nedjelja, 24.01.2021.

sjećanje duša

Jutros sam je sanjala.

Leži u bolnici u nekom krevetu i osjeća se odlično.
Želi ići doma.
Vidim je kako puši, loše sakrivena u bolničkom hodniku.
Nikada se nisam više veselila njenoj cigareti.
Ima lijepu boju lica, milujem je po mekim i lijepim nadlakticama,
objašnjavam joj da će ići doma, neka se još malo strpi.
Doktor mi međutim, daje znakove da je umrla, i da ovo,
moje i njeno komuniciranje, nije u redu.
Ne razumijem, gledam ga u čudu, pa vidi je čovječe, dobro je !
Ne razumijete, kaže, i ne možete razumijeti, niste stručni.
Ona osjeća čežnju za svojim Zagrebom, stalno ga spominje.
Radimo planove kako će šetati čim se oporavi,
kako ću je odvesti u Tuškanac, da se nadiše friškog zraka,
kako će je to onda potpuno oporaviti.
Uopće joj ne lažem, ne dajem joj lažnu nadu,
jer vidi se da je zdrava i dobro, komunicira i samo želi otići iz tog kreveta.
Doktor međutim, zna nešto što ona i ja ne znamo.
Kaže mi da će me odvesti doma, valjda mi planira objasniti...

****************************************************************

San me ne ispunjava tugom, samo sjetom i čežnjom.
Imam dojam da smo doista komunicirale i da je ona doista negdje.
Ne boli je ništa i osjeća se odlično.
Mislim da nam si samo duše nedostaju i da smo uspjele postići kontakt.

Izgledat će ovo poprilično zastrašujuće ovako napisano, znam.
Ali kada u snu ne osjećam nelagodu i strah, tada jednostavno znam da je sve u redu.
Ona očito još putuje.
I njena duša me se još sjeća.
Dugo se sjećaju duše koje vole.

I takvi, jaki duhovi...









12:43 | Komentari 9 | Print | ^ | On/Off |

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.