Bosna
nedjelja, 11.10.2020.Putujem i putovat ću, dok me noge nose.
Dok mi granice ne zatvore.
Volim se vratiti i doma s putovanja, osjećaj je uvijek kao da me nije bilo danima.
Kao da sam se na dijelove razdijelila, a svugdje se pronalazim, znatiželjna i radosna.
I sva ta polja koja kliču i promiču, sva ta neba!
Netko je skuhao ručak, oprao podove, a ja sam vidjela pola zemlje!
O daj mi Bože, daj mi da putujem!
Mamina me Venera prati gdje god krenula.
Sjaji zlatno i žućkasto i na svim meridijanima govori mi ljubavno, guguće mi ta zvijezda mila i ogromna srca, o lastavicama koje prelijeću kukuruzišta, ili sjede kao male debeljuškaste note na žicama.
Bosna miriši po vlazi i pećima na drva.
Puna je zdravih šuma i tužnih kuća iz kojih rastu stabla.
Mrak je mračniji, ali kad sviće, čini ti se na početku jeseni,
da će mlado proljeće.
U nekom usputnom, jako ružnom gradu, okružena čađom očađenim derutnim zgradurinama, jedna blistavog lica, na balkonu pelca geranije.
Ljudi zgureni brigama, križaju se kad zazvoni crkva, ova ili ona, bude svejedno, jer Bog tu ionako stanuje u dvjestopedeset godina starim kruškama.
Ovčice se bijele na mekim padinama, gledaju te krave svilenih trepavica, a konji, eh konji.. donose uzdah prepoznavanja.
Crveni rujevi cvjetaju.
Jako je teško, teško se živi.
I rijeke i ljudi pamte bolja, sigurnija vremena.
Zaogrnuti toplim sjećanjima, podsjećaju na strnokose, dok se polugladni sprdaju onim svojim specifičnim, grubim humorom.
Purgerice govore kaj gdje god da dođu. I gomilu onih svojih nepravilnih naglasaka po kojima ih odmah prepoznaju.
- Oo, pa vi ste iz Zagreba? - Jes, vala, jesam.
I muškarce i žene one gledaju duboko u oči, ne skrečući pogled. Ulaze u rasprave s muškarcima, bez poniznosti svojstvene ovdašnjim ženama svoje dobi.
Možeš biti ili vještica ili kurva, ili jedan šejtan ženski običan, al bosanski će čovjek brzo i sramežljivo skrenuti pogled pred tom ženom koja se široko i besramno smije, ili se rasplače bez susprezanja nad poklonjenom dunjom i lješnjacima.
Osim ako je željan ašikovanja.
No, purgerica je drug iz bitke, ne otima tuđeg frajera, a najhrabriji eto, uvijek il' uglavnom, igraju iz ofsajda.
Sjećaš se, pričale smo neki dan, kako nemamo mogućnosti, otići tako na par mjeseci u okviru self recovery-a, pomirisati drugu kulturu, dotaknuti druge običaje, kušati drugu hranu.
Biti daleko. Daleko, daleko, pronaći opet- sebe.
E, pa vidi me. Jedan vikend, na tri sata odavde, meni su tri mjeseca sada daleke Italije!
Jela sam kozjeg sira, konjske kobaje, šetala Tvrđavom, umočila palac u tople vrulje Vrbasa.
Vidjela sam muškarca koji me osvojio svojom sućuti za slabe, obespravljene i ljubila ta njegova lijepa, debela usta, badem oči i riječi kojima tako savršeno iskaže emociju u njenom esencijalnom obliku.
Predstavio me ko svoju djevojku, pazi, a to je mali grad, u kojem se ženio i rastavljao, to je grad pred kojim ne može glumiti, mada bi to žarko nekada želio.
Nije me grlio kao u Zagrebu, na ulici.
Bosanski čovjek ne može si dozvoliti biti pičkica, pa pojedu ga.
Al ja sam se zato uz njega svijala poput travuljine, šejtan žena, kažem ti, neće mu bit lako ovih par dana, dok me ne zaborave.
******
Na temu odvratno, ne želim crtati. I ne znam, sve kad bih i htjela štreberski poštivati Inctober.
Evo, mrači se. Stigla sam doma i perem si stvari za idući tjedan.
Znaš kaj je odvratno?
Odvratan je strah koji se uvlači među ljude, to je istinski odvratno. Strah od različitosti, strah od zaraze covidom, granice koje će zatvarati. To je gnjusno.
Strah, bolest, zatvaranje..sve sami eliminacijski faktori koji doprinose nazadovanju i zatiranju svega onoga lijepog što pulsira u čovjeku i čini ga živim.
********
Ljubim i ljubit ću, sve dok mi srce kuca.
Dok ne zaspim i odem na drugu planetu.
I boli nekad ( taština, ponos, nesigurnost )
i guši ( nedostajanje, nepovjerenje).
Al sve sam ( si ) bolja.
komentiraj (13) * ispiši * #
