SarahBernardht
28.01.2021., četvrtak
Zabluda o Aladinu
|
Rekla je Nijednu suzu ti više neću dati U gluhoći noći sva imena koja im je dala Spavaju Četiri dana je voli peti zamrzi Jer ne može joj dati što treba Samo suzu Rekla je Ili ide ili ne ide Od krpanja razilazi se tkanje Šta ti je čovječe Ostaćemo tako goli i bosi A zima još grize za guzu Zakrpa ljubavi ne popravlja stvar Kad odvrneš čep Ne izlazi dobri duh Samo se hladi  |
26.01.2021., utorak
Sanjarenje
|
Teško se budim jutrom, jer se budim noću. Nekada mi se učini da je potres, no brzo se uvjerim da to drhtim ja. Moja unutrašnjost. Vjerojatno neki nemir. Nezadovoljstvo uzrokovano svime ovim oko mene. Smanjeno druženje, briga za bližnje, briga za daljnje, lagana anksioznost. Snažni, upečatljivi snovi. Tješi me jedino lagani miris proljeća u zraku. Čujem komešanje ptica, vidim ih kako s puno nade slijeću po grmovima. Zaigrane, radosne, obgrljene ljepotom neba. Nekim grmovima bubre pupoljci. Sutra moram razgledati visibabe... Ne pratim vijesti, ali sustižu me. Pogotovo kad se probudim u tri ujutro i "listam " po mobitelu, nadajući se da će me to uspavati. No sve to samo uznemirava. A osjećaj bespomoćnosti je valjda najgori osjećaj koji poznajem. Empatija ubija. Nekome je zima i zbog toga me žulja vlastiti krevet. Nakon dužeg vremena nalazim se s prijateljicom. Koja me pustila da joj se javim, ali mi je slala diskretne poruke da je tu, ako je trebam. No, ja sam trebala sebe. Zvuči strašno sebično. Pokušavala sam joj objasniti da sam se od kolovoza nalazila u pravom stanju šoka. Kada mi je trebalo razdoblje samoće, plakanja, prisjećanja. Kada su mi neki ljudi znali jednostavno doći i izvući me iz kuće. Ni ne pitajući me što ja o tome mislim. I samo sa upornima sam se i viđala. Onako, princezasto i samoživo ponašanje. Naizgled. Ona nije predlagala ništa. Sve je bilo onako neodređeno...tu sam, reci kada ti paše..ostavljala mi je slobodu. I prošli su mjeseci. Nije se naljutila, ali se udaljila. Osjećala se nepotrebnom. A nije mi bila nepotrebna, samo ja nisam nikako znala artikulirati svoju potrebu, jer nisam niti sama znala što mi treba. Malo sam potiskivala, malo puštala da me prelije val. Uskoro joj je rođendan, pa sam joj kupila sitnicu i prošetala s njom. Vidjela u njenim očima koliko sam joj nedostajala. Srećom da sam joj se javila, jer bismo se s mjesecima sve više i više udaljavale. Zbog njene diskretnosti. Svjesna sam te svoje neobične osobine povlačenja u sebe kada mi je osobito teško. Jer, ljudi se nauče na mene vedru, komunikativnu, prisutnu. Neki su me pak skužili, pa se ne ustručavaju i dalje zvati, pitati, ne broje tko je koga više nazvao i ne osjećaju se nametljivo. Evo me, ispred ograde sam ti, ne zanima me kaj si u pidžami, izvoli izaći. Puno je ljudi i mjesta koje želim posjetiti kada ovo ludilo prođe. Radim si planove i to me veseli. Sad mi je najvažnije smanjivati pušenje. Gutam ih. Uživam u njima pa pretjeram...a onda krene aksioznost. Probala sam nešto sa vaporizatorom u koji utrpaš razne čajeve, al sve naravno znalački. Namjeravam se ponovno vratiti u kondiciju. Ono....moći bez pardona potrčati za tramvajem, bez da mi oči iskaču iz lubanje, a srce mi vlastito ostane kucati negdje dva metra od mene. Što planirate sve kada se ublaže mjere i krene kolko tolko normalan život ? |
