Ovo malo vječnosti prispjelo je niotkuda u naš zagrljaj i grlimo se njome, oblačimo je, jedući polako, svjesni da će proći brže od komete kojom se nadmeće svemir sa zvijezdama, sve zijevajuć' pritom.
Pune mi se oči suzama zbog prolaznosti za svih naših petnaest godina unaprijed,
trepnem li bit će poplava, pa se uzdižem na površinu jakim zaveslajima i pitam :
Zašto stavljamo cimet u štrudlu od jabuka, nije li to besmisleno kvarenje okusa ?
ili Zašto su brežuljci samo oko Pariza tako ljubičasti ?
Pogleda me iskosa, zbunjeno, svjestan da sam u dubini guslala do maloprije sasvim drugu pjesmu,
i da ovo pitam onako, bez veze, da pitam, kako bi zaustavili trenutak koji nam upravo izmiče pod prstima.
Oh, Sarah, nemoj...nemoj kvariti...
Ali znao je kako ću ga voljeti. Znao je.
Masnim papirom od peciva, pjesnički zagrižljivo. Prevelikom cipelom. Žuljem bolnim.
Osjetljivo na riječ. Slano kao more, trpko kao dud. Luđački.
Izlomljenim plesom, kao ružičast oblak iskrivljenim gležnjem,slomljenom porculanskom žličicom,
opuštenom vrpcom za kosu, noći uzdrhtalom i zamusanom, davno obećanim poljupcima.
Panikom zbog blizine, strahom zbog daljine, dehidriranom kožom, sumrakom jorgovana.
Nikada zdravo za gotovo. I nikada gotovo. I nimalo zdravo.
I sa puno strasti i s puno mržnje i sebično.
Opasno i bezazleno. Uskogrudno, punokrvno.
Infantilno i prezrelo.
I da nikada nikada neće znati kamo s mojim suzama.
I svejedno je..dozvolio da ga volim.