Jutros u autobusu
Gledam dvije mlade djevojke
Kak sjede zagrljene na jednom sjedalu
Naslonjene jedna na drugu ko stabla
Dvije breze nježne pupaste
I šuškaju, pate nešto zajedno
Kose im se ispreplele
Nasmiješim se ispod maske
Ulovim pogled jedne pun prepoznavanja
Raznježim se sva
U pothodniku
Ostane mi par kovanica nakon kupovine gableca
I taman da ću ih spremit
Kad ugledam vječnog starca sa šeširom
Uvijek na istom mjestu
Pitam, smijem.. vam ovo dati?
Sinu mu oči u čuđenju i neka blaga svjetlost
Prelije mu lice
Satrano
Životom
I budem
tako ispunjena
Da preletim stepenice
A gore
Prhnu golubovi
prema zlatnom anđelu s mačem
Ranjeni grad na tren zasjaji u suncu
Skele, trake, grabe blatne
Auriel Rose vodi me za ruku
Ima mala napućena usta
Kao da stalno zvižduće
Namješta mi smjerove i zaborave
Danas govori umjesto mene cijele rečenice
Javljam se onom kolegi
Koji mi je ponavljao da se to ne događa meni
Duše jednako stare, kaže
I ne bi vjerovala kako nije slučajno
I ne može biti
Da si se javila
"Gostima koji moraju ići reci zbogom i izbriši sve tragove njihovih stopa. Danas je dan duhova koji ne znaju kada će umrijeti. Na svoje grudi prisloni sve što je nježno i toplo i blisko." ( Tagore)