Teško se budim jutrom, jer se budim noću.
Nekada mi se učini da je potres, no brzo se uvjerim da to drhtim ja. Moja unutrašnjost. Vjerojatno neki nemir.
Nezadovoljstvo uzrokovano svime ovim oko mene. Smanjeno druženje, briga za bližnje, briga za daljnje, lagana anksioznost.
Snažni, upečatljivi snovi.
Tješi me jedino lagani miris proljeća u zraku.
Čujem komešanje ptica, vidim ih kako s puno nade slijeću po grmovima.
Zaigrane, radosne, obgrljene ljepotom neba. Nekim grmovima bubre pupoljci.
Sutra moram razgledati visibabe...
Ne pratim vijesti, ali sustižu me.
Pogotovo kad se probudim u tri ujutro i "listam " po mobitelu, nadajući se da će me to uspavati.
No sve to samo uznemirava. A osjećaj bespomoćnosti je valjda najgori osjećaj koji poznajem. Empatija ubija. Nekome je zima i zbog toga me žulja vlastiti krevet.
Nakon dužeg vremena nalazim se s prijateljicom.
Koja me pustila da joj se javim, ali mi je slala diskretne poruke da je tu, ako je trebam.
No, ja sam trebala sebe. Zvuči strašno sebično.
Pokušavala sam joj objasniti da sam se od kolovoza nalazila u pravom stanju šoka.
Kada mi je trebalo razdoblje samoće, plakanja, prisjećanja.
Kada su mi neki ljudi znali jednostavno doći i izvući me iz kuće. Ni ne pitajući me što ja o tome mislim. I samo sa upornima sam se i viđala.
Onako, princezasto i samoživo ponašanje. Naizgled.
Ona nije predlagala ništa. Sve je bilo onako neodređeno...tu sam, reci kada ti paše..ostavljala mi je slobodu.
I prošli su mjeseci. Nije se naljutila, ali se udaljila. Osjećala se nepotrebnom.
A nije mi bila nepotrebna, samo ja nisam nikako znala artikulirati svoju potrebu, jer nisam niti sama znala što mi treba.
Malo sam potiskivala, malo puštala da me prelije val.
Uskoro joj je rođendan, pa sam joj kupila sitnicu i prošetala s njom.
Vidjela u njenim očima koliko sam joj nedostajala.
Srećom da sam joj se javila, jer bismo se s mjesecima sve više i više udaljavale. Zbog njene diskretnosti.
Svjesna sam te svoje neobične osobine povlačenja u sebe kada mi je osobito teško.
Jer, ljudi se nauče na mene vedru, komunikativnu, prisutnu.
Neki su me pak skužili, pa se ne ustručavaju i dalje zvati, pitati, ne broje tko je koga više nazvao i ne osjećaju se nametljivo.
Evo me, ispred ograde sam ti, ne zanima me kaj si u pidžami, izvoli izaći.
Puno je ljudi i mjesta koje želim posjetiti kada ovo ludilo prođe. Radim si planove i to me veseli.
Sad mi je najvažnije smanjivati pušenje. Gutam ih. Uživam u njima pa pretjeram...a onda krene aksioznost.
Probala sam nešto sa vaporizatorom u koji utrpaš razne čajeve, al sve naravno znalački.
Namjeravam se ponovno vratiti u kondiciju.
Ono....moći bez pardona potrčati za tramvajem, bez da mi oči iskaču iz lubanje, a srce mi vlastito ostane kucati negdje dva metra od mene.
Što planirate sve kada se ublaže mjere i krene kolko tolko normalan život ?
Post je objavljen 26.01.2021. u 21:23 sati.