KICKBOXING

Zanimljivo:
31. kolovoza u 01:30, na brojaču posjeta registrirano je 30303 posjetitelja ovoga moga bloga.

Drago mi je, zbog Vas sve ovo i pišem.



Baš lijepo!

Nakon nekoliko dana pauze u bloganju, evo me s novim novostima, ali i komentarima. Dakle:

U subotu, 26. kolovoza 2006. u Posušju, u Hercegovini, održan je pozivni turnir ili možda čak i susret reprezentacija Bosne i Hercegovine i Hrvatske, ali najbolje bi bilo reći kickboxing turnir "Memorijal Vitez Mile Bošnjak 2006" - susret boraca iz Bosne i Hercegovine i Hrvatske.

Trebalo je biti održano 12 borbi, no zbog nedolaska pojedinih sportaša (Ivan Barišić i Dragan Slanjanin), 2 su meča otkazana. Evo pregleda i ostvarenja održanih 10 borbi:

1. borba - full contact, - 54 kg - predborba
Ljubo Jukić (V.M.Bošnjak) - Bruno Serdarević (V.M.Bošnjak)
- pobjeda Jukić - 3:0

2. borba - full contact, -67 kg - predborba
Ante Maras (V.M.Bošnjak) - Adel Halilović (KBC Bihać)
- pobjeda Maras - 3:0

3. borba - full contact, -71 kg - predborba
Draženko Lovrić (V.M.Bošnjak) - Veldin Halilović (KBC Bihać)
- pobjeda Lovrić - 3:0

4. borba - full contact - žene, -65 kg - predborba
Matija Šimović (V.M.Bošnjak) - Sanja Samardžić (KBC Bihać)
- pobjeda Šimović - 2:1





5. borba - thai kickboxing, - 67 kg - predborba
Jure Gudelj (V.M.Bošnjak) - Dragan Slanjanin (Valpovo)
- nije održana

6. borba - low kick - žene, -56 kg - predborba
Kristina Karamatić (V.M.Bošnjak) - Jasmina Pobrklić (KBC Bihać)
- pobjeda Karamatić - 2:1







7. borba - low kick, -67 kg
Hrvoje Đirlić (CRO) - Filip Čepo (BiH)
- pobjeda Ćepo - 1:2





8. borba - low kick, -67 kg
Maio Ilijević (CRO) - Damir Raić (BiH)
- pobjeda Raić - 1:2





9. borba - low kick, -67 kg
Vinko Đirlić (CRO) - Emir Ćeman (BiH)
- pobjeda Đirlić s KO u 1.r.



10. borba - full contact, -71 kg
Branko Mikulić (CRO) - Nikola Matić (BiH)
- pobjeda Mikulić s KO u 1.r.



11. borba - full contact, -86 kg
Zvonimir Boban (CRO) - Roberto Pikoloti (BiH)
- pobjeda Boban - 2:1



12. borba - low kick, -75 kg
Ivan Barišić (CRO) - Marko Komljenović (BiH)
- nije održana

Eto, to bi bilo sve,

ali, ne mogu a da ne kažem, pukao bih, pa evo:

Tradicionalni memorijalni kickboxing turnir "Vitez Mile Bošnjak" se održava u čast svim poginulim hrvatskim braniteljima iz općine Posušje, poginulim u posljednjim ratnim sukobima na području Bosne i Hercegovine (da li se to i tamo zove domovinski rat?). Organizator turnira je već 12 godina Miljenko Kutleša – Roša koji živi s hrvatske strane granice, ali pored kickboxing kluba u rodnom Imotskom, vodi i klub „Vitez Mile Bošnjak“ iz obližnjeg Posušja.

Kutleši, koji je potpredsjednik Hrvatskog kickboxing saveza, su u organizaciji turnira pomogli malobrojni sponzori i ministarstvo branitelja, ali su ovaj put zakazale općinske strukture na čelu s gradonačelnikom Posušja. Navodno je sav novac predviđen za sport iz gradskog proračuna potrošio lokalni nogometni klub. Da li slučajno, gradonačelnik je navodno aktivan u upravi tog kluba. U takvim teškim financijskim okolnostima, Kutleša je čak razmišljao o otkazivanju turnira, ali iz pijeteta prema braniteljima i zbog silne ljubavi prema kickboxingu natjecanje se ipak održalo.

Zašto ovoliko opširan uvod? Zato da biste shvatili okolnosti zbog kojih je ova sportska priredba imala određene propuste. Ipak, da li su se neke greške mogle izbjeći? Tvrdim da jesu i zato ovo pišem kao podsjetnik nekim budućim organizatorima sličnih turnira. Naime, kickboxing je postao priznat u svijetu. To podrazumijeva ozbiljnost i obavezu! Natjecanja više ne smiju izgledati kao prije 10 ili 30 godina kad je uzlet kickboxinga tek započinjao. Danas, nakon iskustva s K-1 organizacijom, nakon primitka WAKO-a u GAISF i punopravnog članstva HKBS-a u HOO-u, više ništa nije i ne bi smjelo biti isto.

Koji su to bili propusti? Najprije, nije odrađeno službeno vaganje. To je rezultiralo time da su neki protivnici bili međusobno različiti i po 15 kg! Previše je to i za semi ili light contact, a kamo li ne za full contact i low kick gdje tjelesna masa bitno doprinosi snazi udarca. Sigurno je i taj razlog doprinio da je Draženko Lovrić pobijedio Veldina Halilovića, a Matija Šimović Sanju Samardžić.
Nadalje, ova priredba je trebala biti susret kickboxing reprezentacija Hrvatske i BiH. Točno je da su većina boraca bili reprezentativci obaju država i da su priredbi nazočili čelnici i izbornici obaju kickboxing saveza. Pa što onda ne valja? Pitam organizatore zašto se reprezentativci nisu postrojili, predstavili, pozdravili i odslušali svoje nacionalne himne? Tj. himne nisu bile ni odsvirane. Zašto nije bilo nacionalnih zastava? Zašto te „reprezentacije“ nisu bili u nacionalnim dresovima? Kristina Karamarko je imala hlačice s hrvatskim grbovima, ali joj je na majici umjesto „Hrvatska“ ili „Croatia“ pisalo „Belgium“!

Znam da Hrvati žive u BiH i da mnogi imaju dvojno državljanstvo, ali neozbiljno je da pojedini borci pripadaju čas jednoj, a čas drugoj nacionalnoj sportskoj selekciji. Još je smješnije kad na navedenoj priredbi hrvatski reprezentativac ima neke „neutralne“ hlače, a „reprezentativac“ BiH nosi službene hlače hrvatske kickboxing reprezentacije!? Možete li zamisliti takvu situaciju u npr. nogometu? Usuđujem se kategorički reći: NEMOGUĆE! Zašto onda dužnosnici, treneri i borci u kickboxingu dozvoljavaju takvu „sprdačinu“. Kickboxing je atraktivan sport, svi njegovi akteri u njega ulažu maksimalnu ljubav, trud i financijski su čarobnjaci. Pa zar su i mazohisti i budale? Zašto se izruguju onome što im je najdraže?

Sličnih (ne)ozbiljnih primjera je na ovoj sportskoj priredbi s plemenitim namjerama bilo još. Npr. Vinko Đirlić u meču nije koristio zaštitnu kacigu, a njegov protivnik jeste. Malo bolja situacija je bila u meču između Zvonimira Bobana i R. Pikolotija. Oni su obojica započeli meč s propisanim kacigama, ali budući da je Bobanu kaciga smetala, krajem prve runde su oba borca uklonila ta „suvišna smetala“. Slično Đirliću, Kristina Karamarko nije koristila zaštitne papuče u meču protiv Jasmine Pobrklić, dok je njezina protivnica bila propisno obuvena. Opet se vraćam na nogomet: zamislite susret dviju nogometnih reprezentacija u kojem neki igraju u kopačkama, a neki bosi. Sigurno biste se pitali: kakav je to „cirkus“? Pa kad će kickboksači prestat praviti cirkus? Htjeli bi novce za svoje aktivnosti? Da, zaslužili su ih, ali tko će im platiti za takav nered?

Da zaključim: mnogi ljudi su uložili golemu energiju da kickboxing postane i bude prihvaćen kao ozbiljan sport. Zato nitko više nema pravo ponašati se „olako“. Stare, loše navike treba hitno mijenjati!

Eto, pa nek se zamisle, ali ne puno razmišljati, treba raditi!

Još 33 dana do početka SP

Vezano uz događanja o kojima sam pisao u postu: Što se događa u Poreču? stiglo je i priopćenje iz tajništva HKBS-a, pa pročitajte:

Priopćenje za javnost:
Poštovani,

u posljednjih nekoliko dana u dnevnom tisku objavljuje se vijest o događaju ispred disko kluba Vila Club u Poreču u kojem je prozvan Igor Jurković - redar, ali i kickboksač, član kluba King iz Poreča i hrvatski kickboxing reprezentativac.

