Sretno!

Pleme

Uzela sam godišnji par dana i njih četvero par dana na druženje.
Balansiram između kreative, igre, redovitih zdravih obroka što mi je najvažnije i klope koju oni vole, urednosti i higijene. Ne spavam baš, jer ih redovito pokrivam, osluškujem disanje četiri male dušice u premalenom stanu...Crtamo, slažemo one najsitnije legiće, igramo križić kružić i vješala...
Po danu, u starijima osjećam nemir, potrebu za divljanjem, skakanjem, pa danas i sutra imamo isplaniran park, park, pa opet park, između spremanja jela i to, bar pet zdravih obroka. Sutra bi zato trebali otić po košarkašku loptu, ovdje ima super igralište sa dva koša.
Bor koji sam okitila, trusi se već kad ga pogledaš i to me totalno nervira. Bojim se da se jednostavno ne prevrne i molim Boga da to bude po danu, da nas ne isprepada noću, ako već mora biti..
Znam da pate, svatko na svoj način, zbog razvoda staraca, pa sam mekša, prijemčljiva za razgovor i razumijevanje, nesklona kažnjavanju.
Ne volim kad mi se odnos s njima pretvori u čisto patroniziranje- svijet je prepun opasnosti, uvijek mi je bilo draže uploviti u njihove svjetove. Tu su onda čista povjeravanja o svemu što ih tišti, prve simpatije, čudni prijatelji, neshvatljiv svijet odraslih.
Nabavila sam dva kreveta za napuhavanje, pa curka i ja spavamo u bračnjaku, najstariji na kauču, a izviđači evo i sada šuškaju kod svakog premještanja s boka na bok.

Htjela sam pleme, opjevala sam ga u pjesmi gdje ja, razgibanih bokova i tokova, ostavljam tragove svud po snježno bijelim pločicama i ko big mama, kuham salšu za svoju musavu dječicu..
Tu sam sliku tako jasno vidjela, da sam je ispisala na zidu i da se jednostavno morala dogoditi, koliko je to silna želja bila. Moram željeti i sanjati dalje. Moje mentalne slike čudesni su portali stvarnosti.

Vršnjakinje mi ili varaju muževe ili se rastaju ili su rastavljene, djeca su im već odrasla ali još nemaju svoje djece, a ja uvijek par koraka unaprijed, prije svih sam bila mama i sad sam već baka..pa ipak, čudno mi je kad me klinci tako zazovu u dućanu.
Nije samo meni- tete u dučkasu ne mogu doć k sebi od mog bakutanerstva, već me zamalo stariji sustiže u visini, a klinci me zezaju da ja svugdje imam prijateljice.

