U egzilu...

''Dijete je Božje mišljenje da bi sa svijetom trebalo nastaviti.''
Carl Sandburg

Kraj se definitivno bliži... počeo sam učiti... padat će sjekire... ovo pišem u pauzi, nakon tek par stranica knjige... put od tisuću kilometara počinje jednim korakom... il kako već... petak 13 je... po nekima i ne baš pogodan dan za početak putovanja, kako to kažeTighelia, no eto... uvijek sam smatrao 13 sretnim brojem, a petak prilično dobrim danom tako da riskirat ću... ionako nije puno još ostalo od ovog dana...

Za sutra imam u planu otići na jedan rođendan... gdje će biti neki od mojih najbližih prijatelja... da, a baš su takva neka naopaka vremena kada je ultimativno da zapijemo neke nedavne događaje... no, o tom potom... Bit će to jedno pristojno društvo, iako prilično zatvoreno, iznimno komunikativno i zabavno... i što je još bitnije... dobro odgojeno... onako skromno, paorski...

Čitao sam ovih dana malo neke blogove koji ne znam koliko su uopće vrijedni čitanja i pozornosti, ali ajde, naletio sam u par navrata na njih na naslovnici blog.hr, pa sam se odvažio i pogledati ih... nije mi jasno otkud tolika pompa koja se digla oko tih Dvornikovih i što je još gore... oko blogova majke i kćeri Dvornik... jest, krenula je emisija i sve to... ali zar su ljudi toliko gladni tuđih života? Priznajem, nisam još pogledao dotičnu emisiju jer ne gledam često televiziju, a ni ne znam kada se prikazuje, no kao što rekoh, pročitao sam njihove blogove...

Ne znam što reći o tom fenomenu popularnosti... pa i neću na to gubiti vrijeme... ljudski rod je ipak životinjski i rado zaviruje u tuđi brlog ne poznavajući granice... stvar je psihologa mase i filozofa da odrede barem neke norme... ono što mene zanima jest odgoj...

Gdje je to mama Dvornik pogriješila? I koliko će ljudi smatrati da je pogriješila? Koliko vas se u ovom trenutku pita o čemu ja to uopće govorim? Radi se o tome da mala Ella (ako sam dobro ulovio ime), javno iznosi mnoge detalje iz svog privatnog života, priča i piše o svojim lupovanjima, tulumima, provodima, pa čak i o nekim poslovima koje je obavljala... i sve je to lijepo i sve to čak i može proći... ali ne i uz njenu dob od jedva navršenih 15 godina!!!

Znam, postoje ljudi koji ranije sazrijevaju i slično, no zakonski je, a ponajprije i moralno, zabranjeno da petnaestogodišnjakinja radi u jednom noćnom klubu poput Močvare... a smatram da je i potpuno nedopustivo da već sa 15 godina zna što znači ''zarakijati se'' i ''biti vani do 9 ujutro''... imao sam i ja sa svojih 15 godina već štošta u svom životnom dosjeu, ali ovakve stvari mi nisu padale na pamet... a kažu mi roditelji da sam produkt tzv. ''liberalnog odgoja''...

Nijednu majku ne bi trebalo upućivati kako da odgaja dijete, ali mamu Dvornik netko treba priupitati jel misli da je zaista u redu da joj kćer radi to što radi i da doista nema ama baš nikakvu kontrolu nad njom? Ne znam za vas, ali osobno sigurno ne bih pustio svoju kćer da se uokolo ''zarakijava'' bez da je barem ne upozorim na štetnost takvih provoda u njenoj dobi...

Problem nije samo u ''modernoj'' mami Dvornik... problem je u svim ''modernim'' mamama... svaka nova generacija je sve gora... liberalizam i pasivnost roditelja u odgoju djece dovodi do bahate razularene mladeži bez trunke pristojnosti koja ne preza pred ničim da dobije ono što hoće i kako hoće. Svi tjeraju po svom, a da ni u jednom trenu ne pomišljaju na to koliko je to možebitno pogrešno. Što dobivamo? Maloljetne piromane, nasilnike, nepristojna, razmažena i sebična derišta koja nemaju svijest o okolini ni dobrom i lošem.

Znam da sve ovo zvuči ko da piše stari, frustrirani bigot, ali ja sam pripadnik jedne generacije u kojoj se još uvijek moglo naći onog paorskog odgoja, bečke škole, pristojnosti i poštovanja prema drugome. Neshvatljivo mi je da je postalo sasvim normalno udvarati se s ''ajd mi popuši'' ili ''o'š se jebat'?'', ne mogu se pomiriti s tim da je uobičajeno da mlađarija šalje starije susjede ''u pičku materinu'', da djeca puše, piju, drogiraju se i tko zna što sve ne, bez ikakve prismotre roditelja! Ja sam odrastao u takvoj okolini u kojoj se žena poštivala, u kojoj je s 15 bilo najvažnije poljubiti curu, a i uhvatiti je za ruku bili su već visoki dometi, alkohol je bio tabu i provodi su bili daleko od ''opakih zarakijavanja'', pojam ''droge'' bio je gotovo potpuno stran, i poštivalo se druge, a naročito starije... bilo je to jedno romantično razdoblje kojeg se uvijek rado sjetim, a ne nešto na čemu psihijatri i sociolozi pišu doktorate,

Ne znam, generacije koje dolaze čine mi se nekako preokrutne za moje poimanje ljudi. Sve je teže preživjeti kao pojedinac u ljudskom stadu. Bojim se da to sve vodi jednoj ružnoj psihozi mase koja će prije ili poslije ostaviti gadan ožiljak na ovom svijetu, ako već i nije. Kredite koje su nam ostavile prethodne, pristojnije i radišnije generacije, koje su imale neke drugačije sustave vrijednosti, brzo trošimo. I to sve na gluposti. Što će biti kada se napokon iscrpe svi resursi, zabava prestane i svjetla se upale? Eh... to je, nadam se, nešto čime će se morati pozabaviti generacija X... kad nas, (ne)normalnih, već davno ne bude...

