Motiv rušenja WTC blizanaca Monica Ali iskorištava da nas sve podsjeti kako je zgranutost, strah i zaprepaštenje, osim kod bijele, taj događaj izazvao i kod muslimanske populacije diljem Europe. S nekoliko kratkih epizoda autorica upozorava i na brojne slučajeve post-jedanaestorujanskog šikaniranja muslimanske populacije, ali nam isto tako ukazuje i na vice versa rasizam, upirući prstom i u militantnije pripadnike doseljeničke islamske zajednice. Ipak, pri svemu tome autorica izbjegava svoj stav recipijentu nametati, ne dopuštajući da joj roman poprimi bilo kakve docirajuće ili pamfletističke značajke.
Islamsku vjeru Monica Ali nimalo ne mistificira, ali ju također pretjerano ni ne naglašava, već ju prikazuje sasvim realno, kao nedjeljivu sastavnicu života doseljeničke muslimanske populacije. Ti ljudi upravo putem vjere nemalo im nejasan strani svijet pokušavaju dokučiti i objasniti, te u vjeri, u teškim trenucima, pronalaze utjehu, nadu i poticaj.
Ponešto praznoga hoda, pokoji rijetki stereotip, malo patetike (poput npr. zaključnih riječi: "Ovo je Engleska ... možeš raditi što god poželiš") i gotovo potpun izostanak humorističnosti - malobrojne su zamjerke koje izrazito povoljan ukupni dojam o romanu tek neznatno smanjuju (pa uz ocjenu četiri svakako vizualizirajte i jedan plusić), a najkakvosniji je sastojak romana lako prepoznati u vrlo brižnoj i iznimno uspjeloj minucioznoj psihološkoj karakterizaciji likova, koje autorica konstantno podvrgava brojnim emocionalnim burama, te čestim mijenama raspoloženja ali i stavova.
S obzirom da se radi o debitantskom djelu, prilično je neočekivana i nemalog divljenja vrijedna – nesumnjiva zrelost autorice, između ostalog očitovana i u snažnoj ljubavi što je ona naspram svojih karaktera ćuti, a što se ponajviše ističe u slučaju lika Nazneeninog muža. Njegove od početka evidentno uzaludne, ali uporne “edukativne” napore i komični kvazinitelektualizam, Monica Ali ni na trenutak ne ismijava niti karikira, nego ih suosjećajno vidi kao njegovo neumorno nastojanje i veliku želju da tu toliko mu nejasnu kulturu, u kojoj nikako nije “doma” niti je osjeća svojom, on napokon spozna i počne ju razumijevati.
Konačni rasplet, međutim, ne donosi i razrješenje sudbina, pa autorica namjerno otvorenim ostavlja svršetak svog romana, a kako bi likovi - kojima je s ljubavlju udahnula živote, te im na koncu dobrohotno otvorila i nove perspektive - svoje “bolje sutra” ipak (bez njezine, izvanjske pomoći), iznašli sami ...
(Napisao : Božidar Alajbegović, rujna 2004.)
komentiraj (3) * ispiši * #
KRITIKA : Tatjana Gromača - 'Crnac' (Durieux, 2004.)
utorak , 16.08.2005.
KRITIKA : Tatjana Gromača - 'Crnac' (Durieux, 2004.)
Roman “Crnac” vrlo se prepoznatljivo i logično nadovezuje na prethodni poetski, ali i novinarski rad Tatjane Gromače. Ta danas 33-godišnja Siščanka (koja već stanovito vrijeme obitava u Istri), 2000. godine veliku je pozornost privukla svojom debitantskom zbirkom poezije “Nešto nije u redu?” (Meandar, 2000.) čije je osnovno obilježje bilo jednostavan, izravan, jezgrovit i nenacifran, narativni poetski izričaj kojim se bavila vlastitom i urbanom svakodnevicom običnih malih ljudi, e da bi nam kratko nakon toga (a što čini redovito još i danas) na stranicama Ferala počela donositi reportaže o sličnim takvim ljudima, istih običnih skromnih, ili čak i vrlo otužnih sudbina; izbjeglice, prosjaci, pijanci, beskućnici... To su reportaže koje redovito odišu Tatjaninim osjetnim simpatiziranjem nesretnih ljudi s druge strane njezina pera, a time ujedno i
svjedoče o iznimnoj socijalnoj osjetljivosti te književnice.
Upravo je to ono što Tatjana Gromača sada još dodatno svojim romanom i potvrđuje, jer u “Crncu” ona ponovo minuciozno secira jednu vrlo depresivnu životnu svakodnevicu, ali ovoga puta - svoju, i svoje obitelji. Međutim, dok su njezine novinske reportaže redovito obilježene i ponekom joie-de-vivre iskricom koja bi frcnula iz pokoje duhovite replike ljudi s ruba kojima se bave (a kojima su i posvećene), ozračje je “Crnca” neprekidno krajnje pesimistično i depresivno.
Roman je to sastavljen od 138 kratkih poglavlja (od desetak redaka do stranice i pol) koji donose statične fragmente i izdvojene slike iz života junakinje (iskazi u Ja formi), dok tek poneke rijetke, ulančane tvore zaokruženi fabularni niz (pa možda nisu niti trebale biti razdvojene u samostalne cjeline nego su mogle tvoriti jedno poglavlje).
Prvom je polovicom knjige obuhvaćen period junakinjinog odrastanja i te stranice karakterizira autoričin infantilni, naivni pogled na mikrosvijet vlastitog djetinjstva, kao i na osobe koje je okružuju. No, zanimljivo je da Gromača takvo dječje očište zadržava i poslije, pri prikazu svojih studentskih i zrelijih dana, a time opisane događaje osjetno očuđuje te oni poprimaju i apsurdistička obilježja. Pri tome autorica izbjegava subjektivna emotivna uplitanja i piše vrlo distancirano; kratkim, jednostavnim i jezgrovitim rečeničnim sklopovima, događaje kao i svoje okružje Gromača opisuje dokumentarističkim postupkom, vrlo dojmljive autentičnosti (koja čak na momente zaziva i talijanski filmski neorealizam).
Kao što ni likove ne imenuje nego se ograničava na njihove primarne, uvjetno rečeno, uloge (otac, majka, nana, deda, mladić, ravnatelj ...) tako i opisane događaje autorica ni prostorno niti vremenski ne pozicionira, pa oni - iako vrlo prepoznatljivo naši (posebice oni ratni), i u rasponu od kasnih 70.-ih do sredine 90.-ih - na taj način poprimaju i univerzalna obilježja (te bi se lako mogli odnositi i na neke druge prostore i neka ranija (po)ratna vremena).
Određene bi paralele (npr. sumorni i pesimistični ugođaj, fragmentarna naracija) moguće bilo povući sa prozom Daše Drndić, ili pak reminiscencijskom prozom još jednog Siščanina - Miroslava Kirina (u njegovom “Albumu” ), ali Gromači ipak nedostaje nježnosti i nostalgije potonjeg, kao i fajterskog stava i buntovništva Drndićeve.