Kao glavni tajnik Hrvatskog kickboxing saveza osjećam potrebu osvrnuti se na te, po svemu sudeći lažne prijave. Naime, Igor Jurković optužen je od strane pojedinaca, inače dobro poznatih policiji zbog svojih aktivnosti, da je "bezrazložno napao i teško ozlijedio gosta disco kluba". Ovdje valja najprije istaknuti da je Igor Jurković aktualni svjetski prvak u kickboxingu, da se radi o vrsnom i vrhunskom sportašu, primjerenom mladiću, koji je zbog svojih sportskih i ljudskih osobina primjer drugim sportašima Hrvatskog kickboxing saveza, ali i Poreča i lijepe nam Istre.

Na žalost, oskudica novca i u klubovima i u sportskim savezima prisiljava mlade kickboksače da se zaposle na ovakvim mjestima da bi čuvali mir i red i da bi omogućili svojim vršnjacima da se slobodno zabavljaju - istovremeno zarađujući kako bi mogli i dalje trenirati i baviti se vrhunskim sportom. Kažem nažalost, jer novaca za sve naporne treninge, pojačanu prehranu, putovanja na natjecanja, kupovinu opreme u našem sportu nema.

Svjedoci smo da povremeno krajnje neodgovorni pojedinci, a čest je to slučaj s našim kickboksačima - redrima, upravo provociraju naše šampione ne bi li se dokazali ili jednostavno ne bi li u svom krugu ispali važni i zapaženi. Vjerojatno im je to jedina prilika da se "pokažu i dokažu", da bar na trenutak skrenu pažnju na sebe jer nisu sposobni na drugi način postići rezultate i dokazati se i sebi i drugima. I ti i takvi spremni su na svakakva nedjela, spremni su i na laganje i lažno svjedočenje.

Nadalje, Hrvatski kickboxing savez već nekoliko godina uspješno u svojim redovima provodi akciju "Sportom protiv droge - treningom protiv dopinga", a upravo su naši šampioni među kojima je su Kingovci Igor Jurković, Valentino Venturini, Tomica Paladin nositelji takvih aktivnosti, ali i kao redari djelatno sprečavaju takve stvari na svojim radnim mjestima. I nimalo nije iznenađujuće da upravo ti vrsni sportaši - takvi savjesni redari budu smetnja sumnjivim osobama koje upravo potječu iz tog miljea.

Ovom prilikom želim naglasiti - vodstvo Hrvatskog kickboxing saveza je u kontaktu s odgovornim osobama kluba, s izbornikom Leonardom Komšićem i pozorno pratimo daljnji razvoj situacije. Očekujemo promptnu reakciju porečke policije, ali i porečke, istarske, a i šire sportske javnosti. Dokaže li se, u što smo uvjereni, da su optužbe bile neosnovane i da je to imalo negativnog utjecaja na tijek priprema reprezentativca Igora Jurkovića za nastup na predstojećem Europskom kickboxing prvenstvu, i Hrvatski kickboxing savez će potražiti pravnu zaštitu od neodgovornih pojedinaca zbog nanesene štete.

Glavni tajnik Hrvatskog kickboxing saveza
Romeo Deša


Ja dodajem - ne daj se Jurko, ne daj se propalima!

Neki dan je Josip, noviji čitatelj ovoga moga bloga postavio pitanje kakve su to nelegalne priredbe koje se održavaju ovih dana, a nisu u kalendaru Hrvatskog kickboxing saveza (koji je usput objavljen i na ovome blogu u lijevoj koloni malo niže).

Dobro pitanje!

O čemu se zapravo radi. Postoji, rekao bih, 4 vrste priredbi:
- one koje se dogovaraju krajem godine (barem datum i vrsta) kako bi upale u kalendar za iduću godinu, a organiziraju ih klubovi - članovi HKBS-a
- one koje se kasnije dogovaraju, pa nisu ušle u kalendar, dogovaraju se u zadnju čas, mijenjaju datumi, a i njih organiziraju članovi HKBS-a
- one o kojima HKBS nema pojma, a koje organiziraju članovi HKBS-a, eto skupili se, pa bi se malo potukli, i na kraju
- one o kojima HKBS također nema pojma, koje organiziraju pitaj Boga koji manageri, borci nisu ili jesu članovi HKBS-a, sude koje kakvi šarlatani

O prve dvije grupe ne bi trebalo puno raspravljati. To je standardna praksa, mada se organizatore čiji je pretežiti način dogovaranja priredbi - drugi naznačeni način, stalno potiče da na vrijeme pripreme i prijave svoje priredbe ne bi li upale u prvu grupu.

Zašto?

Pa svaki ozbiljni trener koji sa svojim borcima ozbiljno i stručno radi ima razrađeni plan za cijelu godinu - na kojim prvenstvima će nastupiti, za što će se posebno pripremati (reprezenacija, velika međunarodna prvenstva, osvajanje neke titule) i svakako takvome treneru odgovara da unaprijed zna kada je koja priredba, kada će svog borca poslati na prvu, drugu ili završnu provjeru, a na jednoj od tih najavljenih priredbi.

Ali, u ovome postu želim se osvrnuti na priredbe koje se organiziraju na treći ili četvrti prije spomenuti način.

Dakle, treći način, kada neku nepoznatu priredbu organizira klub član HKBS-a, stvar je jednostavna. Ako se ranije dozna, a sve se dozna - jer traže se borci, a oni se javljaju u savez, traže se suci, a i oni se javljaju u savez, pa se sve to na neki način - ne spriječi. već oslužbeni, odrede licencirani suci, pošalje nadzornik na to natjecanje, pripomogne se ekipi da legalno, ali i pravilno organiziraju i održe priredbu. Naravno uz jezikovu juhu o tome kako se treba poštivati procedura, a procedura je ta i ta ... itd.

Ukoliko sve to prođe i tek se kasnije dozna, a sve je bilo ili nelegalno ili na rubu legalnosti - zna se, slijede sankcije, opomene, suspenzije - i za organizatore, i za borce, i za suce. Bilo je i toga.

Četvrti način je najgori - to je potpuno van kontrole i tu se, na žalost svašta događa.

Evo konkretnog primjera:



Dakle, skupila se ekipica - Sanjin Kadunc, Mladen Kranjčec i još neki i organiziraju "Večer boksa, thai boxa, free fighta i kick boxa u Opatiji". Bože mili, sve vrvi od nepravilnosti i nelegalnosti.

Idemo redom:
- nitko od ekipe nema nikakve veze s HKBS-om (provjereno) - Kranjčec je prije bio član, ali se povukao u ilegalu
- ekipa HKBS-a o svemu ovome pojma nema (provjereno), a informacije su stigle iz novina (da, upravo tako - riječki Novi list je posvetio ovoj nelegalnosti članak sa slikom u boji, dok u istim tim novinama nema mjesta za uspjehe kickboksača)
- nitko od organizatora nije zatražio suglasnost od HKBS-a (provjereno)
- iznesena je notorna i već uobičajena neistina - humanitarni karakter priredbe
- o pismenosti neću ni pričati - malo boksa, malo boxa, malo kick boxa

Dakle, priredba je nelegalna, nema suglasnost matičnog saveza, barem ne kickboxing saveza za kickboxing borbe, miješaju se borbe registriranih sportova s borbama free fighta koje su u ovome trenutku još uvijek vrlo upitne (glede sigurnosti boraca, zdravstvene provjere, stručnosti sudaca, registracija itd.)

I što sada, ali i inače, u takvim situacijama učiniti?

Zabraniti, pustiti, ne vidjeti, sudjelovati - eto, zbog toga sam u lijevi stupac stavio anketu, pa glasujte, vidjeti ćemo nakon nekog vremena rezultat.

Isto tako pitanje - da li na istoj priredbi staviti sve te legalne, regulirane i priznate sportove u isti koš s nečim što baš i nije pod nikakvim nadzoron - očitujte se i o tome, vidjeti ćemo vaša mišljenja.

Odmah da bude jasno - Hrvatski kickboxing savez (provjereno) od organizatora ne traži, niti je ikada tražio ništa. Jedino što je zahtjevano je da su kickboxing borbe smjeli suditi licencirani suci i ništa više. Nikakve naplate prava, nikakve kotizacije, nikakvih ekstra troškova, nikakvih ulaznica. Ali, pojedinci se stalno oglušuju o pozive na suradnju te i dalje tjeraju s one strane legalnosti. Organiziraju priredbe (bilo je i dobrih i atraktivnih), ubiru lovu, ne rijetko varaju publiku i sele se iz grada u grad i svugdje (barem velika većina - čast izuzecima) ostavljaju gorak okus prevarenosti kod publike i lokalnih sponzora.

U pravilu takve priredbe su u svakom smislu nelegalne - osim svih ovih prije spomentih obaveza, otvoreno postavljam pitanje - gdje je doktor na ovakvim priredbama, da li su borci neposredno prije pregledani, imaju li borci liječnička uvjerenja, jesu li zdravi, jesu li potpisani ugovori, jesu li borci osigurani, kako se vrše plaćanja, što je s lovom od karata? I sve je dobro što se dobro svrši, ali ako se nešto desi?

