Zabluda o Aladinu

Rekla je
Nijednu suzu ti više neću dati
U gluhoći noći sva imena koja im je dala
Spavaju
Četiri dana je voli
peti zamrzi
Jer ne može joj dati što treba
Samo suzu

Rekla je
Ili ide ili ne ide
Od krpanja razilazi se tkanje
Šta ti je čovječe
Ostaćemo tako goli i bosi
A zima još grize za guzu
Zakrpa ljubavi ne popravlja stvar

Kad odvrneš čep
Ne izlazi dobri duh
Samo se hladi

Sanjarenje

Teško se budim jutrom, jer se budim noću.
Nekada mi se učini da je potres, no brzo se uvjerim da to drhtim ja. Moja unutrašnjost. Vjerojatno neki nemir.
Nezadovoljstvo uzrokovano svime ovim oko mene. Smanjeno druženje, briga za bližnje, briga za daljnje, lagana anksioznost.
Snažni, upečatljivi snovi.

Tješi me jedino lagani miris proljeća u zraku.
Čujem komešanje ptica, vidim ih kako s puno nade slijeću po grmovima.
Zaigrane, radosne, obgrljene ljepotom neba. Nekim grmovima bubre pupoljci.
Sutra moram razgledati visibabe...

Ne pratim vijesti, ali sustižu me.
Pogotovo kad se probudim u tri ujutro i "listam " po mobitelu, nadajući se da će me to uspavati.
No sve to samo uznemirava. A osjećaj bespomoćnosti je valjda najgori osjećaj koji poznajem. Empatija ubija. Nekome je zima i zbog toga me žulja vlastiti krevet.

Nakon dužeg vremena nalazim se s prijateljicom.
Koja me pustila da joj se javim, ali mi je slala diskretne poruke da je tu, ako je trebam.
No, ja sam trebala sebe. Zvuči strašno sebično.
Pokušavala sam joj objasniti da sam se od kolovoza nalazila u pravom stanju šoka.
Kada mi je trebalo razdoblje samoće, plakanja, prisjećanja.
Kada su mi neki ljudi znali jednostavno doći i izvući me iz kuće. Ni ne pitajući me što ja o tome mislim. I samo sa upornima sam se i viđala.
Onako, princezasto i samoživo ponašanje. Naizgled.
Ona nije predlagala ništa. Sve je bilo onako neodređeno...tu sam, reci kada ti paše..ostavljala mi je slobodu.
I prošli su mjeseci. Nije se naljutila, ali se udaljila. Osjećala se nepotrebnom.
A nije mi bila nepotrebna, samo ja nisam nikako znala artikulirati svoju potrebu, jer nisam niti sama znala što mi treba.
Malo sam potiskivala, malo puštala da me prelije val.
Uskoro joj je rođendan, pa sam joj kupila sitnicu i prošetala s njom.
Vidjela u njenim očima koliko sam joj nedostajala.
Srećom da sam joj se javila, jer bismo se s mjesecima sve više i više udaljavale. Zbog njene diskretnosti.
Svjesna sam te svoje neobične osobine povlačenja u sebe kada mi je osobito teško.
Jer, ljudi se nauče na mene vedru, komunikativnu, prisutnu.
Neki su me pak skužili, pa se ne ustručavaju i dalje zvati, pitati, ne broje tko je koga više nazvao i ne osjećaju se nametljivo.
Evo me, ispred ograde sam ti, ne zanima me kaj si u pidžami, izvoli izaći.

Puno je ljudi i mjesta koje želim posjetiti kada ovo ludilo prođe. Radim si planove i to me veseli.
Sad mi je najvažnije smanjivati pušenje. Gutam ih. Uživam u njima pa pretjeram...a onda krene aksioznost.
Probala sam nešto sa vaporizatorom u koji utrpaš razne čajeve, al sve naravno znalački.
Namjeravam se ponovno vratiti u kondiciju.
Ono....moći bez pardona potrčati za tramvajem, bez da mi oči iskaču iz lubanje, a srce mi vlastito ostane kucati negdje dva metra od mene.