24.01.2021., nedjelja
sjećanje duša
|
Jutros sam je sanjala. Leži u bolnici u nekom krevetu i osjeća se odlično. Želi ići doma. Vidim je kako puši, loše sakrivena u bolničkom hodniku. Nikada se nisam više veselila njenoj cigareti. Ima lijepu boju lica, milujem je po mekim i lijepim nadlakticama, objašnjavam joj da će ići doma, neka se još malo strpi. Doktor mi međutim, daje znakove da je umrla, i da ovo, moje i njeno komuniciranje, nije u redu. Ne razumijem, gledam ga u čudu, pa vidi je čovječe, dobro je ! Ne razumijete, kaže, i ne možete razumijeti, niste stručni. Ona osjeća čežnju za svojim Zagrebom, stalno ga spominje. Radimo planove kako će šetati čim se oporavi, kako ću je odvesti u Tuškanac, da se nadiše friškog zraka, kako će je to onda potpuno oporaviti. Uopće joj ne lažem, ne dajem joj lažnu nadu, jer vidi se da je zdrava i dobro, komunicira i samo želi otići iz tog kreveta. Doktor međutim, zna nešto što ona i ja ne znamo. Kaže mi da će me odvesti doma, valjda mi planira objasniti... **************************************************************** San me ne ispunjava tugom, samo sjetom i čežnjom. Imam dojam da smo doista komunicirale i da je ona doista negdje. Ne boli je ništa i osjeća se odlično. Mislim da nam si samo duše nedostaju i da smo uspjele postići kontakt. Izgledat će ovo poprilično zastrašujuće ovako napisano, znam. Ali kada u snu ne osjećam nelagodu i strah, tada jednostavno znam da je sve u redu. Ona očito još putuje. I njena duša me se još sjeća. Dugo se sjećaju duše koje vole. I takvi, jaki duhovi...   |
22.01.2021., petak
Triptih
|
Svjetliš u mraku moje sobe Krijesnico zanosna Ljubavne riječi od kojih mi drhti koža Te oči, te usne, ponovno i ponovno Svjetlucamo i sve smo si sličniji U toj mračnoj komori Kad se krenemo prelijevati Ti u ja, ja u ti Leptiru noćni Volim se u tvojim očima Pa nastojim tebe vidjeti boljim Kako bi se volio ******* A danju Okupe se oko mene Četiri moje glave kuštrave Puste mi pjesmu Preozbiljnu za svoje godine Pa shvatim Već se bore Moje male jagode Pričati im bajke ili Naučiti ih što je život https://youtu.be/jdBx1f9TMh4 ( imate je i u Nišinom komentaru) ********* Sutra ću postavljati Najdraže fotografije Uvećane U srebrne okvire Na prvoj Stari i Zvjezdica plešu Na drugoj sin slavi prvi S treće se smiju moje jagode kuštrave Moje životne diplome I anđeli |
20.01.2021., srijeda
Nedostajanje
|
Njena je zvijezda sada nisko pri zapadu. Titra, pa u trenutku izgleda ko mali avion. Tu je Ona, zvjezdica moja. Odmahne rukom na svaku kritiku Starog, još uvijek. Da mi bude lakše. - Ne slušaj sve, kaže mi iz nekog svog svijeta. Ne primaj srcu. Star je i glup. Pa se smijemo Ona i ja. Ona tamo, ja tu. Glup, glup, glup...smijemo se. Težak. Šišala sam ga danas mašinicom. Sav je zabrinut i tužan. Sluša radio sa srcedrapateljnim pjesmama, pa sam sebe baca u duboku tugu i nedostajanje. S nježnošću mu radim frizuru, pažljivo oko ušiju.  