Ne mali broj puta ovakve priredbice bile su poligon za varanje publike - recept pojedinih "managera" je jednostavan: nagovori sponzora da kešira neku lovu, dovedi neke borce (po mogućnosti crnce - svojevremeno su visoko kotirali Unprofor-ovi kuhari), pozovi publiku (jer imaš ulaz u novine, samo ne znam po kojoj cijeni), a ionako nije važno kakve će biti borbe - dobre ili loše, nevažno, važno je da su dogovorene. Publika odlazi razočarana, prevarena i zaključuje - to je taj kickboxing.

E, društvo moje, društvo iz saveza to ni vama ni nama ne treba.

I na kraju, obzirom da sam vidio da i predsjednik saveza čita ovaj blog, pitam, ali ne samo njega nego i sve vas: a što sada?

Evo, dragi čitatelji moga bloga, da se ponovno malo pohvalim.

Napisavši članak o malom Antoniu Pavliniću - Je li se znalo?, nisam očekivao pozornost uredništva bloga. Nekako mi se učinilo da je ovo dobro upozorenje svim borilačkim savezima kako je nužno s maksimalnom pažnjom i ozbiljnošću pristupiti liječničkim pregledima. Isto tako želio sam naglasiti koja je velika odgovornost trenera (opet naglašavam ne krivnja, jer najmanje je važno tko je kriv). Treba se nositi s činjenicom da je (pa ma iz kojih razloga) umro dječak nakon treninga. Nije jednostavno s time kasnije živjeti.

Taj je članak završio i na naslovnici Blog.hr-a pod naslovom Veliki rizici i opasne posljedice:




A kada završiš na naslovnici, eto ti i komentara i posjeta. Kao što vidite iz sljedećeg dijagrama, prosječna posjećenost moga bloga je od 80 do 100 čitatelja dnevno (he,he, i ja sam 5,6, puta na njemu), a čim je članak završio na naslovnici, posjet je utrostručen - jučer skoro 260, danas već 150 i više.




Dakle, da zaključim: HOĆU NASLOVNICU! ;-)


Eh, da, i onim vjernim čitateljima obavijest - u post Noć pobjede II ubacio sam slike koje sam naknadno dobio. Obećanje je obećanje.

Još jedno pitanje! Na žalost, vrlo ružan povod, ali ovo se pitanje mora otvoriti, postaviti i na njega se mora tražiti odgovor. A evo o čemu se radi:

"24 sata" je neki dan objavilo tužnu vijest, objavile su i Sportske:

Mladi sportaš (13) umro nakon treninga
Antonio Pavlinić (13) počeo se gušiti dok se tuširao i iako mu je pomoć brzo pružena, pao je u komu te preminuo

Višestruki prvak Hrvatske u stilskim vježbama u taekwondou, 13-godišnji Antonio Pavlinić, preminuo je u četvrtak prijepodne u KBC-u Rijeka na Sušaku. Mladi prvak koji je u svom kratkom životu skupio više od stotinjak medalja od treće godine bolovao je od astme. Usprkos tome zavolio je taekwondo kojim se bavio od šeste godine. Imao je crni pojas drugi dan, a na svim turnirima na kojima je nastupao uvijek je zauzimao prvo ili drugo mjesto. Njegovi suparnici nerijetko su bili desetak godina stariji od njega.

Tragični događaj koji je rezultirao smrću ovoga velikog sportaša zbio se prošlog tjedna u srijedu navečer. Antonijev taekwondo klub Trnje nalazio se na pripremama u Crikvenici. Zadnjeg dana priprema, nakon demonstracije vještina samoobrane, Antonio se tuširao, kad je najedanput ostao bez zraka i počeo se gušiti. Iako je uz pomoć bavljenja taekwandoom naučio pravilno disati, to mu nije pomoglo. Njegov trener Vlado Požežanac odmah mu je pomogao i brzo ga odveo na Hitnu pomoć u Crikvenicu, gdje su dječaka uz pomoć adrenalinske injekcije i reanimacije uspjeli oživjeti. Iako mu je bilo bolje te je mogao normalno komunicirati, odlučeno je da se vozilom Hitne pomoći odmah prebaci u Rijeku. Na putu prema Rijeci Antoniju se stanje ponovno pogoršalo. Ostao je bez svijesti i liječnici su ga još jedanput morali reanimirati.

Hitna pomoć vrlo brzo je stigla u riječku bolnicu, gdje je dječak ponovno uspješno reanimiran. Na žalost, ovog puta mozak mu je dugo vremena bio bez kisika i bili su mali izgledi da će se oporaviti. U subotu ujutro liječnici su na dječakovu mozgu primijetili oteklinu i hitno ga operirali. Usprkos svom njihovu trudu dječaku nije bilo ništa bolje. Moždani tlak mu je bio 4-5 veći od normalnog. U ponedjeljak je obavljeno desetak vrsta neuroloških pretraga koje su pokazale da mu mozak više ne radi, da bi u srijedu nalazi magnetske rezonance pokazali kako je nastupila klinička smrt, tako da je ova mlada nada hrvatskog sporta preminula u četvrtak prijepodne.


Strašna i tužna vijest, ali i povod za postavljanje pitanja. Kao prvo želim reći da mi ne pada na pamet tražiti tko je kriv, da li se je moglo ovo ili ono. Krivim sudbinu, krivim zlu sreću, krivim Boga ...

Pročitavši ovo zamislio sam se - može li se ovo ponoviti? - MOŽE! Može li se ovo spriječiti? - najčešće NE MOŽE! Pa zar ćemo i dalje riskirati mlade živote? Što učiniti? Kako to spriječiti?

Svi naši sportaši prolaze nekakve (namjerno kažem nekakve - jer stvarno ih ima raznih) liječničke preglede na kojima se utvrđuje zdravstvena sposobnost za bavljenje nekim sportom - pa tako atletika ima jednu vrstu pregleda, nogomet drugu, a borilački sportovi trebali bi imati neku svoju specifičnu vrstu pregleda.

Kada kažem specifičnu, onda mislim da treba voditi računa o svim onim mogućim udarcima, blokadama, padovima, skokovima, da sve to ne "sjedne" na već oštećeno mjesto. Što su to moguća oštećena mjesta - dakle, to su svakako unutrašnji organi, a najizloženija je jetra, slezena i bubrezi, pa onda oči, pa cijela glava i vrat, pa zglobovi, pa kosti ... pa sve. Svugdje udarac može sjesti.

A što se može desiti - krvarenje iz nosa je najmanja stvar, ali ukoliko su kosti slabije - eto lomova, ukoliko je jetra osjetljiva - eto pucanja i jetre, ali i slezene, eto i izbjanja bubrega i prestanka njegove funkcije, eto zastoja u radu srca, pa tu su onda oči i opasnosti od sljepila, pa onda potres mozga, pa pucanje krvne žilice u mozgu ... joj, što još sve ružnoga ne bih mogao nabrojati.

I sada postavljam pitanje - tko sve to može pregledati, utvrditi da je svaki taj dio zdrav i spreman na povećane napore, udarce i opterećenja. Taj pregled bi trebao biti kao za astronaute.

I što učiniti, kako znati da će neki dječak nakon tuširanja dobiti asmatični šok i grč pluća te blokadu rada pluća, zastoj srca, kako znati da će se desiti ovo ili ono, kako znati?

Nikako, i realno - nemoguće je takvo što utvrditi i znati. Ali, ako je nemoguće, čemu maltretirati djecu, trošiti novce i hoćemo li ukinuti liječničke preglede? Naravno da nećemo, ali i te i takve liječničke preglede treba shvatiti vrlo ozbiljno, a ne klinca poslati kod njegovog školskog liječnika da mu napiše potvrdu, onako ko ispričnicu - da je sposoban bavti se nekim borilačkim sportom.

E, sada na scenu nastupaju savezi borilačkih sportova, u stvari vrijedi za sve sportske saveze, koji se moraju povezati sa stručnim i posebno osposobljenim liječnicima (kojima neće zarada biti na prvom mjestu - već dobrobit sporta i sportaša) i maksimalno moguće, ali realno sagledati koji pregledi najviše pokrivaju otkrivanja nekih "slabosti" i nakon kojih i kakvih pregleda specijalist sportske medicine s velikom sigurnošću moće reći da je ili nije netko sposoban baviti se nekim sportom.

I na kraju - koje su i čije odgovornoti (NE krivnje!, već odgovornosti!).
- Prva i najvažnija odgovornost, ali i briga je na roditeljima, koji iskreno moraju reći liječniku s čime im se sin ili kćer planira baviti. Pa onda ne tražiti preko veze "samo jednu običnu potvrdicu" već tražiti pregled kod stručnog specijaliste sportske medicine.

- Sljedeći na redu su sprtski savezi, koji u suglasju s medicinskom strukom moraju točno definirati koje su to opasnosti i izloženosti. Medicinska struka mora reći koje su to moguće posljedice i što je određenom opterećenju, udarcu, pokretu kontraindikacija. Temeljem svega toga definirati koji, koliki i kakav liječnički pregled treba sportaš proći da bi dobio dozvolu za baviti se tim sportom, ali i koje i kakve te u kojem obimu preglede obavljati periodično.