Što planirate sve kada se ublaže mjere i krene kolko tolko normalan život ?

sjećanje duša

Jutros sam je sanjala.

Leži u bolnici u nekom krevetu i osjeća se odlično.
Želi ići doma.
Vidim je kako puši, loše sakrivena u bolničkom hodniku.
Nikada se nisam više veselila njenoj cigareti.
Ima lijepu boju lica, milujem je po mekim i lijepim nadlakticama,
objašnjavam joj da će ići doma, neka se još malo strpi.
Doktor mi međutim, daje znakove da je umrla, i da ovo,
moje i njeno komuniciranje, nije u redu.
Ne razumijem, gledam ga u čudu, pa vidi je čovječe, dobro je !
Ne razumijete, kaže, i ne možete razumijeti, niste stručni.
Ona osjeća čežnju za svojim Zagrebom, stalno ga spominje.
Radimo planove kako će šetati čim se oporavi,
kako ću je odvesti u Tuškanac, da se nadiše friškog zraka,
kako će je to onda potpuno oporaviti.
Uopće joj ne lažem, ne dajem joj lažnu nadu,
jer vidi se da je zdrava i dobro, komunicira i samo želi otići iz tog kreveta.
Doktor međutim, zna nešto što ona i ja ne znamo.
Kaže mi da će me odvesti doma, valjda mi planira objasniti...

****************************************************************

San me ne ispunjava tugom, samo sjetom i čežnjom.
Imam dojam da smo doista komunicirale i da je ona doista negdje.
Ne boli je ništa i osjeća se odlično.
Mislim da nam si samo duše nedostaju i da smo uspjele postići kontakt.

Izgledat će ovo poprilično zastrašujuće ovako napisano, znam.
Ali kada u snu ne osjećam nelagodu i strah, tada jednostavno znam da je sve u redu.
Ona očito još putuje.
I njena duša me se još sjeća.
Dugo se sjećaju duše koje vole.

I takvi, jaki duhovi...

Triptih

Svjetliš u mraku moje sobe
Krijesnico zanosna
Ljubavne riječi od kojih mi
drhti koža
Te oči, te usne, ponovno i ponovno
Svjetlucamo i sve smo si sličniji
U toj mračnoj komori
Kad se krenemo prelijevati
Ti u ja, ja u ti
Leptiru noćni
Volim se u tvojim očima
Pa nastojim tebe vidjeti boljim
Kako bi se volio

*******

A danju
Okupe se oko mene
Četiri moje glave kuštrave
Puste mi pjesmu
Preozbiljnu za svoje godine
Pa shvatim
Već se bore
Moje male jagode
Pričati im bajke ili
Naučiti ih što je život

https://youtu.be/jdBx1f9TMh4

( imate je i u Nišinom komentaru)

*********
Sutra ću postavljati
Najdraže fotografije
Uvećane
U srebrne okvire
Na prvoj
Stari i Zvjezdica plešu
Na drugoj sin slavi prvi
S treće se smiju
moje jagode kuštrave
Moje životne diplome
I anđeli

Nedostajanje

Njena je zvijezda sada nisko pri zapadu. Titra, pa u trenutku izgleda ko mali avion.
Tu je Ona, zvjezdica moja.
Odmahne rukom na svaku kritiku Starog, još uvijek. Da mi bude lakše.
- Ne slušaj sve, kaže mi iz nekog svog svijeta. Ne primaj srcu. Star je i glup.
Pa se smijemo Ona i ja. Ona tamo, ja tu.
Glup, glup, glup...smijemo se.
Težak.
Šišala sam ga danas mašinicom. Sav je zabrinut i tužan.
Sluša radio sa srcedrapateljnim pjesmama, pa sam sebe baca u duboku tugu i nedostajanje.
S nježnošću mu radim frizuru, pažljivo oko ušiju.