Međutim, jedno je svakako neupitno - dok je Tatjanina već spomenuta debitantska poetska zbirka u naslovu ipak još uvijek sadržavala i znak pitanja, da nešto nije u redu Gromača sada više uopće ne dvoji, jer ovim romanom sumornost, tegobnost i ispraznost života ona naprosto rezignirano konstatira.
(Napisao : Božidar Alajbegović, lipnja 2004.)
komentiraj (12) * ispiši * #
KRITIKA : Hari Kunzru - 'Impresionist' (Hena com, 2003.)
ponedjeljak , 15.08.2005.KRITIKA : Hari Kunzru - 'Impresionist' (Hena com, 2003.)
Već duži niz godina u Britaniji vlada trend visokotiražnih književnika podrijetlom s indijskog potkontinenta, koji su književnu scenu uvelike obogatili djelima prožetim multi-kulturalnim temama (dovoljno je spomenuti Rushdieja, nobelovca Naipaula, Kureishija ili Zadie Smith).
Hari Kunzru na krilima uspjeha prijespomenute Zadie Smith uletio je u sam epicentar rečenog trenda te je, i prije nego što je svoj roman-prvijenac Impresionist uopće dovršio, od svog nakladnika ni kriv ni dužan inkasirao predujam težak 1,25 milijuna funti.
To je naravno rezultiralo očekivanjima koja malo koja knjiga može ispuniti. No, i unatoč tome, Impresionist je uistinu impresivan literarni debi.
Radi se o prilično obimnom djelu (422 stranice), svojevrsnom pikarskom Bildungsromanu koji prati sudbinu čovjeka rastrzanog između svoje dvije polovice, indijske i britanske.
Pran Nath rađa se 1903. g. u Indiji kao rezultat slučajnog strastvenog susreta britanskog službenika i indijske djevojke. Nakon smrti oca završava na ulici te nasilno biva regrutiran za eunuha-transvestita, i tada po prvi (ali nikako ne i posljednji) put mijenja svoj identitet postajući Rukhsana, sa zadatkom da zavede pedofilski nastrojenog britanskog diplomata i tako stvori uvjete za njegovo političko ucjenjivanje. Iz te groteskne situacije Pran (pardon, Rukhsana) bježi u Bombay gdje ga udomljava škotski misionarski par te postaje Robert (Lijepi Bobby) i potajno radi kao svodnik. Tu polako otkriva onu svoju drugu – bijelu polovicu, i to mu otkriće u potpunosti mijenja život te se svim silama trudi poništiti indijsko podrijetlo u sebi i postati pravi Britanac. Upoznaje mladog britanskog bogataša Jonathana Bridgemana, čiji identitet nakon njegove brutalne smrti potpuno preuzima, te se sad kao Jonathan upućuje u Englesku. Tamo završava studij, zaljubljuje se u kćer slavnog antropologa i u svojstvu njegova pomoćnika odlazi u britansku koloniju u Africi...
Kao što vidimo radi se o romanu bremenitom događanjima; to su sve odreda vrlo živopisne situacije u kojima naš nesretni protagonist traga za svojim identitetom, višekratno mijenjajući uloge i utjelovljujući cijeli niz različitih osoba a da bi cijelo vrijeme ostao prazna ljuštura, bez svojega Ja. Pranov najveći talent je mimikrija, on kameleonski prihvaća sve zakone i konvencije kulture sastavnim dijelom koje žudno želi postati, pri čemu mu ne ostaje mjesta da razvije vlastitu osobnost i vlastiti karakter.
On svoje tamnoputo podrijetlo tako dobro prikriva i u svojoj kameleonštini toliko je uspješan da ga čak i njegova britanska djevojka napušta predbacujući mu da je “previše Englez – neizmjerno dosadan i konvencionalan”, da bi ga zamijenila sa – crncem! Upravo iz tog primjera, osim što je vidljiva autorska ironijska oštrina, proistječe i osnovna slabost ovoga romana, a koja se temelji na nemogućnosti empatije i identifikacije s junakom koji neprestano klizi i rasplinjuje se, poprimajući svako malo neki novi identitet. Pran u toj i svim svojim naknadnim inkarnacijama više ostaje simbolom nego punokrvnim karakterom, ali lako je moguće da je to bila i autorova intencija, jer da ipak zna provesti studiozniju psihološku karakterizaciju, Kunzru je dokazao na brojnim primjerima pobočnih likova.
Kunzru je iznimno vješt u oslikavanju živopisnih sporednih likova i urnebesno smiješnih, bajkovitih situacija u koje naš čovjek-kameleon upada; njegovo pripovijedanje bazira se na nizanju vrlo atraktivnog događajnog slijeda pri čemu čitateljevu pažnju osvaja i zadržava pomoću brojnih minuciozno oslikanih egzotičnih detalja i slikovitih epizodica koje predstavljaju prave male zabavne oaze. Tako je primjerice uistinu nezaboravna epizoda s hipohondričnim Pranovim ocem koji da bi se obranio od smrtonosne gripe uranja u kadu do vrha napunjenu sitno sjeckanim češnjakom, i tako - umire od trovanja. Jednako dugo pamtit ćemo i slikovit prikaz britanske dekadencije u halucinantnoj sceni lova na tigrove, bitno obilježenog masovnom dijarejom , kao i one urnebesne spiritističke seanse u Bombayu, uz još gomilu sličnih drugih vrlo pamtljivih fabularnih fragmenata.
No, treba naglasiti da i unatoč vrlo brojnim rukavcima priče i podzapletima koji prate brojne živopisne sporedne karaktere, osnovna pripovjedna nit koja slijedi sudbinu našeg Pran-Rukhsana-Bobby-Bridgeman junaka nikad se ne gubi iz vida, niti biva zanemarena.
Hari Kunzru neprestano inzistira na podsmješljivom prikazu arogantnih britanskih kolonizatora i njihovog licemjernog odnosa prema “niževrijednim ljudskim resursima”, ali pritom ne štedi niti indijsku povodljivost i njihov nagon za podčinjavanjem. No, to čini lepršavo i podrugljivo, uz osjetan zafrkantski štih, bez gorčine ili optuživanja, što je i razumljivo s obzirom na vremensku distancu s koje promatra britansko carstvo u odumiranju.
Kunzru je nauštrb isticanja zabavne komponente i atraktivnosti priče, možda pomalo i propustio naglasiti tragičnost sudbine kojom je naš kameleonski junak obilježen, te to pokušava ispraviti tek u zaključnoj, ozbiljnijoj afričkoj avanturi.
No to je svakako danak njegova neiskustva, i romanu-prvijencu to se nikako ne bi trebalo previše uzimati za zlo.
U svakom slučaju radi se o novoj nadi britanske literature čiji je rukopis egzotičan, živopisan, maštovit, vrlo zabavan i očuđujući.