''...al', samo jedna je, shvaćaš...
...varoš u koju se vraćaš...''
Đorđe Balašević - Novi Sad

Danas sam, malo za promjenu, izašao van... ne bih ni toliko, da nije bilo seminara iz Obiteljskog, na koji mi se i nije pretjerano išlo... ustao sam, dakle, nevoljko iz kreveta, puno prerano za moj ukus... sve u panici gaseći animozni alarm na mobitelu, na kojem alarmu bi mi pozavidjele i mnoge bolje opremljene vatrogasne postaje... šok terapija bolja od one kad vas netko zalije ledeno hladnom vodom ili se probudite goli na -20C... hm... dobro... lažem, nije i na -20C se čovjek ne budi, ali shvatili ste što želim reći...

Psujući i Obiteljsko i odluku da idem na prvi seminar nakon ''praznika'' izlazim u žurbi iz stana u staroj, za ovo vrijeme puno prehladnoj jakni, a zato što je nova, puno toplija i pernasta jakna, zadnjim uvidom s moje strane u njeno stanje, puno preprljava da bi se nosila uokolo. Na pola puta do tramvajske stanice, nakon par bjesomučnih pokušaja da zakopčam ciferšlus (oliti zip-zatvarač, patent-zatvarač, zipper, cif ili Johann Sebastian Bach) dolazim do saznanja zašto sam tu jaknu prestao nositi... cif je pokvaren... hvala Bogu i dosjetljivosti ne znam već čijih kreatora, dotična ima gumbe, pa sam spašen od zime, bar djelomično... dolazim na stanicu i mrko gledam ''prosjaka'' koji tamo, iz nekog razloga, sjedi samo četvrtkom, s 1kn i 10lp u ispruženoj ruci, u prekrasnoj toploj jakni i u onim toplim glomaznim smeđim cipelama poznate marke koje se ne mogu sjetiti jer sam modno apsolutno neosvješten... dakako, to nije jedino što je imao na sebi, ali to sa sigurnošću daje do znanja da dotični ipak posjeduje i nešto više od navednih 1kn i 10lp...

U tramvaju, naravno, nema mjesta za sjesti, ali nije prekrcato... ipak je 11:55, vrijeme kada bi tramvaji i trebali biti prazni... u takvim situacijama prilike za sjesti ukazuju se na par mjesta - kod Autobusnog kolodvora, na Branimircu, po novom i kod Cinestara, a svakako na Glavnom kolodvoru... i to morate imati kognitivne i ine sposobnosti nadprosječnog sokola, orla ili prosječne penzionerke kako bi na vrijeme ugrabili mjesto... kako mi se nije baš sjedilo, a i cirkulacija putnika je bila takva da su se mjesta brzo praznila i još brže popunjavala, odlučio sam zauzeti svoju standardnu pozu blejeći kroz prozor nalakćen na aparat za cvikanje (oliti štancanje, poništavanje, ovjeru(?) ) karata...

Ima nešto nesveto u onim natpisima ''Čuvajte novčanike!'' koje sve češće viđam po tramvajima što čini čovjeka pomalo nervoznim i nepovjerljivim... a još kad slušate na faksu kojekakve priče prof. Josipovića o krađama torbica i predavanja o čistoj zlobi nekih ljudi... jasno je da torbu uvijek držite čvrsto u ruci, pod budnom pažnjom, nikad na leđima ili na podu... danas sam je imao na leđima, cijelo vrijeme... riskirajući tako da ostanem bez fotokopije Obiteljskog zakona i ostalih zakona vezanih uz taj sa svim odgovarajućim Izmjenama i dopunama, knjiga potrebnih za predmet Obiteljsko pravo, ženskaste bilježnice, sa tek par ispunjenih listova, te indeksa sa Potvrdom o upisu u ak. godinu 2005./2006. poradi vojne evidencije i 2 poziv za donošenje iste potvrde u Draškovićevu 15... živim na rubu, šta da vam kažem...

Uglavnom, možda po prvi puta nisam kasnio na seminar koji je prošao više manje dobro... što znači da su želje da proburazim ili bar grozno osakatim prvenstveno koju od kolegica, a zatim i kolega bile svedene na najmanji mogući nivo... nakon seminara šetnja do Draškovićeve 15, a na putu sam se, pošto nisam doručkovao, počastio jednom debrecinkom za 12kn... zbog štandova s tim domaćim (čitaj: njemačkog podrijetla) specijalitetima, zima Zagreb čini nekako... manjim... i ugodnijim... no, eto... pomalo ih miču, kao i blagdanske ukrase što, iako djeluje pomalo tužno, vraća Grad u onu divnu svakodnevicu kojom On tako spontano odiše tokom cijele godine...