Jorgovanu vodopadskom

Negdje duboko, duboko, u najcrnjoj šumi, gdje ne znaš jel je još noć ili već dan, gdje nikoga nema ( uzalud dozivaš), osim tvojih malih koraka u šiblju, pramena kose koji si ispustila, praveći da se ne osvrćeš iz straha i nelagode, ima jedan bučan vodopad i žile drveća isprepletene ko postelja.

Tu si sjela prije svih tvojih velikih boli i gubitaka, prije nego li je itko umro, otišao zauvijek bez da se pozdravite, da se pozdravljate, onako dugo kako si već navikla, kao na kolodvoru, vječnom kolodvoru, prije nego li ste si dosadili.
Iste oči, nosnice, iste bore, ista udubina u licu ko na stablu, u kojoj se skrivaju i noće vjeverice. Tu si osjetila trenutak, tu si pojela sendvič, tu si zahvalila Bogu na čarobnoj jednostavnosti kojom te obdario. Tu si grlila bokeh zanesenom zjenicom, osjećala drhtaj ptice, disanje srne i bila. Samo bila. A kad si ustala, odjednom si doživjela svu krhkost toga mjesta na kojem si do maločas sjedila. Cijelo je to mjesto tvog do maloprije spokoja, prijetilo jasnim odronom do u dubinu.
( nisam krhka ja, krhka su ta mjesta na kojima prebivam...)

Jorgovanu moj mali. Zanosu dječiji.
Što cvateš ljubičastim zanosom u najcrnjoj šumi, pa i zimi, na mjestu pustom i bez tragova, sva u svojoj vlastitoj jeci pjevaš ruske uspavanke, milujuć prstenjakom zadnje odsjaje sunca koje se tako bezglavo baca na zapad, onesvješćuje ko ružičasta kugla nataknuta na rane sjene borova. Kao zauvijek.
A samo je oduvijek.
Pust svugdja budjet sunca.

Grozdu sitnih cvjetova. Ljubavna glavoboljo! Čežnjo mladenačka koju kradem, trgam preko plotova!
Ako ti prizovem miris iz ovih golih grana prividne zimske pustoši i bespomoćnosti, zašumorit će buk sve snažniji iz suza, zacvrkutati će rano proljeće iz zimskih rana i prosuti se ozarenim pjegama neba i livada.
U nadubljem srcu zime, čuti prvo pucanje leda, oživljavanje riba, bubrenje nestrpljivih pupoljaka.
( unatoč krhkosti)

Naslonim dlan, a breza se krene smijati. Bor se popne na prste, stresajući snijeg s ramena.
Padne ljubičasta koprena sa zimskog oka, a sve bolne stvari postanu ljudskijima.

Umrijet ćemo, zar ne?
O, da. Hoćemo. Sve umire. Jer mora.
I sve će se poznato odlomiti s mjesta na kojemu smo do maločas spokojno sjedili i žvakali sendvič.
Sve će kao nestati.
I mi ćemo jednom biti nečija neutješna misao.

Ali vidi.
Konstantno.
Teče.
Krug.
Opupoljčene gole šibe
Teku u cvat.

Boje i oblici

" Kocki je bila elegantna i profinjena, ko i uvijek, no prepoznaš je po nehajnom hodu, pri čemu joj se njiše dugi prekrasni crni rep( kosa). Ako je i imala što za pasom, nije se vidjelo jer je imala haljinu ( crno-zelenu, kad sam već Milka Babović)
Ona je meni prelijepa, rijetko tak nekog lijepog vidim. Ko A. Hepburn ( to je za dečke, vižualne tipove). Kad smo se zagrlile, morala sam stat na prste da ne polomi kičmu. A najljepše na njoj je njezina skromnost, jednostavnost.."


To su bili onako prvi dojmovi, iz pluća.

Kockavica je prava i ozbiljna umjetnica, samo ona to još uopće ne zna. No, u tome je draž.
Na otvorenju je rekla ravno dvije rečenice, iz kojih se čulo samo hvala.
Šarena nije bila, jer nije našla haljinu koja se vrti.

