KRITIKA : Hari Kunzru - 'Impresionist' (Hena com, 2003.)

Već duži niz godina u Britaniji vlada trend visokotiražnih književnika podrijetlom s indijskog potkontinenta, koji su književnu scenu uvelike obogatili djelima prožetim multi-kulturalnim temama (dovoljno je spomenuti Rushdieja, nobelovca Naipaula, Kureishija ili Zadie Smith).
Hari Kunzru na krilima uspjeha prijespomenute Zadie Smith uletio je u sam epicentar rečenog trenda te je, i prije nego što je svoj roman-prvijenac Impresionist uopće dovršio, od svog nakladnika ni kriv ni dužan inkasirao predujam težak 1,25 milijuna funti.
To je naravno rezultiralo očekivanjima koja malo koja knjiga može ispuniti. No, i unatoč tome, Impresionist je uistinu impresivan literarni debi.

Radi se o prilično obimnom djelu (422 stranice), svojevrsnom pikarskom Bildungsromanu koji prati sudbinu čovjeka rastrzanog između svoje dvije polovice, indijske i britanske.

Pran Nath rađa se 1903. g. u Indiji kao rezultat slučajnog strastvenog susreta britanskog službenika i indijske djevojke. Nakon smrti oca završava na ulici te nasilno biva regrutiran za eunuha-transvestita, i tada po prvi (ali nikako ne i posljednji) put mijenja svoj identitet postajući Rukhsana, sa zadatkom da zavede pedofilski nastrojenog britanskog diplomata i tako stvori uvjete za njegovo političko ucjenjivanje. Iz te groteskne situacije Pran (pardon, Rukhsana) bježi u Bombay gdje ga udomljava škotski misionarski par te postaje Robert (Lijepi Bobby) i potajno radi kao svodnik. Tu polako otkriva onu svoju drugu – bijelu polovicu, i to mu otkriće u potpunosti mijenja život te se svim silama trudi poništiti indijsko podrijetlo u sebi i postati pravi Britanac. Upoznaje mladog britanskog bogataša Jonathana Bridgemana, čiji identitet nakon njegove brutalne smrti potpuno preuzima, te se sad kao Jonathan upućuje u Englesku. Tamo završava studij, zaljubljuje se u kćer slavnog antropologa i u svojstvu njegova pomoćnika odlazi u britansku koloniju u Africi...

Kao što vidimo radi se o romanu bremenitom događanjima; to su sve odreda vrlo živopisne situacije u kojima naš nesretni protagonist traga za svojim identitetom, višekratno mijenjajući uloge i utjelovljujući cijeli niz različitih osoba a da bi cijelo vrijeme ostao prazna ljuštura, bez svojega Ja. Pranov najveći talent je mimikrija, on kameleonski prihvaća sve zakone i konvencije kulture sastavnim dijelom koje žudno želi postati, pri čemu mu ne ostaje mjesta da razvije vlastitu osobnost i vlastiti karakter.
On svoje tamnoputo podrijetlo tako dobro prikriva i u svojoj kameleonštini toliko je uspješan da ga čak i njegova britanska djevojka napušta predbacujući mu da je “previše Englez – neizmjerno dosadan i konvencionalan”, da bi ga zamijenila sa – crncem! Upravo iz tog primjera, osim što je vidljiva autorska ironijska oštrina, proistječe i osnovna slabost ovoga romana, a koja se temelji na nemogućnosti empatije i identifikacije s junakom koji neprestano klizi i rasplinjuje se, poprimajući svako malo neki novi identitet. Pran u toj i svim svojim naknadnim inkarnacijama više ostaje simbolom nego punokrvnim karakterom, ali lako je moguće da je to bila i autorova intencija, jer da ipak zna provesti studiozniju psihološku karakterizaciju, Kunzru je dokazao na brojnim primjerima pobočnih likova.

Kunzru je iznimno vješt u oslikavanju živopisnih sporednih likova i urnebesno smiješnih, bajkovitih situacija u koje naš čovjek-kameleon upada; njegovo pripovijedanje bazira se na nizanju vrlo atraktivnog događajnog slijeda pri čemu čitateljevu pažnju osvaja i zadržava pomoću brojnih minuciozno oslikanih egzotičnih detalja i slikovitih epizodica koje predstavljaju prave male zabavne oaze. Tako je primjerice uistinu nezaboravna epizoda s hipohondričnim Pranovim ocem koji da bi se obranio od smrtonosne gripe uranja u kadu do vrha napunjenu sitno sjeckanim češnjakom, i tako - umire od trovanja. Jednako dugo pamtit ćemo i slikovit prikaz britanske dekadencije u halucinantnoj sceni lova na tigrove, bitno obilježenog masovnom dijarejom , kao i one urnebesne spiritističke seanse u Bombayu, uz još gomilu sličnih drugih vrlo pamtljivih fabularnih fragmenata.
No, treba naglasiti da i unatoč vrlo brojnim rukavcima priče i podzapletima koji prate brojne živopisne sporedne karaktere, osnovna pripovjedna nit koja slijedi sudbinu našeg Pran-Rukhsana-Bobby-Bridgeman junaka nikad se ne gubi iz vida, niti biva zanemarena.

Hari Kunzru neprestano inzistira na podsmješljivom prikazu arogantnih britanskih kolonizatora i njihovog licemjernog odnosa prema “niževrijednim ljudskim resursima”, ali pritom ne štedi niti indijsku povodljivost i njihov nagon za podčinjavanjem. No, to čini lepršavo i podrugljivo, uz osjetan zafrkantski štih, bez gorčine ili optuživanja, što je i razumljivo s obzirom na vremensku distancu s koje promatra britansko carstvo u odumiranju.

Kunzru je nauštrb isticanja zabavne komponente i atraktivnosti priče, možda pomalo i propustio naglasiti tragičnost sudbine kojom je naš kameleonski junak obilježen, te to pokušava ispraviti tek u zaključnoj, ozbiljnijoj afričkoj avanturi.
No to je svakako danak njegova neiskustva, i romanu-prvijencu to se nikako ne bi trebalo previše uzimati za zlo.

U svakom slučaju radi se o novoj nadi britanske literature čiji je rukopis egzotičan, živopisan, maštovit, vrlo zabavan i očuđujući.
Kunzru je svojevrsna novovjeka inačica E. M. Forstera, ali bez njegove inhibiranosti i suzdržanosti i s velikim primjetnim utjecajem magičnog realizma, pa s velikom dozom radoznalosti treba očekivati njegove slijedeće uratke.
A koliko će ih žurno iznjedriti možda ipak ovisi o dinamici trošenja onih na početku spomenutih 1,25 milijuna funti ...

(napisao: Božidar Alajbegović, listopad 2003.)