- Treneri su ti koji moraju osigurati poštivanje procedure - dakle, biti sigurni da je klnac prošao pregled, da je dobio liječničku suglasnost i da je i trenutno zdrav i sposoban za treniranje ili nastup. Osim papira, trener treba i znati struku - kako se zagrijavati, kako postepeno povećavati opterećenje, kako pravilno učiti, a da ne dolazi do ozljeda, kako pravilno klince učiti nekom sportu. Ne smije si trener dozvoliti nikakva popuštanja u svemu ovome. Odgovornost je prevelika i trener si ne smije dozvoliti nepoštivanje propisanog.

Rizici su preveliki, posljedice, na žalost, mogu biti kobne.

I baš sam neki dan pisao o odličnim momcima iz Kinga u postu King do kinga , pravim sportašima, sve najljepše. Da, kako sam neki dan pisao, tako sam i mislio, ali, i sada tako mislim.

Ali čemu taj uvod?

Večernjak je objavio u nedjelju jedan članak, a u ponedjeljak demanti - pročitajte:



TEŠKE OZLJEDE Kemal Šehu (23) tvrdi da su ga pretukli izbacivači Vila kluba
Na ljudima treniraju borilačke vještine

RIJEKA - Dok je vlasnik Vila kluba Aleksandar Zrnić s "pristojne" udaljenosti samo gledao što se događa, mene su trojica izbacivača divljački udarali, i to zbog jedne čaše koju nisam namjerno razbio teško izgovarajući riječi, zbog "vezane" vilice, priča student Kemal Šehu (23) iz Poreča.


Čeka operaciju
Mladić je u petak iz pulske bolnice stigao u KBC Rijeka na Sušaku i sada na Odjelu maksilo-facijalne kirurgije čeka operativni zahvat. Vilica mu je slomljena na četiri mjesta, jedva govori, no odlučan je reći istinu jer, kaže, treba već jednom stati nakraj "treninzima borilačkih vještina na živim ljudima" koji su u ovom porečkom klubu postali normalna stvar. Dodaje kako se ovakvi izgredi, i mnogo teži, u pravilu zataškaju zbog "dobrih veza".

Šehu priča kako često zalazi u Vila klub, do sada nikad nije ni sudjelovao u nekoj tučnjavi, a kamoli da ih je izazvao. Razbila se čaša i jedan od izbacivača mi je rekao da skočim po nju sa zida visokog tri i pol metra. Nisam ga poslušao, htio sam otići po te krhotine okolo, to sam i rekao, ali oni su krenuli na mene. "Skači, skači tuda po čašu!" vikali su i tada me počeli udarati, najprije u zatiljak, pa u vilicu. Srušio sam se, a oni su me nastavili tući po glavi i tijelu. Nisam se uspio braniti, i prijatelja koji mi je priskočio u pomoć su nokautirali priča Kemal.

Izgovor za tučnjavu
Uvjeren je da je razbijena čaša bila samo izgovor kako bi počeli tučnjavu i iživljavanje nad njim. U prvi čas nije bio svjestan teških ozljeda, tek je u četvrtak poslijepodne otišao liječnici, a ona ga je uputila u pulsku bolnicu i slučaj prijavila policiji. Kemal dodaje, hrabro imenujući kao "razbijače" Igora Jurkovića, Tomicu Paladina i Valentina Venturinija, da je najžalosnije što su te osobe uspješni, vrhunski sportaši, kick-boksači iz kluba King koji vodi Leonardo Komšić. No ni Komšić kao ni vlasnik Vila kluba Zrnić nisu smatrali da je potrebno pozvati policiju.

U telefonskom razgovoru s Kemalovom majkom samo su umanjivali značenje nemilog događaja. Šehu pita hoće li policija napokon početi raditi svoj posao, a ne dopuštati da razbijači maltretiraju ljude samo zato što su željni "dobrog fajta". Vlasnik kluba kazao je pak da događaj nije vidio pa ga ne može ni komentirati.

Slučaj je dan kasnije prijavila liječnica
PULA – Policija je jučer potvrdila da je incident u Vila klubu u Poreču prijavila liječnica, kojoj se Kemal Šehu (23) obratio za pomoć 17. kolovoza u 14.30 sati. Prema toj prijavi, Šehu je te noći oko 4.30 leđima slučajno srušio jednu čašu sa stola zbog čega mu je prišao nepoznati muškarac. Uslijedila je svađa pa fizički obračun u kojem je Šehu ozlijeđen. Liječnica je policiju o događaju izvijestila dan kasnije oko 9 sati, a Šehua je poslala u pulsku bolnicu gdje mu je utvrđena fraktura donje čeljusti, pa je mladić upućen na liječenje na Sušak u Rijeku. PU istraska je tražila da im se omogući razgovor s mladićem, nakon čega će odlučiti o eventualnom podizanju prijava. Inače, osim liječnice, koja je slučaj prijavila policiji dan kasnije, drugih prijava u vezi s tim slučajem nije bilo. (vb)


L. Komšić iz Villa Cluba niječe tvrdnje K. Sehua da su ga pretukli redari

POREČ - Nije bilo premlaćivanja, a još manje je netko nekoga prisiljavao da skače po krhotine čaše sa zida visokog tri metra. Uostalom, takvoga zida u Villa Clubu i nema rekao je Leonardo Komšić, reagirajući na optužbe Porečanina Kemala Sehua.



Dečki su nevini
Sehu, kojemu je slomljena čeljust, optužio je Komšića i članove kluba borilačkih vještina King, koji u Villa Clubu rade kao redari, da su ga pretukli trenirajući borilačke vještine "na živim ljudima".

To su narkomanske nebuloze i laži rekao je jučer Komšić pokazujući mjesto gdje su navodno Igor Jurković, Tomica Paladino i Valentin Venturini pretukli Sehua, pri čemu je teško ozlijeđen. Dečki su apsolutno nevini, a nemaju nijednu kaznenu ili prekršajnu prijavu. Uzorni su sportaši i pošteni mladi ljudi u kick-boksu, i da su ga pretukli, kako izmišlja Sehu, posljedice premlaćivanja za njega bi bile puno teže. Sehu je izjavio i da ga je Paladino tukao, a on te noći uopće nije bio u klubu tvrdi Komšić.

Pravne mjere
Komšić kaže da se Sehu u noći na četvrtak u Villa Clubu neprimjereno ponašao te je namjerno razbio čašu, ne leđima, kako kaže, provocirajući pritom redare. Optužbe upućene od osobe koja je već nekoliko godina poznata porečkoj policiji zbog nasilničkog ponašanja, dilanja i konzumiranja droge prevršile su svaku mjeru i poduzet ćemo pravne mjere kako bismo se zaštitili od takvih montiranih laži rekao je Komšić. Komšiću je u cijeloj priči čudno i to što Sehu nije odmah zatražio liječničku pomoć te što slučaj policiji nije prijavio on, nego liječnica iz Pule.


A što ja o svemu tome mislim?
Ma nema se tu što misliti - na jednu stranu izjave "osobe koja je već nekoliko godina poznata porečkoj policiji zbog nasilničkog ponašanja, dilanja i konzumiranja droge", a na drugu stranu riječi Kingovaca - Leonarda Komšića, Igora Jurkovića, Valentina Venturinija i Tomice Paladina. Ja dvojbe nemam. Vjerujem Kingovcima. I poručujem, zovite ako treba.

Ipak, treba i to reći:
- rad na osiguranju reda na ulazima i po diskovima učestalo je kod kickboksača, tu si dečki zarade koju kunu ne bi li lakše platili sve one troškove koje imaju dok treniraju i odlaze na natjecanja. A traženi su. Definitivno, to je šteta, šteta je da se svjetski kicboxing prvak kao što je Igor Jurković nalazi na takvim mjestima, umjesto da se zasluženo odmara i priprema za naredne mjesece napornog treniranja i priprema za nastupe na europskoj i svjetskoj kickboxing sceni. Ali, valjda tako mora biti, a zašto ... dugo bi trajalo obrazlaganje.

Takva mjesta nose svoje rizike i opasnosti. Na takvim mjestima se jadna ekipa, u pravilu i nezrela i nerazvijena, mentalno i fizički zakinuta, zapaljena maliganima odlučila oštriti kurac na svjetskom prvaku, jer "on je jači, on je bolji, on je ljepši" os svjetskog prvaka, čak, a ako sve to nije, e onda ima para platiti, pa će sve to biti, a stvarno boljega, jačega, ljepšega će "maknuti", a onda ogledalce nema koga drugog gledati, a "on" će hrabro ogledalce pitati.

Jadno i providno. Nadam se da i policija zna što bi trebala znati.

