Godinama si bio novinar, jedan si od utemeljitelja pokojnog FAK-a, autor si jedne zbirke priča i jednog romana, danas radiš kao urednik u izdavačkoj kući VBZ. U kojem od tih poslova si najbolji, koji si najuspješnije obavljao?
Pa to mi je stvarno teško reći. Svaki od tih poslova bio je specifičan i u svima sam manje ili više uživao. Ipak najradije se sjećam kad smo 1992. Tomica Čadež, Robert Perišić, i ja pokrenuli časopis Godine. Nismo, nažalost, u ono doba od SC-a dobili pravu priliku, a nismo ni mogli jer su SC i onda držali hadezeovci, no strašno smo izgarali i za onih prvih par brojeva koji su izašli. Mislim da je to bio projekt u kojem sam najiskrenije sudjelovao, što nije ni čudno jer sam tada imao dvadeset i četiri godine. Čitav prvi broj je u ono gluho doba bio posvećen fenomenu multikulturalizma. Čini mi se da je baš taj časopis puno toga pokrenuo i anticipirao.

Od domaćih pisaca koji pripadaju mlađoj i srednjoj generaciji dosta vas je završilo u uredničkim foteljama. Edo Popović je u Sysprintu, ti u VBZ-u, Mraović je u POP&POP-u, Perišić je uređivao Getaldus... Je li to logičan razvoj događaja, kompormisno uhljebljivanje ili nešto treće?
Pa mislim da je najvažnija stvar da pisci u Hrvatskoj još uvijek ne mogu živjeti od pisanja, ili barem ne samo pisanje umjetničke proze i drame – o poeziji da i ne govorimo - pa traže poslove koji su bliski njihovim interesima. Nevjerojatno je pak da ministar Biškupić prevoditeljima daje nekakvu prevoditeljsku kuću na moru, a pisci ne samo da nemaju nikakvu kuću nego ih se čak ne šalje ni na stipendije. Ministar Biškupić očito misli da su za hrvatsku kulturu od pisaca važniji čak i prevoditelji. O likovnjacima, muzičarima i kazalištarcima i njihovim povlasticama da i ne govorim. Pisci su u Hrvatskoj jedina ugrožena kulturnjačka manjina.

VBZ je prva ozbiljnija izdavačka kuća koja je ušla u koprodukciju s novinskim izdavačem - prvonagrađeni roman na VBZ-ovom prošlogodišnjem natječaju «Koljivo», prodavao se uz Večernji list. Jeste li se pridružili «neprijatelju» kad se shvatili da ga ne možete pobijediti? Ili ste zapravo našli dobar način da nagrađeni roman dopre do šireg kruga čitatelja?
Mislim da je veliki uspjeh za našu nagradu da je realizirana u koprodukciji s Večernjim listom jer je ta nagrada smišljena da bi koristila samo piscu. Ne mislim da su novinski izdavači prirodni «neprijatelji» izdavaštva, novinsko izdavaštvo je samo logična posljedica tog tolikog priželjkivanog kapitalizma. Sada su najogorčeniji oni koji su nam pričali bajke o kapitalizmu i koji su nas uvjeravali da nam samo još malo nedostaje od kapitalističkog raja! Meni ih je sada dosadno slušati kako kukaju, što je logično jer su moja uvjerenja, eufemistički rečeno, «socijalistička». Ja nikada nisam mislio da će nam kapitalizam donijeti sladak život, nego samo nove muke i probleme.

Mnogi smatraju da je kiosk kao prodajno mjesto, a ne niža cijena, učinila knjigu dostupnijom, jer ljudi posežu za knjigom na kiosku, u Dioni ili Kauflandu bez kompleksa i imperativa da bi njihov ineres trebao podrazumijevati neko predznanje. Koliko ima istine u tome?
Možda, no mislim da je ipak stvar u tome da je knjižarska mreža tako slaba da se nije uspjela oduprijeti kiosk izdavaštvu. Načelno, kiosk je sasvim sigurno ponižavajuće mjesto za prodaju knjige, uz kondome i kaugume. Kiosk izdavaštvo će – ako se ovako nastavi - na kraju uništiti sve – i knjižarsku mrežu i distribuciju i izdavače. Ministar Biškupić za knjige i izdavaštvo nema baš nimalo smisla i to je tragedija. Najiskrenije mu želim da se i djela hrvatskih slikara – pogotovo onih njemu omiljenih - počnu prodavati na kioscima. Tada bi valjda shvatio poantu!