Kunzru je svojevrsna novovjeka inačica E. M. Forstera, ali bez njegove inhibiranosti i suzdržanosti i s velikim primjetnim utjecajem magičnog realizma, pa s velikom dozom radoznalosti treba očekivati njegove slijedeće uratke.
A koliko će ih žurno iznjedriti možda ipak ovisi o dinamici trošenja onih na početku spomenutih 1,25 milijuna funti ...
(napisao: Božidar Alajbegović, listopad 2003.)
komentiraj (1) * ispiši * #
Daje se na znanje...
petak , 12.08.2005.Drago moje i odano čitateljstvo,
sa zadovoljstvom vas obavještavam kako od sutra, 13.08. pa sve tamo do 20.08. vaš Knjiški Moljac u društvu svoje ljepše i bolje polovice odlazi na zasluženi odmor.
Radi očuvanja privatnosti i izbjegavanja susreta sa hordama obožavatelja/ica, reći ću vam samo kako ćemo biti negdje na potezu između Splita i Dubrovnika...
No, zakinuti ni u kom slučaju, moji dragi čitatelji, biti nećete! Pripremio je Moljac za vas izbor iz svojih književnih kritika koje će se u dnevnom ritmu (od ponedjeljka, 15.08. do subote, 20.08.) pojavljivati na najdražem vam knjiškom blogu (ako postanje u budućnost proradi. Dariuse!?!)...
Znatiželjnima evo spiska knjiga koje na odmor sa sobom nosim, a što će od toga biti pročitano, saznat ćete po povratku :
- Audrey Niffenegger : Žena vremenskog putnika
- Milko Valent : Playstation, baby
- Jonathan Lethem : Tvrđava samoće
- Martin Amis : Londonska polja
- G.G.Marquez : Zla kob
So long... i nemoj da (me) ne čitate dok me nema...
P.S. Do kraja današnjeg dana (najkasnije sutra) na stranicama kulture tjednika Nacional www.nacional.hr/kultura biti će objavljena moja kritika romana 'Kuća njene majke' Jurice Pavičića, pa, koga zanima, nek' klika i nek' čita... i nek' komentira koliko mu drago. Odgovori slijede nakon 20.08.
komentiraj (8) * ispiši * #
INTERVJU : Nenad Rizvanović
četvrtak , 11.08.2005.Intervju s Nenadom Rizvanovićem, kojeg je vodila Đurđica Čilić Škeljo, prenosim sa web sajta Ripperovih Pipsa
Godinama si bio novinar, jedan si od utemeljitelja pokojnog FAK-a, autor si jedne zbirke priča i jednog romana, danas radiš kao urednik u izdavačkoj kući VBZ. U kojem od tih poslova si najbolji, koji si najuspješnije obavljao?
Pa to mi je stvarno teško reći. Svaki od tih poslova bio je specifičan i u svima sam manje ili više uživao. Ipak najradije se sjećam kad smo 1992. Tomica Čadež, Robert Perišić, i ja pokrenuli časopis Godine. Nismo, nažalost, u ono doba od SC-a dobili pravu priliku, a nismo ni mogli jer su SC i onda držali hadezeovci, no strašno smo izgarali i za onih prvih par brojeva koji su izašli. Mislim da je to bio projekt u kojem sam najiskrenije sudjelovao, što nije ni čudno jer sam tada imao dvadeset i četiri godine. Čitav prvi broj je u ono gluho doba bio posvećen fenomenu multikulturalizma. Čini mi se da je baš taj časopis puno toga pokrenuo i anticipirao.
Od domaćih pisaca koji pripadaju mlađoj i srednjoj generaciji dosta vas je završilo u uredničkim foteljama. Edo Popović je u Sysprintu, ti u VBZ-u, Mraović je u POP&POP-u, Perišić je uređivao Getaldus... Je li to logičan razvoj događaja, kompormisno uhljebljivanje ili nešto treće?
Pa mislim da je najvažnija stvar da pisci u Hrvatskoj još uvijek ne mogu živjeti od pisanja, ili barem ne samo pisanje umjetničke proze i drame – o poeziji da i ne govorimo - pa traže poslove koji su bliski njihovim interesima. Nevjerojatno je pak da ministar Biškupić prevoditeljima daje nekakvu prevoditeljsku kuću na moru, a pisci ne samo da nemaju nikakvu kuću nego ih se čak ne šalje ni na stipendije. Ministar Biškupić očito misli da su za hrvatsku kulturu od pisaca važniji čak i prevoditelji. O likovnjacima, muzičarima i kazalištarcima i njihovim povlasticama da i ne govorim. Pisci su u Hrvatskoj jedina ugrožena kulturnjačka manjina.
VBZ je prva ozbiljnija izdavačka kuća koja je ušla u koprodukciju s novinskim izdavačem - prvonagrađeni roman na VBZ-ovom prošlogodišnjem natječaju «Koljivo», prodavao se uz Večernji list. Jeste li se pridružili «neprijatelju» kad se shvatili da ga ne možete pobijediti? Ili ste zapravo našli dobar način da nagrađeni roman dopre do šireg kruga čitatelja?
Mislim da je veliki uspjeh za našu nagradu da je realizirana u koprodukciji s Večernjim listom jer je ta nagrada smišljena da bi koristila samo piscu. Ne mislim da su novinski izdavači prirodni «neprijatelji» izdavaštva, novinsko izdavaštvo je samo logična posljedica tog tolikog priželjkivanog kapitalizma. Sada su najogorčeniji oni koji su nam pričali bajke o kapitalizmu i koji su nas uvjeravali da nam samo još malo nedostaje od kapitalističkog raja! Meni ih je sada dosadno slušati kako kukaju, što je logično jer su moja uvjerenja, eufemistički rečeno, «socijalistička». Ja nikada nisam mislio da će nam kapitalizam donijeti sladak život, nego samo nove muke i probleme.
Mnogi smatraju da je kiosk kao prodajno mjesto, a ne niža cijena, učinila knjigu dostupnijom, jer ljudi posežu za knjigom na kiosku, u Dioni ili Kauflandu bez kompleksa i imperativa da bi njihov ineres trebao podrazumijevati neko predznanje. Koliko ima istine u tome?
Možda, no mislim da je ipak stvar u tome da je knjižarska mreža tako slaba da se nije uspjela oduprijeti kiosk izdavaštvu. Načelno, kiosk je sasvim sigurno ponižavajuće mjesto za prodaju knjige, uz kondome i kaugume. Kiosk izdavaštvo će – ako se ovako nastavi - na kraju uništiti sve – i knjižarsku mrežu i distribuciju i izdavače. Ministar Biškupić za knjige i izdavaštvo nema baš nimalo smisla i to je tragedija. Najiskrenije mu želim da se i djela hrvatskih slikara – pogotovo onih njemu omiljenih - počnu prodavati na kioscima. Tada bi valjda shvatio poantu!
