subota, 27.02.2021.

Desafinado

Vjetrovito proljeće uvijek kovrča moje misli i moju krv.
Radi mi ono isto što i zemlja gomoljima.
U toj nekoj noći punog mjeseca, u čekanju na znak,
na istinu koja bi me zadovoljila, pa ma kako bolna bila, gledam mreškanje svoje vode,
gledam rumenilo obzorja i patim za jednostavnošću odnosa.
Osjećajući se tako mlado, pa onda tako staro,
pitam se mogu li ikada i dobiti istinu od nekih ljudi.

-Mi ti muškarci vas zapravo želimo poštedjeti, kaže mi jedan prijatelj, zapravo moj prvi dečko,
od petnaeste do osamnaeste, s kojim sam uspjela zadržati lijep i topao odnos.
-Poštedjeti čega, pitam.- Pa naših gluposti.
A zašto radite gluposti koje nam onda morate prešutjeti ?
Dolazimo do zaključka da se muški rod zapravo puno više grozi vlastite samoće,
pa zbog toga straha i vječne nemogućnosti da se u potpunosti suoče sami sa sobom,
pribjegavaju češće laganju i prešućivanju tih "gluposti ".
Čak kad ih i skužiš, u stanju su ti bajati da si ti to sve skupa izmislila,
da si hendikepirana, pomalo bolesna i da sereš kvake. Tako.
Onda se ti u pedesetoj na to samo nasmiješ.
Jer znaš svoju normalnost, jer znaš kako u zraku nanjušiš promjenu odmah
i imaš instinkt omanjeg lovačkog psa, za svaku devijaciju koja se pojavi u partnerskom ili ljubavničkom odnosu.


Pa te uhvati takva tuga jer si provalila nekoga koga si voljela, tuga je to nepregledna ko ruska stepa,
jer taj netko još i dalje inzistira da je u pravu, koprca se, a bez ikakvog razložnog objašnjenja
za koje bi se ti uhvatila, žedna jednostavnosti. Ili jesmo ili nismo, frajeru. Skupa.
Na pragu pedesete dobro već znaš što znači biti skupa.
Kako se ponaša muškarac kojemu je stalo, do tebe i do odnosa.
Pa se u toj tuzi ponašaš ko dijete i ti sama.
Jer ne možeš vjerovati. Jer se on kune u svoja prsa junačka, a djela mu govore drugačije.
Pa se umjesto njega, znojiš ti.
Jer ne možeš otpustiti, pustiti, odvezati čamac koji ionako stoji u šašu već dugo i samo mašta o plovidbi.
Mene takvo ponašanje, laganje ili prešućivanje, ne štedi. Mene to razbolijeva. Pa mašem pozdrave, pišem zbogom.
Pokušavajući ipak i dalje shvatiti zašto se tu laže i skriva.
Ako ti kažem u lice, sve kako je, ti možeš na to reći, da, u pravu si.
Ne moraš se dalje trgati u nikakvim objašnjavanjima. Nema drame.
Malo sam ti tupa u tim ljubavnim stvarima, dugo prebolijevam jebi ga, ali znam kada je kraj.

Radi se o neskladu naravi. Onaj prozaičan, zakonski determiniran razlog raspada brakova.
Razlog, koji nekada mora pokriti sve, od impotencije, gubitka libida, prevare, prestanka ljubavi.
Al zvuči tako vrhunski pristojno. Nesuglasje. Kao kad zaškripiš na instrumentu i ode ti arija u tri pizde materine.
Ko falšanje i inzistiranje na pjevanju. Bole uši, boli duša.. Raspadaš sve svoje sastavne dijelove .
Tuga, bol i strah.
Budi iskren i budi svoj.

Tako se malo traži od tebe.


20:43 | Komentari 13 | Print | ^ | On/Off |

subota, 06.02.2021.

442 do mladosti


29-og me, odmah kada se zemlja smirila
cimnuo porukom da jel sve u redu
kratko smo se dopisivali
i ja nisam ni slutila da mi on to piše
iz bolničkog kreveta
i da su mu 21 dan spašavali život
koji je visio o koncu od 30 posto šanse
jučer mi je tek to javio
jer nije htio da krepavam od straha
Jučer mi je javio da je lako mogao umrijeti
jučer kada sam pospremajući našla ovo




Pisano na prvoj godini faksa devedesete
Spremao se rat
Mi ptičice mlade
pojma nismo imali da su te šetnje po Jarunu
I to mlado proljeće i to moje čekanje da se javi
Ta moja bolećiva čežnja koja me opisuje
Bolje od svake fotografije
Ta sloboda i povjerenje koje dajem kada volim
I kada sam voljena
Nešto od naših zadnjih bezbrižnosti koje smo imali
Neka prijelomna crta od koje smo
Nadalje
Samo starjeli, drugačije voljeni
Dogorijevali pomalo u nekim
tuđim zagrljajima

