KRITIKA : Marko Luka Zubčić - 'In Ri' (Celeber, 2004.)
KRITIKA : Marko Luka Zubčić - 'In Ri' (Celeber, 2004.)
Godinu dana nakon 'Pučine sna' (romana kojega je napisao još kao 13-godišnjak) sada dobismo i novi roman jedva punoljetnog riječkog pisca, Marka Luke Zubčića. Odmah treba naglasiti kako su, u odnosu na prethodni roman, razvojni pomaci kod Zubčića očigledni, te je razvidno da se mladi autor pri pisanju nove knjige potrudio ne ponoviti manjkavosti prvijenca, ali mu je isto tako uspjelo i zadržati njegove najkakvosnije osobine.
Tako se In Ri ponovo može pohvaliti finom vremenski rascjepkanom strukturom, utemeljenom na filmskoj dramaturgiji i brzoj izmjeni kratkih poglavlja-sekvenci kojima naizmjenično pratimo zbivanja iz života velike grupe likova. Radi se o desetak riječkih tinejdžera s Gornje Vežice, kvartovskoj ekipi koju upoznajemo kroz njihova zajednička druženja i poprilično raskalašena tulumarenja.
Narativne su sekvence vremenski ispremiješane, a Zubčić motiv Anine (ponovne) neželjene trudnoće iskorištava da se vrati deset godina unatrag, u vrijeme kada se takva “nezgodica” Ani prvi puta desila, te nam kroz kratka, dinamična poglavlja naizmjence pokazuje “sada” i “jučer” mlade riječke kvartovske škvadre. Međutim, osim vremenskih, autor mijenja i pripovjedne perspektive pa tako u poglavljima naslovljenima “freeze” sveprisutnog sveznajućeg pripovjedača zamjenjuje glas jednog od likova (Binx) dok u poglavljima “rewind” radnju pratimo iz Svenova očišta, a u poglavljima “slow motion” zbivanja nam prepričava Čajo. Naravno, u tim sekvencama pripovijedanje u trećem licu zamijenjeno je prvim licem jednine spomenutih likova.
U liku Binxa, “ludoga pisca”, prepoznaje se autorov “alter ego” pa ne treba čuditi što se upravo u narativnim segmentima koje Binx prepričava ponovo pojavljuju ona mladenačka “filozofiranja” poznata nam iz Zubčićeva prvijenca, a koja je, baš kao i pretjerano razbacivanje citatima, u In Ri -u autor zatomio i sveo na podnošljiviju mjeru. No, pri kraju romana Zubčić si ipak daje oduška te se upušta u (istina, vrlo kratko) komentiranje predočenih zbivanja i iznošenje vlastitih stavova o životu, ali ovoga puta svoje riječi ne ubacuje u usta pojedinih likova nego poseže za metanarativnim postupkom.
I In Ri je baš kao i Pučina sna prepun referenci - od neizbježnih Tarantina i “Trainspottinga”, preko new brit-lita , J.T.Leroya i Larryja Clarka do “Kluba boraca”, Walter Hillovih “Ratnika podzemlja” i niza modernih rock i drum’n’bass bandova - koje, osim što ovaj generacijski roman dublje usidruju u suvremenost, svakako potvrđuju i dobar autorov ukus. Roman pršti od britkih dijaloga prepunih psovki, ulične spike i zajebantskih provala (“Čajo i ja smo ti kao oni ulošci Always. Junački ne puštamo ni vodu niti krv, a uvijek smo u pički materinoj”), a napisan je urbanim lokalnim riječkim idiomom (najprepoznatljivijim kod genitiva, dativa i akuzativa osobnih imena ili nadimaka – npr. “Borota”, “Čajotu” i sl.). Kod razgovora se često ne zna koji od likova koju lajnu izgovara, ali to uostalom nije niti važno, jer su dijalozi češće u funkciji uopćenog oslikavanja cjelokupne generacije nego radi karakterizacije konkretnog pojedinog protagonista.
Roman se sastoji od ukupno 100 kratkih poglavlja (uglavnom dužine jedne stranice), među kojima pronalazimo i nekoliko nedovoljno razrađenih epizoda (poput one o bježanju od kuće ili o dilemi pastele-flomasteri) koje kao da u romanu postoje samo da bi broj poglavlja dosegao rečenu stotku. Najveća zamjerka je ipak “angažiranje” prevelikog broja likova, pa autoru nije ostalo prostora da se s većom pažnjom usredotoči na nekoliko važnijih. Tako je na kraju samo jedan od njih (naravno, “ludi pisac” Binx) jasnije karakteriziran, a većina ih se utopila u masi i do kraja ostala blijeda, neprepoznatljiva i bez osobnosti.
Onirističku atmosferu iz prvijenca i izmještanje radnje izvan naših granica (pa čak i u nadrealno) Zubčić ovaj puta nadomješta veoma uvjerljivim dokumentarističkim prikazom života svoje generacije, “sada i ovdje”, pa je In Ri tako osim s književnog, veoma zanimljiv i sa sociološkog stanovišta. A taj naraštaj “do koske” ogrezao u razuzdanost i hedonizam, tu generaciju koja “sex, drogu i alkohol” intenzivno živi (pa se Zubčić uz brojne opise pijanki i drogiranja ne libi i eksplicitnih prizora seksa), uistinu, kako sam autor kaže, “možete osuđivati, prezirati, zgražati se nad njima. Možete suosjećati s njima, kao s neizlječivim bolesnicima. Možete ih sažalijevati, možda čak i voljeti. Ili možete biti jedan od njih. Sve možete. Osim biti ravnodušni”.