Da, takvog je naziva u subotu 19. kolovoza u Turnju kraj Zadra održana večernja kickboxing priredba. Organizatori priredbe bili su Kickboxing klubovi "Croatia" iz Zadra i istoimeni klub iz Pakoštana. Priredba je održana na mjesnom igralištu pred oko 1000 gledatelja, a imala je i "humanitarni" karakter - sav prihod biti će uplaćen fondu za izgradnju tribina na nogometnom igralištu.



E, da i to doživim, kickboxing pomaže nogomet. Čudno, ali dobro zvuči, još kad bi to stvarno bilo tako - eh, di bi nam bio kraj. A biti će.

Na priredbi je održano 9 borbi i to kako slijedi:

1. borba - juniori, low kick, - 71 kg
Viko Stojanov (Croatia - Pakoštane) - Roko Nekić (Croatia - Zadar)
- neriješeno



2. borba - full contact, -81 kg
Ante Verunica (Croatia - Zadar) - Cvitan Mirković (Grom - Split)
- pobjeda Verunica 3:0



3. borba - full contact, -71 kg
Nino Gulan (Croatia - Zadar) - Ivica Pernek (Dijagora - Zadar)
- pobjeda Pernek s KO u 3.r.



4. borba - full contact, -71 kg
Mensur Sivac (Isak - Zenica, BiH) - Vinko Đirlić (Pit Bull - Split)
- pobjeda Đirlić, AB Sivac u 2.r.



5. borba - low kick, - 71 kg
Dario Kadić (Tachi Gym, Sarajevo, BiH) - Hrvoje Đirlić (Pit Bull - Split)
- pobjeda Đirlić 1:2



6. borba - thai kickboxing, -67 kg
Nikola Božić (Mega Centar - Rijeka) - Anđelko Rebić (UHBDDR - Imotski)
- pobjeda Božić 2:1



7. borba - low kick, +91 kg
Adnan Buharalija (Ilidža - Sarajevo, BiH) - Davor Piplica (Pit Bull - Split)
- pobjeda Piplica 0:3





8. borba - low kick, -81 kg
Robert Modrić (Croatia - Zadar) - Mersad Mulić (Isak - Zenica, BiH)
- pobjeda Modrić s KO u 2.r.



9. borba - thai kickboxing, -75 kg
Marko Benzon (Pit Bull - Split) - Džemal Mahmić (Isak - Zenica (BiH)
- pobjeda Benzon 3:0



Prikazani kickboxing bio je dobar, bez nekih velikih pretenzija i očekivanja. Mladi borci odradili su to sa srcem, bez puno kalkuliranja. Treneri su uimali prilike vidjeti slabosti i što još doraditi, a publika je vidjela zanimljivu kickboxing priredbu kojoj i jeste cilj bio dati prilog za izgradnju tribina.






Na slici: "Pit Bull" u jakom sastavu


Eto, baš lijepo.

Marko Tomasović došao do finala kvalifikacijskog K1 turnira u mađarskom Debrecenu.

U subotu, 18. kolovoza 2006. u Debrecenu održan je kvalifikacijski K1 turnir na kojem je nastupio Marko Tomasović (na slici lijevo), član "Pit Bull"-a iz Splita, a pod vodstvom trenera prof. Marka Žaje (na slici desno).





Na rasporedu su bile sljedeće borbe:

Četvrtfinalne borbe:
1. Brunner Tihamér (Mađarska) / Hameur-Lain Zinadine (Francuska)
2. Meiszter Gábor (Mađarska) / Marko Tomasović (Hrvatska)
3. Bertalan Zsolt (Mađarska) / Nicolas Vermont (Francuska)
4. Varga Péter (Mađarska) / Zabit Samedov (Bjelorusija).

Marko Tomasović je pobijedio s KO Mađara Meisztera Gábora, u polufinalu se susreo s Francuzom Hameur-Lain Zinadineom pobjedivši i njega se te je u finalu borio protiv Bjelorusa Zabita Samedova. Markov trener prof. Marko Žaja procijenio je da je Zabit prejak za Marka, pa je na kraju 1. runde predao finalni meč.

Zaključiti se može da Marko odlično napreduje i da je Marko savladao neke svoje probleme, te da je spreman i za osvajanje ozbiljnijih naslova. Prvenstveno tu treba reći da je Marko najviše napredovao u samopouzdanju. Realno je očekivati još značajnih uspjeha Marka.

Još 38 dana do početka SP

In memoriam

BORIS ILIĆ

15. kolovoza 1998. - 15. kolovoza 2006.

Još 43 dana do početka SP

U velikom članku - interviewu kojeg je neki dan dao Mirko Filipović Sportskim novostima, spominje da će se pripremati u Puli s ekipom Leonarda Komšića, a to su Igor Jurković, Valentino Venturini i Tomica Paladin. Pa dalje spominje da su to izvrsni momci pred kojima je "sasvim sigurno velika karijera"




Lijepo, i ja se slažem s ocjenama Mirka.

A tko su to ti momci pred kojima je velika karijera?


Na slici, u prvom planu, s lijeva: Valentino Venturini, Igor Jurković, Tomica Paladin i Leonardo Komšić

LEONARDO KOMŠIĆ - izbornik Hrvatske kickboxing reprezentacije za disciplinu thai kickboxing, trener Kickboxing kluba "King" iz Poreča - najuspješnijeg kluba u thai kickboxingu Hrvatskog kickboxing saveza, donedavno i sam uspješan borac, osvajač brončane i na sljedećem svejstkom prvenstvu u tajlandskom boksu u BAngkoku i srebrne medalje, Europski prvak u thai kickboxingu po profesionalnim pravilima WKA federacije. Sve u svemu, odličan borac koji je postao odličan trener.




IGOR JURKOVIĆ - hrvatski reprezentativac, aktualni amaterski svjetski kickboxing prvak u disciplini thai kickboxing -91 kg, državni seniorski prvak u thai kickboxingu 2004. godine, državni prvak u full contactu, low kicku i thai kickboxingu 2005. godine te državni prvak u thai kickboxingu i low kicku 2006. godine. Ove je godine i osvajač prestižnog thai kickboxing turnira u Parizu gdje je u finalu svladao Magomedova.

O Igoru sam već pisao, pa pogledajte:
¤ 28.05.2006. - Igor na tronu
¤ 27.05.2006. - Igor na vrhu
¤ 22.05.2006. - Igor Jurković u svjetskom kickboxing vrhu
¤ 15.01.2006. - Marin Roso (Osijek) vs. Igor Jurković (Poreč)

VALENTINO VENTURINI - hrvatski reprezentativac, brončani s prethodnog Europskog prvenstva u Budvi 2004., nažalost nije mogao sudjelovati na prošlom svjetskom prvenstvu u Agadiru zbog loma palčane kosti tijekom priprema, ovogodišnji državi prvak u thai kickboxingu +91 kg i u low kicku -91 kg.

I o Valentinu sam već pisao, pogledajte: ¤ 15.01.2006. - Pobjeda Venturinija već u prvoj minuti





TOMICA PALADIN - hrvatski reprezentativac, osvajač brončane medalje u thai kickboxingu s prošlog Europskog prvenstva u Budvi 2004. U 2005. i 2006. godini - slobodno bih rekao vječiti drugi, ali svakako vrstan borac u apsolutnoj, +91 kategoriji.











Eto, možda sam koji podatak propustio, ali ...

Što se mene tiče:
- bez komentara,
a jedino mogu reći - ŠTETA!

Bez obzira da li je i što jeste istina ili neistina.


U stvari, evo moga komentara:

Kada se Braca devetnajste vrno s dalekog fronta di soldat je bivo,
pričo nam kako ga trefilo zrno, pa zavrto rukav i to pokazivo,
a mi, a mi smo bili derani, a mi, mi smo bili derani.

Pričo nam Braca o mirisu mora i o patroli od koje je bežo,
pa kako je opsovo nekog majora i zbog tog posle na robiji ležo,
a mi, a mi smo bili derani, a mi, mi smo bili derani

Pričo nam kako je prešo Karpate, zujali meci ko rojevi pčela,
reko je: rat vam je krvav da znate, al ni mi je žao ni ljudi ni sela,
ej, žao mi konja!

Kada se Braca devetnajste vrno svake je večeri pričo na šoru
kolko je curica usput prevrno i kako topovi livade oru,
a mi, a mi smo bili derani, a mi, mi smo bili derani.

I čim Braca korak iz avlije kroči skupi se društvo iz našeg sokaka,
a svi smo imali velike oči, prepuna srca i maštu dečaka,
pa da, jer tad smo bili derani, pa da, tad smo bili derani.

Psovo je Braca i krivce i žrtve, puške i vaške i rov prepun blata,
reko je: ne može izbrojati mrtve jer su se carevi igrali rata.
Ej žao mu konja!

Negdje u Braci paorski koren i može rata i rata da bude,
kad nije paor za soldata stvoren, volije konje i zemlju neg ljude,
a mi, mi smo bili derani i sve još je vredelo za nas.

Ej hej, konji beli nebom terani, kroz san i kroz oblake u kas.

Đorđe Balašević: "Ratnik paorskog srca" - album "Pub" - 1982.

Još 44 dana do početka SP

Evo jednog članka iz Riječkog Novog lista koji me je zaintrigirao, začudio, razočarao.

