Kad nekome kažeš

20 listopad 2020



Kad nekome kažeš
ti si moja kuća

k u ć a
kuća si moja,

moje ognjište i moj dom
i sve što ide s njom:
neoprana prozorska stakla,
zavjese pred kišu,

tu je onda valjda
i njena okućnica,
voćnjak i livada
kojom se ona ljuljuška u sutonu zlatnom
pred san ispričanih priča djedovih,
na mekanoj kolijevci krošanja koje je dodiruju
slično onome kao što će se dodirnuti nebo, mjesec;

tu je onda valjda ono gnijezdo lastavica iznad štale,
tu su čvorci koji zoblju mladu trešnju
pas tužno zavija,
i ružičnjak i koprive,
i prljave krpe, pokošena trava,
i batunke bakine,
vrapci koji piju cvijeće,
i preoran vrt i tek iznikla mrkva
i stara ljuljačka, zahrđala kanta,
i blato na čizmama,
klimavi tronožac pored vrata,
i vijenac češnjaka protiv uroka.

Kad nekome kažeš
kuća,
kuća si moja
kada mu kažeš,

kućo stara

to je kao da si ga smjestio usred svoje ruke,
ubrazdio ga ravno u liniju života
u brazdu budućega kruha posadio
ko u blistavu zjenu djeteta.

Nekada odlaze

kuće kao ljudi
i ljudi kao kuće

urušavanje iznutra
urušavanje izvana
i vremena je sve manje

pjev tiši, neutješni.

Kada odu neke kuće, kada odu dragi ljudi,
onako otplove, nestanu

ti dođi da spavamo mili na livadi
uz zviždukanje ptica i vlakova
bit ću tvoja kukuruzovina
tvoja postelja meka pšenična
žilava travčica u ustima
pas koji tužno zavija
blato na čizmama
kuća tvoja s okućnicom
i tvoj dom

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.