četvrtak, 29.10.2020.

Alhambra

U polumraku, gledam ga dok spava.
Kažiprstom pratim mu liniju čeljusti, nježno, da ga ne probudim.
Podsjeća me na nekog takav usnuo. Ma isti. Gle..isti.
Boja kože. Vilica. Obrazi.
To mi izaziva ganuće, jer tog nekog nema više Ovdje.
Oči mi u njegovom mraku tada budu ko vrčevi. Prepuni u prelijevanju.
Osjećam blagoslov sresti ponovno ljubav u sličnom, a drugačijem obliku.
Kao neka vrsta...popravnog.
Vani laju psi, mjesec je obješena lizalica, kiša bubnja ritmično po lišću.
Voljela bih da sam zaspala prije njega, da on gleda usnulu mene, al nije mi dano.
Pa ga gledam.
Imam sumanute sreće, pa on i u najdublju snu čuje moje okretanje, namještanje, svaki uzdah.
- Jesi gladna ?.....
- Jel ti hladno ?.....
- Zašto ne spavaš ?.....
Ne želim trošiti vrijeme, ovo malo vremena koje imamo na spavanje, kažem.
Pa se ljubimo ko najslađe grožđice. grickamo ko najsočnije brusnice.



Gledam ga i dok mi pokazuje svoje krajolike, mjesta gdje se kupao, gdje je ljubio,
djetinjario i mladenačio svoje dane.
- Vidi ono, pa ne gledaj mene...
Ozarim se sva, takva otkrivena. Ko djevojčica. Gledam ga dok ne gleda.
On je moj krajolik.

Preostale ptice nešto prhutaju po granama. Lišće se zlatno ljuljuška zrakom prije pada.
Ljubi mi ožiljak. Prolazi mojim meridijanima ko jedrenjak, bacajuć' sjenu na ono što je bilo,
blistajuć' na ono što bi moglo biti, ko igla u kompasu dodirujuć' sve strane mojih svjetova.





20:32 | Komentari 22 | Print | ^ | On/Off |

utorak, 20.10.2020.

Sarah u Elle



Ove dvije stvari, baš su me razveselile danas.

Prva, jer ulijeva nadu. Povjerenje u budućnost naše djece.



A drugo je moja priča o Sarah, u slavljeničkom izdanju modnog časopisa Elle.
Povjerenje u budućnost mojih priča.

Pa da podijelim s vama nadu. Moje tiho veselje.
Sita sam crnjaka.


20:05 | Komentari 28 | Print | ^ | On/Off |

Kad nekome kažeš



Kad nekome kažeš
ti si moja kuća

k u ć a
kuća si moja,

moje ognjište i moj dom
i sve što ide s njom:
neoprana prozorska stakla,
zavjese pred kišu,

tu je onda valjda
i njena okućnica,
voćnjak i livada
kojom se ona ljuljuška u sutonu zlatnom
pred san ispričanih priča djedovih,
na mekanoj kolijevci krošanja koje je dodiruju
slično onome kao što će se dodirnuti nebo, mjesec;

tu je onda valjda ono gnijezdo lastavica iznad štale,
tu su čvorci koji zoblju mladu trešnju
pas tužno zavija,
i ružičnjak i koprive,
i prljave krpe, pokošena trava,
i batunke bakine,
vrapci koji piju cvijeće,
i preoran vrt i tek iznikla mrkva
i stara ljuljačka, zahrđala kanta,
i blato na čizmama,
klimavi tronožac pored vrata,
i vijenac češnjaka protiv uroka.

Kad nekome kažeš
kuća,
kuća si moja
kada mu kažeš,

kućo stara

to je kao da si ga smjestio usred svoje ruke,
ubrazdio ga ravno u liniju života
u brazdu budućega kruha posadio
ko u blistavu zjenu djeteta.

Nekada odlaze

kuće kao ljudi
i ljudi kao kuće

urušavanje iznutra
urušavanje izvana
i vremena je sve manje

pjev tiši, neutješni.