Otkako si postao urednikom u VBZ-u, u toj je izdavačkoj kući objavljeno mnoštvo izvrsnih knjiga. S druge strane, prati vas glas kuće koja ofrlje lektorira svoja izdanja, zarađuje na Coelhou, otrpili ste i opću prozivku zbog prijevoda Da Vincijevog koda... Kako se braniš od komplimenata i prigovora?
Pa istina je da u su i komplimenti bili raskošni kao i prigovori.
Da ne bude zabune, Coelha kao i Dana Browna svuda u svijetu objavljuju vodeći nakladnici, tako da Coelha u VBZ-ovom katalogu smatram isključivo nakladničkim uspjehom. Propusta je, dakako, bilo ali ima ih svugdje. Meni nije cilj sada upirati prstom i pokazivati propuste kod drugih jer to VBZ- u nije neka satisfakcija. No očito je da je na meti samo VBZ i da poslije recenzije prijevoda Da VIncijevog koda nisu uslijedile, kao što je to najavljivano, i recenzije prijevoda drugih nakladnika. Taj napad je očigledno naručen! O razlozima možemo zajedno nagađati. Mnogima se ne sviđa VBZ-ov nakladnički uspjeh. No, ponižavajuće je da su nas napali pikzibneri – jedna od tih harangašica je, molim vas, autorica glorificirajuće monografije o Borisu Mikšiću! S takvim polusvijetom se uopće ne želim nešto prepirati. Problem je jedino u tome da Pola ure kulture po tko zna koji put servisira kulturno podzemlje i da novinari rade priloge o knjigama koje nisu pročitali. Ponavljam po hiljaditi puta da taj prijevod uopće nije loš, a i pogreške iz prvih izdanja su popravljene. Svašta bi se o toj priči još dalo ispričati. Meni se ne da to više komentirati, mogu još samo reći da smo ostali zatečeni tim napadima i stupnjem mržnje, i da ćemo u novim eventualnim napadima reagirati neusporedivo drastičnije.
Tvojim dvjema proznim knjigama, zbirci priča «Trg Lava Mirskog» i romanu «Dan i još jedan», osim par recenzija i prikaza, uskraćena je bila velika pompa, komentari i osvrti po medijima kakvi su pratili objavljivanje knjiga drugih pisaca iz i oko FAK-a. Imaš li dojam da si time oštećen ili vjeruješ u opasku SP Novaka da si pisac dugog fitilja, odnosno da je vrijeme na tvojoj strani?
Zahvalan sam S.P. Novaku na opasci i toplo se nadam da je u pravu. Naravno nije mi svejedno to što moje knjige nisu bile komercijalno uspješnije, no one se nisu ni tako loše prodale kako bi se to, možda, iz vašeg pitanja moglo shvatiti.
Htio bih, na kraju, razriješiti samo jednu dilemu. Nisam ja – zajedno s Borom Radakovićem - FAK izmislio da bih promovirao sebe ili neke pisce. FAK je smišljen za zajedničko dobro i njega je uostalom i uništila ta strastvena individualna ambicija za tim jebenim uspjehom. Jedino što je FAK stvarno bio jest dobra unutarnja kolektivna emocija koja je poticala iskreni interes za literaturu danas. FAK nije smišljen kao mehanizam za pravljenje uspješnica. Dobro je da smo ga ukinuli jer ga je Kruno Lokotar očito kanio pretvoriti u propagandni stroj imbecilnih knjiga Vedrane Rudan, još imbecilnije Punoglavke i ne znam čega sve ne. U trenutku kad smo ga ukinuli FAK je već bio štetna kulturna pojava i za sve je bolje da ga više nema.
razgovarala: Đurđica Čilić Škeljo
Izvor : www.pipschipsvideoclips.com
komentiraj (5) * ispiši * #
NOVO : Nikica Talan - 'Suživot s Portugalom/Coabitacao com Portugal' (Hrvatsko filološko društvo, 2005.)
srijeda , 10.08.2005.Hrvatsko filološko društvo iz Zagreba u svojoj je biblioteci Književna smotra upravo objavilo knjigu Nikice Talana 'Suživot s Portugalom/ Coabitacao com Portugal'.
Riječ urednice
Knjiga uglednog hrvatskog stručnjaka za portugalsku književnost Nikice Talana sastavljena je od luzitanistickih radova koji u prvome redu problematiziraju dodire dviju kultura - hrvatske i portugalske. Autor pritom pod portugalskom kulturom ne podrazumijeva samo civilizacijske tekovine unutar granica Portugala, nego i zbivanja u bivšim portugalskim kolonijama, dale "stanje" cijeloga luzofonog svijeta, u kojemu najistaknutije mjesto ima Brazil. U tom kontekstu Talan se u širem kulturološkom obuhvatu bavi poviješcu fado-pripovijetke, utjecajem Biblije na portugalsku i brazilsku književnost, poviješću brazilskog romana, poetikama najistaknutijih literarnih osobnosti (Vieira, Saramago, Amado, Pessoa, Castro) te suvremenim književnim pojavama. Osobito su zanimljivi prilozi koji se tiču prožimanja dviju kultura, hrvatske i portugalske.
To su:
- Portugalski prijevod Marulićeve Institucije s osobitim obzirom na poglavlje "O gajenju istine i izbjegavanju laži",
- Hrvatska kroz kulturu: Dani hrvatske kulture u Portugalu te
- tekstovi na portugalskom koji dotiču aktualne hrvatske književne i kulturne teme.
U dijelu knjige koji je na portugalskom nalaze se i prijevodi iz starije i novije hrvatske književnosti (od Hasanaginice do poezije Ivana Goluba), koji informativno i nadasve stručno upućuju portugalskog čitatelja na hrvatsku kulturu. Usprkos visokoj stručnoj razini, knjiga nije dosadna, već je pisana zanimljivo i s velikim zanosom.
Irena Lukšić, urednica biblioteke Književna smotra
komentiraj (0) * ispiši * #
20doasa
utorak , 09.08.2005.20doasa ime je bloga Maria Brkljačića kojega čitati možete naravno na adresi http://20doasa.blog.hr.
A tko je sad taj Mario, pitate se, slutim...
Mario Brkljačić rođen je 1966. u Zagrebu, objavljivao u Godinama novim, Quorumu, Republici, Vijencu, g.a.m.a.d.u. i Konturi.
Nagrađen na FAK-ovom natječaju za kratku priču, a 2004. godine na natječaju zagrebačkog SC-a nagrađen za najbolju debitantsku potesku zbirku Gledaj me u oči , nakon koje je na D.P.K.M.-uobjavio još dvije zbirke : Nikad nije plesao pogo i Muha u juhi.
Vrijedan mladac, nema šta!, priznat ćete...