Osjeti se vraćanje pulsa u gradske vene... polako, ali sigurno... što me sjetilo brojnih dana kada sam se našao u samom središtu ludila u koje se gradska vreva može pretvoriti... sjećam se jedne subote kada se na Trgu u istom trenu miješalo milijun zvukova... žena dubokog uvjerenja da je Izaija ili koji od proroka sa svojim ''Jedino Isus... ovo ili ono...'', smotra folklora na drugoj strani Trga, Kraljevi ulice pod Harmicom, organizirani prosvjed nezadovoljnih radnika kod Manduševca... drndanje tramvaja, šum rijeke koju je činila masa... stvarno... netko tko nije s ovog Planeta pomislio bi... ovi su ludi...

Danas je baš bio takav dan ovdje, u Zagrebu... posvuda neka strka, događanja... prodaju se ''24 sata'', debrecinke, obavljaju se raznorazni radovi, demontiraju se bine, štandovi, prosjaci igraju na kartu samilosti radi zime, ulični svirač neumorno svira na harmonici neku pomalo čudnu melodiju, a kraj njega natpis, plastični, s obje strane, profesionalno izrađen, kojeg se ne bi posramile ni neke osnovne škole... ''Hvala za svaku kunicu i lipicu!''.. otkud mu lova za tako nešto, da mi je znati...

Strka je uobičajena za ovaj grad, ali rijetko je ovako neobična... jer danas nije bilo događanja kao kad dolaze neki sportaši koji su ostvarili dobar rezultat u nekom sportu ili kad je prodaja debrecinki i kuhanog vina na vrhuncu, oko Božića... nego je danas vreva nastala radi onih događanja koja slijede ovima... ovdje nije bilo ničega što bi vas i na tren izbacilo iz svakodnevice, dapače, samo vas je guralo dublje u nju... svaki detalj odisao je surovom realnošću i osjetilo se baš ono bučno komešanje života... i bilo je jednako veličanstveno kao i bilo koji happening...

Takve vreve rijetkima odgovaraju, pa tako ni meni... no, eto... postoje dani kada sva stakalca u tom mozaiku koji čini sliku svakodnevice padnu na pravo mjesto i stvore jedno predivno umjetničko djelo koje se gleda isključivo i samo u ubrzanom hodu prema Draškovićevoj 15, dok gladno gutate debrecinku i mislite o hrpi obaveza koje vas neumoljivo čekaju na nekim drugim mjestima...

''Postoje u nama neke neprevodive dubine,
Postoje u nama neke stvari neprevodive u reči,
Ne znam...''
Đorđe Balašević - Provincijalka

Još jedan dan neučenja... i još jedan dan bačen u vjetar... al ajde, možda i od toga nešto bude... nije u tome sve... što neki uporno zaboravljaju i guraju mi na nos...

Eto, baš sam se maločas čuo sa svojim vjerojatno drugim najboljim drugom (drugim, jer je čisto kronološki došao iza onog prvog) koji mi je tako iskreno priznao da mu je prošla godina bila jedna od najljepših u životu i to uvelike radi moje malenkosti... osim što mi je nakon te izjave bilo iznimno neugodno i što sam se osjećao počašćeno, neobično me je razveselio... drago mi je što na neke ostavljam takav dobar dojam i pozitivno utječem na njih... da, pravo je čudo... postoje i takvi... uglavnom, rekao sam mu da vrijedi i vice versa jer bez njega i ostalih drugova te, naravno, Nje ne bih preživio nemili događaj na koji ću se osvrnuti u ovom postu...

O čemu se zapravo radi... pa eto... dohvatila me jedna, inače divna mlada dama, u mašinu da sam se izgubio, da sam nešto što ne želim biti, da sam u jednoj ''lažnoj, ispraznoj vezi isključivo iz straha od usamljenosti'', da sam ''marioneta'', zanemarujem svoje obaveze zbog ''tuđih ispada hormona i pmsa'', napala me da sam prestao biti osoba koju svi drago vide... da ''ne dajem više maksimum''... više nisam ni načitan, ni obrazovan, ni inteligentan... sve to i još štošta drugo tvrdi ta mlada dama... gadne optužbe, uistinu... a nekad sam je smatrao prijateljicom... a očito je da je bila samo jedna poznanica... čije me poznanstvo, sad eto, košta par stranica Rimskog prava...

Mogao bih ovdje pisati o koječemu... istresti sve ovako o njenoj osobnosti po njenoj šabloni... zaštićen od njenog pogleda kompjuterskim komponentama i kojim kilometrom udaljenosti, ali neću... jer nije moj stil... radije ću reći svoju istinu, onako, smireno i jasno... da bude ovdje ako slučaj koga podrobnije zanima...

Osim moje osobnosti, dotična je napala i uglavnom sve što smatram svojim uspjehom... od mog truda sa drugim ljudima do mog uspjeha na faksu... sve je to onako, pravo balkanski, da 'prostite, posrala... pa dobro... napala je još i mnogo toga što smatram svetim i hvale vrijednim... od moje veze, moje djevojke, mojih načina i običaja, mog sustava vrijednosti, Balaševića, do onog na što se najviše kanim osvrnuti, a to je razloga moje nedavne sjete, depresije, utučenosti i nazovite to kako vam drago...