Kada odu neke kuće, kada odu dragi ljudi,
onako otplove, nestanu

ti dođi da spavamo mili na livadi
uz zviždukanje ptica i vlakova
bit ću tvoja kukuruzovina
tvoja postelja meka pšenična
žilava travčica u ustima
pas koji tužno zavija
blato na čizmama
kuća tvoja s okućnicom
i tvoj dom


00:11 | Komentari 9 | Print | ^ | On/Off |

četvrtak, 15.10.2020.

Predstraža*

Prvo daš do znanja da si francuska torta.
Samo za odlikaše.
Nisi za kratkotrajne avanture,
jer ti je šifon preosjetljiv.
Svi tvoji mali, kositreni vojnici
Stoje na utvrdi spremni
A predstraža* traži tajnu lozinku.
Od prve.
Nema pomaganja, zapomaganja nit prenemaganja.
Kada se neprijatelj uvuče u pozadinu
Kasno je.
Znaš da je ljubav
osim smrznutih ljubica
i polja prezrelih suncokreta
krvoproliće ponekad
Da si već slagala kosti
Namještala si arterije
I da to umijeće ratovanja
Sa sobom
Traži puno više od puke hrabrosti
Također znaš, da se za ludost plaća glavom
A u previše opreza dotuče te vlastita sjena
Prošlosti

Akademija osjećaja, to je srce

Predstraža samo odvraća malodušne


19:07 | Komentari 8 | Print | ^ | On/Off |

srijeda, 14.10.2020.

Hodogram

Po čovjekovom hodu odmah vidiš koliko bitki ima u nogama.
Bježanja. Ukopavanja. Puzanja. Skrivanja. Samoranjavanja.
Kad bi mi splasnula zaljubljenost, kad bih prestala lepršati oko objekta svoje žudnje, uvijek bi to bilo zanimljivo primijetiti.

Kako hoda, tako će te i grliti! I čuvati.
Ma tako će ići s tobom kroz život.
Ništa ni manje ni više od toga.

Jedan je bio ukočen. U oklopu*. Zakopčan do grla.
A ja sam kočijaš od malena. Nisu me ukrotili.
Snažno volim nazivati stvari njihovim imenom.
Zato ih imamo, imena i stvari. I dar govora.
On je i u svom oklopu čuo moj prostakluk. Otvorenost. Prema sjevercu, evo, daj! Pa je znao tako, uvući glavu u sebe, svoju ljušturu, i ne izlaziti tako danima. Teško je razgovarati s oklopom. Pa kuckaš, pa osluškuješ, a čuješ tek jeku vlastitih misli.
Drugi je hodao ko protiv vjetra, gornjim dijelom tijela prema naprijed. Njemu se žurilo. Znao je da nema puno vremena.
Njemu je oklop bio oko glave. Onako viteški. No, kad je dignuo vezir, znao je reći puno prekrasnih riječi. Dati sjajnih pogleda.
Na stvari i inače. S njim sam naučila kako govori čovjek koji te voli.
Ovaj posrće. Oklop mu je na nogama. Težak u odlukama. Olovo preteže sad na jednu, sad na drugu stranu. Boji se smiriti, jer ne zna hoće li se moći više pokrenuti.


20:05 | Komentari 11 | Print | ^ | On/Off |

utorak, 13.10.2020.

Sve što znam

A i te listopadske kiše. O studenom ne želiš ni misliti.
Morat ćeš pronaći vješte načine za učiniti se snažnom.
Snažnijom.
Kažeš, dekica, čoksica, knjigica.
Tepaš si, s gomilom nježnosti,
obraćaš se sebi ko djetetu.

Veliki bijeli lampaš, da te ugrije.
Rumeno nebo na zalasku
I odjednom se nađeš kako
SKLIZNEŠ

Kako se grliš
Sama na groblju
Tek pokoja ptica
A ti ko grlica
Visoko
Sve što znam o ljubavi
Naučila me
Rujanska
Plamena moja
Mama

Pa tako daš sve
Ma prevališ preko usta
Postaneš DINA pijeska zlatnog
Oboje vas okupaš njime
Pješčane skulpture koje se grle
Grizu do ljubavi

I svu samoću koju ti je darovao
Jer ti voliš za oboje
Jer je voljeti lijepo, tek tako
A onda KLIŽEŠ po vlastitoj sujeti
Ne pomažu ni guma ni sol




P.S. kako mi teme Inktobera postaju sve teže, odlučila sam sudjelovati i dalje, koristeći KLJUČNE riječi.
Ubuduće ću ih označavati *. Zvjezdicom;-)


20:19 | Komentari 11 | Print | ^ | On/Off |

nedjelja, 11.10.2020.