No to još nije sve, jer Mario na svom blogu 20doasa osim svoje poezije odnedavno u nastavcima objavljuje i roman, koji, kako kaže, ima izdavača ali isti za njega ne želi autoru isplatiti honorar. Roman se zove Crna čokolada, i nemoj netko da ga ne čita... u nastavcima... na Mariovom blogu
komentiraj (2) * ispiši * #
Antoaneti Klobučar nagrada za najbolju dječju knjigu na esperantu 2005
'Priče ispod kreveta' osječke književnice Antoanete Klobučar proglašene su na ovogodišnjem 90. svjetskom kongresu esperantista u Vilniusu najboljom dječjom knjigom na esperantu za 2005. godinu, priopćio je Hrvatski savez za esperanto.
Ta je knjiga jedinstveni obiteljski projekt jer prevoditelj na esperanto je autoričin suprug Davor Klobučar, a knjigu je ilustrirala njihova kći Ana Klobučar.
Jedna od pripovijetki već je s esperanta prevedena na perzijski jezik.
Ta zbirka pripovijetki o životinjama na esperantu je objavljena pri Matici hrvatskoj Osijek 2003., a esperantsko izdanje godinu kasnije tiskalo je osječko Esperantsko društvo Liberiga Stelo.
Hrvatski savez za esperanto istu je nagradu dobio 1999. za esperantsko izdanje "Čudnovatih zgoda šegrta Hlapića" Ivane Brlić Mažuranić, a za prijevod Maje Tišljar.
Ta je knjiga prema esperantskom predlošku u medjuvremenu doživjela japansko i perzijsko izdanje, a priprema se i kinesko.
komentiraj (1) * ispiši * #
Novi broj 'Fantoma slobode' (1/2005.)
ponedjeljak , 08.08.2005.
Izdavačka kuća Durieux u suradnji s Art radionicom Lazareti iz Dubrovnika upravo je objavila novi broj književnog časopisa Fantom slobode (1/2005).
Tematska težišta broja 1/2005 podijeljena su u blokove:
- Recycle bin - proza i poezija Veselina Gatala, Damira Uzunovica, Igora Klikovca, Karla Nikolica, Maše Kolanović i Dalibora Šimprage
- Nacionalni dramoletto - dramski tekstovi Andreja Nikolaidisa, Faruka Šehića, Ahmeda Burića, Ivice Đikića i Borisa Becka
- Niko - pjesme studenata Komparativne književnosti posvećene nogometnoj zvijezdi Niki Kranjčaru
- Mikrokozmi - proza i poezija Miljenka Jergovića, Željka Kipkea, Ivice Đikića, Dalibora Šimprage i Faruka Šehića
- Cvitkovič - poezija slovenskog redatelja, scenarista i glumca Jana Cvitkoviča
- Mala tajna velikog majstora kuhinje - tekstovi Drage Glamuzine i Zorana Ferića
- Muška fantazija - odabrana poglavlja iz autobiografsko-esejističke knjige o nogometu Vrata u svijet njemačkog sociologa i pisca Klausa Theweleita
- Franci News - poezija Francija Blaškovića
- Hall of fame - poezija Czesłava Miłosza, proza Andrzeja Stasiuka, Harryja Mulischa i Jane Bowles
- Razgovor: Bogdan Bogdanović - intervju Borisa Pavelića s beogradskim umjetnikom u egzilu
- Crna kronika - tekst Vladimira Arsenijevića i pjesma Nenada Rizvanovića o Srebrenici, te studija talijanskog znanstvenika Erica Gobettija o ustašama u Italiji prije Drugog svjetskog rata
- Pozdrav prijatelju - in memoriam Borislavu Vujčiću pišu Rade Šerbedžija, Velimir Visković, Predrag Lucić i Miljenko Jergović
U bloku s konceptualnom umjetnošću Dokumentacija, kojeg uredjuje Slaven Tolj, objavljene su fotografije Venecije Marka Ercegovića, uz njegove fotografije radova hrvatskih umjetnika izloženih u nacionalnom paviljonu na 51. venecijanskom bijenalu.
Uz ovaj broj Fantoma slobode svaki kupac na dar dobija i novi CD grupe Gori Ussi Winnetou .
komentiraj (2) * ispiši * #
Blogov kolac i još ponešto...
Darko Macan?!? Ne pale se lampice? Sram vas bilo da vas bilo...
One zaboravljive (da ne kažem, neinformirane) među vama podsjetit ću kako se iza spomenutog imena krije jedan od gurua hrvatske SF scene ali i devete umjetnosti u Rvata.
Darko Macan, naravski, ima i svoj blog, kojega, ako još niste, čitati svakodnevno morate!, a naći ćete ga na adresi http://mcn.blog.hr, pod imenom Blogov kolac, klikom na onaj tamo link na desnoj strani. (Ne, ne, ne gledaj na tu stranu! Desna je ova druga, ova kojom drk... i kopaš nos, majmunu jedan!!!)
Na Blogovom kolcu Darko objavljuje svoje prikaze stripova, ali i knjiga, a posebna je zanimljivost to što najveći dio knjiga (uglavnom SF žanr) o kojima Macan piše još nije preveden na hrvatski.
Osim toga, Darko je i pokretač Q strip bloga ((http://qstrip.blog.hr)što je "čudesna web-inačica još čudesnijeg te kultnog (istoimenog da i ne spominjem) strip-časopisa kojeg (u obje inačice) uređuje, a tko drugi doli Darko Macan!!!". Radi se, po mom skromnom mišljenju, o jednom od najbolje dizajniranih domaćih blogova kojega u svakodnevnom ritmu, Darko Macan (with a little help of some friends) ispunjava vijestima iz devete umjetnosti i taj blogić predstavlja prekrasnu oazu za svakog ljubitelja stripa, sa mnoštvom linkova na web stranice domaćih strip artista...
Eto, dvije nove destinacije za sve ljubitelje stripa i književnosti... sad znate što vam je činiti!
komentiraj (5) * ispiši * #
KRITIKA : razni autori - 'Libido.hr' (Nacional/Naklada MD, 2002.)
subota , 06.08.2005.KRITIKA : razni autori - 'Libido.hr' (Nacional/Naklada MD, 2002.)
U proljeće 2001. godine politički tjednik Nacional i književni časopis Quorum pokrenuli su projekt kojim pozivaju autore na pisanje erotskih priča. Odaziv je bio neočekivano velik (pristiglo je više od stotinu priča), od kojih su 32 objavljivane u Nacionalu, a najboljih 23 upravo je ukoričeno u zbirci naslova Libido.hr, koju zajednički objavljuju Nacional i izdavačka kuća Naklada MD.
Od 23 u zbirci zastupljena autora većina je iz tzv. fakovske generacije, ali prisutni su i mlađi, još neafirmirani autori na čije prvijence još čekamo (poput Ležaje i Toplaka), ali i književne starine kao npr. Mirko Kovač, a pomalo iznenađuje i uspješan transfer u prozu nekih dosad isključivo po pjesničkim uratcima poznatih imena, poput Pintarića, Hercega i Rešickog.
Nakon čitanja cjelokupne zbirke stječe se dojam da je većina autora igrala na kartu provokacije, jer priče temu erotike i seksa obrađuju na prilično pomaknut način, pa tako u njima ne manjka voajerizma, masturbacije i grupnog seka, ali niti pedofilije, homoseksualnosti, incestuoznog seksa, pa čak i nekrofilije.
