KRITIKA : Tatjana Gromača - 'Crnac' (Durieux, 2004.)


Roman “Crnac” vrlo se prepoznatljivo i logično nadovezuje na prethodni poetski, ali i novinarski rad Tatjane Gromače. Ta danas 33-godišnja Siščanka (koja već stanovito vrijeme obitava u Istri), 2000. godine veliku je pozornost privukla svojom debitantskom zbirkom poezije “Nešto nije u redu?” (Meandar, 2000.) čije je osnovno obilježje bilo jednostavan, izravan, jezgrovit i nenacifran, narativni poetski izričaj kojim se bavila vlastitom i urbanom svakodnevicom običnih malih ljudi, e da bi nam kratko nakon toga (a što čini redovito još i danas) na stranicama Ferala počela donositi reportaže o sličnim takvim ljudima, istih običnih skromnih, ili čak i vrlo otužnih sudbina; izbjeglice, prosjaci, pijanci, beskućnici... To su reportaže koje redovito odišu Tatjaninim osjetnim simpatiziranjem nesretnih ljudi s druge strane njezina pera, a time ujedno i
svjedoče o iznimnoj socijalnoj osjetljivosti te književnice.

Upravo je to ono što Tatjana Gromača sada još dodatno svojim romanom i potvrđuje, jer u “Crncu” ona ponovo minuciozno secira jednu vrlo depresivnu životnu svakodnevicu, ali ovoga puta - svoju, i svoje obitelji. Međutim, dok su njezine novinske reportaže redovito obilježene i ponekom joie-de-vivre iskricom koja bi frcnula iz pokoje duhovite replike ljudi s ruba kojima se bave (a kojima su i posvećene), ozračje je “Crnca” neprekidno krajnje pesimistično i depresivno.

Roman je to sastavljen od 138 kratkih poglavlja (od desetak redaka do stranice i pol) koji donose statične fragmente i izdvojene slike iz života junakinje (iskazi u Ja formi), dok tek poneke rijetke, ulančane tvore zaokruženi fabularni niz (pa možda nisu niti trebale biti razdvojene u samostalne cjeline nego su mogle tvoriti jedno poglavlje).

Prvom je polovicom knjige obuhvaćen period junakinjinog odrastanja i te stranice karakterizira autoričin infantilni, naivni pogled na mikrosvijet vlastitog djetinjstva, kao i na osobe koje je okružuju. No, zanimljivo je da Gromača takvo dječje očište zadržava i poslije, pri prikazu svojih studentskih i zrelijih dana, a time opisane događaje osjetno očuđuje te oni poprimaju i apsurdistička obilježja. Pri tome autorica izbjegava subjektivna emotivna uplitanja i piše vrlo distancirano; kratkim, jednostavnim i jezgrovitim rečeničnim sklopovima, događaje kao i svoje okružje Gromača opisuje dokumentarističkim postupkom, vrlo dojmljive autentičnosti (koja čak na momente zaziva i talijanski filmski neorealizam).

Kao što ni likove ne imenuje nego se ograničava na njihove primarne, uvjetno rečeno, uloge (otac, majka, nana, deda, mladić, ravnatelj ...) tako i opisane događaje autorica ni prostorno niti vremenski ne pozicionira, pa oni - iako vrlo prepoznatljivo naši (posebice oni ratni), i u rasponu od kasnih 70.-ih do sredine 90.-ih - na taj način poprimaju i univerzalna obilježja (te bi se lako mogli odnositi i na neke druge prostore i neka ranija (po)ratna vremena).

Određene bi paralele (npr. sumorni i pesimistični ugođaj, fragmentarna naracija) moguće bilo povući sa prozom Daše Drndić, ili pak reminiscencijskom prozom još jednog Siščanina - Miroslava Kirina (u njegovom “Albumu” ), ali Gromači ipak nedostaje nježnosti i nostalgije potonjeg, kao i fajterskog stava i buntovništva Drndićeve.
Međutim, jedno je svakako neupitno - dok je Tatjanina već spomenuta debitantska poetska zbirka u naslovu ipak još uvijek sadržavala i znak pitanja, da nešto nije u redu Gromača sada više uopće ne dvoji, jer ovim romanom sumornost, tegobnost i ispraznost života ona naprosto rezignirano konstatira.

(Napisao : Božidar Alajbegović, lipnja 2004.)