Potpuno je obezvrijedila, vjerojatno nesvjesno, moj odnos sa mojim dedom... potpuno je obezvrijedila tugu koju nosim u sebi otkad tog čovjeka nema... potpuno je obezvrijedila i Njega...

Moje oči nisu pune sjete jer sam se možda dokačio u kakvu razmiricu sa svojom voljenom, draga moja BaFi... moje oči su pune sjete iz istog razloga kao i oči moje majke i moje bake... moje oči su pune sjete jer ne prođe dan, a da se ne sjetim Njega... jesi li ikad pomislila da bi to možda mogao biti razlog moje depresije? I uostalom, razlog zašto sam bio tako prokleto težak za podnijeti i Tigheli i svima ostalima u proteklih sedam mjeseci? Teško je biti nasmijani pajac kad izgubiš dedu u kojem si imao i prijatelja i brata i oca... oni koji su bili uz mene, znaju... da sam, iako mi je srce i prečesto pucalo, nakon 20. lipnja, uvijek to nastojao prikriti kako bi ih što manje opterećivao... i znaju da je bilo momenata kad bi se slamao na očigled.. i što mi je dalo veliku nadu i snagu je bilo to da su bili tu... i ostali... i yoda i mo i doli... pa, znaš... i Ona... koja ti je takav veliki trn u oku odjednom... ta Ona najviše... pitam te samo draga BaFi... sa kolikom sigurnošću možeš tvrditi da bi uz dečka s kojim si tek tri mjeseca u vezi prošla sve što je ona prošla sa mnom? Vijest, dane pred sprovod, sprovod, karmine i još mnogo, mnogo mjeseci iza toga...

Vidiš, ti ne znaš ni pola priče... živiš u uvjerenju da je onih pet minuta što vidiš, što si bila sa Tigheliom i sa mnom ili dok se skrivaš iza zidova u Centru, i ono što pročitaš od sasvim desetih osoba dovoljno da doneseš sud o svemu (molim te, drži se odvjetništva, mnogo bolje ti stoji), a to iz razloga što sve tako kronično preuveličavaš i zanemaruješ masu drugih stvari... i što je rezultat... obezvrijediš ''svog nekadašnjeg prijatelja'' ili u najgorem slučaju kolegu s faksa u potpunosti... Zar doista misliš da sam ja takva osoba koja bi se dala vući za nos? I da bi propuštao rokove zbog tuđe volje? Ne znam jesi li svjesna toga, ali neki ljudi prilično teško žive... jedva spajaju kraj s krajem... eto, i moja vlastita majka grca u dugovima... velikim... bez pretjerivanja... i ne mogu joj izlaziti više pred oči sa zahtjevom: ''majka, idem van, treba mi love...'' i prisiljen sam raditi... i najodvratnije portirske poslove... i bilo šta... bilo kad... da se domognem koje kune... znam da to ne razumiješ i nadam se da nikada nećeš... ali vjeruj mi... umor i iscrpljenost popratan su faktor bilo kakvog posla, a ujedno i veoma moćan agens depresije...

Mnogo si toga promašila, znaš... mnogo toga... i mnogo toga me zaboljelo... ali preko svega ružnog izrečenog o meni ću ti prijeći... no zamolit ću te par stvari... zamolit ću te da dobro pogledaš ovu sliku gore, jednu od posljednjih slika mog dede i vjeruj mi... trebalo je puno hrabrosti staviti je ovdje... i pitam se još uvijek koliko je u redu da je stavljam ovdje... dobro pogledaj sliku, i ispričaj se tom čovjeku... što si obezvrijedila njegov život... a onda se ispričaj mojoj baki, mami i ujaku što si obezvrijedila njihovu tugu i Tighelii, yodi, doli Mou, te mojim iskrenim i pravim prijateljima (bi li ti ikada mogla napisati ovakvu sintagmu?) Krunoslavu, Goranu, Dinu, Deniju, Gilaču, Filipu jer si njihovu tugu i trud oko mene i mojih u potpunosti popljuvala... meni ne duguješ nikakve isprike...

Zahvalan sam ti na tvojoj dobronamjernosti, ma kako pogrešno ona prezentirana... zahvalan sam ti i na tome što si me uspjela rasplakati natjeravši me da sve ovo pišem... i zahvalan sam ti na tome što si mi pomogla uvidjeti koliko sam bolja i kvalitetnija osoba postao u proteklih godinu dana... jer znaš... sjeta u očima znači da čovjek, unatoč svemu, ipak... živi...

I dalje ti želim sve najbolje u životu i dalje ti savjetujem da paziš s kim i kako imaš posla u životu... vidim da si odabrala svoje prijatelje i žao mi je što nisam među njima, ali jednostavno nisam čak ni ta sorta ljudi... žao mi je i što si zanemarila koliko si bila dobra s Tigheliom i koliko smo te oboje uvijek nastojali oraspoložiti i pokušati te navesti da zaboraviš sve one ružne stvari koje su ti se tada u životu događale, koliko smo htjeli da izađeš van bez auta da možeš bezbrižno s nama udariti brigu na veselje... nadam se da ovih dana i ne razvažaš previše uokolo kao nekad... žao mi je, možda i najviše, što misliš da su cinizam, otresitost, drskost i nepristojnost pod krinkom iskrenosti ono čemu treba stremiti u životu... Iskreno se nadam, za tvoje dobro, da si sve svoje karte odigrala dobro i da te nikada ne napusti sigurnost u to koju trenutno osjećaš... i što najvažnije... da si bila u pravu... jer u protivnom... ne znam tko će ostati uz tebe kad zabava prestane i svjetla se upale... no, to ti najbolje znaš... nadam se isto tako da ćeš tada, kada se suočiš sa stvarnim gubitkom u životu i realnim problemom koji će ti se ukazati kroz one dvije baršunaste riječi ''nikad više...'', naći uz sebe iskrene i prave prijatelje, kao što sam i ja našao...

