Sipi srebrno sa visina.
Danju je padao u krpama, a sada sipi sitno i zvoncavo,
dok se cesta cakli pod nogama srebrno.
Ne pada da prekrije brijeg...nego da zvijeri otkriju tragove.
Tu je snijeg u ružnoj konotaciji, kada ti je najteže u životu,
ljudi se pokažu u svome pravome svjetlu, pokažu svoje tragove.
Tome mislim da isključivo i služe loši periodi u životu.
Da ti se uključi kliker, da ti se oglasi alarm,
da znaš tko ti je, tko ti nije,
tko nije nikada ni bio, tko neće nikada biti.
Noć i snijeg koji leprša - moj su omiljen ambijent zimi.
Tada ulična rasvjeta baš nekako svečano i prigodno, ko u filmu, prosijava kroz srebrne krošnje.
Kao što i nove spoznaje prosijavaju moju dušu.
Slažu se po mojim granama i krošnjama poput snijega.
Teško je i odslikati to, jer to je nalik osjećaju usamljenosti.
Ne samoće, ona lovi za gušu i ne zvuči kao nešto odabrano.
Usamljenost je odabir.
Ideš sam, šećeš sam, ne javljaš se na telefon i ne zoveš. Nema te za nikoga, osim za sebe. Tvoje grane te trebaju.
A tragovi oko tebe ionako pokazuju tko te tražio dok te nije bilo tu.
Imam svoj sretan, pufasto- mucasti, ružičast ogrtač za vikende ujutro.
Wellness tretman osobni.
Operem kosu, namažem se najfinijim losionom s primjesama zlata
( zlato je poklon drage osobe ), čupam obrve, ne brijem brkove,
pa buljim u malo ogledalo takva brzinski odnjegovana.
No, taj čarobni ogrtač služi i za maštanje.
Pa pišem sretna pisma samoj sebi, stvaram u glavi i na papiru nevjerojatne slike;
nema potresa, nema korone, svi moji dragi su zbrinuti;
tu je naravno, i kuća na moru, mala, ništa veliko,
samo je obnovljeno i uređeno po ukusu i funkcionalnosti, toplo i prekrasno.
Tu su ispred kuće, redovi mandarina, naranči i limuna,
bacaju meku sjenu na lavandu i ružmarin.
Pored mene je netko tko se smije,
netko moj, topao, razuman i osjećajan.
Netko s kim sam sve to u kući i oko kuće stvorila.
Prošao je svašta i to ga nije pokolebalo u životnoj vedrini.
Sve dobro i sve loše, vodilo nas je jedno drugome.
A ja sam mu prva i jedina.