Vjetar puše snažno, zvijezde se razmiču bistro i lijepo, za neka nova putovanja, barem u mašti. Ovaj tjedan radim od doma. Kad mi počnu nedostajati ljudi i komunikacija, tu je blog ili telefon. No, često osjetim potrebu prošetati, nagutati se tog pitkog zraka vani, pa radim krugove po kvartu i dišem. Nekada mi se pridruži i moj frend, pa hodamo zajedno, oznojimo se pritom, nije to penzionerska šetnja. Pričamo si sve one male nedoumice vezano uz muško ženske odnose. Tako mu večeras ispričam trenutni medeni međutak između mene i ovog mog, i kako mi je rekao da se ponovno zaljubljuje u mene. Frend se sjeti kako je to često svojoj ženi govorio. I kako se doista tako osjećao, u intervalima silno zaljubljen u nju. Raznježim se i zaguram glavu duboko u šal. Rastavljeni su već dugo. Nije uspjelo. Unatoč. Prepričava mi i svoju nespretnu komunikaciju s jednom curkom. Nezahvalno je pametovati, ali želi moju iskrenost, pa sam iskrena. Vraćam ga na kolosijek. Kako privući drugu stranu ? Pokazivati brigu za zdravlje ? Ne, ne isuviše. Pisati joj poruke svaki dan ? Ne, nazvati je. Biti konkretan i ne okolišati. Teško je tu biti pametan. Ljubavno jelo nema ispravnog recepta. Zapravo, sve je ispravno i krivo. U isto vrijeme. Kada dođem doma iz šetnje, Stari mi veli da će mi zvati murju jer ga direktno ugrožavam. - Kako, čime ?, pitam ga zbunjeno još na vratima. Tim svojim šetnjama, kaže. Ali tata, nisam s nikim, ne kužim...pokušavam nježno. - Zvat ću ti murju, ponovi. Ljudi se cijepe, razbolijevaju, umiru, a ti se šećeš!. A zovi, odgovorim. Zvjezdica zapadna odmahne mi rukom, titrajem svojim mekim, radosnim. Začujem njene narukvice. Pa se smijemo.  Ženama ne treba nikad ništa objašnjavati, s njima uvijek treba djelovati. Žena – nije predmet, ona je cvijet. Njoj su potrebne sunčane, nježne riječi E. M. Remarque |
18.01.2021., ponedjeljak
Jorgovanu vodopadskom
|
Negdje duboko, duboko, u najcrnjoj šumi, gdje ne znaš jel je još noć ili već dan, gdje nikoga nema ( uzalud dozivaš), osim tvojih malih koraka u šiblju, pramena kose koji si ispustila, praveći da se ne osvrćeš iz straha i nelagode, ima jedan bučan vodopad i žile drveća isprepletene ko postelja. Tu si sjela prije svih tvojih velikih boli i gubitaka, prije nego li je itko umro, otišao zauvijek bez da se pozdravite, da se pozdravljate, onako dugo kako si već navikla, kao na kolodvoru, vječnom kolodvoru, prije nego li ste si dosadili. Iste oči, nosnice, iste bore, ista udubina u licu ko na stablu, u kojoj se skrivaju i noće vjeverice. Tu si osjetila trenutak, tu si pojela sendvič, tu si zahvalila Bogu na čarobnoj jednostavnosti kojom te obdario. Tu si grlila bokeh zanesenom zjenicom, osjećala drhtaj ptice, disanje srne i bila. Samo bila. A kad si ustala, odjednom si doživjela svu krhkost toga mjesta na kojem si do maločas sjedila. Cijelo je to mjesto tvog do maloprije spokoja, prijetilo jasnim odronom do u dubinu. ( nisam krhka ja, krhka su ta mjesta na kojima prebivam...) Jorgovanu moj mali. Zanosu dječiji. Što cvateš ljubičastim zanosom u najcrnjoj šumi, pa i zimi, na mjestu pustom i bez tragova, sva u svojoj vlastitoj jeci pjevaš ruske uspavanke, milujuć prstenjakom zadnje odsjaje sunca koje se tako bezglavo baca na zapad, onesvješćuje ko ružičasta kugla nataknuta na rane sjene borova. Kao zauvijek. A samo je oduvijek. Pust svugdja budjet sunca. Grozdu sitnih cvjetova. Ljubavna glavoboljo! Čežnjo mladenačka koju kradem, trgam preko plotova! Ako ti prizovem miris iz ovih golih grana prividne zimske pustoši i bespomoćnosti, zašumorit će buk sve snažniji iz suza, zacvrkutati će rano proljeće iz zimskih rana i prosuti