Možda se slabije vidi i ne može se pročitati, pa samo ukratko:
poglavarstvo Primorsko - goranske županije donijelo je odluku da se Duji Draganji za osvojene srebrnu i brončanu medalju na Europskom prvenstvu dodijeli posebna nagrada od 20000 kn, dok se Sanji Drakulić za 10. mjesto na Svjetskom prvenstvu u streljaštvu dodijeli 10000 kn. Novinar postavlja pitanje opravdanosti dodjeljivanja tolike novčane nagrade Sanji, pokušavajući usporediti s nagradom Duji, a zamjenica župana odgovara da je obzirom na financijske probleme u streljaštvu uspjeh Sanje i te kako vrijedan.

Odmah na početku želim istaknuti, naglasiti i podcrtati - nagrađivanje sportaša da, svakako da!

Ipak, zalažem se da te nagrade budu u skladu s dogovorenim pravilima, da do tih nagrada ima pravo i mogućnost doći svaki sportaš i da ona ovisi samo o ostvarenom sportskom rezultatu sportaša. I ne treba i ne smije se tu vrednovati da li je ovaj sport teži, a ovaj lakši, da li se u ovom sportu može lakše doći do medalje, a u nekom drugom ne, da li sportski savez ili klub ima ili nema love. Rezultat je rezultat.

Zna se - Olimpijada, svjetsko prvenstvo, europsko prvenstvo, mediteransko prvenstvo i to je to. To bi trebale biti natjecanja s kojih će osvajači medalja steći pravo za ekstra nagradu.

Da, napisao sam osvajači medalja, jer sva ostala mjesta bi mogla biti u određenim trenucima diskutabilna, obzirom na broj sudionika, ždrijeb i slično.

I ono što me u ovome članku čudi, da ne kažem smeta - Sanja Drakulić osvojila je 10. mjesto od 19 natjecateljica u svojoj kategoriji - 300 m u trostavu (a kategorija more, nisam stigao ni pobrojati), što je vidljivo iz službenih rezultata. Što bi bilo da je osvojila zlato - stotinu, dvjesto ili milion kuna?

Ako je u streljačkom savezu teška financijska situacija - onda se njima ili klubu dodijeli financijska pomoć, ali posebno nagrađivanje 10. mjesta? E, tako to rade i babe i stričevi - udruženo.

I kada se sjetim kickboksača iz iste te županije, koji godinama donose i zlata i srebra i bronce sa svjetskih i europskih prvenstava, a niko da ih se sjeti, a kamo li nagradi, e onda imam gorak okus u ustima.

Sada kada je kickboxing odnosno matična svjetska federacija WAKO punopravni član GAISF-a, a Hrvatski kickboxing savez punopravni član Hrvatskog olimpijskog odbora - hoće li se (bez baba i stričeva) netko sjetiti i njihovih rezultata?

Da li se ti rezultati prijavljuju, da li to župani i dožupanice čitaju Sportske novosti ili gledaju televiziju, da li im to babe i stričevi dojavljuju?

Napišite ako znate, pa da i mi što god dobijemo.

Jedna čitateljica već dva puta pita i nitko da joj odgovori, pa evo jedan postić o trajanju borbi odnosno o broju i trajanju rundi.

A poslužio sam se WAKO Pravilima sa službene stranice svjetske kickboxing federacije.



SEMI I LIGHT CONTACT:
Seniori i juniori: 3 x 2 min - 1 minuta pauze
Kadeti: 2 x 1,5 min - 1 minuta pauze

FULL CONTACT, LOW KICK, THAI KICKBOXING:
Seniori i juniori: 3 x 2 min - 1 minuta pauze

GLAZBENE FORME:
Meke: max 2 minute + max 30 sekundi predstavljanje
Tvrde: max 1,5 minuta + max 30 sekundi predstavljanje

AERO KICKBOXING:
min 1,5 minuta - max 2 minute

WAKO PRO:
SEMI I LIGHT CONTACT:
Svjetska titula: 7 x 2 minute - 1 minuta pauze
Kontinentalna i regionalna titula, prestige borbe:
5 x 2 minute - 1 minuta pauze

FULL CONTACT:
Svjetska titula: 12 x 2 minute - 1 minuta pauze
Europska titula: 10 x 2 minute - 1 minuta pauze
Regionalne titule: 6 x 2 minute - 1 minuta pauze
Prestige borbe: 6 - 8 x 2 minute - 1 minuta pauze

LOW KICK, THAI KICKBOXING:
Sve borbe za titule po profi pravilima i prestige borbe:
5 x 3 minute - 1 minuta pauze

Kratko, dugačko, predugačko - zavisi samo o razlici bodova u zadnjim sekundama.

Pa taj zakon velikih brojeva kaže da je zakon što je veliki broj. Točno i upravo tako.

Danas, 45 dana prije početka Svjetskog kickboxing prvenstva u Zadru za kadete i juniore - brojčano je potvrđeno čak 818 sudionika. Evo kako to izgleda:

Austrija: 35
Estonija: 8
Hrvatska: 263
Indija: 4
Irska: 90
Italija 120
Mađarska: 100
Meksiko: 5
Njemačka:11
Poljska: 25
USA: 45
Velika Britanija: 112

Stvarno lijepe brojke. Biti će gužve, ali biti će i fighta.

Organizatorima od srca želim puno sreće i strpljenja.

Već se dobrih desetak dana, ako ne i više, po tisku vuče priča kako je ekipa u Hvaru, ispred kluba "Carpe Diem" odlučila razračunati se pa i razračunala se s dvojicom stranih gostiju, Britanaca, od kojih je jedan tamnoputi. Imena koja su se provlačila po crnoj kronici su poznata što splitskom điru, ali i puno šire, pa tu se spominje i dr. Tomasović i njegova djevojka Ana Saso (joj kad se sjetim propagande za "Pipi" - sve joj je oprošteno), pa moto-trkački as Ringwald i Karla Krneta.



E, ovo zadnje ime me je ponukalo da napišem ovaj post i da se i ja osvrnem na te i takve pojave.

Sam događaj da nije žalostan i sramotan - bio bi vrlo smiješan. Naime, izgleda da je svađa počela kada je pripita Karla očijukala s dvojicom zgodnih turista, to vidio njezin dečko, koji je odlučio šakama spasiti čast, a umiješali se i prijatelji iz društva.

Što je sad pak tu smiješno? Pa dva turista dobili batina jer su očijukali s Karlom, a ista ta dvojica su - ni više ni manje nego par, homoseksulaci. Ajde da homić dobije batina što je homić - eto, takva mu sudbina (iako se osobno nikako ne slažem s time), ali da dobije batina što očijuka s nečijom ženskom - e to je već licemjerno.

Nešto tu ne štima! Maligani, adrenalin, poremećeni testosteron možda?








I sada ćete pitati me - a što to ima veze s kickboxingom? Ima. Karla Krneta je članica zadarskog kickboxing kluba "Sveti Krševan" i 2005. je bila seniorska državna prvakinja u full contactu.

A ja pitam i sebe i vas - da li je to kickboxing kao sport napravio od svojih sportaša problematične face, ili su se problematične face prilijepile u kickboxing. Ne vjerujem u prvu tezu i u to sam siguran, a protiv ove druge se treba boriti. I to u klubovima.

Vjerujem da će, kada se sve raščisti - policija, svjedoci, tužilaštvo i sve to, najprije klub, a zatim i Hrvatski kickboxing savez znati zauzeti pravilan stav.

A, ne mogu, a da ne prokomentiram. U članku u "Slobodnoj Dalmaciji" piše da "prema ocjeni stručnjaka Karla u borbama pokazuje veliku srčanost i hrabrost", što drugim riječima znamo što znači.

Eto, tako ti je to, ne zna direktom, ali zna štiklom.

U subotu, 5. kolovoza 2006. u sklopu proslave Dana domovinske zahvalnosti i 11. godišnjice Oluje održana su kickboxing natjecanja u organizaciji Hrvatskog kickboxing saveza i Kickboxing kluba "Sokol" - Slunj kojeg vodi Zdravko Begović.

Tog je dana održan Otvoreni kickboxing kup "Oluja 2006" u semi contactu za mlađe i starije kadete i Hrvatski kup u semi contactu za juniore, a održano je nekoliko kvalifikacijskih borbi za uvrštenje u reprezentaciju juniora u semi contactu.

Na natjecanju je sudjelovalo 49 natjecatelja iz 12 klubova - članova Hrvatskog kickboxing saveza.