Otkako si postao urednikom u VBZ-u, u toj je izdavačkoj kući objavljeno mnoštvo izvrsnih knjiga. S druge strane, prati vas glas kuće koja ofrlje lektorira svoja izdanja, zarađuje na Coelhou, otrpili ste i opću prozivku zbog prijevoda Da Vincijevog koda... Kako se braniš od komplimenata i prigovora?
Pa istina je da u su i komplimenti bili raskošni kao i prigovori.
Da ne bude zabune, Coelha kao i Dana Browna svuda u svijetu objavljuju vodeći nakladnici, tako da Coelha u VBZ-ovom katalogu smatram isključivo nakladničkim uspjehom. Propusta je, dakako, bilo ali ima ih svugdje. Meni nije cilj sada upirati prstom i pokazivati propuste kod drugih jer to VBZ- u nije neka satisfakcija. No očito je da je na meti samo VBZ i da poslije recenzije prijevoda Da VIncijevog koda nisu uslijedile, kao što je to najavljivano, i recenzije prijevoda drugih nakladnika. Taj napad je očigledno naručen! O razlozima možemo zajedno nagađati. Mnogima se ne sviđa VBZ-ov nakladnički uspjeh. No, ponižavajuće je da su nas napali pikzibneri – jedna od tih harangašica je, molim vas, autorica glorificirajuće monografije o Borisu Mikšiću! S takvim polusvijetom se uopće ne želim nešto prepirati. Problem je jedino u tome da Pola ure kulture po tko zna koji put servisira kulturno podzemlje i da novinari rade priloge o knjigama koje nisu pročitali. Ponavljam po hiljaditi puta da taj prijevod uopće nije loš, a i pogreške iz prvih izdanja su popravljene. Svašta bi se o toj priči još dalo ispričati. Meni se ne da to više komentirati, mogu još samo reći da smo ostali zatečeni tim napadima i stupnjem mržnje, i da ćemo u novim eventualnim napadima reagirati neusporedivo drastičnije.

Tvojim dvjema proznim knjigama, zbirci priča «Trg Lava Mirskog» i romanu «Dan i još jedan», osim par recenzija i prikaza, uskraćena je bila velika pompa, komentari i osvrti po medijima kakvi su pratili objavljivanje knjiga drugih pisaca iz i oko FAK-a. Imaš li dojam da si time oštećen ili vjeruješ u opasku SP Novaka da si pisac dugog fitilja, odnosno da je vrijeme na tvojoj strani?
Zahvalan sam S.P. Novaku na opasci i toplo se nadam da je u pravu. Naravno nije mi svejedno to što moje knjige nisu bile komercijalno uspješnije, no one se nisu ni tako loše prodale kako bi se to, možda, iz vašeg pitanja moglo shvatiti.
Htio bih, na kraju, razriješiti samo jednu dilemu. Nisam ja – zajedno s Borom Radakovićem - FAK izmislio da bih promovirao sebe ili neke pisce. FAK je smišljen za zajedničko dobro i njega je uostalom i uništila ta strastvena individualna ambicija za tim jebenim uspjehom. Jedino što je FAK stvarno bio jest dobra unutarnja kolektivna emocija koja je poticala iskreni interes za literaturu danas. FAK nije smišljen kao mehanizam za pravljenje uspješnica. Dobro je da smo ga ukinuli jer ga je Kruno Lokotar očito kanio pretvoriti u propagandni stroj imbecilnih knjiga Vedrane Rudan, još imbecilnije Punoglavke i ne znam čega sve ne. U trenutku kad smo ga ukinuli FAK je već bio štetna kulturna pojava i za sve je bolje da ga više nema.

razgovarala: Đurđica Čilić Škeljo
Izvor : www.pipschipsvideoclips.com