Priče se kreću od nevinijih u kojima je erotika samo blago naznačena ili se tek naslućuje i u kojima nema eksplicitnih opisa seksualnog čina (Mlakić, Mićanović), do onih sa tvrđim, hard core pristupom erotskoj tematici, koje povremeno zalaze i u okvir pornografije (Valent, Radaković, Toplak). Neki od autora pokušali su svoje erotske priče kontekstualizirati suvremenim tehnikalijama koje kod njih postaju sredstvo kojim se stiže do željenog seksualnog vrhunca, pa tako Valentovi ljubavnici preferiraju cyber-sex putem e-mail poruka, dok Hercegovi upražnjavaju SMS-seks. U zbirci su prisutne i dvije autorice od kojih je uspjelija priča Martine Aničić u kojoj je riječ o nezadovolj(e)noj ženi koja planira napustiti ljubavnika, dok mi se čini da Mima Simić uvrštenje u zbirku svoje priče prije može zahvaliti činjenici što tematizira lezbijsku ljubav nego kvaliteti svoga rukopisa, vjerovatno zbog želje sastavljača zbirke da bude zastupljena i ženska inačica homoseksualnosti.
Inače, dotična priča M.Simić, kao i one od Kovača i Ležaje smatram najmanje uspjelima, iako se najmlađem autoru u zbirci (Alen Ležaja) treba priznati maštovitost prerade biblijske priče o Juditi i Holofernu.
Među najuspjelije svakako spada priča, po erotsko-seksualnoj tematici već prilično iskusnog Radakovića, kod kojega se radi o djevojci koja putem mobitela prijateljici opisuje homoseksualni čin dvojice muškaraca u automobilu, koji krvavo skončava, a kojim se ona voajeristički naslađuje iz prikrajka. Eksperimentalnim proznim pristupom vrlo ugodno iznanađuje Alem Ćurin, inače autor ilustracija u tjedniku Feral Tribune u priči o jebežljivom svećeniku i pedofiliji sklonoj osnovnoškolskoj učiteljici, a najduhovitiji je Šimpraga s andrej-puplinovskom ispovjednom pričom o gubitku nevinosti, napisanoj slengovskim zagrebačko-kvartovskim žargonom, velikog komičnog naboja, uz neočekivani finalni obrat.
Ipak, vrhunac zbirke očekivano je kvalitetna priča Zorana Ferića, našeg maga kratkometražne proze, koja predstavlja svojevrsni mischung erosa i thanatosa, s primjetnim filmofilskim referencijama na Kusturičinu Dolly Bell, i sa za njega već karakterističnim naslagama morbidnosti i groteske, ali i sjetno-nostalgičnim reminiscencijama na dane odrastanja. Josip Mlakić također ne iznevjerava očekivanja pričom ponovo smještenom u epicentar ratnog vihora gdje erotski naboj izbija iz prizora žene koja pere kosu unutar ruševne kuće, kradom promatrana od nepoznatog joj vojnika, dok se Rade Jarak umješno parodijski poigrava sportsko-nogometnom potentnošću, kako na travnatom tako i na terenu bračne ložnice, koji su po njemu neraskidivo povezani, nažalost, jedan nauštrb drugoga.
Iz zbirke je evidentno da hrvatska književna scena obiluje autorima koji ne prezaju svoje rukopise impregnirati sočnijim sadržajem čime naša književnost dobija na svježini, ali i atraktivnosti, za što su većinom zaslužni pripadnici mlađeg, svježeg naraštaja čije su dinamične, urbane proze sklone ironijskom odmaku i groteski, uz velike naslage humora, nerijetko se koristeći žargonskim izričajem, ali i s osjetnim dozama žestokog erotizma, često na rubu pornografije.
(Napisao : Božidar Alajbegović, studeni 2002.)
komentiraj (17) * ispiši * #
ANKETA
petak , 05.08.2005.Moram priznati da mi se na veseljka popelo licemjerje mnogih koji već tjednima pljuju po ergeli domaćih pisaca koji su se "prodali" Jutarnjem pa svoje nove romane distribuiraju po kioscima...
Ako netko ima razloga za negodovanje, to su onda izdavači (posebice Tomićev, Ferićev i Jergovićev, ostatak ekipe ionako ne postiže ne-znam-kakvu tiražu). No, i njih to možda ponuka da ubuduće razmisle o povećanju autorskih honorara, ako uopće prežive navalu Profila i kolektivni transfer brojnih domaćih imena na njihovu listu. Knjižare nećemo oplakivati jer oni ionako imaju navadu izdavačima ne isplaćivati ono malo prodanih knjiga...
Moje je mišljenje da su ljubitelji domaćega štiva (manijaci poput mene) u svakom slučaju na dobitku - u kratkom će roku, za nisku cijenu, dobiti pregršt novih romana nekih od najpotentnijih domaćih pisaca.
Kako je blogovski univerzum prepun još neafirmiranih pisaca (uvjerite se na B.O.R.G.-u) koji još čekaju svoje prvo ukoričenje, iste pozivam da se u rubrici komentara osvrnu na ovu temu i ISKRENO odgovore da li bi voljeli da im knjiga putem kioska dođe do par tisuća čitatelja ili im je draže da putem knjižara postignu nakladu od stotinjak prodanih primjeraka?
Nekako slutim da će licemjerje prštati na sve strane... a možda se i varam, tko zna, svašta je moguće...
P.S. Samo pliiiz, poštedite me patetike tipa "čuj, prva mi je pa bih volio da ipak bude onako "prava", "normalna", tipa knjižare, knjižnice i to..." !
komentiraj (12) * ispiši * #
NOVO : Elizabeth Kostova - 'Povjesničarka' (Algoritam, 2005.)
četvrtak , 04.08.2005.
Danas, 04.08. na kioscima bi se trebala pojaviti nova Glorija a u njoj kupon kojim ostvarujete 50,00 kn popusta na kupnju romana 'Povjesničarka' autorice Elizabethe Kostove. Knjiga je izašla u izdanju Algoritma (prijevod Damir Biličić, uvez tvrdi, 656 stranica, cijena 129,00 kn), navodno, samo dva mjeseca nakon svjetske premijere.
Riječ izdavača
Iz najmračnijeg doba europske povijesti potječe legenda o najokrutnijem vladaru srednjovjekovne Europe, legenda koja već stoljećima u jednakoj mjeri intrigira povjesničare, pisce i filmske redatelje, ona o vlaskom tiraninu Vladu Tepešu. S povijesnog gledišta Vlad Tepeš kriv je za smrt više od dvadeset tisuća stanovnika Vlaške i Transilvanije, u okviru pregovora završio je kao turski talac, poginuo je u bitci protiv Turaka, ili ga je pak slučajno ubio netko od njegovih ljudi. No Vlad Tepeš sasvim sigurno nije bio vampir. To, dakako, tvrde povjesničari. Praznovjerna vjerovanja, narodne pjesme i pučka predaja stanovnika zemalja istočne Europe govore naravno, nešto posve drukčije.