Sarma ala mama

Sarma al`a mama

U ovo doba, kad frižider postaje nekak smiješno premalen, a ti, mada sve više ličiš onoj lasti s fejsbuka, svejedno kuhaš i kuhaš, jer nikad ne znaš koji će li ti sve putnici namjernici doć u čestitare...dolazi vrijeme za -sarmu!
Ono kao, treba i povrća pojest malo, nekaj sa žlicom.
Nitko ne radi sarmu ko moja mama.
To kak ju moja Veročka začini, izvrti, začarobira, ostaje ipak njena mala tajna.
Napravila sam stotine sarmi, al nikad nisu tako slasne bile kao njene.
Pa je angažiram u pripremi. Asistiram pored nje ko vječni šegrt, prateći udbaški predano svaki njen pokret i trzaj. Riža najprije. Tek tolko da zabijeli smjesu. 100 g na 600 g. Dinstaš rižu pomno na kockicama dimljene slanine. Pa joj onda prišmajhlaš nježno soli, papra, slatke paprike. S drugim parom ruku već si usitnila luk, češnjak i s jajetom sljubila dvaput mljevenom meseku. Ona vruću rižu stavlja u meso...a ja naivno čekam da se ohladi. Očito ništa ne treba čekati. Odvajanje listova z(ž)elja. Svaki pri dnu ima zadebljanje koje pažljivo obrezuješ, pa svaki list odjednom dobije oblik lijepog, skladnog, kiselog srca. Motanje sarmica. To je sami vrhunac ovog obreda. Čini se lako..ali..sarmice moraju bit iste veličine, kako bi se sve jednako skuhale.
Kak si smotaš, tak buš jel!
E da..moje su sarme obično velike. Jedna dovoljna za cijeli dan. Mamine su male, prava mala remek- dijelca. Onak da ti sve žal jest. Smjesu stavlja po sredini, ko i ja, ali rola u suprotnom smjeru, zafrkne krajeve tak umjetnički, da joj se nikad nijedna ne razmota. A znamo da ništa tužnije nema pod kapom nebeskom od razmotane sarme. Zato sam tu kod rolanja bila ko pravi žbir.
-Kaj ti je Sunčana, kaj buljiš? Niš, niš.
Na dno velike zdjele stavlja rezano zelje, pa slaže svoje sarmice, pa opet zelje i suho meso..pred kraj stavlja zafrig ilitiga zapršku. To je tzv. touche svake dobre sarme. Da vam velim kako je radi, morala bih vas..jel.
Sad nadzirem kuhanje, perem suđe, cugam višnjevac, i mislim si kak je život zapravo jako sličan sarmi.

Prijelazi

U sjenci vrata, čudan miris
Na stijenci šalice nakon kave
Slova, jasna, velika
( ne čitam)
Na nebu ranom zorom
Ružičast preljev
kroz koji prolete
Ptice
Svaka sama u svom bespuću
Stolci nisu prazni
Na njima sjede oni dragi, kojih više nema tu
Življi, u bojama
Mama mijesi sa mnom vanil kiflice
Stavlja kuglice Heleninim prstima
Siniša mi crta velika raskršća
D. se smješka mojoj požrtvovnosti
Od svih tih prolaza sjenovitih
Branim se humorom
Pišem kao poeziju
Tražim i biram
Pjesme koje nećeš o Božiću
Izmišljam čežnju ljubavnu
Da se sakrijem boli od nemogućnosti
Svih tih dodira
Pa je prolijem s talogom u sudoper

Badnjak

Badnje jutro...i oblaci u svom vječnom putovanju...

Bez predumišljaja

Ritam zemlje

Iz zapadne su Afrike
Smijali bi se oko glave
Da nemaju ušiju
Dok bubnjaju
I to njihovo veselje je zarazno
Strast za ono što rade
Oči i zubi svjetlucaju
Naši ih pokušavaju slijediti
Mokri ko voda
Pratim ritam
Prvo potpeticama
( oni su bosi)

Uspostavljam vezu sa sobom
Na trenutke,
bokovi široki ko zemlja
U koje stanu sva moja djeca
I ja, svoje vlastito dijete
Noge napete, spremne pretrčati milje
Grlim kroz zrak rukama ko viticama
Sve svoje strahove
Ramenima ih plašim

Dođi, dođi, razbit ću te

Kad ti jednom više istinski
ne bude stalo
Do toga
Kako izvana izgleda
Tvoja borba za život
Okupat ćeš se u moru
Zdrave brige za sebe

I to će biti početak
One prave jednostavnosti
Za kojom si čeznula

Dvije riječi

Vidio si, stan bi te bio prihvatio.
I ja sam vidjela.
Odan je i brzo se veže.
Još je to neka nezgrapna ljubav, znam
Zgrada je izvana jako ružna, al unutra..
Sva mjesta imaju dušu
Ja imam
Kutak za anđele
Kutak za tijelo
Knjige

Mogli smo
Ima još mjesta
Kupiti mali bor
Mogli smo
Imati zaklon
Sviti gnijezdo lampica
Koje podsjećaju na mamine obraze
Na godine naše zaljubljenosti