se ozarenim pjegama neba i livada. U nadubljem srcu zime, čuti prvo pucanje leda, oživljavanje riba, bubrenje nestrpljivih pupoljaka. ( unatoč krhkosti) Naslonim dlan, a breza se krene smijati. Bor se popne na prste, stresajući snijeg s ramena. Padne ljubičasta koprena sa zimskog oka, a sve bolne stvari postanu ljudskijima. Umrijet ćemo, zar ne? O, da. Hoćemo. Sve umire. Jer mora. I sve će se poznato odlomiti s mjesta na kojemu smo do maločas spokojno sjedili i žvakali sendvič. Sve će kao nestati. I mi ćemo jednom biti nečija neutješna misao. Ali vidi. Konstantno. Teče. Krug. Opupoljčene gole šibe Teku u cvat.  |
16.01.2021., subota
Boje i oblici
|
" Kocki je bila elegantna i profinjena, ko i uvijek, no prepoznaš je po nehajnom hodu, pri čemu joj se njiše dugi prekrasni crni rep( kosa). Ako je i imala što za pasom, nije se vidjelo jer je imala haljinu ( crno-zelenu, kad sam već Milka Babović) Ona je meni prelijepa, rijetko tak nekog lijepog vidim. Ko A. Hepburn ( to je za dečke, vižualne tipove). Kad smo se zagrlile, morala sam stat na prste da ne polomi kičmu. A najljepše na njoj je njezina skromnost, jednostavnost.." To su bili onako prvi dojmovi, iz pluća. Kockavica je prava i ozbiljna umjetnica, samo ona to još uopće ne zna. No, u tome je draž. Na otvorenju je rekla ravno dvije rečenice, iz kojih se čulo samo hvala. Šarena nije bila, jer nije našla haljinu koja se vrti. Slike su joj ko iz druge dimenzije. Pune su energije, ne samo boja i oblika kako se to iz prve čini. Svaka slika ima svoj pokret, svoj zvuk. Priču koju naslućuješ, bez da približiš uho. Samo srce prilijepiš onako očima. I upijaš. Upijaš...  Ovu bih nazvala Radost. Slika se smije, ushićena je valjda autoričinim smislom za lijepo. I za humor. Lijepi humor. Koji ushićuje, kako čitatelja, tako i gledatelja. Slažeš nekom osmijehe, ko kockaste kore od kockaste naranče. Potkrade se koja tamna boja, no, pa život, no tamna će zauvijek ostati tek u podnožju ovog vedrog, ženskog Mondriana.  Ovo je Kosturka. Anatomija osjećaja, skelet svih čežnji i traženja. Slika se kreće, kosti škripe i zveče jer im je to funkcija; predstavlja mi žensko uporište u trenucima kada nema mesa za naslonit glavu.  U nama, tako bih je nazvala. Ne samo planeti, kometi, konjunkcije i disfunkcije, već i magnetska privlačenja, razlog zašto se neki ljudi naprosto moraju sresti, dogoditi jedni drugima, pa prasnuti u orbitu ostavljajuć iza sebe sjaj, milijunima svjetlosnih godina.  Rat, prvo pomislih. Vidjela sam i kartu gore u desnom uglu, ko mračno predskazanje i geopoliticki usud. Onda mi je autorica prišapnula da je Potres. Na slici, ne stvarno! Da, pomislih, pa isto je to. Slika se kreće više od drugih. Krvari. Plače. I drhti. Još je mnogo njenih slika koje vam neću namjerno predstaviti dragi moji, prvo jer moje fotke nisu kadre prispodobiti ( Beroš, šuti! ) tu iskričavu ljepotu, i jer bih željela da dovučete svoje lijepe guze do Gorice naše male, popijete vruće vino, pojedete najbolji hamburger kod tete koja svakog zove Ljubek i Ljubica, te osvježite svoje okusne pupoljke u očima, gledajući tu ljepotu u pokretu, postav naše umjetnice Kockavice, do 29.01. Propusnice su ukinute, isprike nema. Dođite i dižite imunitet njenim Bojama i oblicima! |
12.01.2021., utorak
Uspavanka za malu S.