Bosna

Putujem i putovat ću, dok me noge nose.
Dok mi granice ne zatvore.
Volim se vratiti i doma s putovanja, osjećaj je uvijek kao da me nije bilo danima.
Kao da sam se na dijelove razdijelila, a svugdje se pronalazim, znatiželjna i radosna.
I sva ta polja koja kliču i promiču, sva ta neba!
Netko je skuhao ručak, oprao podove, a ja sam vidjela pola zemlje!
O daj mi Bože, daj mi da putujem!

Mamina me Venera prati gdje god krenula.
Sjaji zlatno i žućkasto i na svim meridijanima govori mi ljubavno, guguće mi ta zvijezda mila i ogromna srca, o lastavicama koje prelijeću kukuruzišta, ili sjede kao male debeljuškaste note na žicama.

Bosna miriši po vlazi i pećima na drva.
Puna je zdravih šuma i tužnih kuća iz kojih rastu stabla.
Mrak je mračniji, ali kad sviće, čini ti se na početku jeseni,
da će mlado proljeće.
U nekom usputnom, jako ružnom gradu, okružena čađom očađenim derutnim zgradurinama, jedna blistavog lica, na balkonu pelca geranije.
Ljudi zgureni brigama, križaju se kad zazvoni crkva, ova ili ona, bude svejedno, jer Bog tu ionako stanuje u dvjestopedeset godina starim kruškama.





Ovčice se bijele na mekim padinama, gledaju te krave svilenih trepavica, a konji, eh konji.. donose uzdah prepoznavanja.
Crveni rujevi cvjetaju.
Jako je teško, teško se živi.
I rijeke i ljudi pamte bolja, sigurnija vremena.
Zaogrnuti toplim sjećanjima, podsjećaju na strnokose, dok se polugladni sprdaju onim svojim specifičnim, grubim humorom.

Purgerice govore kaj gdje god da dođu. I gomilu onih svojih nepravilnih naglasaka po kojima ih odmah prepoznaju.
- Oo, pa vi ste iz Zagreba? - Jes, vala, jesam.
I muškarce i žene one gledaju duboko u oči, ne skrečući pogled. Ulaze u rasprave s muškarcima, bez poniznosti svojstvene ovdašnjim ženama svoje dobi.
Možeš biti ili vještica ili kurva, ili jedan šejtan ženski običan, al bosanski će čovjek brzo i sramežljivo skrenuti pogled pred tom ženom koja se široko i besramno smije, ili se rasplače bez susprezanja nad poklonjenom dunjom i lješnjacima.
Osim ako je željan ašikovanja.
No, purgerica je drug iz bitke, ne otima tuđeg frajera, a najhrabriji eto, uvijek il' uglavnom, igraju iz ofsajda.

Sjećaš se, pričale smo neki dan, kako nemamo mogućnosti, otići tako na par mjeseci u okviru self recovery-a, pomirisati drugu kulturu, dotaknuti druge običaje, kušati drugu hranu.
Biti daleko. Daleko, daleko, pronaći opet- sebe.
E, pa vidi me. Jedan vikend, na tri sata odavde, meni su tri mjeseca sada daleke Italije!
Jela sam kozjeg sira, konjske kobaje, šetala Tvrđavom, umočila palac u tople vrulje Vrbasa.
Vidjela sam muškarca koji me osvojio svojom sućuti za slabe, obespravljene i ljubila ta njegova lijepa, debela usta, badem oči i riječi kojima tako savršeno iskaže emociju u njenom esencijalnom obliku.
Predstavio me ko svoju djevojku, pazi, a to je mali grad, u kojem se ženio i rastavljao, to je grad pred kojim ne može glumiti, mada bi to žarko nekada želio.

