Ima duša koje su zbilja birale
hrabriji život.
Ti životi su teški i komplicirani, čini ti se da čovjek nekako sam traži dramu, zar ne?
Zakačit će ga svaki mogući životni problem.
Bolest, po mogućnosti kronična, ili bolje još autoimuna, njegova il bliske mu osobe, prevara i razočaranje, droga, kriminal, saobraćajke, otkazi, razvodi..
ne nužno tim redoslijedom...
Zanimljivo je da se svatko od nas nekada nađe u nekom razdoblju, kada nam se čini da nam je život, ili barem par epizoda u kojima se pojavljujemo mi, režirao ludi Almodovar, ili Tarantino, da, da... I naravno, uvijek je naša muka u tom trenu najteža.
Životi ostalih čine nam se ko s reklame.
Sve dok ne upoznamo nekoga kome je..teže. Bude nas malo sram, malo pognemo pogled pred svojim odrazom u ogledalu, shvaćajući otrežnjeno ko nakon zidarske odgojne od života, par je istina, da smo igračke vjetrova, da uvijek može biti gore i da uvijek, ali i na samome dnu ako smo ga ikada takli, možemo na nečemu biti zahvalni.
( svaki dan nađi...)
Koliko puta sam samo, slušajući svoju životnu priču kako je prvi puta pričam nekome, pomislila, vjeruje li mi uopće ta osoba? Hoće li sada pobjeći? ( jer ja možda bih !) Da li da ispričam ono...baš sve? ( možda da preskočim ono).. Misli li da sam se sama nekako do svega toga dovela? O Bože, jesam li naporna? Jesam li to ja..taj niz neobičnih i teskih događaja koji su me nekako snašli?
Ma ne. To nikako nisam ja! ( to je takva režija)
Imala sam jednog krasnog kolegu, koji je svojevoljno išao sa mnom, kada je trebalo mojoj svekrvi i mom sinu reći, da joj se sin, da mu se tata ubio.
Koji me vidio poslije na poslu očajnu zbog Keptejna kad je umirao od raka. Od smrti do smrti dvije godine.
U ringu malo digneš glavu, a ono zgazi te bager.
Kolega mi je danima govorio: to se nije dogodilo tebi. To se dogodilo ljudima oko tebe!
Nije mi bilo utješno. Bili su to ljudi koje sam voljela, a kad nekog volim, on je moj i on je - ja i to se događa meni!
Joj, kako wrong, wrong...
Tek kada su se izvjesne stvari doista dogodile meni, shvatila sam razliku.
Ne znam ni postoji li uopće nešto što se zove hrabrost. Ili si naprosto u nekim razdobljima kada te se dočepa ludi Almodovar, prisiljen izdržati, otplivati, držati glavu gore da se ne utopiš, ugušiš, jer imaš djecu, imaš roditelje, potreban si, netko o tebi ovisi, a da nije nužno samo banka ili ovrhovoditelj.
Imaš biljku. Životinju. Imaš planove.
Ima već par godina kako molim za čistu čistijatu dosadu. Time sam prava varalica jer ( ovo pišem u zagradi da bude manje vidljivo, meni ne može biti dosadno u lošem smislu).
Zato je danas bilo iznimno zanimljivo čuti što sam izgovorila čovjeku koji me voli i želi, ali je takav kakav je, aljkav prema vlastitom životu i ne zna, doista ne zna drugačije.
Bilo je baš..filmski.
No režiser sam ovaj put- ja!