|
Jutros u autobusu Gledam dvije mlade djevojke Kak sjede zagrljene na jednom sjedalu Naslonjene jedna na drugu ko stabla Dvije breze nježne pupaste I šuškaju, pate nešto zajedno Kose im se ispreplele Nasmiješim se ispod maske Ulovim pogled jedne pun prepoznavanja Raznježim se sva U pothodniku Ostane mi par kovanica nakon kupovine gableca I taman da ću ih spremit Kad ugledam vječnog starca sa šeširom Uvijek na istom mjestu Pitam, smijem.. vam ovo dati? Sinu mu oči u čuđenju i neka blaga svjetlost Prelije mu lice Satrano Životom I budem tako ispunjena Da preletim stepenice  A gore Prhnu golubovi prema zlatnom anđelu s mačem Ranjeni grad na tren zasjaji u suncu Skele, trake, grabe blatne Auriel Rose vodi me za ruku Ima mala napućena usta Kao da stalno zvižduće Namješta mi smjerove i zaborave Danas govori umjesto mene cijele rečenice Javljam se onom kolegi Koji mi je ponavljao da se to ne događa meni Duše jednako stare, kaže I ne bi vjerovala kako nije slučajno I ne može biti Da si se javila "Gostima koji moraju ići reci zbogom i izbriši sve tragove njihovih stopa. Danas je dan duhova koji ne znaju kada će umrijeti. Na svoje grudi prisloni sve što je nježno i toplo i blisko." ( Tagore) |
11.01.2021., ponedjeljak
Rječnik hrabrosti
|
Ima duša koje su zbilja birale hrabriji život. Ti životi su teški i komplicirani, čini ti se da čovjek nekako sam traži dramu, zar ne? Zakačit će ga svaki mogući životni problem. Bolest, po mogućnosti kronična, ili bolje još autoimuna, njegova il bliske mu osobe, prevara i razočaranje, droga, kriminal, saobraćajke, otkazi, razvodi.. ne nužno tim redoslijedom... Zanimljivo je da se svatko od nas nekada nađe u nekom razdoblju, kada nam se čini da nam je život, ili barem par epizoda u kojima se pojavljujemo mi, režirao ludi Almodovar, ili Tarantino, da, da... I naravno, uvijek je naša muka u tom trenu najteža. Životi ostalih čine nam se ko s reklame. Sve dok ne upoznamo nekoga kome je..teže. Bude nas malo sram, malo pognemo pogled pred svojim odrazom u ogledalu, shvaćajući otrežnjeno ko nakon zidarske odgojne od života, par je istina, da smo igračke vjetrova, da uvijek može biti gore i da uvijek, ali i na samome dnu ako smo ga ikada takli, možemo na nečemu biti zahvalni. ( svaki dan nađi...)  Koliko puta sam samo, slušajući svoju životnu priču kako je prvi puta pričam nekome, pomislila, vjeruje li mi uopće ta osoba? Hoće li sada pobjeći? ( jer ja možda bih !) Da li da ispričam ono...baš sve? ( možda da preskočim ono).. Misli li da sam se sama nekako do svega toga dovela? O Bože, jesam li naporna? Jesam li to ja..taj niz neobičnih i teskih događaja koji su me nekako snašli? Ma ne. To nikako nisam ja! ( to je takva režija)  Imala sam jednog krasnog kolegu, koji je svojevoljno išao sa mnom, kada je trebalo mojoj svekrvi i mom sinu reći, da joj se sin, da mu se tata ubio. Koji me vidio poslije na poslu očajnu zbog Keptejna kad je umirao od raka. Od smrti do smrti dvije godine. U ringu malo digneš glavu, a ono zgazi te bager. Kolega mi je danima govorio: to se nije dogodilo tebi. To se dogodilo ljudima oko tebe! Nije mi bilo utješno. Bili su to ljudi koje sam voljela, a kad nekog volim, on je moj i on je - ja i to se događa meni! Joj, kako wrong, wrong... Tek kada su se izvjesne stvari doista dogodile meni, shvatila sam razliku.  Ne znam ni postoji li uopće nešto što se zove hrabrost. Ili si naprosto u nekim razdobljima kada te se dočepa ludi Almodovar, prisiljen izdržati, otplivati, držati glavu gore da se ne utopiš, ugušiš, jer imaš djecu, imaš roditelje, potreban si, netko o tebi ovisi, a da nije nužno samo banka ili ovrhovoditelj. Imaš biljku. Životinju. Imaš planove. Ima već par godina kako molim za čistu čistijatu dosadu. Time sam prava varalica jer ( ovo pišem u zagradi da bude manje vidljivo, meni ne može biti dosadno u lošem smislu). Zato je danas bilo iznimno zanimljivo čuti što sam izgovorila čovjeku koji me voli i želi, ali je takav kakav je, aljkav prema vlastitom životu i ne zna, doista ne zna drugačije. Bilo je baš..filmski. No režiser sam ovaj put- ja! |