Slike su joj ko iz druge dimenzije. Pune su energije, ne samo boja i oblika kako se to iz prve čini.
Svaka slika ima svoj pokret, svoj zvuk. Priču koju naslućuješ, bez da približiš uho. Samo srce prilijepiš onako očima. I upijaš. Upijaš...

Uspavanka za malu S.

Jutros u autobusu
Gledam dvije mlade djevojke
Kak sjede zagrljene na jednom sjedalu
Naslonjene jedna na drugu ko stabla
Dvije breze nježne pupaste
I šuškaju, pate nešto zajedno
Kose im se ispreplele
Nasmiješim se ispod maske
Ulovim pogled jedne pun prepoznavanja
Raznježim se sva

U pothodniku
Ostane mi par kovanica nakon kupovine gableca
I taman da ću ih spremit
Kad ugledam vječnog starca sa šeširom
Uvijek na istom mjestu
Pitam, smijem.. vam ovo dati?
Sinu mu oči u čuđenju i neka blaga svjetlost
Prelije mu lice
Satrano
Životom
I budem
tako ispunjena
Da preletim stepenice

Rječnik hrabrosti

Ima duša koje su zbilja birale
hrabriji život.
Ti životi su teški i komplicirani, čini ti se da čovjek nekako sam traži dramu, zar ne?
Zakačit će ga svaki mogući životni problem.
Bolest, po mogućnosti kronična, ili bolje još autoimuna, njegova il bliske mu osobe, prevara i razočaranje, droga, kriminal, saobraćajke, otkazi, razvodi..
ne nužno tim redoslijedom...
Zanimljivo je da se svatko od nas nekada nađe u nekom razdoblju, kada nam se čini da nam je život, ili barem par epizoda u kojima se pojavljujemo mi, režirao ludi Almodovar, ili Tarantino, da, da... I naravno, uvijek je naša muka u tom trenu najteža.
Životi ostalih čine nam se ko s reklame.
Sve dok ne upoznamo nekoga kome je..teže. Bude nas malo sram, malo pognemo pogled pred svojim odrazom u ogledalu, shvaćajući otrežnjeno ko nakon zidarske odgojne od života, par je istina, da smo igračke vjetrova, da uvijek može biti gore i da uvijek, ali i na samome dnu ako smo ga ikada takli, možemo na nečemu biti zahvalni.
( svaki dan nađi...)

da zvijeri otkriju tragove

Sipi srebrno sa visina.
Danju je padao u krpama, a sada sipi sitno i zvoncavo,
dok se cesta cakli pod nogama srebrno.

Kintsukoroi

Dom

Kroz Petrinju prolazila sam zimi i ljeti, svakoga vikenda. Tako mi je život uredio.
Znala sam tako već redom napamet, sva okolna sela, svaku kuću, livadu, grm.
Nekada bi se autobus i pokvario. Pa smo strpljivo čekali drugi, ne udaljavajući se isuviše od stanice,
ali uživajući u pogledu na taj park, paviljon, klupice, crkvu.
Jednom smo čak i ručali u jednom restoranu, pili kavu. Valjala sam se tamo s klincima po lišću u parku.
Drugi put sam sjedila na jednoj klupi, ljubila se s nekim i jela mesni doručak, i to nakon što sam u nekom butiku
kupila ljetnu haljinicu na šarene točkice, crnu.
Grad ima debelu, raskošnu povijest. Vidi se i osjeti na svakome koraku. I ti samo zineš nad tom ljepotom. Niti ne znajuć što te snašlo.
Godinu dana prolazila sam onuda. U glavi vrtjela filmove koje mi je netko drag pričao prije dosta godina.
I vidjela mu oči svaki put kada bi zatvorila svoje. Smiješak, dragost, nježnost silnu.
Čudno mi je drag i blizak taj kraj, ti ljudi, taj mentalitet, skroman, jednostavan, topao.
Moj deda Blaž doduše, mamin tata, bio je porijeklom iz jednog sela u blizini Petrinje, pa su to valjda i geni.
Davno je deda umro, sada nema niti mame da mi priča.
A možda i bolje da je nema, da ne vidi u što se svijet pretvara i kako preko noći nestaju dragi i stari krajobrazi.
Obrazi kraja. Oblaci niski, rumeni, bezglavo zaljubljeni u rijeke.
I Kostajnicu žarko volim, iz nekih neobičnih razloga. Prvi puta kada sam došla tamo, pomislila sam, o Bože, ovo je bio moj dom. Ovo znam !
Ima tako nekih dijelova Lijepe naše gdje se baš osjećaš doma. I tuguješ zbog svake prazne kuće baš kao da je tvoja.
Neshvatljivo je što neki krajevi čovjekovoj duši čine.