Deset godina minucioznog povijesnog istraživanja, mnogo osobnog iskustva i putovanja zemljama o kojima piše bili su potrebni Elizabeth Kostovoj kako bi završila svoj roman prvijenac, za koji je još na sveučilištu u Michiganu dobila nagradu za “roman u nastajanju”. Eruditski stil, potresna ljubavna priča i avantura od koje zastaje dah, pretvorili su Povjesničarku u najčitaniji hit godine.
Kompleksna radnja ovog romana smještena je gotovo čitavim dijelom u područjima istočne Europe, koja su od srednjeg vijeka sve do današnjih dana natapana krvlju i mučena ratovima pa se jedan dio događa i u Zagrebu i Dubrovniku.
Kada šesnaestogodišnjakinja u bogatoj knjižnici svojega oca pronađe dobro skrivenu knjigu i hrpu požutjelih pisama koja počinju riječima “Moj dragi i nesretni nasljedniče”, počet će potraga najopskurnijim putovima povijesti, utemeljena na činjenici toliko apsurdnoj koliko i mogućoj: Drakula, krvožedni Vlad Tepes je živ.
Vođena vještom spisateljskom rukom Elizabeth Kostove, priča se istovremeno razvija u tri smjera, u tri različita razdoblja: tridesetih godina prošlog stoljeća, profesor Bartolomew Rossi, nakon što mu je maštu i povjesničarski duh zaokupila neobična knjiga, krenuo je u potragu za Drakulom. Neobični, krvavi događaji ubrzo će ga natjerati da odustane, sve dok dvadeset godina kasnije istu knjigu ne pronađe Paul, njegov student. Ubrzo nakon toga, Rossi misteriozno nestaje, a Paul i Rossijeva kći Helen pokušat će riješiti zagonetku. Treći pripovjedni niz počinje dvadeset godina kasnije – nekadašnji student sada je ugledni diplomat, a sudbonosnu je knjigu pronašla njegova kći. Paul je nestao, ostavivši neshvatljivu poruku: “Otišao sam pronaći tvoju majku.” Majku koja je mrtva već dvadeset godina!
Elizabeth Kostova diplomirala je na sveučilištu Yale, a magistrirala na sveučilištu Michigan, gdje je dobila nagradu Hopwood za “roman u nastajanju”.
Knjiga se može kupiti u svim boljim knjižarama i prodavaonicama Superkonzuma.
Trajanje akcije je od 04.08.2005. do 23.09.2005.
Zadnji tjedan akcije autorica će gostovati u Hrvatskoj i to :
16.09.'05. Zagreb
18.09.'05. Dubrovnik
19.09.'05. Split
20.09.'05. Pula
21.09.'05. Varaždin
22.09.'05. Osijek
Točna mjesta promocija slijede naknadno...
komentiraj (4) * ispiši * #
'Nori poštarji vstopajo v mesto'
U izdanju ljubljanskog nakladnika Društvo Apokalipsa, a uz potporu hrvatskog Ministarstva kulture, objavljena je antologija suvremene hrvatske poezije "Nori poštarji vstopajo v mesto" (Ludi poštari ulaze u grad), koju su uredili Jurij Hudolin i Nenad Rizvanović.
Urednička je namjera bila slovenskoj publici predstaviti hrvatske autore, kako u slovenskom prijevodu, tako i na hrvatskom nestandardnom jeziku - narječjima, novim kovanicama i sličnom.
Iako je slovenska čitateljska publika posljednjih petnaestak godina kroz nekoliko antologija upoznata sa suvremenom hrvatskom poezijom, prilikom odabira autora za "Nori poštarji vstopajo v mesto" nevažna je bila njihova dob i "klanska" pripadnost, a glavna je odrednica bila jesu li i u kojoj mjeri obilježili hrvatsku poeziju između 1990. i 2003., istaknuo je urednički dvojac.
Tako su u antologiji svoje zasluženo mjesto, prema ocjeni urednika, dobili Tatjana Gromača, Mile Stojić, Milan Milišić, Tomica Bajsić, Boris Maruna, Miljenko Jergović, Danijel Načinović, Jakša Fiamengo, Tahir Mujčić, Evelina Rudan, Danijel Dragojević, Drago Glamuzina i Sinan Gudžević.
Izvor : Hej.hr
komentiraj (1) * ispiši * #
NOVO : Raymond Carver - 'Kratki rezovi' (V.B.Z., 2005.)
srijeda , 03.08.2005.U novopokrenutoj VBZ-ovoj biblioteci "Historijska čitanka Miljenka Jergovića" osim na ovom mjestu već predstavljenog romana 'Hodža Strah' Deviša Sušića izašla je i zbirka priča Raymonda Carvera 'Kratki rezovi'.
Urednik biblioteke Miljenko Jergović knjigu predstvalja sljedećim riječima :
Raymond Carver je pisac lokalnih, jasno naznačenih ambijenata, malih i čmernih gradova do kojih nikada nećemo stići, ali nam se ipak čine nekako poznatim. Možda ih znamo iz filmova, a možda smo ih nekako doživjeli, iako u njima nismo bili. Ta jasna ambijentiranost, to potpuno svođenje ljudske tragedije na jedno određeno mjesto koje nikako ne može biti neko drugo, na jednu ulicu, jedan bar i jedan iznajmljeni proleterski stan, važan je element Carverove pripovjedačke magije. A možda i nekakva pouka piscima za koje se govori da je na njih utjecalo čitanje njegovih priča.
U doba kada je Robert Altman snimio Kratke rezove, Carver je bio na vrhuncima svoje planetarne popularnosti, a u nas je rat došao svome kraju. U tom ratu je, većinom, sudjelovala i ginula generacija rođena između 1960. i 1970. Među mrtvim vojnicima bilo je onih koji su voljeli Raymonda Carvera. Poznavao sam jednog. Poginuo je u rovu kod ulaza u grad. Film se jako svidio onima koji Carvera nisu prethodno čitali. Postao je važan i nekim starijim, i nekim mlađim generacijama. Izvornim karverovcima, onima koji su pisca čitali od vremena prvotiska u Quorumu, film Kratki rezovi bio je nešto drugo. Možda čak i razočarenje. Osobno sam zavolio Altmanovo čitanje i gledanje ovih priča...
Miljenko Jergović
komentiraj (2) * ispiši * #
Natječaj za kratku priču
Književni časopis Libra libera iz broja u broj organizira natječaje za kratku priču na zadanu temu. Isti je slučaj i s brojem koji izlazi na jesen, a od vas se ovoga puta traži da napišete priču na temu zvijezda i zvjezdica u Rvata (odnosno Celebrityja).