Nije me grlio kao u Zagrebu, na ulici.
Bosanski čovjek ne može si dozvoliti biti pičkica, pa pojedu ga.
Al ja sam se zato uz njega svijala poput travuljine, šejtan žena, kažem ti, neće mu bit lako ovih par dana, dok me ne zaborave.

******
Na temu odvratno, ne želim crtati. I ne znam, sve kad bih i htjela štreberski poštivati Inctober.
Evo, mrači se. Stigla sam doma i perem si stvari za idući tjedan.

Znaš kaj je odvratno?
Odvratan je strah koji se uvlači među ljude, to je istinski odvratno. Strah od različitosti, strah od zaraze covidom, granice koje će zatvarati. To je gnjusno.
Strah, bolest, zatvaranje..sve sami eliminacijski faktori koji doprinose nazadovanju i zatiranju svega onoga lijepog što pulsira u čovjeku i čini ga živim.

********

Ljubim i ljubit ću, sve dok mi srce kuca.
Dok ne zaspim i odem na drugu planetu.
I boli nekad ( taština, ponos, nesigurnost )
i guši ( nedostajanje, nepovjerenje).
Al sve sam ( si ) bolja.


14:00 | Komentari 13 | Print | ^ | On/Off |

četvrtak, 08.10.2020.

Zubo, bacanje i nada

Došla su neka surova vremena.
Ili sam osjetljivija i sve shvaćam isuviše ozbiljno i manje lepršavo.
Na svakom se uglu moraš znati zauzeti za sebe.
Pokazati ZUBE.
Pa bili oni lijepi, pravilni ko plotek, prirodni ili keramički, blistavi ili s patinom.
Asertivnost je umjetnost. Njoj se priklanjam i nju svladavam kad bih morala viknuti, lupiti šakom o stol, dozvoliti si privremenu neuračunljivost. Umara me ta borba. Ne volim biti bijesna i izvan kontrole. Pa stvari često riješavam smijehom. Osmijehom. I tu se vide. ZUBI.



Bacanje je strašno zdrav način oslobađanja od fizičkih i psihičkih balasta. Često sam okružena ljudima koji poput hrčaka čuvaju sve, ništa, baš ništa ne bacajući bez da triput razmisle..za što bi im to točno moglo trebati.
I još znaju pretumbavati po mom smeću. Užas.
Zavitlaš i pljus! Nema više. Sve što nisam upotrebljavala duže vremena- u stvarnosti mi ne treba. BACATI. Bez žaljenja.
Što je teže, sigurnije završi u smeću.
One lijepe, lagane stvari, poput blistavih sjećanja, dugo, dugo lepršaju..i vjetar ih često vrati...




Nada je krhki cvijet. Raste ni iz čega i na često nepristupačnom terenu. Treba li se njegovati? NADA je žilava, preživljava sama od sebe, pritajena u trenucima beznađa i očaja, ona nosi sjemenčice i posije se sama, tamo gdje se najmanje NADAŠ.


21:14 | Komentari 9 | Print | ^ | On/Off |

srijeda, 07.10.2020.

Fensi Šmensi

A jel mogu ovo bit cipele koje su nekoć bile FENSI ŠMENSI



Al ih je onda načeo ZUB PROTOKA vremena ?



Cipele glavu čuvaju. Čak i kad se raspadnu.
Zato mislim da se takvom glavom, sačuvanom cipelama,
sve može pokriti. Objasniti.
Ali, nikada, nikada ne možeš biti
u nečijim cipelama!
Pa očuvanom glavom razmišljati o tuđim cipelama.
I prosuđivati.

Kaj vi mislite?:-)


Bila sam u Vinogradskoj do maloprije.
Prek veze na pregledu.
Bolnica izgleda stravično.
Prljavo, nepospremljeno, prazno, tužno i opasno.
U životu to još nisam vidjela!
Ne želim puno kukat, premda mi je ovo jedino mjesto
di to baš volim radit, no...uskoro idem na jednu rutinsku.
E, tada ću imati vremena napretek!