Saznajući tako, po drugi put
Da je živ
Saznajući da se možemo ugasiti
Kao signal, odjednom i svaki tren
Osula sam ga riječima ko poljupcima
Neću dozvoliti da ponovno pismo ne dobiješ
Predivna moja mladosti
Moja prva ljubavi i moj snu
Konjino draga, volim te


21:18 | Komentari 23 | Print | ^ | On/Off |

Moja ljubavi

Znala si mi pričepiti prste dok bih te otvarala
ko najslasniju marmeladu iz smočnice
udarac odozdo pa ne ide
pa nož u poklopac
pa ne ide
koliko puta sam te samo pojela bez slatkoće
koliko si me puta samo ostavila bez riječi
promrzlu na tramvajskoj stanici
u svjetlucanju ranoproljetne večeri
u očima prolaznika tebe žednog

bila si nedokučiva tajna i kockarska ovisnost
kroz ježenje otvorenog prozora
moja trajna osuda
na neravnim šinama izvinuta peta
natečen nožni zglob
poderana čarapa strasti puste
telefon koji ne zvoni
duga pisma koja nisam čitala nego
mirisala

dala si mi
predugo čekanje i vučju glad
uzmicanje na prepad
gomilu zaludu potrošenih žigica
nepreboljene dječje bolesti
prste koji se ne mogu ugrijati
ni u najdubljim džepovima
gdje sam te sve posakrivala od sebe
sve one stihove o tebi
popabirčene iz knjiga
dobivene od rozenkvarcovih svitanja
kad si me uspavljivala i bodrila
davala lažne nade i pjenaste ushite
prekrasne uvide i prekasna priznanja

pa sam te i mrzila ponekad takvu svirepu
podmetala nogu
spremala ti zamke
kovala intrige
svjetske zavjere
uvjetovala te suzama i pticama
oblikovala te čežnjom i uzdahom
proračunato te ograničavala vremenom
učinila te kraljicom mog svilenog trenutka
precijenila te preko mnogo puta darujući ti neizrecivost
izgovarala umjesto tebe cijele rečenice podcijenivši tvoju rječitost
nudila ti nepogrešivost
pogrešno tumačila šutnju
prepuštala te najprije vremenu, a onda i vječnosti
svirala te i pjevala, pisala i slikala,
pa te onda
izdavala na svakom koraku
za malo milovanja

S tobom sam se borila nekada i hrabro
prsa o prsa
sa i bez oružja
jurišala na tebe gomilom razumnih argumenata
prizemljenih razloga i kamenih mudrovanja
osuđivala te na giljotinu
pa te zadnjim kadrom pomilovala
samo da znaš da se ne šalim,
tjerala te da povraćaš kada si šutjela
bulimično

zbog mene si i gorijela shizofreno
umirala, uskrsavala
davale smo si smisao uzajamno
ko dvije nasmrt preplašene i iscrpljene životinje
utopljene u bujici vremena
izmasakrirane do neprepoznatljivosti
boje ugaslih sumraka
s borama gorkim oko usana
i onim kratkovidnim oko očiju

Voljela si zaigrano ostavljati neobične interpunkcije iza mojih rečenica
drsko nadopisivala cijele odlomke kad bih spavala
i budila me samo da mi kažeš
kolike zvijezde si zbog mene skinula
oprala krv i dezinficirala ozljede
mobilizirala prijelome
ubrzala vrijeme oporavka ili učinila dan duljim

Ti, vještice bezobzirna,
nimalo bezazlena sa mojim sjećanjima
okrutna u maštanju i zamišljanju
neporeciva u trajanju
sa svojim širokim bokovima
bosonoga u plesu
ti,
pružam ti ruku pomirbe
bez obećanja da ću ikada biti
lošija od tebe



07:43 | Komentari 15 | Print | ^ | On/Off |

četvrtak, 04.02.2021.

U tunelu



Kad je ulazio u tunel magnetske
Svo ono bubnjanje, pištanje, zujanje
Podsjetilo je na tehno party
On je zatvorio oči, prepustio se
i ni pomaknuo se nije
Sa smješkom na licu
To je plaža, sunce peče, piči tehno

Ulazim u tunel potpune tišine
Od tebe i sebe
Sebe i tebe
Blokirala sve, neš me
Tisućiti put
Al mrmori povrijediosime
Vrišti voljelasamte
Pišti izdaosime
Bubnja lagaosi

Zatvaram oči,
znači prepuštam se
Zen u tunelu
Al zapravo
Tunel je to i nemaš kamo
Međutim vidim
Obećanja, vidim
Planove
Vidim
Zajednički život
Kokošglupa

Plačem i otvaram oči
nemam mira
na Tv-u na glumičino
Plačem
Audience vrišti od smijeha






22:23 | Komentari 14 | Print | ^ | On/Off |

utorak, 02.02.2021.