"Celebrity može biti stvaran/na ili izmišljen/a, bitno je da priča u nekom aspektu spominje neku zvijezdu ili zvjezdicu" poručuju iz uredništva te napominju kako priče moraju biti duge do 15 kartica (12 000 znakova), a objavljeni tekstovi se honoriraju po cjeniku časopisa.
Rok za slanje : 20. rujan 2005.
Adresa: libra_libera@yahoo.com
Puno sreće!!!!
komentiraj (0) * ispiši * #
Štulićeva stihovana autobiografija nabavljiva i u Hrvatskoj!
utorak , 02.08.2005.
Da je Branimir Johnny Štulić objavio svoju stihovanu autobiografiju (u petnaestercu) to već znate. Knjiga se zove 'Smijurija u mjerama' i objavljena je u Beogradu (izd. Narodna knjiga, Beograd).
Budući da sam siguran kako interesenata za to štivo ne manjka, slobodan sam uputiti vas na Internet knjižaru Sveznadar putem koje spomenutu knjigu možete naručiti.
Cijena? Prava sitnica : 180,00 kn...
komentiraj (2) * ispiši * #
NOVO : Henry James - 'Okretaj zavrtnja' (Profil, 2005.)
Miles i Flora, dvoje siročadi, dobivaju novu guvernantu. Namijenio im ju je njihiv imućni stric, pod jednim jedinim uvjetom – da nova odgojiteljica baš nikada ne zatraži njegovu pomoć. Njezino početno oduševljenje dječjom dobrodušnošću, pristojnosti i izrazitom nadarenosti malo pomalo zamijenjuje sumnja u njihovu vješto prikrivanu opsjednutost duhovima. Iznenadno pojavljivanje nepoznata muškarca, za kojega ubrzo saznaje da je mrtav, potpuno ugrožava guvernantinu psihičku stabilnost… Kome se obratiti? Tko će joj povjerovati? kako i koga uopće obraniti od demonskih sila?
Potakavši brojne kritičare na posve različita tumačenja, priča je stekla status jedne od najpoznatijih ikada napisanih priča o sablastima te najkontroverzijeg djela Henryja Jamesa, književnika čije je majstorsko pripovjedačko umijeće na literarnoj sceni u posljednjih stotinu godina ostavilo neobično snažan trag te postalo sinonimom profinjenog, zavodljivog stila što izaziva strahopoštovanje i divljenje, pozivajući čitatelje na neprestan živ dijalog.
O autoru
HENRY JAMES (1843. – 1916.) američki romanopisac, pripovjedač, dramatičar, esejist i kritičar, pripada krugu najznačajnijih i najutjecajnijih književnika na prijelazu stoljeća. Rođeni Njujorčanin irskih i škotskih korijena predstavlja i snažnu poveznicu između dviju književnosti. Nastnaivši se 1876. godine u Londonu, u kojem će provesti iduća dva desetljeća, James stvara neka od svojih najboljih djela, primjerice Daisy Miller i Portret dame. Autor je dvadeset romana, stotinjak kratkih priča, desetak drama te brojnih eseja. Posljednju stvaralačku fazu obilježili su mu romani Krila golubice, Poslanici i Zlatna posuda.
Okretaj zavrtnja jedna je od najpoznatijih i najintrigantnijih priča o sablastima, koja ujedno savršeno odražava čar Jamesove pripovjedačke moći. Kako su joj mnogi književni kritičari pristupali sa potpuno različitih stajališta, obilježena je kao najkontroverznije Jamesovo djelo.
komentiraj (4) * ispiši * #
NOVO : Allan Hollinghurst - 'Linija ljepote' (Profil, 2005.)
ponedjeljak , 01.08.2005.
Profil je u biblioteci Profil proza upravo objavio roman 'Linija ljepote' dobitnika nagrade Booker 2004. godine Alana Hollinghursta.
U ljeto 1983. godine student književnosti, Nick Guest, primljen je na stan u londonski dom bogatog zastupnika u Parlamentu, gdje - zaokupljen životima članova obitelji Fedden i svojom osobnom fascinacijom ljepotom - biva uvučen u društvena dogadjanja 80-ih...
Hollinghurst majstorskom vještinom daje sliku društva, a jednakom lakoćom i razumijevanjem stvara nezaboravne i životne likove. Profinjenim i odmjerenim stilom, promišljenom i uravnoteženom kompozicijom romana, autor posve zaslužuje status jednog od najboljih suvremenih britanskih romanopisaca.
O autoru
Alan Hollinghurst rodjen je 1954. u Gloucestershireu. Studirao je, a potom predavao engleski jezik na Oksfordskom sveučilištu. Nekoliko je godina bio zamjenik urednika The Times Literary Supplementa. Dobitnik je nagrada Somerset Maugham Award i James Tait Black Memorial Prize za prozu, a 1994. je ušao u najuži izbor za nagradu Booker. Godine 1993. književni ga je casopis Granta proglasio jednim od najboljih mladih britanskih pisaca.
Alan Hollinghurst autor je romana The Swimming-Pool Library, The Folding Star i The Spell, a njegov najnoviji roman, Linija ljepote, dobitnik je nagrade Booker 2004. godine.
Djelo velikog britanskog stiliste u punoj zrelosti. Remek-djelo.
Observer
Izvanredno... tisuce savršeno iznijansiranih literarnih poteza.
Daily Telegraph
Alan Hollinghurst je na vrhuncu svoga stvaralaštva, a njegov majstorski ispripovijedan najnoviji roman, u ovome je trenutku najveci užitak koji pruža britanska proza.
Daily Telegraph
Gotovo je svaka rečenica stvar ljepote, a cijela knjiga ostaje užitak zauvijek. Roman bogate strukture kojemu je okosnica jedostavna ljudska istina... superelegantno i superjezgrovito djelo. Sunday Telegraph
Toliko iznimno profinjeno napisan roman da se na trenutke čini da bi mogao i bez radnje i bez likova postojati na razini čiste percepcije i konotacije. No, naravno, ne postoji kao takav. Štoviše, vrlo vješto opisuje društvo i dvosmisleni šarm bivanja njegovim clanom i kukavicom u gnijezdu. Ushićenje i zadovoljstvo romanom protežu se dalje od duhovitosti i gotovo dokumentarnog bilježenja stvarnosti, a nalaze se u autorovoj iznimnoj sposobnosti da razumije svijet koji promatra.
Sunday Times
Hollinghurst tematizira preljube, homoseksualnost, kokain, razdoblje Margaret Thatcher s toliko savršenim osjecajem za stil da se doima gotovo nevjerojatnim. Njegove su dvosmislenosti dotjerane i toliko slične životu.
Spectator
komentiraj (1) * ispiši * #
Biser dana
"Ne mogu vjerovati da netko nosi knjigu na more. Ja na moru ne čitam, već se kupam, sunčam i uživam u šetnjama. Mislim da ljudi koji čitaju na plaži imaju jako dosadan godišnji odmor."
Vlatka Pokos (TV Story, br. 29., 2005.)
Izvor : Šovinist
komentiraj (5) * ispiši * #