Znam da će sad uslijediti povratna reakcija i razočaralo bi me da ne uslijedi... samo, molim te... nemoj nastavljati više ovu sagu... jer diraš u stvari u koje imaš tek površan uvid... pravo prigovarati zadržavaju samo najbliži... doli, yoda, Mo i lubilu... a s njima smo Tighi i ja sve već davno riješili... možeš me nazvati i licemjerom i lažljivcem, kao što to neki drugi čine, ali to ti neću osporavati... jer ja jedini znam koliko sam zapravo iskren, a na drugima je da to procijene i odvagnu koliko mi mogu vjerovati...

Eto, dragi moji... šta da vam kažem... teško je bilo sročiti sve ovo u riječi... jer zaista, kako to kaže, kolegici omraženi, Balaš... postoje neke stvari neprevodive u riječi... već je podosta mjeseci odmaklo otkako je Deda umro... i vrijeme i dalje prolazi... a kažu da vrijeme sve rane liječi... pa tako i ovu moju... koja sigurno neće nikada zarasti do kraja... a život još mnogo rana skriva...

Šta je tu je... Dede više nema uz mene, ali znam da je tu negdje... uvijek... bdije... prečesto ga i sanjam... i baš sam ga neku noć sanjao... došao je u svom punom sjaju, u žućkastoj košulji, crnim hlačama i sunčanim naočalama.. baš onako kako ga se rado sjetim... pred našu kuću... na Bijeniku... i potrčao sam mu u susret... zagrlio ga, izljubio... a on mi je samo rekao '' 'de si, moj mali kronični depresivac? '' Bio je to izrazito jak san... jedan od onih koji se zauvijek pamte... znam da mi je htio poručiti da je vrijeme da je sve u redu i da se malo trgnem, da se vratim onom svom negdašnjem optimizmu... za koji stvarno imam i više nego dovoljno razloga u ovoj novoj godini...

''Malo je onih koji vide vlastitim očima i osjećaju vlastitim srcem.''
Albert Einstein

Proteklih sam dana nešto preopterećen... i što radim... dangubim... i bavim se sasvim desetim stvarima od onih koje bi zapravo trebao raditi... usamljeno i gordo zjapi otvorena knjiga Rimsko pravo na podu kraj kreveta... dok ja neumoljivo od najfinijih i pomno odabranih zrnaca pijeska gradim svoje pješčane kule, dvorce i gradove u kasne noćne i maglovite sate, ovdje uz Savu... koja samo čeka pravi momenat da ih ispere... ne zavaravam se, ništa nije vječno... ali ako ništa, barem ostaje onaj trag kad se voda povuče... a to je pravi smisao...

I tako sam i ja pribavio vlastiti hobij... dugo sam mislio da nemam nikakvih hobija, čak nisam ni razumio što to točno znači, a onda se fotografija lagano ušuljala u moj život ko neki uvježbani lopov... dobio sam tek obavijest da je bezobzirno ukradena moja lišenost hobija... sad kažu rijetki da imam poneku i dobru fotografiju... lijepo je čuti pohvalu, ali ne marim pretjerano za pohvale i kritike... jer ljudi i prečesto skrivaju onaj pravi lik iza kojekakvih maski... no ima još onih čije mi riječi puno znače, pa ipak marljivo dijelim sve sa okolinom, pa otud i tolike fotografije na mom blogu... kao ribičke priče kakvog osrednjeg ribiča... no, ovdje nema muljaže... ili imaš oko ili nemaš... ostalo su nijanse... vi procijenite za sebe u koju biste me kategoriju svrstali...

Kako sam ovih dana baš nešto lutao svojim fotografijama, a i nabavio sam photoprinter koji je strašno nalik omanjem tosteru, pa sam malo proučavao raznorazne softverske pogodnosti koje imam na svom velebajnom kompjuteru, odlučio sam poslati jednu svoju fotografiju, nadam se tek prvu u nizu, na natjecanje s temom Crno-bijeli portret na hrphotocontestu, po mom skromnom mišljenju, izvrsno koncipiranoj i izvedenoj web stranici koja savršeno zadovoljava većinu potreba osrednjih ribiča poput mene... prezentaciju te fotografije imate na početku ovog posta... moja baka... u jednom teškom životnom momentu... originalni naslov je ''Život prolazi''... a inspiracija potječe, dakako, od Balaševićevog stiha ''Stade sve, samo život prođe'' (Regruteska)...