Colette

Gledam Colette na TV-u.
A u maminom ormaru,
cijela baršunasto- crvena partitura njenih knjiga.
Meke pod prstima, kao djevojačko srce,
kada vjeruje i voli.
Tako je voljela i moja mama.
Koje bogatstvo ostavlja iza sebe!

A Colette je svoje knjige pisala
satima, danima.
U knjigama njene misli, osjećaji,
trenuci zadržani
ko kapljica rose na svilen ruži.
Udana za Willyja, koji je uvjerava
kako će bolje biti da se on izdavaču
predstavi kao autor.
Jer ona je ipak- samo žena.
Žene su doživljavane
ko infantilne, neodgovorne, lakomislene.
Ta kako bi žena mogla uspjeti u bilo čemu?!
Tako Willy stekne slavu i novac na njenim knjigama.
Varajući je, kockajući,
on naposljetku prodaje i pravo
na knjige o Claudine i tako
prokocka i njenu ljubav i njeno povjerenje.
Dugo je ranjavana, gušena,
tretirana ko lutkica.
Zaključavana u sobu da bi pisala.
Willy je bio živo uvjeren da je voli,
al eto, pa muške slabosti. Samoživ i pohlepan.
Colette se naposljetku rastaje,
uspijeva izboriti se za svoj glas
i sudskim putem, vraća svoje knjige sebi.
Postaje priznata i slavna.

Izdano srce.
Potmulo udara, usred jeze maglovite noći.
Al nećeš ti podviga srce izdati, pa još žensko!
Ono koje oslikava zatvorske zidove,
pa si još lijepo nariše i prozor
kroz koji će odletjeti ko ptica.
Jadan bio ako te zavoli spisateljica!
Uvijek će od tebe tražiti da budeš
ono što nisi i ne možeš biti,
jer te takvog vidjela, u svojim snovima
i u svojoj ludoj tintari.
Prilagođavati se tvojim hirevima,
padati na tvoje riječi, razbijati bradu i koljena.
Crtati, doslikavati,
pa žmiriti nad svojim djelom,
misleći da gleda tebe...
Kada se ona doista zasiti tvog lika
i uvidi tu ogromnu i nepremostivu razliku,
kada se napokon struse mrvice pastela
kojima te docrtavala da bi s tobom preživjela,
umrijet ćeš nesretnim slučajem
i tako nepredvidljivo
u predzadnjem poglavlju
njene tek treće knjige.
A nakon tebe...
Nakon tebe ostat će tek
posljednje poglavlje,
u kojem će se stvari posložiti
baš kako su oduvijek i trebale biti,
pokoja suza samosažaljenja
i pregršt odlično nadahnutih pjesama,
koje će je samo proslaviti.

" Čovjek se ne bi trebao
unaprijed štedjeti zbog potencijalne patnje.
Ništa nije tragično.
Znao je da su otok patnje,
otok zaborava i onaj još udaljeniji,
otok nade,
povezani redovitom brodskom linijom."
( David Foenkinos: " Delikatnost")








23:00 | Komentari 24 | Print | ^ | On/Off |

U ustima


On je koristio odmah
neke neprimjerene riječi.
Na koje možeš duše spokojne
razapeti
i jedra
i ljuljačku,
svježe oprano rublje
od mjeseca do mjeseca,
krila do krila,
oka do oka,
pa na svih osam strana svijeta.
Nekada i više.

Na koje možeš leći.
Dok te ne zabole obrazi
od dragosti i poljubaca.

Najprije ih kušah jagodicama
prstiju opečenih
nemušto skrivajući da sam im kadra
ozbiljno povjerovati.
Pa sam puhala u njih ko u vruću juhu
nadajući se i bojeći se
isparit će
otkotrljat se ispod kreveta
pretvorit se u kapljice trenutka
zamagliti
odmagliti
prikazati pravu sliku.

U plavom ih vremenu krenuh njuškati,
dodirivati ramenom,
okrznuti tjemenom, laktom nagurivati,
stisnutom pesti
dugo im koljeno ni dlan nisam dala.

Na kraju sam ih polizala do zadnje slasne kapi
i sama izgovorila.


08:56 | Komentari 6 | Print | ^ | On/Off |

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.