U egzilu...

''Postoje u nama neke neprevodive dubine,
Postoje u nama neke stvari neprevodive u reči,
Ne znam...''
Đorđe Balašević - Provincijalka

Još jedan dan neučenja... i još jedan dan bačen u vjetar... al ajde, možda i od toga nešto bude... nije u tome sve... što neki uporno zaboravljaju i guraju mi na nos...

Eto, baš sam se maločas čuo sa svojim vjerojatno drugim najboljim drugom (drugim, jer je čisto kronološki došao iza onog prvog) koji mi je tako iskreno priznao da mu je prošla godina bila jedna od najljepših u životu i to uvelike radi moje malenkosti... osim što mi je nakon te izjave bilo iznimno neugodno i što sam se osjećao počašćeno, neobično me je razveselio... drago mi je što na neke ostavljam takav dobar dojam i pozitivno utječem na njih... da, pravo je čudo... postoje i takvi... uglavnom, rekao sam mu da vrijedi i vice versa jer bez njega i ostalih drugova te, naravno, Nje ne bih preživio nemili događaj na koji ću se osvrnuti u ovom postu...

O čemu se zapravo radi... pa eto... dohvatila me jedna, inače divna mlada dama, u mašinu da sam se izgubio, da sam nešto što ne želim biti, da sam u jednoj ''lažnoj, ispraznoj vezi isključivo iz straha od usamljenosti'', da sam ''marioneta'', zanemarujem svoje obaveze zbog ''tuđih ispada hormona i pmsa'', napala me da sam prestao biti osoba koju svi drago vide... da ''ne dajem više maksimum''... više nisam ni načitan, ni obrazovan, ni inteligentan... sve to i još štošta drugo tvrdi ta mlada dama... gadne optužbe, uistinu... a nekad sam je smatrao prijateljicom... a očito je da je bila samo jedna poznanica... čije me poznanstvo, sad eto, košta par stranica Rimskog prava...

Mogao bih ovdje pisati o koječemu... istresti sve ovako o njenoj osobnosti po njenoj šabloni... zaštićen od njenog pogleda kompjuterskim komponentama i kojim kilometrom udaljenosti, ali neću... jer nije moj stil... radije ću reći svoju istinu, onako, smireno i jasno... da bude ovdje ako slučaj koga podrobnije zanima...

Osim moje osobnosti, dotična je napala i uglavnom sve što smatram svojim uspjehom... od mog truda sa drugim ljudima do mog uspjeha na faksu... sve je to onako, pravo balkanski, da 'prostite, posrala... pa dobro... napala je još i mnogo toga što smatram svetim i hvale vrijednim... od moje veze, moje djevojke, mojih načina i običaja, mog sustava vrijednosti, Balaševića, do onog na što se najviše kanim osvrnuti, a to je razloga moje nedavne sjete, depresije, utučenosti i nazovite to kako vam drago...

Potpuno je obezvrijedila, vjerojatno nesvjesno, moj odnos sa mojim dedom... potpuno je obezvrijedila tugu koju nosim u sebi otkad tog čovjeka nema... potpuno je obezvrijedila i Njega...

Moje oči nisu pune sjete jer sam se možda dokačio u kakvu razmiricu sa svojom voljenom, draga moja BaFi... moje oči su pune sjete iz istog razloga kao i oči moje majke i moje bake... moje oči su pune sjete jer ne prođe dan, a da se ne sjetim Njega... jesi li ikad pomislila da bi to možda mogao biti razlog moje depresije? I uostalom, razlog zašto sam bio tako prokleto težak za podnijeti i Tigheli i svima ostalima u proteklih sedam mjeseci? Teško je biti nasmijani pajac kad izgubiš dedu u kojem si imao i prijatelja i brata i oca... oni koji su bili uz mene, znaju... da sam, iako mi je srce i prečesto pucalo, nakon 20. lipnja, uvijek to nastojao prikriti kako bi ih što manje opterećivao... i znaju da je bilo momenata kad bi se slamao na očigled.. i što mi je dalo veliku nadu i snagu je bilo to da su bili tu... i ostali... i yoda i mo i doli... pa, znaš... i Ona... koja ti je takav veliki trn u oku odjednom... ta Ona najviše... pitam te samo draga BaFi... sa kolikom sigurnošću možeš tvrditi da bi uz dečka s kojim si tek tri mjeseca u vezi prošla sve što je ona prošla sa mnom? Vijest, dane pred sprovod, sprovod, karmine i još mnogo, mnogo mjeseci iza toga...

Vidiš, ti ne znaš ni pola priče... živiš u uvjerenju da je onih pet minuta što vidiš, što si bila sa Tigheliom i sa mnom ili dok se skrivaš iza zidova u Centru, i ono što pročitaš od sasvim desetih osoba dovoljno da doneseš sud o svemu (molim te, drži se odvjetništva, mnogo bolje ti stoji), a to iz razloga što sve tako kronično preuveličavaš i zanemaruješ masu drugih stvari... i što je rezultat... obezvrijediš ''svog nekadašnjeg prijatelja'' ili u najgorem slučaju kolegu s faksa u potpunosti... Zar doista misliš da sam ja takva osoba koja bi se dala vući za nos? I da bi propuštao rokove zbog tuđe volje? Ne znam jesi li svjesna toga, ali neki ljudi prilično teško žive... jedva spajaju kraj s krajem... eto, i moja vlastita majka grca u dugovima... velikim... bez pretjerivanja... i ne mogu joj izlaziti više pred oči sa zahtjevom: ''majka, idem van, treba mi love...'' i prisiljen sam raditi... i najodvratnije portirske poslove... i bilo šta... bilo kad... da se domognem koje kune... znam da to ne razumiješ i nadam se da nikada nećeš... ali vjeruj mi... umor i iscrpljenost popratan su faktor bilo kakvog posla, a ujedno i veoma moćan agens depresije...