Pobjednicima po kategorijama postali su:

Otvoreni kup "Oluja 2006" - semi contact:
mlađi kadeti:
- 32 kg - Boris Neverly - "Lav" - Pula
- 37 kg - Robert Basara - "Tigar" - Karlovac
- 42 kg - Robert Basara - "Tigar" - Karlovac
+ 47 kg - Gino Jaman - "Viktoria HS" - Osijek

mlađe kadetkinje:
- 28 kg - Kata Šare - "Viktoria HS" - Osijek
- 37 kg - Tihana Jirasek - "Pakrac" - Pakrac
- 42 kg - Rina Čičin Karlov - "HBD" - Vodice
+ 47 kg - Rozalija Pešut - "Viktoria HS" - Osijek

stariji kadeti:
- 42 kg - Tomislav Sekulić - "Kutina" - Kutina
- 52 kg - Bruno Serdarević - "Velebit" - Benkovac
- 57 kg - Marko Abramović - "Kutina" - Kutina
- 63 kg - Dario Kapitanović - "Velebit" - Benkovac

starije kadetkinje:
- 55 kg - Iva Jurasić - "Malinska" - Malinska
- 65 kg - Ana Vukas - "Viktoria HS" - Osijek






































Hrvatski kickboxing kup u semi contactu za juniore:
juniori:
- 57 kg - Admir Lelić - "Lav" - Pula
- 69 kg - Dean Čepić - "Zmaj" - Bedekovčina
- 74 kg - Zdravko Hasan - "Kutina" - Kutina
- 79 kg - Zdravko Hasan - "Kutina" - Kutina
- 89 kg - Slavko Milardović - "Poštar" - Split

juniorke:
- 65 kg - Ana Vukas - "Viktoria HS" - Osijek

















Proglašeni najboljima:
mlađi kadet: Robert Basara - "Tigar" - Karlovac
mlađa kadetkinja: Rina Čičin Karlov - "HBD" - Vodice
stariji kadeti: Tomislav Sekulić - "Kutina" - Kutina
starija kadetkinja: Iva Jurasić - "Malinska" - Malinska
junior: Dean Čepić - "Zmaj" - Bedekovčina
juniorka: Ana Vukas - "Viktoria HS" - Osijek
klub: KBK "Kutina" - Kutina - trener Josip Cerovec




Što se kvalifikacijskih borbi za ulaz u juniorsku semi contact reprezentaciju tiče - u kategoriji do 69 kg našli su se: Dean Čepić ("Zmaj" - Bedekovčina"), Ivan Vlahović i Krunoslav Jagarić ("BTI" - Zabok) te Milan Čehulić ("Kutina" - Kutina) koji su odradili borbe "svaki sa svakim".

Na kraju - rezultatska lista izgleda:
1. Dean Čepić (3 pobjede),
2. Milan Čehulić (2 pobjede - 1 izgubljena),
3. Ivan Vlahović (1 pobjeda - 2 izgubljene) i
4. Krunoslav Jagarić (3 izgubljene).




































Obzirom da je Dean Čepić od strane izbornika za light contact izabran u sastav reprezentacije te da je ostvario pravo i na ulazak u semi contact reprezentaciju, vodstvo saveza ponudilo je Čepiću izbor i isti se odlučio za light contact. Dakle, na sljedećoj sjednici Upravnog odbora biti će predloženo da se u sastav reprezentacije u semi contactu -69 kg imenuje Milan Čehulić iz Kutine, dok će se za upražnjeno mjesto u kategoriji -74 kg predložiti Ivan Vlahović iz Zaboka.


Koliko god je sport lijep sam po sebi - natjecanje, poznanstva, prijateljstva, fair play, isto tako vrlo lijepa su i druženja nakon natjecanja. Još kada je to i takvo prijateljsko druženje u Rastokama, tom prekrasnom biseru naše prirode na ušću rijeke Slunjčice u Koranu, e tada su doživljaji i radost druženja potpuni.

Pa pogledajte.



















Ha, baš lijepo, zar ne?

Točno tako, ali ne na Svjetskom prvenstvu već na službenoj stranici Svjetskog kickboxing prvenstva za juniore i kadete koje će se od 26. rujna do 1. listopada održati u Zadru.

Evo, koristim priliku ukazati na ovu stranicu, koju je posjetio već tako veliki broj posjetitelja u njenih samo 45 dana postojanja.



Ono što valja istaknuti i svakako je vrijedno pažnje:
- stranica daje kompletan raspored održavanja Svjetskog prvenstva
- dan je pregled svih natjecateljskih disciplina i kategorija, a uskoro će biti napisani i svi prijavljeni natjecatelji
- na stranici su postavljeni za download kompletno pozivno pismo i svi uvjeti sudjelovanja kao i registracijske liste
- biti će moguće "on-line" registracija natjecatelja, a za sada je moguće pod linkom ANNOUNCEMENTS FOR PARTICIPATION vidjeti koje su trenutne najave za sudjelovanje
- postavljeni su linkovi na web stranice drugih kickboxing saveza zemalja sudionica, na stranice svjetske federacije, kao i na službene stranice WADA - Svjetske antidoping agencije (i inače, svakako preporučujem tu stranicu trenerima i sportašima - posjetite je, pročitajte, zapamtite)
- uspostavljena je suradnja s Kuwaitskim kickboxing savezom koji su posjetitelje svoje web stranice na arapskom jeziku uputili na ovu stranicu i na brošuru
- sa stranice se može download-irati brošura "THINGS YOU HAVE TO KNOW BEFORE COMING IN CROATIA" koju je za ovu priliku posebno pripremio glavni tajnik HKBS-a Romeo Deša i koja stranim gostima predstavlja Hrvatsku, povijest, znamenitosti i ljepote, značajne ljude, stvari po kojima je Hrvatska posebno poznata, a stranci to nisu znali, te prikaz hrvatskog sporta kao i i hrvatskog kickboxinga te daje puno savjeta - od mijenjanja novca do dobrih restorana kao i uputa kako doći do Zadra
- tu je i "Guests book" koji se polako puni
- možda najzanimljiviji dio je foto galerija koja daje nekoliko foto albuma: Zadar, Benkovac, slike sportske dvorane, slike hotelskog naselja i soba te seriju slika s naših prvenstava i večernjih priredbi - koje su ocijenjene vrhunskima

Eto, posjetite je, komentirajte, savjetujte. Svima nam je cilj predstaviti se svijetu na najbolji mogući način.

1995. nije bila tako davno, još je mnogima u svježem sjećanju.

Da, danas je u Hrvatskom kickboxing savezu velik broj boraca, specijalaca, izvidnika, instruktora, vojnika koji su tada aktivno sudjelovali u konačnom oslobađanju Lijepe naše. Među njima ima i invalida Domovinskog rata i ratnih zarobljenika, ljudi koji su najljepše godine svoga života posvetili Domovini.

Danas su se posvetili prenošenju znanja i stečenog iskustva te učenju mladih vještinama kickboxinga, natjecanju, fair playu, sportskom i časnom ponašanju svojih učenika - mladih kickboksača. Danas su to profesionalni vojnici i časnici Hrvatske vojske, policajci i inspektori Hrvatske policije, zaštitari, ali i obični građani, inženjeri, doktori, profesori, radnici, advokati, umirovljenici koji su u svoje slobodno vrijeme treneri i učitelji, majstori kickboxinga - sve redom veliki zaljubljenici u kickboxing.

Zahvaljujući svima njima i mnogobrojnim drugima mi se danas slobodno i s ponosom natječemo za Hrvatsku, da upravo zahvaljujući njima i ostvarujemo najviše svjetske rezultate za Hrvatsku.

I zato, svima njima - HVALA.

Svim čitateljima ovoga moga bloga,
svim članovima Hrvatskog kickboxing saveza,
svim sportašima kickboksačima
svim građanima Lijepe naše
čestitam Dan domovinske zahvalnosti.

Nastavljam s odgovorima na postavljena pitanja. Obrazloženje zašto je nastala serija ovih postova Zašto baš tako? dao sam u uvodu posta: Zašto baš tako? - 1. Dakle:

* Zašto u juniorsku i kadetsku reprezentaciju mogu po dva reprezentativca?



Prvenstveno - medicinski razlog.



Naime, o čemu se radi. U WAKO Svjetskoj kickboxing organizaciji, odnosno u njezinim članovima - nacionalnim kickboxing federacijama (pa i u Hrvatskom kickboxing savezu) državna se kickboxing prvenstva u pravilu održavaju u prvom dijelu godine, dok se velika svjetska ili kontinentalna natjecanja održavaju ili na samom kraju prvog dijela (svjetski kupovi) ili u drugom dijelu godine (svjetska ili kontinentalna prvenstva).

Tako se i državna prvenstva i nacionalni kupovi koji su osnova za izbor reprezentativaca održavaju u prvom dijelu godine. Klinci, od 10, 11, 12 ... 15, 16 godina su u dobu kada rastu, razvijaju se, skoro pa vidljivo, u nekoliko mjeseci se razjačaju i otežaju. I kada jedan stariji kadet s 14 godina ostvari rezultat na državnom prvenstvu u težinskoj skupini do 47 kg, isti taj, kada bi trebao u 9. ili 10. mjesecu nastupiti u reprezentaciji ima najmanje 52, a ne rijetko čak i 57 kila.