Fotografija je nešto čime se svatko može baviti... uz malo volje i odgovarajući fotoaparat... ali rijetki uspjevaju pogoditi bit, samu srž umjetnosti... fotografiju je uslikati lako, ali rijetko tko može napraviti Fotografiju... da razlažemo samu srž riječi, njene korijene... došli bismo do jedne predivne definicije fotografije... fos, fotos... grafo... pisati svjetlom... čovjek uopće treba naučiti pisati... a zamislite tek da piše svjetlom... kakvo je to čudo, kolika umjetnost... neograničenih mogućnosti... ukrotiti vječnost, zatvoriti je u jednoj sekundi, zaustaviti vrijeme... pa sad vi vidite... treba li hrabrosti upustiti se u takvu jednu pustolovinu?

Pročitao sam negdje da je pametno žigosati fotografije... onako kao stoku... da ne bi koje grlo zalutalo u tuđi obor... a pogotovo ako se sudjeluje u kakvom natjecanju... pa eto, iako nisam sklon toj ideji... odlučio sam obilježiti svoje malene radove koji se ovako bestidno izlažu svima na očigled... nek bude sve po zakonu... paragrafi i tako to... a za one od vas kojima se koji rad i svidi... vrlo ću rado udovoljiti vašem zahtjevu za fotografijom u originalnoj veličini koji možete poslati na mail koji će uskoro osvanuti postu zdesna...

Eto, morao sam se malo promovirati... ako neću sam, ne znam tko će... ta ipak, imam puno toga za demantirati... od optužbi za licemjerje, ispraznost do onih za nezrelost... sve čekam optužnicu iz Haaga da mi stigne... al, ajde... kako kažu stihovi...

''...kad si vatra svi te oće gasiti...
Vračaju nam i zavide... Al to valda tako ide?
Samo lepo možeš ružiti...''

i onaj...

''Zavist valja i zaslužiti...''

Pozdravljam vas, nestajući u zagonetnim vodama prava... onog rimskog...

P.S.
Umalo zaboravih... a tako sam blizu džamije... svim vjernicima islamske vjeroispovijesti i ljudima dobre volje najljepše želje povodom Kurban Bajrama!
Bajram Šerif Mubarek Olsun!

''Jednom je rekla da bi sve dala da čuje to što oćutim, i otkrio sam joj tajnu o starom drvetu koje raste na ničijoj zemlji između devet salaša, u fantazmagoričnoj oazi koja se u Sahari Žita priviđa samo onda kad se to njoj prohte, tako da ni najprefriganijim geometrima nikad nije pošlo za rukom da je osvoje svojim instrumentima...''
Đorđe Balašević - Jedan od onih života...

Moj je običaj da često okrećem neke ''nove listove'' i moram imati neki poseban datum za to... i do tog određenog datuma trpim sve ''stare listove'' jest, prilično sam nelogičan... ali to je jednostavno moj način... tako sam odlučio s novom godinom okrenuti i novi list... moj preobražaj, posljednja faza odrastanja je u prilično velikom zamahu i nosi sa sobom svojevrsnu uvredljivo-hirovitu odjebavačku podfazu koja podrazumijeva ''čišćenje kukolja'' iz mog života... prilično je optimistična i sebična ova podfaza i lagao bih kad bih rekao da pomalo i ne uživam u njoj...

Da, dragi moji, dosta mi je bilo biti mr. Nice Guy i povodim se pomalo za svojim kvaziuzorom Freddiem Mercuryem kad kažem ''I'm mr. Bad Guy'' odsad! Znate, okolina me prisljava na ovo, bar na neko vrijeme, jer već mi je dosta... mudrijaša i kvaziintelektualaca koji misle da su popili svu pamet svijeta i osjećaju se pozvanima drugima držati bukvice i soliti pamet, licemjera svih vrsta koji se prijetvorno skrivaju u liku sasvim tolerantnih i dobrih ljudi, ljudi a la don Corleone koji rado pomažu, kupuju, daju, a onda sve pamte i traže natrag u najgorim mogućim trenucima i u najgorim mogućim varijantama... dosta mi je ljudske gamadi i ljudske gluposti... odsad, dragi moji, režem vas po kratkom postupku... nema više perioda durenja, hlađenja glava, razmišljanja... dosta mi je toga da stalno popuštam... odsad se okrećem na peti i odlazim, bez imalo razmišljanja i otezanja, baš poput mog kolege portira koji bezobrazlukom riješi svaki problem... jer, znate, rečeno mi je da si licemjeran kad si pristojan u društvu osobe s kojom nisi baš u najboljim odnosima i kad nastojiš izgladiti neke stvari... nema više tog ''licemjerja''... odsad samo ''odjeb''... dok ne naiđem na koju pristojnu i normalniju osobu... koja može priznati da ima neke skeletone u ormaru i da nije bogomdani prorok koji zna riješiti sve probleme ovog Planeta...

Preopteretili su me sa svih strana Svojim... pa šta ljudi misle, tko su oni? Da su njihove osobnosti i mišljenja mjerilo svih stvari? Eto, po nekima ispada ispraznim provoditi vrijeme s osobom koju voliš... Ljubav je po nekima isprazna... a s druge strane čitati o Ljubavi nije isprazno? Ne razumijem... za iste nije isprazno sjediti solo doma i kljukati se rakijom uz neku kvazifilozofsku knjigu ex-yu pisca iz najveće zabiti u Srednjoj Bosni... zar TO nije isprazno? Za druge pak bogatiti duh znači provoditi vrijeme slušajući pijana trabunjanja sredovječnih i inih likova za šankom nekog fancy kluba u Centru ispijajući preplaćenu premalu količinu neke inače ne pretjerano skupe cuge... to daleko više krijepi dušu i tijelo nego provoditi vrijeme s voljenom osobom?!

