Marketing
Seminar, debrecinka i tramvaj
''...al', samo jedna je, shvaćaš...
...varoš u koju se vraćaš...''
Đorđe Balašević - Novi Sad
Danas sam, malo za promjenu, izašao van... ne bih ni toliko, da nije bilo seminara iz Obiteljskog, na koji mi se i nije pretjerano išlo... ustao sam, dakle, nevoljko iz kreveta, puno prerano za moj ukus... sve u panici gaseći animozni alarm na mobitelu, na kojem alarmu bi mi pozavidjele i mnoge bolje opremljene vatrogasne postaje... šok terapija bolja od one kad vas netko zalije ledeno hladnom vodom ili se probudite goli na -20C... hm... dobro... lažem, nije i na -20C se čovjek ne budi, ali shvatili ste što želim reći...
Psujući i Obiteljsko i odluku da idem na prvi seminar nakon ''praznika'' izlazim u žurbi iz stana u staroj, za ovo vrijeme puno prehladnoj jakni, a zato što je nova, puno toplija i pernasta jakna, zadnjim uvidom s moje strane u njeno stanje, puno preprljava da bi se nosila uokolo. Na pola puta do tramvajske stanice, nakon par bjesomučnih pokušaja da zakopčam ciferšlus (oliti zip-zatvarač, patent-zatvarač, zipper, cif ili Johann Sebastian Bach) dolazim do saznanja zašto sam tu jaknu prestao nositi... cif je pokvaren... hvala Bogu i dosjetljivosti ne znam već čijih kreatora, dotična ima gumbe, pa sam spašen od zime, bar djelomično... dolazim na stanicu i mrko gledam ''prosjaka'' koji tamo, iz nekog razloga, sjedi samo četvrtkom, s 1kn i 10lp u ispruženoj ruci, u prekrasnoj toploj jakni i u onim toplim glomaznim smeđim cipelama poznate marke koje se ne mogu sjetiti jer sam modno apsolutno neosvješten... dakako, to nije jedino što je imao na sebi, ali to sa sigurnošću daje do znanja da dotični ipak posjeduje i nešto više od navednih 1kn i 10lp...
U tramvaju, naravno, nema mjesta za sjesti, ali nije prekrcato... ipak je 11:55, vrijeme kada bi tramvaji i trebali biti prazni... u takvim situacijama prilike za sjesti ukazuju se na par mjesta - kod Autobusnog kolodvora, na Branimircu, po novom i kod Cinestara, a svakako na Glavnom kolodvoru... i to morate imati kognitivne i ine sposobnosti nadprosječnog sokola, orla ili prosječne penzionerke kako bi na vrijeme ugrabili mjesto... kako mi se nije baš sjedilo, a i cirkulacija putnika je bila takva da su se mjesta brzo praznila i još brže popunjavala, odlučio sam zauzeti svoju standardnu pozu blejeći kroz prozor nalakćen na aparat za cvikanje (oliti štancanje, poništavanje, ovjeru(?) ) karata...
Ima nešto nesveto u onim natpisima ''Čuvajte novčanike!'' koje sve češće viđam po tramvajima što čini čovjeka pomalo nervoznim i nepovjerljivim... a još kad slušate na faksu kojekakve priče prof. Josipovića o krađama torbica i predavanja o čistoj zlobi nekih ljudi... jasno je da torbu uvijek držite čvrsto u ruci, pod budnom pažnjom, nikad na leđima ili na podu... danas sam je imao na leđima, cijelo vrijeme... riskirajući tako da ostanem bez fotokopije Obiteljskog zakona i ostalih zakona vezanih uz taj sa svim odgovarajućim Izmjenama i dopunama, knjiga potrebnih za predmet Obiteljsko pravo, ženskaste bilježnice, sa tek par ispunjenih listova, te indeksa sa Potvrdom o upisu u ak. godinu 2005./2006. poradi vojne evidencije i 2 poziv za donošenje iste potvrde u Draškovićevu 15... živim na rubu, šta da vam kažem...
Uglavnom, možda po prvi puta nisam kasnio na seminar koji je prošao više manje dobro... što znači da su želje da proburazim ili bar grozno osakatim prvenstveno koju od kolegica, a zatim i kolega bile svedene na najmanji mogući nivo... nakon seminara šetnja do Draškovićeve 15, a na putu sam se, pošto nisam doručkovao, počastio jednom debrecinkom za 12kn... zbog štandova s tim domaćim (čitaj: njemačkog podrijetla) specijalitetima, zima Zagreb čini nekako... manjim... i ugodnijim... no, eto... pomalo ih miču, kao i blagdanske ukrase što, iako djeluje pomalo tužno, vraća Grad u onu divnu svakodnevicu kojom On tako spontano odiše tokom cijele godine...
Osjeti se vraćanje pulsa u gradske vene... polako, ali sigurno... što me sjetilo brojnih dana kada sam se našao u samom središtu ludila u koje se gradska vreva može pretvoriti... sjećam se jedne subote kada se na Trgu u istom trenu miješalo milijun zvukova... žena dubokog uvjerenja da je Izaija ili koji od proroka sa svojim ''Jedino Isus... ovo ili ono...'', smotra folklora na drugoj strani Trga, Kraljevi ulice pod Harmicom, organizirani prosvjed nezadovoljnih radnika kod Manduševca... drndanje tramvaja, šum rijeke koju je činila masa... stvarno... netko tko nije s ovog Planeta pomislio bi... ovi su ludi...
Danas je baš bio takav dan ovdje, u Zagrebu... posvuda neka strka, događanja... prodaju se ''24 sata'', debrecinke, obavljaju se raznorazni radovi, demontiraju se bine, štandovi, prosjaci igraju na kartu samilosti radi zime, ulični svirač neumorno svira na harmonici neku pomalo čudnu melodiju, a kraj njega natpis, plastični, s obje strane, profesionalno izrađen, kojeg se ne bi posramile ni neke osnovne škole... ''Hvala za svaku kunicu i lipicu!''.. otkud mu lova za tako nešto, da mi je znati...
Strka je uobičajena za ovaj grad, ali rijetko je ovako neobična... jer danas nije bilo događanja kao kad dolaze neki sportaši koji su ostvarili dobar rezultat u nekom sportu ili kad je prodaja debrecinki i kuhanog vina na vrhuncu, oko Božića... nego je danas vreva nastala radi onih događanja koja slijede ovima... ovdje nije bilo ničega što bi vas i na tren izbacilo iz svakodnevice, dapače, samo vas je guralo dublje u nju... svaki detalj odisao je surovom realnošću i osjetilo se baš ono bučno komešanje života... i bilo je jednako veličanstveno kao i bilo koji happening...
Takve vreve rijetkima odgovaraju, pa tako ni meni... no, eto... postoje dani kada sva stakalca u tom mozaiku koji čini sliku svakodnevice padnu na pravo mjesto i stvore jedno predivno umjetničko djelo koje se gleda isključivo i samo u ubrzanom hodu prema Draškovićevoj 15, dok gladno gutate debrecinku i mislite o hrpi obaveza koje vas neumoljivo čekaju na nekim drugim mjestima...
Post je objavljen 12.01.2006. u 23:59 sati.