Ovih dana osjećam snažnu čežnju da pomognem i pridonesem, malo bar. Pritom me ne zanima nimalo, tko pomaže, tko ne, tko se uslikava samo, skuplja političke bodove, tko bi trebao a nije, tko je, a premalo je...uopće me to ne zanima. Srce mi se slomilo kada sam vidjela onu sliku naših političara i bakice kako leži pred njima. Takve su stvari nedopustive, ali o tome sada doista nije vrijeme razmišljati. Najsiromašniji su najsramežljiviji zatražiti pomoć. Tako je uvijek bilo i bit će.
Tamo ne želim smetati, želim nenametljivo pomoći. Donijeti kuhanu kavu tursku i brdo cigara.
Pružiti ruku i biti tiha potpora, dok ječe glupa prepucavanja i podjele, oko svega baš.

vidrinsmijeh@gmail.com

Ako mi se tko želi pridružiti, moj e-mail je istaknut.
Za to jedino služe e-mailovi. Za pomoć i potporu, konstruktivne dogovore.
Za izražavanje ljudskosti, ukoliko je imamo i želimo izraziti.

Voljela bih stoga, da nam Smjehuljica, kao naša predivna nasmiješena dušica, koja nas nasmijava tu već godinama, da prave smjernice iz svoga grada.

Jer grad su ljudi. Ne zaboravimo to.

Uspravi me ako griješim

Rastegnuti
Ko pračka
Kada pukne
Izginut će mnogo ptica
Pa narasti ko drugi kontinenti
Izmrvljeni cvjetići nježnosti

A ti i ja
Ja i ti
Svatko na drugoj polutci
Zemlje koja drhti
Zemlje koja urla
Na prepuknutom ledu
Kažeš,
Reci da me voliš
Kažeš, vidim samo tvoje ruke
Tvoje usne
Ja ti kažem
S druge strane
Leda prepuknutog
Voljela sam te
Kao nikog
Ej kao nikog
A onda slomila do kraja taj
Prepuknut led
Slomila ledu vrat
I u potonuću još
Raskrvarenim rukama
Oduzela si glas
Oduzela si sjećanja
Prerezala pračku

Ne uklapaš se više nimalo
U ono što si želim
I ti to znaš
Puno mrtvih ptica leti nebom
Zatvori dobro prozor
Prizor je užasan
Na dnu mog jezera
Pretvorit ću se u Zemlju
Smiriti je svojim malim
Nevoljenim tijelom
Otkucajima ljubavi
Proplamsajima starog sunca

Kišna glista i maca koja laje

Ej mačkica, jel me voliš ?
Nisi mi čestitao Božić, niti me zvao nakon potresa.
Prorijeđuješ zvanja, razvodnili smo se...
-Mačkica, nemoj biti takvo đubre, znaš ti dobro da te volim i želim, i da bi poludio da me ostaviš.
To je trenutno tako..
-Volim te još, kao prije mislim na nas, kao prije.. ( pjeva )
Čuj stari noćas, odlazim iz ovog grada, ne vjeruj u mene, jer nikad više nećeš čuti ..( pjevam i ja, šta ću )
-Zašto si takva ?
Treba mi netko odgovoran, pouzdan.
-Dobro, onda ću biti odgovoran i pouzdan
( a ja čujem bit ću kišna glista, bit ću maca koja laje, samo reci da me voliš i da me želiš )