Pusa velika Maglenom gdjegod bio.
Hvala na poljupcima, ljubavi i smijehu.
I na crvenim cipelama.

Puse dobronamjernima, ostalima jedan kvalitetan...ignore;-)



21:11 | Komentari 7 | Print | ^ | On/Off |

ponedjeljak, 05.10.2020.

U jednoj zimskoj noći...

Ne znam.
Vi bi da ja nemam privatni život,
a kamoli šta drugo!
Želite me samo za sebe.
Mislim li se zadržati s ekipom dulje,
moram odrađivati.
O romantici da ne pričam!
Toliko silno volite moje crteže!
A ne pitate se kako,
oh, kako ja to sve stižem!
I crtati i živjeti normalno.
Na poslu nema zabušavanja.
Poslije terapije ruke, vježbanje,
pa kava, čaj, topla čokolada.

I onda, dođi doma i crtaj!
Ajde, ajde, možeš ti to!

Postat ću skroz asocijalna zbog vas.
Kak ću imat dečka???
Ono..nemrem van, moram...crtati!
Pa ko će mi to povjerovati?!
Baš vas briga!

Mislim...stvarno ste...





23:29 | Komentari 11 | Print | ^ | On/Off |

nedjelja, 04.10.2020.

Blejd


Zadivljena i osupnuta ovom hiperprodukcijom na blogu i štreberskim odrađivanjem teme za sutra, imam i ja oštricu za trku...



Ovo ko i britva i nož, isto zna bit gadno, al je u boji:-)) i s cvetekima, krajnje estrogenski ženstveno.



19:51 | Komentari 9 | Print | ^ | On/Off |

Rejdiou



Non - stop uključen, u uredu, doma,
Opće je poznata stvar
Da mi iz te kutijice prije sloma
Stižu poruke od onih kojih nema, dar
Pa se stišava i poglašnjava, sam,
Prigodno, na važnijim pjesmama
Sve koje životu su mi ram
glazbena urednica - mama

( evo sad na radiju
Hulahop, retro magazin
Neka godišnjica Zlatka Grgića
Autora prof. Baltazara
Blaženo djetinjstvo..)


I pjesme, ajme pjesme...




https://youtu.be/YXuB6md9zPk


10:55 | Komentari 7 | Print | ^ | On/Off |

subota, 03.10.2020.

Težini

Svjetla su grada rumenozlatna
Anđeo blješti na Starčeviću
Gradu pod skelama
Popravljaju dušu

Ti imaš previše vremena petkom
Baš previše praznog hoda iznenada
Za osjetiti težinu
( smiluj se težino meni maloj )
Toliko smrti da su se sve slile u jednu
Jedno teško nedostajanje Ljudi
Ko čvorci slijeću tuge na tvoje stablo

Bože i smiješ se čak nekad tome, zabaciš glavu
Otkud snage
Valjda kužiš nekako da te smrti nisu konačne
Da ne mogu ni biti
Da su to peroni, mala
Ispraćuješ vlakove, želiš sretan put
Njima je bolje sada
Duše su poput ptica
Teško za shvatiti ponekad
Al imaš dobre čuvare
Sad već sasvim pristojnu i dobru
popudbinu na nebu.....
........
................
......................

Pa se sliju suze do ušiju
Dok iz Botaničkog do tebe dopire
Miris truleži, kore, crnogorice
Ciklama



Izaći ću pred kuću, mama
Imam te puno u ružama
Sramežljivo rumenim od svitanja

https://youtu.be/-N-2a_r9z5I









08:41 | Komentari 10 | Print | ^ | On/Off |

petak, 02.10.2020.

Careless whisp





Time can never mend
The careless whisper of a good friend
To the heart and mind
If your answer's kind
There's no comfort in the truth
Pain is all you'll find....


11:15 | Komentari 10 | Print | ^ | On/Off |

četvrtak, 01.10.2020.

Liba libicaaa



Libica mala
s penkale mi je pala
A penkala je tinta
Ovo bi mogla bit finta:-))


18:36 | Komentari 18 | Print | ^ | On/Off |

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.