A onda pojedinci koji drže do svog znata više neg' do suvog zlata... Ljudi koji izlaze sa govorima da čovjek ništa ne zna dok ne nosi 70 kg na plećima ili da ništ ne vrijedi ak ne zna šta je to kirna, glet-masa, ZKP, kuplung-lamela ili nešto slično... E, pa takvima poručujem... u svijetu majmuna i Einstein je autsajder ako ne zna što je banana... okan'te me se!

Ljudi moji, sada napokon smatram da sam već dovoljno odrastao da mi ne trebaju vječni napu(t)ci i savjeti o tome što krivo ili što pravo radim... a sad uviđam i da mnogi od tih savjetodavaca su osobe (jest ovo će ružno zvučati, ali...) manje kvalitete od mene... znate, završio sam i ja poneku školu... navodno prilično kvalitetnu... Klasičnu Gimnaziju... i pročitao par dobrih knjiga... odsad mi pametovati može samo netko s titulom dr.sc. i bar 10 godina stvarnog životnog iskustva ili bliske mi osobe koje me istinski dobro poznaju... a ne neki umišljeni tatini sinovi i kćeri, ljudi koji nepozvani upadaju u moj život i oni koji drže najviše do sebe i Svog... a bez ikakvih stvarnih uporišta...

Odsad više držim do sebe i Mog... (molim perverzne čitatelje da ovo ''Mog'' i ''Svog'' ne shvaćaju u uobičajenom smislu iz svakodnevnog govora, već u onom kantovskom ''Dva starca koji muzu jarca'' smislu... hvala) vrijeme da se i ja počnem nametati... da pametni uvijek popuštaju dokle bi svijet dogurao?

Lajte kere moje, samo znajte... ne slušam vas...

Čini mi se da će stvari napokon krenuti s dobrog na bolje... jer ovo još nije moj vrhunac....

''Always remember to forget
The things that made you sad.
But never forget to remember
The things that made you glad''
Irska narodna


Prošao Božić (link za one koji su zaboravili o čemu se zapravo radi), stigla nova godina. Prošli su blagdani kao sjaj padajuće zvijezde nad Betlehemom Onoga Dana. Prošla je i 2005. i zauvijek nestala kao onaj posljednji uvenuli list u kasnu jesen. Gledam sad tu staru odrpanu godinu i važem koliko je toga dobrog bilo u njoj, a koliko pak onih stvari koje se često javljalju u najgorim noćnim morama...

Neki dan sam sređivao folder sa slikama vrlo neobičnog naziva – ''2005.''. I tako, premještajući slike iz foldera u folder, stavljajući ih na odgovarajuće mjesto, nisam mogao odoljeti, a da ne zavirim, onako k'o pravi dječarac kad zaviruje u kuhinju dok mama pravi kolač, u neke od brojnih crtica mog života te 2005. godine. Svaka slika nosi sa sobom i jednu priču. A toliko je slika, da kad bih ih krenuo sve ovdje listati i pričati priče koje iza njih stoje, zauzeo bih cijeli blog... dokle god mu pogled seže... a to dakako ne mogu, pa sada slijedi svojevrsan sažetak...

Ispunio sam dakle dobrano taj svoj folder 2005. slikama i one su razvrstane u narazličitije foldere... hm... možda bolje da koristim izraz ''direktorij''? Hrvatskiji je? Hm... ma nećete mi zamjeriti valjda na tome... daklem, ima ovdje jedan sad već davni Božić, jedan dječji rođendan i jedan ne toliko dječji rođendan, jedna krizma (link za neupućene), pa nekoliko čisto neobaveznih kava, jedan zlohuki sprovod, par putovanja, mnogo dragih lica, prekrasnih gradova, mjestašaca, more, jezero, roštilj, zabava, vino i dobri prijatelji, još jedan prošli Božić te jedna sasvim neodoljivo lijepa djevojka. Baš kao u bajci, brižljivo utkano u virtualnu memoriju mog kompjutera, ali i zauvijek u onu malo manje virtualnu u mom srcu...

Folder s Božićem i Štefanjem 2004. malo me štrecnuo... ne samo što je potpuno nepozvan zalutao u 2005. nego sadrži i posljednje slike mog dede živog... stoga sam brzo taj folder vratio kući... u davnu 2004. i prešao na rođendane koji su mi izmamili osmijeh na lice... krizma moje sestrične ostavila je trag sjete jer podsjetila me na razdoblje moje rane mladosti dok sam uživao u tim bisernim trenucima svakodnevice... kave su me podsjetile na bezbrižnost koja je sve rjeđa pojava u ovom mom malenom postojanju i teže ka izumiranju, no svejedno, bilo ih je par u toj turbulentnoj 2005., a onda... sprovod... raspad sistema... ne znam ni sam zašto, ali ujak je htio taj događaj ovjekovječiti, pa sam molio jednog divnog prijatelja sa nevjerojatnim fotografskim talentom da mi pomogne ostvariti taj naum... i tako... eto... još jedan folder... nisam ga htio otvarati, čak ni premještati... putovanja su me najviše razveselila i taj bataljon dragih mi lica potpuno me opčinio... da, pomislio sam... za to je vrijedilo proživjeti čak i tu surovu 2005... dalje su se samo nizale dobre stvari... sve neke proslave, dobri ljudi, prijatelji, obitelj... i naposlijetku... Ona... da, pomislio sam, definitivno je vrijedilo proživjeti 2005...