10.01.2021., nedjelja
da zvijeri otkriju tragove
|
Sipi srebrno sa visina. Danju je padao u krpama, a sada sipi sitno i zvoncavo, dok se cesta cakli pod nogama srebrno.  Ne pada da prekrije brijeg...nego da zvijeri otkriju tragove. Tu je snijeg u ružnoj konotaciji, kada ti je najteže u životu, ljudi se pokažu u svome pravome svjetlu, pokažu svoje tragove. Tome mislim da isključivo i služe loši periodi u životu. Da ti se uključi kliker, da ti se oglasi alarm, da znaš tko ti je, tko ti nije, tko nije nikada ni bio, tko neće nikada biti.  Noć i snijeg koji leprša - moj su omiljen ambijent zimi. Tada ulična rasvjeta baš nekako svečano i prigodno, ko u filmu, prosijava kroz srebrne krošnje. Kao što i nove spoznaje prosijavaju moju dušu. Slažu se po mojim granama i krošnjama poput snijega. Teško je i odslikati to, jer to je nalik osjećaju usamljenosti. Ne samoće, ona lovi za gušu i ne zvuči kao nešto odabrano.   Usamljenost je odabir. Ideš sam, šećeš sam, ne javljaš se na telefon i ne zoveš. Nema te za nikoga, osim za sebe. Tvoje grane te trebaju. A tragovi oko tebe ionako pokazuju tko te tražio dok te nije bilo tu.  Imam svoj sretan, pufasto- mucasti, ružičast ogrtač za vikende ujutro. Wellness tretman osobni. Operem kosu, namažem se najfinijim losionom s primjesama zlata ( zlato je poklon drage osobe ), čupam obrve, ne brijem brkove, pa buljim u malo ogledalo takva brzinski odnjegovana. No, taj čarobni ogrtač služi i za maštanje. Pa pišem sretna pisma samoj sebi, stvaram u glavi i na papiru nevjerojatne slike; nema potresa, nema korone, svi moji dragi su zbrinuti; tu je naravno, i kuća na moru, mala, ništa veliko, samo je obnovljeno i uređeno po ukusu i funkcionalnosti, toplo i prekrasno. Tu su ispred kuće, redovi mandarina, naranči i limuna, bacaju meku sjenu na lavandu i ružmarin. Pored mene je netko tko se smije, netko moj, topao, razuman i osjećajan. Netko s kim sam sve to u kući i oko kuće stvorila. Prošao je svašta i to ga nije pokolebalo u životnoj vedrini. Sve dobro i sve loše, vodilo nas je jedno drugome. A ja sam mu prva i jedina. |
09.01.2021., subota
Kintsukoroi
 Jer, teško uopće da možeš pomoći ikome, ako se ne iscijeljuješ I nisi li sebi inspiracija za to Neka ti to budu drugi Jer smisao je isti I rezultat, budeš li dosljedna Usred zime Pusti Mediteran u svoju kuhinju Neka zapljuskuje tvoje obale Svojom silinom, ozonom i mirisima I diši Pusti i izdahni zrak Tamo gdje boli  I mada već sanjaš potrese I cijelo tijelo ti podrhtava U ležećem položaju To su unutrašnji potresi Jer i ti si cijela Zemlja Sa svim slojevima Ne zaboravi da si i Univerzum I da se mašta zna premetnuti u zbilju Da Život zna izniknuti od nigdje Da se mi događamo čudima i onda Kada čuda potpuno i sklerotično zaborave na nas ( baby, fake it, until you make it) |
05.01.2021., utorak
Dom
|
