Hodogram

srijeda, 14.10.2020.

Po čovjekovom hodu odmah vidiš koliko bitki ima u nogama.
Bježanja. Ukopavanja. Puzanja. Skrivanja. Samoranjavanja.
Kad bi mi splasnula zaljubljenost, kad bih prestala lepršati oko objekta svoje žudnje, uvijek bi to bilo zanimljivo primijetiti.

Kako hoda, tako će te i grliti! I čuvati.
Ma tako će ići s tobom kroz život.
Ništa ni manje ni više od toga.

Jedan je bio ukočen. U oklopu*. Zakopčan do grla.
A ja sam kočijaš od malena. Nisu me ukrotili.
Snažno volim nazivati stvari njihovim imenom.
Zato ih imamo, imena i stvari. I dar govora.
On je i u svom oklopu čuo moj prostakluk. Otvorenost. Prema sjevercu, evo, daj! Pa je znao tako, uvući glavu u sebe, svoju ljušturu, i ne izlaziti tako danima. Teško je razgovarati s oklopom. Pa kuckaš, pa osluškuješ, a čuješ tek jeku vlastitih misli.
Drugi je hodao ko protiv vjetra, gornjim dijelom tijela prema naprijed. Njemu se žurilo. Znao je da nema puno vremena.
Njemu je oklop bio oko glave. Onako viteški. No, kad je dignuo vezir, znao je reći puno prekrasnih riječi. Dati sjajnih pogleda.
Na stvari i inače. S njim sam naučila kako govori čovjek koji te voli.
Ovaj posrće. Oklop mu je na nogama. Težak u odlukama. Olovo preteže sad na jednu, sad na drugu stranu. Boji se smiriti, jer ne zna hoće li se moći više pokrenuti.

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.