Sad sam već otvorio novi folder... upečatljivog naziva... ''2006.''... i prve slike su više nego obećavajuće... moj najbolji drug, njegova cura i Ona... da, s njima sam dočekao Novu... a onda proveo prvih par dana ove zasad divne 2006. nasamo s Njom... i bilo je predivno... a sad čujem kako neki zli jezici kažu da je to isprazno... da gubim vrijeme... pa, dobro... lajte kere... a meni samo nek bude što više ispraznih i manje turbulentnih dana u ovoj, nadam se potpuno dosadnoj, 2006. godini...

Nek vam je svima sretna, lijepa i što više isprazna ova 2006. godina!

''Dugo sam bio daleko, da l' me poželeo ne'ko?''
Đorđe Balašević - Noć kada sam preplivao Dunav

Pošto sam već počeo pisati blog, a iz meni još uvijek nepoznatih razloga, sam u nemogućnosti pisati na staroj adresi (Jedna sasvim obična rapsodija) eto me na novoj... kako praktično... sa novom godinom... moram prvo napomenuti kako nemam baš lijepih riječi za glavešine na blog.hr koji su se potpuno oglušili na 5 (pet) mailova koje sam im poslao u svezi bloga, jedan post na forum.hr, a čak je i moja draga uputila jedan mail Broju 1 blog.hr Dariu Markušu kojeg navodno osobno, virtualnim putem, poznaje...

No, što je tu je... Pišem, dakle, ovaj blog u egzilu, bez ikakvih pretencioznih ideja da će me vjerni čitatelji pratiti po bespućima cyberspacea... ima vas puno koji me znate, oni koji su me u kratkom vremenu upoznali putem bloga mogu probuditi uspomene na ovoj brižno složenoj arhivi podno Predgovora, a novaci nek se upuste, ako imaju volje, vremena i hrabrosti u švrljanje arhivom... da vidite i ono što sam pisao nekada... prije godinu dana...

Čitao sam nešto ove blagdanske postove bloggera koje inače čitam, a čitao sam i na forumu neke postove i suzdržavao se od komentara... a strašno me zanima kako to da je baš svima drago što su ''strka oko blagdana i prežderavanje'' prošli i kako je to svima bezveze i svi su oni iznad toga, a opet svi su se prežderavali i bjesomučno kupovali poklone i planirali di će i šta će za Novu? Isto tako svi uporno trube o komercijalizaciji Božića, kapitalizmu na djelu, iskrivljavanju pravih vrijednosti blagdana... a onda... šta rade? Kupe najskuplji i najneosobniji poklon na tržištu... ''da obave blagdanski shopping''

Kapitalizam, dragi moji, je stvarno zlo koje je sve vrijednosti izokrenulo i sve bajke upropastilo... znate, NIJE nužno da nekome nešto materijalno poklonite za Božić.... i osmijeh će dostajati nekima... drugima neće biti dovoljna ni zvijezda s neba... ako se shopping ''obavlja'' nema ništa od Božića... poanta je profulana... sve ovdje treba ići glatko i uz puno radosti... unatoč gužvama, bljuzgi i koječemu... osobno, kad imam nešto para i ideju što kome kupiti, odem s najboljim drugom u grad i pronađem stvarčicu dvije za najdraže, a sve u skladu s mogućnostima i osobnostima, kako mojom, tako i onoga kojemu kupujem poklon... sve mora biti na osobnoj razini... bez špranci i strke...

Božić se prihvaća prilično olako... netko ga shvaća samo kao priliku da nešto dobro utrapi, drugi pak kao fantastičnu šansu da sasječe koje drvo i zadovolji svoj sadistički nagon, a treći tek tako... kao neki primitivni narodni običaj koji se ''odrađuje''... Božić se ne može prihvatiti samo u dijelu svog opsega... to je pojam koji se mora prihvatiti u punini... dakle, kao cijeli paket od običajnih pravila do dogmi... bilo bi idealno kad bi ga svi slavili kao kršćanski blagdan, što uistinu i jest... no, ne smijemo zakinuti ateiste... ili...? Ne znam, čini mi se licemjernim slaviti nešto u što ne vjeruješ... ali dobro, Božić je takav blagdan da osvaja, da ga svi zaslužuju, pa i oni koji ne vide dalje od tablice kemijskih elemenata i zakona fizike... ali onda bi barem bio red da ga proslave u skladu s onim što predstavlja, a to nikako, nikada, i ni u ludilu nije shopping!

Do toga je došlo... svatko radi što hoće i kako hoće i zato nam sve tako olako dolazi... previše prava, nimalo dužnosti... ode tako i Božić u ropotarnicu povijesti... ipak... tješi me što još uvijek postoje oni, makar i iznimno rijetki, koji će taj, kao i sve druge blagdane, slaviti onako kako spada... s bezuvjetnom ljubavi prema bližnjima...

And now for something completely different...