Sve više shvaćam
Da čekam vlak na aerodromu
I sve više ti želim reći

Napuši se kurca
Samouvjereno

Vježbam to tiho i na poslu
Pred kompjutorom
S guštom onako napučim usta
Ujutro pred velikim ogledalom
Sanjarim kako sva prekrasna i svjetlucava
Kao vila
Odlazim izgovarajući ti
samo te dvije riječi

Kako voli Sarah

Ovo malo vječnosti prispjelo je niotkuda u naš zagrljaj i grlimo se njome, oblačimo je, jedući polako, svjesni da će proći brže od komete kojom se nadmeće svemir sa zvijezdama, sve zijevajuć' pritom.
Pune mi se oči suzama zbog prolaznosti za svih naših petnaest godina unaprijed,
trepnem li bit će poplava, pa se uzdižem na površinu jakim zaveslajima i pitam :
Zašto stavljamo cimet u štrudlu od jabuka, nije li to besmisleno kvarenje okusa ?
ili Zašto su brežuljci samo oko Pariza tako ljubičasti ?
Pogleda me iskosa, zbunjeno, svjestan da sam u dubini guslala do maloprije sasvim drugu pjesmu,
i da ovo pitam onako, bez veze, da pitam, kako bi zaustavili trenutak koji nam upravo izmiče pod prstima.

Oh, Sarah, nemoj...nemoj kvariti...

Ali znao je kako ću ga voljeti. Znao je.
Masnim papirom od peciva, pjesnički zagrižljivo. Prevelikom cipelom. Žuljem bolnim.
Osjetljivo na riječ. Slano kao more, trpko kao dud. Luđački.
Izlomljenim plesom, kao ružičast oblak iskrivljenim gležnjem,slomljenom porculanskom žličicom,
opuštenom vrpcom za kosu, noći uzdrhtalom i zamusanom, davno obećanim poljupcima.
Panikom zbog blizine, strahom zbog daljine, dehidriranom kožom, sumrakom jorgovana.
Nikada zdravo za gotovo. I nikada gotovo. I nimalo zdravo.
I sa puno strasti i s puno mržnje i sebično.
Opasno i bezazleno. Uskogrudno, punokrvno.
Infantilno i prezrelo.
I da nikada nikada neće znati kamo s mojim suzama.

I svejedno je..dozvolio da ga volim.

Slatki lažljivac

- Voliš me ? ( to sam uvijek ja pitala)
- Želim razgovarati ( najavljujem)
Imam svoju najozbiljniju facu
Želim da je zastrašujuća
Miluje mi uho dok vozim
To je ono, ja volim luđake
Ja ih biram

Kako do ozbiljnijeg razgovora
kad on je
U trenutku
Kad on
poznaje moje tijelo
Kad on poznaje moj um
slaže riječi
I onda kada mu svojom najozbiljnijom facom kažem:
- Ponavljaš se

- I ne, to nije grande amore, dušo
To je kupovina vremena..

Kvarim mu sve pokušaje
Al opet i opet
Moj trbuh se smije
( zlatni valovi zapljuskuju me iznutra)
Moje grudi se smiju
Moji bubrezi, jetra, slijepo crijevo koje nemam
Sve se smije njegovim pokušajima

Da me uvijek i ponovno
Zavede

Bomba..nije

Nema smisla keljit fotke.

Poklon mi je došao u pravom trenu, usred zbrke i kaosa na poslu.
Prvo smo mislili da je bomba, obzirom na to kolko smo omiljeni među narodom.
..............

A onda sam se sjetila..i srce mi je bilo veliko ko kuća:-))

Hvala, hvala, hvala!!!

Hvala za svaku toplu riječ podrške,
hvala za mogućnost da pišemo,
hvala na dušama koje čitaju i komentiraju,
hvala na razumijevanju i tihoj potpori,
hvala na mojim obrazima koji žare od smijeha
u nekim trenucima potpune samoće i beznađa,
hvala na filingu da nisam sama.

Danas moj najmlađi dečko slavi sedmi.
Netko će se veseliti ruksaku, netko šalici, al moja je penkala.
S njom ću pisati neke sasvim nove stranice života.