Kroz Petrinju prolazila sam zimi i ljeti, svakoga vikenda. Tako mi je život uredio. Znala sam tako već redom napamet, sva okolna sela, svaku kuću, livadu, grm. Nekada bi se autobus i pokvario. Pa smo strpljivo čekali drugi, ne udaljavajući se isuviše od stanice, ali uživajući u pogledu na taj park, paviljon, klupice, crkvu. Jednom smo čak i ručali u jednom restoranu, pili kavu. Valjala sam se tamo s klincima po lišću u parku. Drugi put sam sjedila na jednoj klupi, ljubila se s nekim i jela mesni doručak, i to nakon što sam u nekom butiku kupila ljetnu haljinicu na šarene točkice, crnu. Grad ima debelu, raskošnu povijest. Vidi se i osjeti na svakome koraku. I ti samo zineš nad tom ljepotom. Niti ne znajuć što te snašlo. Godinu dana prolazila sam onuda. U glavi vrtjela filmove koje mi je netko drag pričao prije dosta godina. I vidjela mu oči svaki put kada bi zatvorila svoje. Smiješak, dragost, nježnost silnu. Čudno mi je drag i blizak taj kraj, ti ljudi, taj mentalitet, skroman, jednostavan, topao. Moj deda Blaž doduše, mamin tata, bio je porijeklom iz jednog sela u blizini Petrinje, pa su to valjda i geni. Davno je deda umro, sada nema niti mame da mi priča. A možda i bolje da je nema, da ne vidi u što se svijet pretvara i kako preko noći nestaju dragi i stari krajobrazi. Obrazi kraja. Oblaci niski, rumeni, bezglavo zaljubljeni u rijeke. I Kostajnicu žarko volim, iz nekih neobičnih razloga. Prvi puta kada sam došla tamo, pomislila sam, o Bože, ovo je bio moj dom. Ovo znam ! Ima tako nekih dijelova Lijepe naše gdje se baš osjećaš doma. I tuguješ zbog svake prazne kuće baš kao da je tvoja. Neshvatljivo je što neki krajevi čovjekovoj duši čine. Ovih dana osjećam snažnu čežnju da pomognem i pridonesem, malo bar. Pritom me ne zanima nimalo, tko pomaže, tko ne, tko se uslikava samo, skuplja političke bodove, tko bi trebao a nije, tko je, a premalo je...uopće me to ne zanima. Srce mi se slomilo kada sam vidjela onu sliku naših političara i bakice kako leži pred njima. Takve su stvari nedopustive, ali o tome sada doista nije vrijeme razmišljati. Najsiromašniji su najsramežljiviji zatražiti pomoć. Tako je uvijek bilo i bit će. Tamo ne želim smetati, želim nenametljivo pomoći. Donijeti kuhanu kavu tursku i brdo cigara. Pružiti ruku i biti tiha potpora, dok ječe glupa prepucavanja i podjele, oko svega baš. vidrinsmijeh@gmail.com Ako mi se tko želi pridružiti, moj e-mail je istaknut. Za to jedino služe e-mailovi. Za pomoć i potporu, konstruktivne dogovore. Za izražavanje ljudskosti, ukoliko je imamo i želimo izraziti. Voljela bih stoga, da nam Smjehuljica, kao naša predivna nasmiješena dušica, koja nas nasmijava tu već godinama, da prave smjernice iz svoga grada. Jer grad su ljudi. Ne zaboravimo to. |
03.01.2021., nedjelja
Uspravi me ako griješim
|
Rastegnuti Ko pračka Kada pukne Izginut će mnogo ptica Pa narasti ko drugi kontinenti Izmrvljeni cvjetići nježnosti A ti i ja Ja i ti Svatko na drugoj polutci Zemlje koja drhti Zemlje koja urla Na prepuknutom ledu Kažeš, Reci da me voliš Kažeš, vidim samo tvoje ruke Tvoje usne Ja ti kažem S druge strane Leda prepuknutog Voljela sam te Kao nikog Ej kao nikog A onda slomila do kraja taj Prepuknut led Slomila ledu vrat I u potonuću još Raskrvarenim rukama Oduzela si glas Oduzela si sjećanja Prerezala pračku Ne uklapaš se više nimalo U ono što si želim I ti to znaš Puno mrtvih ptica leti nebom Zatvori dobro prozor Prizor je užasan Na dnu mog jezera Pretvorit ću se u Zemlju Smiriti je svojim malim Nevoljenim tijelom Otkucajima ljubavi Proplamsajima starog sunca  |
02.01.2021., subota
Kišna glista i maca koja laje
|
Ej mačkica, jel me voliš ? Nisi mi čestitao Božić, niti me zvao nakon potresa. Prorijeđuješ zvanja, razvodnili smo se... -Mačkica, nemoj biti takvo đubre, znaš ti dobro da te volim i želim, i da bi poludio da me ostaviš. To je trenutno tako.. -Volim te još, kao prije mislim na nas, kao prije.. ( pjeva ) Čuj stari noćas, odlazim iz ovog grada, ne vjeruj u mene, jer nikad više nećeš čuti ..( pjevam i ja, šta ću ) -Zašto si takva ? Treba mi netko odgovoran, pouzdan. -Dobro, onda ću biti odgovoran i pouzdan ( a ja čujem bit ću kišna glista, bit ću maca koja laje, samo reci da me voliš i da me želiš )  |