Mnogo si toga promašila, znaš... mnogo toga... i mnogo toga me zaboljelo... ali preko svega ružnog izrečenog o meni ću ti prijeći... no zamolit ću te par stvari... zamolit ću te da dobro pogledaš ovu sliku gore, jednu od posljednjih slika mog dede i vjeruj mi... trebalo je puno hrabrosti staviti je ovdje... i pitam se još uvijek koliko je u redu da je stavljam ovdje... dobro pogledaj sliku, i ispričaj se tom čovjeku... što si obezvrijedila njegov život... a onda se ispričaj mojoj baki, mami i ujaku što si obezvrijedila njihovu tugu i Tighelii, yodi, doli Mou, te mojim iskrenim i pravim prijateljima (bi li ti ikada mogla napisati ovakvu sintagmu?) Krunoslavu, Goranu, Dinu, Deniju, Gilaču, Filipu jer si njihovu tugu i trud oko mene i mojih u potpunosti popljuvala... meni ne duguješ nikakve isprike...

Zahvalan sam ti na tvojoj dobronamjernosti, ma kako pogrešno ona prezentirana... zahvalan sam ti i na tome što si me uspjela rasplakati natjeravši me da sve ovo pišem... i zahvalan sam ti na tome što si mi pomogla uvidjeti koliko sam bolja i kvalitetnija osoba postao u proteklih godinu dana... jer znaš... sjeta u očima znači da čovjek, unatoč svemu, ipak... živi...

I dalje ti želim sve najbolje u životu i dalje ti savjetujem da paziš s kim i kako imaš posla u životu... vidim da si odabrala svoje prijatelje i žao mi je što nisam među njima, ali jednostavno nisam čak ni ta sorta ljudi... žao mi je i što si zanemarila koliko si bila dobra s Tigheliom i koliko smo te oboje uvijek nastojali oraspoložiti i pokušati te navesti da zaboraviš sve one ružne stvari koje su ti se tada u životu događale, koliko smo htjeli da izađeš van bez auta da možeš bezbrižno s nama udariti brigu na veselje... nadam se da ovih dana i ne razvažaš previše uokolo kao nekad... žao mi je, možda i najviše, što misliš da su cinizam, otresitost, drskost i nepristojnost pod krinkom iskrenosti ono čemu treba stremiti u životu... Iskreno se nadam, za tvoje dobro, da si sve svoje karte odigrala dobro i da te nikada ne napusti sigurnost u to koju trenutno osjećaš... i što najvažnije... da si bila u pravu... jer u protivnom... ne znam tko će ostati uz tebe kad zabava prestane i svjetla se upale... no, to ti najbolje znaš... nadam se isto tako da ćeš tada, kada se suočiš sa stvarnim gubitkom u životu i realnim problemom koji će ti se ukazati kroz one dvije baršunaste riječi ''nikad više...'', naći uz sebe iskrene i prave prijatelje, kao što sam i ja našao...

Znam da će sad uslijediti povratna reakcija i razočaralo bi me da ne uslijedi... samo, molim te... nemoj nastavljati više ovu sagu... jer diraš u stvari u koje imaš tek površan uvid... pravo prigovarati zadržavaju samo najbliži... doli, yoda, Mo i lubilu... a s njima smo Tighi i ja sve već davno riješili... možeš me nazvati i licemjerom i lažljivcem, kao što to neki drugi čine, ali to ti neću osporavati... jer ja jedini znam koliko sam zapravo iskren, a na drugima je da to procijene i odvagnu koliko mi mogu vjerovati...

Eto, dragi moji... šta da vam kažem... teško je bilo sročiti sve ovo u riječi... jer zaista, kako to kaže, kolegici omraženi, Balaš... postoje neke stvari neprevodive u riječi... već je podosta mjeseci odmaklo otkako je Deda umro... i vrijeme i dalje prolazi... a kažu da vrijeme sve rane liječi... pa tako i ovu moju... koja sigurno neće nikada zarasti do kraja... a život još mnogo rana skriva...

Šta je tu je... Dede više nema uz mene, ali znam da je tu negdje... uvijek... bdije... prečesto ga i sanjam... i baš sam ga neku noć sanjao... došao je u svom punom sjaju, u žućkastoj košulji, crnim hlačama i sunčanim naočalama.. baš onako kako ga se rado sjetim... pred našu kuću... na Bijeniku... i potrčao sam mu u susret... zagrlio ga, izljubio... a on mi je samo rekao '' 'de si, moj mali kronični depresivac? '' Bio je to izrazito jak san... jedan od onih koji se zauvijek pamte... znam da mi je htio poručiti da je vrijeme da je sve u redu i da se malo trgnem, da se vratim onom svom negdašnjem optimizmu... za koji stvarno imam i više nego dovoljno razloga u ovoj novoj godini...