KICKBOXING

srijeda, 02.08.2006.

Očevi i djeca

Danas sam se nekako posvetio komentaru komentara na neke moje postove. Ovaj puta riječ je o postu Sportske o nama.

Poznato je da se ne samo hrvatski sport već i svjetski zasniva na očevima i djeci. Ta simbioza izgleda da je ključna i za uspjehe, ali i za razvoj sporta. Eto, poznati su očevi i djeca hrvatskog sporta: Goran Ivanišević, Blanka Vlašić, Janica i Ivica Kostelić, Niko Kranjčar ... i još i mnogi drugi da ne nabrajam.

Ista ta stvar je i u hrvatskom kickboxingu - predsjednik saveza i njegova kći Ana Znaor, glavni tajnik saveza i njegov sin Marko Deša, predsjednik natjecateljskog odbora i njegove dvije kćeri Vanessa i Saskia Božić, predsjednik registracijskog odbora i njegova kći Lucija Cicvara, ... pa da ne nabrajam sve one trenere, suce, predsjednike i razne dužnosnike u klubovima. Stvarno ih ima.

I to je dobro, u svemu tome nema ništa loše, dapače.

Nažalost, i u komentarima na post na kojeg se pozivam, ali i inače, često se susrećem s komentarima, "pa lako je tebi, tebi je tata to i to, pa će te progurati". Mada ne vjerujem u to guranje, ali svi su oni ljudi sa svim svojim vrlinama i manama, slobostima i kvalitetama.

Ali, postavljam pitanje, kako to da neki imaju i svjetske uspjehe - Ana Znaor, Marko Deša, Saskia Božić, zar im i tamo tate pomažu? Ma možda mogu i jednom, dva puta, ali ne može se stalno naštimavati, ne može se cijeli svijet za nos vući. Ne može!

Jednostavno, s tim se sportašima radi više, pažljivije, kvalitetnije, oni imaju blisku podršku baš kada im treba i to je sve rezultat tih rezultata.

A sada idemo dalje, konkretno na komentare u postu koji zamjeraju Tati (čitaj predsjedniku kickboxing saveza) što je članak u Sportskim novostima ilustriran s čak (sic!) dvije slike Ane Znaor. Evo, istine radi - pogledajte post na ovome blogu: Bravo Ana i vidjeti ćete iste te dvije slike. Ne želim si umišljati, ali znam da ovaj blog čita i novinarka Sportskih koja je razgovarala s tajnikom i napisala onaj članak.

S druge strane, smije li se otac pohvaliti s uspjesima svoje kćeri? Naravno, ne smije zloupotrebljavati svoj položaj, ali smije li samo zbog toga što je predsjednik saveza, onako samozatajno i skromno reći "ma nije to ništa, eto, samo slučajno". Dajte molim vas, nemojmo glumiti onu socijalističku samozatajnost. Bilo, prošlo, zaboravilo se!

Da li je najtrofejnija sportašica Hrvatskog kickboxing saveza, ali i općenito najtrofejnija hrvatska sportašica te dobi u Hrvatskoj - zaslužila da je se ne istakne ???

Pa taj predsjednik kickboxing saveza IMA DUŽNOST istaknuti najtrofejniju sportašicu. On to mora radi hrvatskog kickboxinga - a to što je slučajno i otac, zar zbog toga treba ispaštati kćer. Eto, sve vas pozivam da pogledate još jednom već spomenuti post "Bravo Ana" i pogledate sve te rezultate.

A na sve te rezultate treba dodati da je ta, tada 15 godišnjakinja postala SENIORSKA viceprvakinja svijeta na prošlom Svjetskom kickboxing prvenstvu u Szegedu početkom 12. mjeseca 2005. Svi koji su tada bili tamo imali su prilike vidjeti da je ta djevojčica za mrvicu mogla postati SVJETSKA PRVAKINJA. Nažalost, nije izgubila u borbi, nije bila lošija niti ju je znatno starija Irkinja nadigrala, nego jednostavno nije bila psihički spremna odraditi tako značajan meč do kraja, mislila je da vodi, isključila se, nije čula ili shvatila upute tate - trenera i nije ostvarila potreban bod koje je do tada s lakoćom ostvarivala. I "ostala" je na drugom mjestu.

Ne, ne želim ja biti apologeta Tate, ali želim i ja istaknuti dobrog sportaša i njegove vrhunske rezultate, pa ma tko mu bio tata. I još ću, još ću pisati o Andreji Ivas, Mineu Molnaru, Saskiji Božić, Zdravku Hasanu, Tihani Jirasek, Andreju Gudcu i baš me briga tko im je otac.

Da, mogla je druga slika biti, od nekoga drugoga spomenutog u članku. Mogla je, ali nije.


Eto, istine radi.
- 20:08 - Komentari (5) - Isprintaj - #