E, da se ne bi dogodilo da nadobudni treneri, tate ili sami klinci, pod silnom željom ulaska u reprezentaciju klincu drže dijetu baš u tom vremenu najintentivnijeg razvoja mladog organizma - jer u drugoj težinskoj skupini je neki drugi prvak države, tada je u WAKO Svjetskoj organizaciji odlučeno da u svakoj kategoriji mogu nastupiti po dva reprezentativca iz svake države. Jedan koji je ostvario rezultat u toj skupini i drugi koji se "udebljao".

Kod seniora to nije tako. Tu je samo jedan reprezentativac, i taj itekako mora paziti na svoju težinu. Čak se i na Svjetskim i kontinentalnim prvenstvima koji traju 4-5 natjecateljskih dana, svi koji se bore svakodnevno važu. E tu nema debljanja.

Danas sam se nekako posvetio komentaru komentara na neke moje postove. Ovaj puta riječ je o postu Sportske o nama.

Poznato je da se ne samo hrvatski sport već i svjetski zasniva na očevima i djeci. Ta simbioza izgleda da je ključna i za uspjehe, ali i za razvoj sporta. Eto, poznati su očevi i djeca hrvatskog sporta: Goran Ivanišević, Blanka Vlašić, Janica i Ivica Kostelić, Niko Kranjčar ... i još i mnogi drugi da ne nabrajam.

Ista ta stvar je i u hrvatskom kickboxingu - predsjednik saveza i njegova kći Ana Znaor, glavni tajnik saveza i njegov sin Marko Deša, predsjednik natjecateljskog odbora i njegove dvije kćeri Vanessa i Saskia Božić, predsjednik registracijskog odbora i njegova kći Lucija Cicvara, ... pa da ne nabrajam sve one trenere, suce, predsjednike i razne dužnosnike u klubovima. Stvarno ih ima.

I to je dobro, u svemu tome nema ništa loše, dapače.

Nažalost, i u komentarima na post na kojeg se pozivam, ali i inače, često se susrećem s komentarima, "pa lako je tebi, tebi je tata to i to, pa će te progurati". Mada ne vjerujem u to guranje, ali svi su oni ljudi sa svim svojim vrlinama i manama, slobostima i kvalitetama.

Ali, postavljam pitanje, kako to da neki imaju i svjetske uspjehe - Ana Znaor, Marko Deša, Saskia Božić, zar im i tamo tate pomažu? Ma možda mogu i jednom, dva puta, ali ne može se stalno naštimavati, ne može se cijeli svijet za nos vući. Ne može!

Jednostavno, s tim se sportašima radi više, pažljivije, kvalitetnije, oni imaju blisku podršku baš kada im treba i to je sve rezultat tih rezultata.

A sada idemo dalje, konkretno na komentare u postu koji zamjeraju Tati (čitaj predsjedniku kickboxing saveza) što je članak u Sportskim novostima ilustriran s čak (sic!) dvije slike Ane Znaor. Evo, istine radi - pogledajte post na ovome blogu: Bravo Ana i vidjeti ćete iste te dvije slike. Ne želim si umišljati, ali znam da ovaj blog čita i novinarka Sportskih koja je razgovarala s tajnikom i napisala onaj članak.

S druge strane, smije li se otac pohvaliti s uspjesima svoje kćeri? Naravno, ne smije zloupotrebljavati svoj položaj, ali smije li samo zbog toga što je predsjednik saveza, onako samozatajno i skromno reći "ma nije to ništa, eto, samo slučajno". Dajte molim vas, nemojmo glumiti onu socijalističku samozatajnost. Bilo, prošlo, zaboravilo se!

Da li je najtrofejnija sportašica Hrvatskog kickboxing saveza, ali i općenito najtrofejnija hrvatska sportašica te dobi u Hrvatskoj - zaslužila da je se ne istakne ???

Pa taj predsjednik kickboxing saveza IMA DUŽNOST istaknuti najtrofejniju sportašicu. On to mora radi hrvatskog kickboxinga - a to što je slučajno i otac, zar zbog toga treba ispaštati kćer. Eto, sve vas pozivam da pogledate još jednom već spomenuti post "Bravo Ana" i pogledate sve te rezultate.

A na sve te rezultate treba dodati da je ta, tada 15 godišnjakinja postala SENIORSKA viceprvakinja svijeta na prošlom Svjetskom kickboxing prvenstvu u Szegedu početkom 12. mjeseca 2005. Svi koji su tada bili tamo imali su prilike vidjeti da je ta djevojčica za mrvicu mogla postati SVJETSKA PRVAKINJA. Nažalost, nije izgubila u borbi, nije bila lošija niti ju je znatno starija Irkinja nadigrala, nego jednostavno nije bila psihički spremna odraditi tako značajan meč do kraja, mislila je da vodi, isključila se, nije čula ili shvatila upute tate - trenera i nije ostvarila potreban bod koje je do tada s lakoćom ostvarivala. I "ostala" je na drugom mjestu.

Ne, ne želim ja biti apologeta Tate, ali želim i ja istaknuti dobrog sportaša i njegove vrhunske rezultate, pa ma tko mu bio tata. I još ću, još ću pisati o Andreji Ivas, Mineu Molnaru, Saskiji Božić, Zdravku Hasanu, Tihani Jirasek, Andreju Gudcu i baš me briga tko im je otac.

Da, mogla je druga slika biti, od nekoga drugoga spomenutog u članku. Mogla je, ali nije.


Eto, istine radi.

Potaknut diskusijom iz prethodnog posta odlučio sam malo skupiti informacije o tome kako se postaje reprezentativac u Hrvatskom kickboxing savezu. I nisam trebao ići daleko - sve piše u zapisnicima Upravnog odbora i Skupštine Hrvatskog kickboxing saveza koje je tajništvo distribuiralo svim članovima. A radi se o prošloj Skupštini i o prošlom Upravnom odboru - gle slučajnosti.

Već prošle godine dr. Prot iz taekwon-do saveza vrlo ružno i posprdno je na Skupštini HOO-a rekao da "u kickboxingu svatko tko hoda može u reprezentaciju". To je prema ocjeni članova Skupštine bila vrlo uvredljiva izjava i dužnosnika jednog borilačkog saveza, a što je još gore i dužnosnika Hrvatskog olimpijskog odbora, a očito potaknut jalom na sve one reprezentativne uspjeha hrvatskih kickboksača. Pisan je nekakav prosvjed i sve se stišalo. Da li?

Evo sada se sastavlja kadetska i juniorska reprezantacija, i kao što svi vidimo, prilično je diskusije u prethodnom postu, čini mi se među dobrim poznavateljima situacije u hrvatskom kickboxingu. A gle slučajnosti, u zapisniku sa sjednice Upravnog odbora održanog 21.07. a kojeg smo ovih dana primili na svoje e-mail adrese iz tajništva piše:

U uvodnom dijelu ove točke, R.Deša, glavni tajnik ponovno je objasnio ulogu izbornika te otklonio bilo kakve sumnje o nametnutim obavezama izbornicima. Izborici u dužni predložiti u sastav reprezentacije trenutno najspremnije sportaše od kojih se objektivno može očekivati postizavanje najboljih rezultata.

Predost pri tome imaju osvajači medalja s prethodnih Svjetskih i Europskih prvenstava (tzv. A reprezentacija), državni prvaci i osvajači medalja sa Svjetskih kupova u tekućoj godini (tzv. B - reprezentacija) i ostali sportaši, osvajači medalja na značajnim međunarodnim natjecanjima, drugi na državnim prvenstvima i oni za koje izbornik smatra da su stvarno spremni i sposobni u datom trenutku ostvariti najviše rezultate (tz. C reprezentacija). Naravno, uvijet je za sve i A, B i C da ih njihovi treneri prijave - ipak treneri najbolje poznaju spremnost i sposobnost svojih učenika.

Na kraju izbornici sastavljaju svoje prijedloge, predlažu ih na sjednici UO gdje se raspravlja o svakom pojedinom kandidatu i konačnu odluku donosi Upravni odbor većinom glasova. Na ovaj način osigurava se da u sastav reprezentacije uđu trenutno najspremniji i koji su tijekom godine ostvarili najbolje rezultate, omogućava se i drugim odličnim borcima da uđu u sastav reprezentacije, a iz objektivnih razloga nisu imali ostvarenja na prethodnom Svjetskom, Europskom ili državnom prvenstvu (npr. kandidat je bio bolestan kada je bilo državno prvenstvo - sjećate se gripe prošle godine u ožujku). Isto tako sprečava se ulazak u reprezentaciju "svakoga tko se javi".

Nije li ovo jasno. Meni jeste. I sada i ja postavljam pitanje - može li u reprezentaciju svatko - NE MOŽE i NE SMIJE - bez obzira o kome se radi. Nije reprezentacije mjesto preko kojega će se mladima davati poticaj. Mjesto u reprezentaciji treba biti mladima cilj zbog kojeg će duže vremena vrijedno trenirati, nastupati na raznim natjecanjima i na kraju svoj naporan rad okruniti ulaskom u reprezentaciju.

Stoga ovaj post neka bude i podrška razmišljanjima i stavovima koje je u svojim komentarima iznio bbb52 - inače forumaš i Nokaut foruma.

Eto.